Hrvatska na mučilištu/Stjepan Radic ulazi u beogradsku vladu

STJEPAN RADIĆ ULAZI U BEOGRADSKU VLADU.

U Beogradu je 23. listopada 1925. održana sjednica kluba radikalne stranke. Tom je prigodom Nikola Pašić progovorio o odnosu Radikalne stranke i Hrvatske seljačke stranke. Pašić je među ostalim rekao: »Sporazum je postignut zbog toga, što su se Radićevci odrekli svega onoga, što ih je dijelilo od radikala. Oni su se odrekli svojih pogleda na ustav, na državu i na monarhiju. Mi nismo mogli da odbijemo njihovu suradnju, kada su postavili takove uslove, jer bi oni imali pravo, da se vrate na svoj stari program. Ima ljudi, koji kažu, da Radićevci ne misle iskreno. Na to mogu odgovoriti, da oni do sada lojalno ispunjavaju sve uslove sporazuma. Ako bi se jednog dana dogodilo protivno, Radikalna će stranka i u tome momentu znati da sačuva interese zemlje. Sporazum treba braniti i sprovoditi, i to tim više, što su se za taj sporazum izjasnila oba dijela naroda: Srbi i Hrvati.« Kad je Stjepan Radić 3. studenoga 1925. došao u Beograd, primio ga je kralj u audijenciju, koja je potrajala puna 3 sata. Tom se prigodom govorilo o tomu, da će Radić postati ministrom bez portfelja. Sutradan je Radić posjetio Pašića u njegovom stanu. Kako je bio ukinut Radićev mandat, pročulo se, da bi se jedan od zastupnika imao odreći svoga mandata u korist Radića, ali se uvidjelo, da to nije moguće. Radićev je ulaz u vladu omogućio Velja Vukićević, ministar prosvjete. On je naime 11. studenoga 1925. predao ostavku, jer za svoju politiku u prosvjeti nije našao potpore niti kod ministarskih drugova niti u klubu Radikalne stranke. Tada se Pašić odlučio, da kralju za ministra prosvjete predloži Stjepana Radića. Kralj je taj prijedlog prihvatio, te je Radić 18. studenoga o podne položio zakletvu u kraljevskom dvoru. Još istoga je dana Radić novinarima izložio program svojega rada u ministarstvu prosvjete. On je među ostalim rekao: »Mi smo još uvijek u svijetu poznati kao analfabeti. To nam više škodi nego li koristi. Mora se znati čitati i pisati. Briga za pismenost, — to je prva zadaća u školi i izvan škole. Ja u tom pravcu imam izgrađenu čitavu osnovu. »Odjeljenje za narodno prosvjećivanje« u ministarstvu prosvjete, — to je danas jedno mrtvo odjeljenje. U njemu ima idealista, ali ima i špekulanata. Od toga narodnog prosvjećivanja treba napraviti odjeljenje za širenje narodne pismenosti. U odjeljenje treba primiti nove snage za rad i zadržati ono, što sada u njemu valja. Jednu trećinu odraslih nepismenih u našem narodu moramo preko zimskih tečajeva naučiti čitati i pisati. To mogu na sebe uzeti i učitelji za dobru nagradu preko ferija. Uz dvostruku nagradu mogu oni naučiti pismenosti svu djecu, koja ne idu u školu. To mogu urediti negdje na polju ili u vrtu, pa da ih igrajući nauče čitati i pisati. Mnogo se može naučiti i u vojsci. Moja je osnova, da se skrati rok vojne službe za one vojnike, koji nauče čitati i pisati. Neka Srbi nauče latinicu, a Hrvati i Slovenci ćirilicu, pa kada nauče, neka im se za 2 mjeseca skrati rok službe u vojsci. Na taj će se način učiniti čuda! Jer kada bude vojnik znao, da će ići kući, ako nauči čitati, tada će on učiniti sve, da to postigne. Trećina djece ne ide u školu, jer nema dovoljno školskih zgrada. Zato treba da uvedemo redovne zimske škole po selima, i to u jednostavnim seljačkim kućama. Ministarstvo će dati knjige i potreban materijal, te malu nagradu za učitelja i odštetu za uporabu seljačke kuće. Ovo treba organizirati tako, da svako selo ima školu. Evo, to je zadatak jedne moderne demokracije. Drugi su posao srednje škole. Što ćemo s 80 tisuća đaka? Što znači toliki broj ljudi, koji školu polazi 10 do 12 godina? Znači: biti odviknut od velikog rada! Mi moramo uvesti, da svaki srednjoškolac mora naučiti i jedan zanat. Jer što ćemo s desetinama hiljada ljudi, koji ne dobiju službu po svršenoj školi. Oni će ostati na ulici. Dosta je 6 sati dnevno biti u školi. Neka ostala 2 do 3 sata idu u zanat. Takovi će đaci u višim razredima biti kvalificirani radnici, sposobni za samostalnu upotrebu. Đak se dakle mora spremati ne samo za kancelarijski posao, nego i za život uopće. Reforme su potrebne i kod sveučilišta. Tu treba strogo dijeliti znanstveni rad od rada u seminaru. Potrebni su prvorazredni profesori, jer bez njih nema seminara, koji zapravo i čine sveučilište. Drukčija je škola na pravničkom fakultetu. Ovdje đaci moraju ići na predavanja i na sudove; morali bi i asistirati, kako je to uvedeno u učiteljskim školama. Treba paziti, da đak ne bude pisar, nego da može slušati, učiti i praksu sticati. U kratko: mjesto srednjoškolskog pojma o sveučilištu i takvih akademskih građana, koji se tuku za slobodu, treba tražiti moderni univerzitet.

