Hrvatska na mučilištu/Sukob na Jelačićevom trgu 5. prosinca 1918.

SUKOB NA JELAČIĆEVOM TRGU.

Predsjedništvo »Narodnog vijeća« izdalo je 3. prosinca 1918. u Beogradu obavijest, da »s danom 1. prosinca čitav naš narod slovensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kr. visočanstva prijestolonasljednika Alek sandra«. Nadalje javlja »Narodno vijeće«: »Prijestolonasljednik je u svome svečanom govoru preuzeo regenstvo i obrazovat će jedinstvenu vladu. Ovim aktom prestala je funkcija Narodnog vijeća kao vrhovne suverene vlasti države SHS na teritoriju bivše Austro-Ugarske. S konstituiranjem ministarstva prestat će i njegova administrativna funkcija, koju će sve dotle voditi predsjedništvo Narodnog vijeća u sporazumu sa srpskom vladom.« Tako je 1. prosinca 1918. prestala postojati posebna »država Slovenaca, Hrvata i Srba«, koja je postala 29. listopada 1918., kad je u nju stupila »nezavisna država« Hrvatska (s Dalmacijom, Slavonijom i Rijekom). U Zagreb je 2. prosinca 1918. na večer došla prva vijest, da je sinoć u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slove naca. Onaj malobrojan svijet, koji je pristajao uz Svetozara Pri bićevića, te koji je pod zaštitom policije već desetak dana vladao zagrebačkom »ulicom«, počne odmah manifestirati po kavanama, gdje se obično i sastajao. Manifestacije za novo stvorenu kralje vinu budu prenesene iz kavana« u kazalište. Sutradan su Pribiće vićevi ljudi htjeli manifestirati po ulicama, ali ih nije bilo dosta za pristojnu povorku. Zato u jutro provale sveučilišni đaci i drugi ljudi u zagrebačke srednje škole, gdje silom prekinuše obuku, te gimnazijalce i realce odvedoše na ulice, da u povorci manifestiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija po novila 5. prosinca, kada je srednjoškolska mladež u povorci pošla u stolnu crkvu, gdje je nadbiskup dr. Ante Bauer odslužio »Te Deum«. Ljudi, koji su ove manifestacije vodili, ne postupahu nimalo taktično. Na ulicama se vrijeđalo sve, što je hrvatskomu narodu Kako očevidci opisuju sukob na Jelačićevom trgu milo i sveto. Zagrebački građani škripahu zubima, ne mogući doličnim načinom suzbiti ovu akciju, u kojoj gledahu »tuđe pr ste« i najmljene ljude. Tako se bez ikakove potrebe izazivalo Hrvate, da reagiraju na ove manifestacije. Reakcija je uslijedila još istoga dana (5. prosinca 1918.) poslije podne, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53 pukovnije pošao gradom manife stirati za hrvatsku republiku. Mnogi vojnici bijahu oboružani. Za njihovu je namjeru po svojim uhodama doznao dr. Grga Anđelinović, šef policije u Zagrebu. On je u neke kuće na Jela čićevom trgu smjestio oboružane vojnike (mornare), koji dočekaše vojničke manifestante. Tako je tamo došlo do sukoba, u kome su mornari lakoumno iz mašinških pušaka s prozora 2 kuća (broj 6 i 21) pucali na vojnike i na prolaznike. Neki vojnici uzvratiše pucnjavu, ali — kako bijahu nezaštićeni na otvorenom trgu — brzo podlegoše. Službeni je izvještaj glasio, da je u tome sukobu poginulo 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno je 17 ljudi (od toga 10 vojnika). Po gradu se pako govorilo, da je na Jelačićevom trgu nastradalo oko stotinu ljudi. Radi toga krvo prolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, kojemu ipak nitko nije smio javno dati izražaja, da ne bude uapšen. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika »Hrvatske«, kojemu je šef policije dr. Grga Anđelinović 4. pro sinca 1918. z abranio daljnje izlaženje. Ovim silovitim načinom nije se dakako moglo Hrvate pre dobiti za novu državu. Mnogi Hrvati gledahu u »kraljevini SHS« samo nastavak bivše Austro-Ugarske. »Zbogom naša 29. listo pada 1918. polučena sloboda!« govorilo se po Hrvatskoj. To se ne bi dogodilo, da je vlast postupala obzirno i s potrebitim tak tom.