Hrvatska na mučilištu/Sprovod Pavla Radića i dra Basariceka

SPROVOD PAVLA RADIĆA I DRA BASARIČEKA.

Vukićević je u ime vlade klubu Hrvatske seljačke stranke uputio ovu sažalnicu: »Duboko žalim zločin, izvršen u Narodnoj skupštini, kojim su lišeni života najbolji predstavnici vašega kluba. Čast mi je u ime vlade izjaviti i svoje saučešće za poginule i ranjene drugove. Predsjednik vlade Velja Vukićević«. Kad je prof. Ljubomir Maštrović kao tajnik kluba HSS pročitao zastupnicima ovu sažalnicu, jednoglasno je zaključeno, da se na sažalnicu napiše: »Klub ne prima. Povratiti natrag!« Isto tako je odbijena i sažalnica, koju je poslao klub Radikalne stranke. Čim su Stjepana Radića dovezli u kirurški odjel opće državne bolnice, odmah je podvrgnut operaciji, koju je izveo dr. Kostić uz pomoć prof. dra Kosanovića i kraljevog osobnog liječnika dra Koena. Iz Zagreba je na aeroplanu stigao glasoviti kirug dr. Antun Gotlieb, da i on pruži svoju pomoć. Liječnici su izjavili, da Radićeva crijeva srećom nisu povrijeđena. Ipak postoji pogibelj za život s obzirom na Radićeve godine, a i radi njegove šećerne bolesti, uslijed koje bi moglo nastupiti gnojenje rane. K r a l j je osobno pošao u bolnicu, gdje je već našao mrtvoga Pavla Radića. Posjetio je ranjene zastupnike dra Pernara i Granđu, koji su ležali u istoj sobi. Zatim je unišao u sobu, gdje je bio Stjepan Radić, s kojim je duže vremena razgovarao na samo, jer je sve prisutne zastupnike pozvao, da izađu iz sobe. Posebna izdanja zagrebačkih i beogradskih novina javiše svijetu zločin Puniše Račića. Ta je vijest proizvela nebrojene prosvjede hrvatskih gradova i sela. U Zagrebu započeše 20. lipnja silne demonstracije, koje se nastaviše i sutradan. Tom je prigodom došlo do sukoba s redarstvom, koje se poslužilo i oružjem. Ubijena su 3 mladića (Krešimir Jerbić, Nikola Majcen i Đorđe Bjeloš), ranjeno je 60 ljudi, a zatvoreno je 120 osoba. To je još povećalo opću uzrujanost i žalost u Zagrebu. Odmah su zaboravljene sve stranačke opreke među Hrvatima te je sav narod ustao protiv beogradske vlade. Na inicijativu Hrvatskoga Bloka sastalo se 22. lipnja gradsko zastupstvo u Zagrebu, te je zaključilo, da će korporativno sudjelovati na sprovodu Pavla Radića i dra Đure Basarička, koji će se na trošak grada Zagreba pokopati u počasnoj, arkadi. Lešine hrvatskih mučenika dopremljene su 22. lipnja iz Beograda u Zagreb, gdje su izložene u velikoj ovalnoj dvorani Hrvatskoga seljačkoga doma na Zrinskom trgu. Odanle je 23. lipnja krenuo sprovod, kakvoga još nikada nije bilo u Zagrebu. Preko 100.000 ljudi pravilo je na ulicama špalir od Zrinskoga trga do Mirogoja. U pogrebnoj povorci, koja je kroz Jelačićev trg prolazila puna 2 sata, sudjelovalo je 30.000 predstavnika svih hrvatskih društava i organizacija. Sprovod je prošao u potpunom redu bez prisutnosti policije. U povorci je nošeno 250 vijenaca. Govori su počeli u 10 sati prije podne s balkona Hrvatskoga seljačkoga doma. Govorili su: Stjepan Predavec, Svetozar Pribićević, Ivan Pucelj, dr. Sekula Drljević, Ivan Ćelan, Stipe Matijević, Josip Đido Vuković, Mijo Stuparić, Vjekoslav Heinzel, Čeh dr. Hala, dr. Ante Trumbić, Jurković i Cvjetko Hadžija. Zato je sprovod krenuo istom u 11 i po sati prije podne; vodio ga je nadbiskup dr. Ante Bauer do Kaptola, a biskup dr. Dominik Premuš dalje do Mirogoja. Istom u 2 i po sata poslije podne stigoše lijesovi do arkade, u kojoj su pohranjeni. Tamo se od mrtvih drugova oprostio dr. Vlatko Maček, a zatim su slijedili još neki govori. Nadgrobnicom »Lipanjskim žrtvama«, koju je skladao Rudolf Matz, a otpjevala hrvatska pjevačka župa »Lisinski «, svršen je pogreb hrvatskih mučenika Pavla Radića i dra Đure Basarička u 3 sata poslije podne. Posebne su tužaljke otpjevala hrvatska pjevačka društva »Zagreb«, »Jug«, »Maksimir« i »Sloboda«.