Hrvatska na mučilištu/Sudbeni prikaz zloćina od 20. lipnja 1928.

SUDBENI PRIKAZ ZLOČINA OD 20. LIPNJA 1928.

Trebalo je za sudbeni progon radi zločina od 20. lipnja sudbeno preslušati samoga Stjepana Radića. U tu je svrhu 24. srpnja 1928. u Radićevu vilu došao Janko Gogolja, vijećnik sudbenoga stola u Zagrebu. Njemu je Radić ispripovjedao, što li je čuo i doživio 20. lipnja; podjedno je posve jasno izrazio svoje uvjerenje, da je taj zločin bio organiziran sa strane političkih predstavnika Srbije. Radić drži, da je Puniša Račić vjerojatno bio od grupe srbijanskih političara izabran kao izvršitelj unaprijed za399 Sudbeni prikaz zločina od 20. lipnja 1928. snovanog umorstva. Sačuvan je izvorni zapisnik opširne izjave, koju je Radić 24. srpnja 1928. dao sucu istražitelju. Taj zapisnik, koji je pisao Žarko Harambašić, glasi doslovce ovako: »Dne 20. lipnja 1928., ujutro oko osam sati došao je narodni zastupnik dr. Sekula Drljević k meni u stan sada pok. Pavla Radića, Rankeova ul. 17. u Beogradu i sav smeten počeo mi je govoriti, da me od danas i on mora pratiti u Narodnu skupštinu, jer da je opazio više znakova, da se proti meni sprema atentat. Spomenuo mi je jednoga odličnoga prijatelja, ime sam mu zaboravio, koji mu je dne 19. VI. na večer rekao: »Svi ste vi Radićevci ludi. Sve radite, samo svog Vođu ne čuvate, a ipak je dosta samo jedan hitac i njega nema, a ta puška, koja će se ispaliti, već se je našla.« »Zato sam došao, da Te danas od Pavla zajedno s njim pratim u skupštinu«, nadodao je Sekula Drljević. Ja tomu nisam podavao nikakove važnosti, ali sam bio inače toga jutra vrlo ozbiljan i to zato, što mi nije išlo iz glave, zašto predsjednik skupštine dr. Perić nije dan prije stavio prijedlog za moje isključenje, te što mi je neprestano bilo na misli, zašto se je pred malo dana dr. Milan Stojadinović onako čudno usprotivio tomu, da ja idem u Pariz od 18. do 26. lipnja kao član parlamentarne komisije za međunarodna trgovačka pitanja. Stojadinović je naime izjavio, da je on predsjedniku vlade Velji Vukićeviću stavio do znanja, da će Hrvatski Seljački Klub zastupati u toj komisiji dr. Sekula Drljević i dr. Krnjević i da je Vukićević to odobrio — a on — Stojadinović — da zna, da Vukićević ne bi odobrio, da ja idem u Pariz. Ja sam se tomu začudio veleći, da predsjednik vlade nema šta odobravati, koga će koji klub poslati na interparlamentarnu konferenciju. Istoga mišljenja bijahu i dr. Ninčić, dr. Kojić i Dragiša Cvetković i ostali prisutni članovi, koji su svi uvjeravali Stojadinovića, da je takovih promjena već bilo mnogo puta u zadnji čas, a sada da ima osam dana vremena, da se učini izmjena. Ali sve je to bilo uzalud. Stojadinović je izjavio, da će položiti predsjedništvo Interparlamentarne Komisije, ako ja budem išao u Pariz u ime Hrvatskog seljačkoga kluba. Nastala je velika zabuna, i radikali i demokrati (vladine stranke) nagovarali su Stojadinovića, da svoju odluku promijeni, a kad to on nije učinio, ja sam na to izjavio, da od Hrvatskoga seljačkoga kluba niti od Seljačko-demokratske koalicije ne će nitko ići u Pariz i napustio sam sjednicu. Te dvije stvari: Prva, što je predsjednik parlamenta Perić dne 19. lipnja odustao od moga isključenja, i to, kako sam saznao, nakon razgovora sa predsjednikom vlade, i to, što se Stojadinović tako protivio mojemu odlasku u Pariz, te dvije stvari ležale su na meni kao mora. Nisam pravo vidio svrhe svemu tomu, samo su me salijetale crne slutnje. U tom raspoloženju odlučio sam, da taj dan na skupštinskoj sjednici ne uzimam riječi na zapisnik ni na poslovnik i da ne pravim nikakovih upadica. Toga sam se i držao. Sjednica je započela u nekom čudnome raspoloženju. Kako sam ja silno kratkovidan, ne mogu kazati ništa o tome, što sam vidio, jer sam vidio malo ili nisam vidio ništa. No mogu kazati, što sam čuo i osjećao, a to je bilo strašno. Radikalski zastupnik Tomo Popović govorio je na zapisnik. Govorio je sa svojega mjesta iz klupe. Govorio je odsječeno, ali smeteno i uzrujano. Završio je svoj govor sa izjavom: »Jamčim svojom glavom, da Stjepan Radić mora danas ovdje biti ubijen . . .