Hrvatska na mučilištu/Spomenica »Hrvatskog bloka«

SPOMENICA »HRVATSKOG BLOKA«.

U Zagrebu se 14. siječnja 1922. sastadoše 63 narodna za stupnika, koji su pripadali »Hrvatskom Bloku«. Oni su jednogla sno prihvatili ovaj memorandum: »Mi smo Hrvati u evropsku povijest ušli kao već organizi ran i civiliziran narod, svijestan samoga sebe. Zato smo u drugoj polovici 9. vijeka osnovali nezavisnu hrvatsku državu, sastavlje nu od primorske Hrvatske na Jadranu — u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji — i od dunavske Hrvatske u jednom dijelu nekadašnje rimske Panonije. Hrvatski narod i država primili su svoje političko i književno obrazovanje od zapadne Europe, — od Italije i Francuske, — a 117Spomenica »Hrvatskog bloka« svoju ekonomsku i socijalnu organizaciju od srednje Evrope: Austrije, Njemačke i Češke. Tako se iz talijanske obnove (huma nizma i renesanse) tečajem 15. i 16. vijeka rodila hrvatska obno va. Francuska je revolucija — jedno izravnom vladavinom nad primorskom Hrvatskom i nad jednom trećinom dunavske Hrvatske, a drugo utjecajem svojih ideja — izazvala politički i liberalni pokret. Jednako su ideje ekonomskog i socijalnog na pretka u Hrvatsku uvedene putem njemačke administracije i njemačkoga školskoga sustava. Hrvati dakle imaju svoje osnove u humanitarnom individualizmu jedne svjetske — katoličke — cr kve, a hrvatsko se društvo potpuno razvilo evropskom književ nošću i školom. Politička nezavisnost Hrvatske nije pravno nikada prekida na. Hrvatska je u stvari uvijek zauzimala mjesto jedne države, koja je imala svoj poseban teritorij, svoj poseban parlamenat i svoju posebnu vladu. Hrvatski je sabor u Zagrebu za vrijeme svjetskoga rata bio jedan od rijetkih evropskih parlamenata, u kojemu nikada nije iz vida izgubljena solidarnost interesa cijele Evrope i civiliziranoga svijeta. Hrvatski vojnici u svjetskom ratu brzo su se pobunili na ruskom frontu. Njihova pak upornost na talijanskom frontu bila je izazvana jedino uvjerenjem, — malo naivnim, ali iskrenim i vrlo prirodnim, — da oni tu imaju braniti najzapadniju granicu hr vatskog naroda i hrvatske države. Ovi su vojnici poput cijeloga hrvatskog naroda bili mnogo prije svršetka rata duboko prožeti iskrenim pacifizmom i demokratskim republikanstvom u nepo kolebivom uvjerenju, da je republika jedini državni oblik, a pa cifizam jedini cilj demokracije, dostojni da budu ispisani na za stavama novoga svijeta, koji izlazi iz krvavih patnja beskrajnoga i gotovo općeg rata. Zato su Hrvati — s narodnim zastupnikom Radićem na čelu — uzeli 13. travnja 1918. učešća u velikim ma nifestacijama Čeha u Pragu. Zato je 22. rujna 1918. hrvatska par lamentarna opozicija tražila, da — protivno diplomatskoj noti grofa Buriana, tadašnjega ministra Karla I. Habsburškoga, — na mirovnu konferenciju pođu i hrvatski delegati, iza brani od hrvatskog naroda. Zato je »Narodno Vijeće« u Zagrebu, — obrazovano početkom listopada g. 1918., — počelo oko nezavi sne Hrvatske grupisati sve jugoslavenske zemlje bivše Austro ugarske u jednu slobodnu i naprednu federaciju po amerikan 118Spomenica »Hrvatskog bloka« skom ugledu, kidajući sve lance, ali čuvajući isto tako sve blago dati administrativne, ekonomske i financijske organizacije, stvorene bilo kontinuitetom njenoga političkog i nacijonalnog života, bilo njenim intimnim vezama s ostalom Evropom. Objava