Učitelji i profesori nesmiju ići na javnepolitičke skupštine i ne smiju tamo govoriti. Ni mladež ne može biti ni u kojoj organizaciji, koja sebi arogira državnu funkciju. Tko bude u takvoj organizaciji, bit će isključen iz škole. Mi ne trebamo da omladina preuzima funkciju države. Pogrešno je i odgajati Jugoslavene ili stvarati jugoslavenski narod, kako to hoće Orjuna i neke druge frakcije. To će učiniti život. Postoji naše svijesno i duhovno jedinstvo, ali nema u narodu ljudi, koji bi govorili, da su Jugoslaveni. To je samo državni pojam, jer postoje samo Srbi, Hrvati i Slovenci. To je prava realnost, to je zakon i ustav, to je naša međunarodna situacija.« Čim je Radić postao ministrom prosvjete, skinuo je s hrvatskog učiteljstva »Obznanu«, t. j. uredbu, kojom je Svetozar Pribićević u ožujku g. 1925. hrvatskim učiteljima zabranio, da budu članovi »Saveza hrvatskih učiteljskih društava«. Pribićević je tom »Obznanom« htio pomoći onim učiteljima, koji se opredijeliše za »Samostalnu demokratsku stranku«. Ovi se učitelji na skupštini »Saveza hrvatskih učiteljskih društava« u srpnju g. 1921. odijeliše od »Saveza«, te stupiše u beogradsko »Udruženje jugoslavenskog učiteljstva«. Pomoću policajnih vlasti, koje su izdašno pomagale Pribićevićevu politiku, htjeli su spomenuti učitelji prisvojiti imovinu hrvatskog učiteljstva, naročito pak obje velike zgrade (»Hrvatski učiteljski dom« i »Hrvatski učiteljski konvikt«). Borba bijaše veoma teška i dugotrajna. Ipak je ta imovina bila hrvatskom učiteljstvu spašena konačnom odlukom »Stola sedmorice«, kao vrhovnoga sudišta. Radić je redomice spašavao i hrvatske učitelje, jer je Pribićević u toj borbi unesrećio oko 400 hrvatskih učitelja. Jednako se Radić pobrinuo i za 38 profesora, koji su radi svojega rodoljublja pretrpili razne progone od Pribićevića kao ministra prosvjete. U tom je pravcu najviše djelovao dr. Stjepan Zaić, koji je postao načelnikom općeg odjeljenja u Radićevom ministarstvu. Radić je 28. prosinca 1925. izradio kraljev ukaz, kojim je zagrebačka »visoka škola za trgovinu i promet« pretvorena u »Ekonomsko-komercijalnu visoku školu« s rangom sveučilišnog fakulteta. U prosincu g. 1925. dođe do nesuglasica u Radikalnoj stranci. Opazilo se, da su tamo dvije oprečne struje, od kojih jednu vodi Nikola Pašić, a drugu Ljuba Jovanović. Prva je posljedica toga sukoba bila pad ministra saobraćaja Ante Radojevića, koji je morao 24. prosinca dati ostavku kao pristaša Ljube Jovanovića. Mjesto Radojevića postade ministrom saobraćaja Pašićev pristaša Krsta Miletić, kojega je u ministarstvu poljoprivrede i voda zamijenio dr. Vasa Jovanović. Bilo je u Radikalnoj stranci i disidenata; njih je predvodio Nastas Petrović, koji je još na proljeće g. 1924. istupio iz kluba radikalskih zastupnika