« Na te riječi skočio je ljutito Svetozar Pribićević i povikao ogorčeno: »Zar ne čujete, da je tu izrečena jedna smrtna osuda? To više nije propagacija ubijstva, to je nagoviještanje zločina!« Kad predsjednik parlamenta na to nije ništa odgovorio i ništa učinio, mene su prošli srsi, i zaista sam osjetio, kao da mi je u parlamentu pročitana smrtna osuda. Nato predsjednik poziva Punišu Račića, da govori na ličnu primjedbu, jer da ga je netko spomenuo poimence. Netko — to je bio Pavle Radić. To je bila nečuvena stvar. Nikada predsjednik ne pozivlje koga, da govori na ličnu primjedbu. Ali to nije bilo dosta dru Periću, nego je pozvao Račića, da govori sa govornice. To se naročito protivi poslovniku, koji određuje, da se na osobnu primjedbu ima govoriti iz klupa. Ja sam taj Perićev poziv shvatio kao ohrabrenje zločinca i kao olakšanje njegovog zlodjela, jer govornica desnice baš je sučelice prvoj klupi sjedišta, u kojoj sam ja sjedio. Kako je govornica povišena, to ona daje osobito zgodan položaj za napadaj. Račić je govorio do skrajnosti smeteno, ali jednu je misao neprestano dosljedno ponavljao — da se ovakav konflikt, kakav je sada između opozicije i većine, — može riješiti samo oružjem. Hrvatska na mučilištu 26 Svetozar Pribićević skočio je opet i povikao je predsjedniku: »Zar ne čujete, što ovaj dokazuje? Ta ovaj hoće, da organizira pokolj u Narodnoj skupštini!« Kad dr. Perić nije ni na to ničim i nikako reagirao, osjetio sam, da proti osudi Popovića nema apelacije ... i zatim prasne hitac prvi, i drugi redom. Na prvi hitac sam ustao sa svojega mjesta. Za čas sam osjetio, da sam ranjen. Išao sam iz klupe, ali sam pred sobom vidio nekoga, gdje leži, i nisam ga mogao prekoračiti. Kako sam ga ipak prekoračio, ne sjećam se, jer mi se je počelo magliti od silnoga gubitka krvi, ali u to me je dr. Krnjević uhvatio ispod pazuha i pomalo izveo iz dvorane na dvorište do jednoga automobila. Ja sam još do tri puta prije operacije dobio vrtoglavicu i bojao sam se, da ću izgubiti svijest, ali to se srećom nije dogodilo. Ovaj zločin od 20. lipnja 1928. naviještala je kroz više mjeseci sva beogradska štampa. »Politika« je imala uvodni članak, koji je završila time, da će se naći svijestan građanin, koji će sa mnom obračunati, ako državna vlast sa mnom ne obračuna. »Samouprava« (organ radikalne stranke) je opetovano pisala u tome smislu, a naročito je o tome pisao dr. Laza Marković. Organ predsjednika vlade Vukićevića »Jedinstvo« donio je početkom lipnja članak potpisan od samoga urednika, gdje se pozivlje, dokazuje i tvrdi, da je absolutni državni interes, da se Stjepan Radić i Svetozar Pribićević ubiju. Protiv toga je Svetozar Pribićević prosvjedovao u nekoliko sjednica skupštine i opetovano stavljao upite na predsjednika Perića, što je učinio proti tomu, da se taj broj »Jedinstva« dijeli zastupnicima u skupštinskoj dvorani i po klubovima, a na dra. Korošca, kao ministra policije stavio je upit, zašto nije dao uhapsiti urednika »Jedinstva«, kad javno pozivlje i potiče na umorstvo. Puniša Račić bio je par dana prije zločina u dvosatnoj audijenciji kod kralja i mene su moji prijatelji upozorili, da je poslije toga bio onako nasrtljiv u odborima i na skupštinskoj sjednici. Osim toga se javno zna, da je Puniša Račić zalazio često u Dvor k Dragomiru Jankoviću i javno se hvalio njegovim intimnim prijateljstvom. O Puniši Račiću saznao sam tek nakon 20. lipnja od jednog francuskog i jednog engleskog časnika, koji su sa srpskom vojskom prešli uzmak kroz Albaniju, i koji su s njom bili cijelo vrijeme na solunskoj fronti, strahovite stvari, koje Punišu Račića uglavljaju kao profesionalnoga zločinca i ubojicu. Ali mnogo je važnije, da sam Saznao i utvrdio, što je Srbijancima dobro poznato, da je Puniša Račić bio Nikoli