potpune nezavisnosti Hrvatske jednoglasnom odlu kom hrvatskoga parlamenta na dan 29. listopada 1918. bila je dakle samo vrlo logična i vrlo prirodna posljedica više nego li tisućgodišnjeg razvitka hrvatske politike i kulture, a to tim više, što je hrvatski parlamenat, — objavljujući nezavisnost Hrvatske, — izjavio želju, da osnuje jednu zajedničku državu s kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom pod uvjetom, da odluku o obliku i ustavu te nove države donesu nacijonalne grupe, a nikako pojedi načno glasanje. Ove su namjere osujetili srpski političari, kada su 1. prosinca 1918. jednostavno proglasili kraljevinu SHS, prem da nisu za to tražili čak niti pristanak hrvatskog sabora, a kamo li pristanak hrvatskog naroda. Skupština Hrvatske seljačke stranke od 25. studenoga 1918., na kojoj su 2832 delegata u ime 50.000 pristaša Hrvatske seljačke stranke manifestirali za neutralnu seljačku republiku Hrvatsku; zatim vanredna skupština ove iste stranke od 3. veljače 1919., na kojoj su 6872 delegata u ime 150.000 pristaša Hrvatske seljačke stranke objavili svoju nepokoljebivu volju, da do kraja brane pravo samoodređenja hrvatskog naroda i hrvatske države protiv tiranije beogradske vlade; peticija ove iste stranke, snabdjevena sa 167.000 potpisa, poslana koncem svibnja g. 1919. konferenciji mira u Parizu; pa čak ni sam republikanski plebiscit od 28. stu denoga 1920. (na dan izbora za Ustavotvornu skupštinu u Beo gradu), koji je tražio prostu i točnu primjenu samoodređenja za hrvatski narod i državu, — sve ove sve veće manifestacije naro dne volje nisu ništa vrijedile za srpske političare, koji su toli neuviđavni, da su samo još težim napravili svoj režim, koji je i onako već bio suviše težak, ostajući uporno pri svojem nera zumljivom odricanju hrvatske individualnosti, i to kako političke i nacijonalne, tako i ekonomske i kulturne. Veličajna proklamacija neutralne seljačke republike Hrvat ske od 8. prosinca 1920. u Zagrebu, gdje je 80.000 članova Hrvat ske republikanske seljačke stranke položilo zakletvu hrvatskoj domovini i hrvatskoj republici, te gdje su to isto učinila 52 na rodna zastupnika, izabrana 28. studenoga 1920. na političkom 119Spomenica »Hrvatskog bloka« teritoriju Hrvatske u pravom smislu ove riječi; usvajanje i obna rodovanje, ustava neutralne seljačke republike Hrvatske od 26. lipnja 1921., te manifest 63 narodnih zastupnika »Hrvatskoga Bloka« (50 republikanaca, 6 građanskih republikanaca, a 7 iz Bo sne i Hercegovine) od istoga dana, kojim se ništetnim proglašuje famozni ustav kraljevine SHS, koji je preksutradan 28. lipnja 1921. ipak bio izglasan s većinom od 13 glasova, dobivenih jednim skandaloznim bakšišem od 1200 milijuna kruna; — sva ta zako nita i gotovo jednodušna opozicija jednoga cijelog naroda nije srpsku vladu u Beogradu suzdržala, da ne produži svoju politiku divljačkog nasilja i brutalne sile, u svakom pogledu odvratnu i razornu. Kao posljedica toga nastala je balkanizacija Hrvatske, puna opasnosti za mir Evrope i za spokojstvo svijeta. Hrvatska, koja nikada nije bila osvojena od Turaka, te koja je uvijek bila jedna posve evropska zemlja, — više ili manje nezavisna, a uvijek tijesno povezana s ostalom Evropom, — drkće od užasa i od gnjušanja, gledajući i osjećajući, kako svakoga dana opada sveto nasljedstvo vjekova, a ne mogući spriječiti ovo