Pašiću do zadnjega časa najpouzdaniji savjetnik, dotično organ, kojemu je on povjeravao najglavnije zadaće. O tomu je u ostalom dosta iscrpivo, pisao Danilo Dimović u zagrebačkoj »Riječi«. Sve u svemu je moje duboko uvjerenje, da je Puniša Račić samo izvršitelj onoga, što je bilo zamišljeno i dogovoreno u jednome dijelu radikalskoga kluba, vjerojatno sa znanjem, a možda i sa odobrenjem i predsjednika skupštine dra Ninka Perića i predsjednika vlade Velje Vukićevića. Moje je mišljenje, da oni nisu zločin tolerirali, da on nikada ne bi bio izvršen. Psihološki je apsolutno nemoguće, da jedan član skupštine ispali šest hitaca u svoje parlamentarne drugove, a da ga u tome ne pokušaju spriječiti ni prisutni članovi njegovoga kluba, ni predsjednik Skupštine, ni skupštinska straža, ma da su zato imali fizičke i vremenske mogućnosti. Baš naprotiv iz utvrđenih izjava i radikalskih i demokratskih članova kabineta, koji su taj dan kao obično imali sobom revolvere, te iz izjava žandara, koji su taj dan imali službu u skupštini, proizlazi, da je za taj dan bilo pripremljeno, da se u parlamentu poubijaju svi zastupnici hrvatskoga naroda, pa da se je stalno računalo s tim, da će netko od Hrvata upotrijebiti oružje, a to bi bio znak, da se sa svima hrvatskim zastupnicima obračuna. Zločin je dakle po svojoj naravi i po svojoj namisli i po svojim posljedicama takav, da nema nikakovih olakotnih okolnosti. Objektivna istraga morala bi duboko poći u redove radikalskog i demokratskog kluba, to više, jer je radikalski klub trebao 14 dana, da Punišu Račića formalno isključi, a da uz to nije osudio sam zločin, kao što to do sada nije učinio ni demokratski klub. Istragu bi trebalo protegnuti i na današnjega predsjednika vlade Velju Vukićevića i na ministra Dvora Dragomira Jankovića, da se ustanovi, da li je istina, da je Račić pred atentat kod tih ličnosti noću dugo boravio, i da se utvrdi, što je na tim sastancima spremano i govoreno. Tužim Punišu Račića radi pokušanog zločinstva umorstva, dočim u pogledu građanskog pravnog potraživanja ne stavljam nikakav prijedlog.« Na daljnji upit sudčev odgovorio je Stjepan Radić ovo: »Puniša Račić doduše je bio nešto nemiran, kako to uvijek biva kod svih zločinaca, ali je svoj čin izveo hladno i proračunano. Čuo sam javno razgovarati nakon čina, da ona 23 zastupnika, koji su potpisali prijedlog, da se ja stavim na motrenje, da su se oni organizirali u klub, koji će obračunati s Hrvatima u parlamentu, pa da su još početkom lipnja bacali kocku, koja je pala na Punišu Račića time, da svoj zločin izvrši najkasnije do 20. lipnja ili da se sam ubije. Nije bilo nikakvoga ličnoga sukoba niti dan prije niti taj dan između mene i Puniše Račića, jer toga dana nisam uopće ništa govorio ni upadao. On nije taj čas imao nikakvoga drugoga motiva, nego svoju već prije stvorenu i motiviranu zločinačku odluku. Pripominjem na koncu, da mi je prijatelj Svetozar Pribićević koncem lipnja čitao pismo svojega brata Adama, datirano od 26. lipnja. Puniša Račić bio je 19. lipnja u Skoplju i tamo su mu javili, da se je njegovoj ženi i djeci dogodila teška automobilska nesreća, pa da žele, da ih posjeti, ali on je na to odgovorio: »Ne mogu nikako, jer moram sutra da izvršim vrlo važan i neodgodiv posao u državnom interesu . . .« Od onoga, što je izjavio Puniša Račić, prije nego je pucao, ostalo mi je naročito u pameti to, da je poviknuo: »Tko god se stavi između mene i Pernara — ubit ću ga!« Zastupnik Granđa naslonio se na mene cijelim tijelom i hitac, koji je bio namijenjen meni ravno u srce, zapeo je, kako se je kasnije ustanovilo, na notesu i papirima u njegovomu džepu, a pred drugi hitac namijenjen meni on je postavio svoju ruku, dok sam se ja nekim čudom okrenuo za devedeset stupnjeva, pa je tane, koje je bilo prostreljilo Granđinu ruku, bilo prošlo sredinom moga trbuha. Ovako je prošlo ispod trbušne opne i hvala velikom sloju masti nije ozlijedilo crijeva.« Stjepan Radić.