ludo i stalno opadanje, osim ako na silu odgovori silom, što bi dovelo upravo uništenju same osnovne kulture i narodnoga blagostanja, te bi ponovno zaprijetilo miru Evrope i cijeloga svijeta. Prosvjećene demokracije imaju imperativnu dužnost, da ne dopuste, da Hrvatska i nadalje ostane u toj strašnoj dilemi, koja je prava mora za hrvatski narod, koji pored sve miroljubivosti svoje ne može skrštenih ruku promatrati, kako postaje sve teži režim, koji ruši čak i same temelje civilizacije. Srpski političari nemaju nikakove svijesti o dvjema glavnim evropskim idejama: o miru voljnom, a ne nametnutom, te o pravnom poretku, a ne nasilju. Oni su uz to kao očarani idejom jake države, koja u sebe apsorbira i domovinu i crkvu i narod, — dakle takve države, koja oko sebe ugušuje i sravnjuje sve, što nije srpsko i pravoslavno. Zato su u Hrvatskoj inaugurirali jednu hrvatoždersku politiku pod etiketom jugoslovenskog narodnog jedinstva. To je politika, čiji je glavni i očigledni cilj, da prosto i čisto uništi etnički narod Hrvatske. Bujica najgorih ruskih reakcijonaraca u Beogradu utjecala je na te političare, pa ih je korumpirala do srži tako, da ovi danas svijesno podržavaju predratni ruski caristički režim, od kojega nema u cijelom svijetu manje skrupuloznoga, a više nasilničkoga i licemjernoga. Pod ovim je režimom pravda u Hrvatskoj podlo žena žandarmeriji, a sva administracija — politička, financijalna i školska — špijunaži. U Hrvatskoj su primijenjeni srpski zakoni, premda to nije obnarodovano. Vojni pak zakonik, — naročito kazneni s barbarskom primjenom batinanja i mučenja, — izaziva neprekidno prijezir i beskrajnu mržnju prema nasilničkom srp skom režimu, ne izazivajući na sreću do sada takve iste osjećaje i prema srpskom narodu, koji je vjekovima bio mučenik, te koji je danas u većini gotovo isto tako potlačen. Poreska tiranija i carinska pokvarenost nemaju primjera, jer ugnjetavači ne poštuju nijedno pravilo financijske znanosti i nijedan ustavni propis, koji se tiče budgetskoga prava, pa ne vode računa ni o jednom iskustvu financijske administracije ci viliziranih naroda. Zato se u Hrvatskoj industrijalci, trgovci i cijeli radni svijet grupira oko »Hrvatskoga Bloka«, znajući dobro, da produžavanje sadašnjega korumptivnoga i pljačkaškoga cen tralizma znači neizbježivu katastrofu Hrvatske i nepopravljivu štetu u ekonomskom organizmu cijele srednje Evrope. Ostvaranje jedne istinske suverenosti Hrvatske — ili pri znanje hrvatske države u zajedničkim granicama međunarodne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca, — postaje na taj način jedna evropska potreba, očigledna za sve pobornike poretka, na koji su pristali oni, koji su pod njim. Iscrpni program naroda i države Hrvatske izložen je u ustavu seljačke neutralne republikanske Hrvatske od 26. lipnja 1921. Hrvatski narod ne će za ostvaranje tog programa propustiti nijedno sredstvo, izuzimajući oružanu pobunu, osim u slučaju obrane narodne egzistencije. U tom je naime programu jasno određena odlučna, osnovana i prema tomu neizbježiva i nepokolebiva volja svih razreda i svih zanimanja, koji sačinjavaju moralno, nepovredivo i besmrtno biće hrvatskog naroda. Vrlo dobro znademo, da ćemo, radeći ovako, postepeno zadobiti simpatije, a prema tomu i moralnu potporu svih zaista prosvijećenih državnika i svih zbiljski naobraženih naroda«.