Hrvatska na mučilištu/Smrt Nikole Pasica 9. prosinca 1926.

SMRT NIKOLE PAŠIĆA 9. PROSINCA 1926.

Kad je Pašić uvidio, da ga je Uzunović pretekao, promijenio je svoju taktiku. On je počeo miriti razne struje u Radikalnoj stranci. Pašiću je pošlo za rukom, da barem formalno izmiri svoju grupu sa centrumašima. U Radikalnu se stranku vratio ugledni zastupnik Nastas Petrović, koji je Pašića ostavio na proljeće g. 1924. Radilo se također o tomu, da se Pašić izmiri s tada već bolesnim Ljubom Jovanovićem, pa da se u Radikalnu stranku vrati 11 članova kluba Ljube Jovanovića. Pašić je 29. studenoga u dugoj audijenciji izložio kralju svoje gledište na unutrašnji i vanjski položaj države. Čini se, da je Pašić sve to poduzimao od brige radi svoga sina. Anketni je naime odbor Narodne skupštine morao do 27. studenoga 1926. podnijeti izvještaj o korupciji Rade Pašića. Taj rok je većina odbora, koju su činili radikali i demokrati, produljila za 10 dana. To bijaše krivo Radiću, koji je 29. studenoga izjavio, da ne će dozvoliti ponovno odgađanje, jer da »korupcija mora pred sud«. Radić se tom prigodom uopće oborio na bivše radikalske ministre, pa je ustvrdio, da su dokazi 6 krivnji dra Velizara Jankovića, dra Kojića i dra Milana Stojadinovića toliki i takvi, da za sobom povlače i kriminalnu, a ne samo političku i moralnu odgovornost. U tom je smislu Radić govorio i kralju Aleksandru prigodom svoje audijencije 2. prosinca. Nova je vladina kriza buknula 6. prosinca 1926., kad je svoju ostavku dao dr. Momčilo Ninčić, ministar vanjskih posala. Sutradan je Uzunović pošao u audijenciju, te je kralju podnio ostavku cijele vlade. Kralj je uvažio ostavku, te je Uzunoviću povjerio mandat za sastav koncentracijone vlade. Uzunović je izjavio, da je ostavku podnio »radi nesigurnog i nelojalnog držanja HSS«. On je sada namjeravao prekinuti do326 Smrt Nikole Pašića 9. prosinca 1926. tadašnje svoje veze s Hrvatskom seljačkom strankom, koju bi u vladi imala zamijeniti Demokratska zajednica. Uzunović je zato Demokratskoj zajednici ponudio 4 ministarstva, poimence: vanjske poslove, trgovinu, pošte i agrarnu reformu. S tom ponudom nije bila zadovoljna Demokratska zajednica. Davidović, Marinković i Spaho zatražiše za DZ ministarstva vanjskih i unutarnjih posala, te financije, prosvjetu i još jedan rezor. Novine su 9. prosinca 1926. prikazale, da je ovu vladinu krizu izazvao Nikola Pašić, ne bi li tako omeo rad anketnog odbora u korupcijonističkim aferama svojega sina. Kralj je zatražio mnijenje svih predsjednika parlamentarnih klubova. Tako je 9. prosinca poslije podne u audijenciju primljen i Nikola Pašić. On je u dvoru ostao čitav sat, ne sluteći, da je to njegova posljednja audijencija. Na večer je Pašića posjetio ministar dvora Janković. Iza toga je Pašić fizički klonuo i pao u nesvijest. Liječnik mu je odmah pustio krv, ali je starac ipak umro u jutro 10. prosinca u 9 sati. Pašić se rodio 19. prosinca 1844. u Zaječaru, gdje je god. 1878. bio prvi put izabran za narodnoga zastupnika. Stupio je u Radikalnu stranku, koju je stvorio Svetozar Marković. Sam Pašić nije bio velik državnik ni velik političar ni velik organizator. On nije bio niti politički pisac; zato su radikalsku štampu rukovodili Pera Todorović i prof. Stojan Protić. Pa ipak je Pašić tečajem posljednjih desetljeća vodio Radikalnu stranku, jer je bio praktičan političar bez premca. Takav je tip političara mogao iznijeti samo Balkan. Pašiću je u političkom radu mnogo pomoglo iskustvo njegova 82 godine dugoga života, jer je stekao golemu parlamentarnu praksu. On je politiku smatrao svojim zanatom; on je u tančine proučio svoje pristaše i protivnike, te njihove interese i težnje. Pašić je upoznao sve trikove, smicalice i podvale, od kojih se sastojao cijeli parlamentarni život u Srbiji. On nije volio u politici upotrebljavati grubu fizičku silu. Volio je protivnika postepeno osamiti, pa razdrobiti njegovu snagu, a izrabiti pogreške njegove, te mu istom onda zadati odlučan udarac. A poznata je i šutljivost Pašićeva, radi čega nikada nisu njegovi protivnici znali, što li on misli. Radić je politički položaj, koji je nastao poslije Pašićeve smrti, obilježio 11. prosinca ovim riječima: »Pred nama više ne stoji neka nepoznanica i jedan takav autoritet, koji se u svako doba mogao u ime sporazuma postaviti protiv sporazuma, u ime parlamentarizma protiv parlamentarnog rada, a u ime radikalskog pomirenja protiv nastojanja, da se iskorijeni korupcija. Zato je Pašićevom smrću otvoren mnogo širi i lakši put za dnevnu aktuelnu politiku, koja se u svakoj pravnoj državi — a osobito u demokratskoj — sastoji u obrani životnih narodnih interesa i u zadovoljenju barem najprečih narodnih potreba.« Pošto Uzunoviću nije pošlo za rukom, da sastavi koncentracijonu vladu, kralj mu je 14. prosinca 1926. povjerio mandat »za obrazovanje vlade proširene radne koalicije«. On je nato ponovno pregovarao s Radićem, Korošcem i Davidovićem, ali su svi postavljali takove uvjete, na koje nije htjela pristati Radikalna stranka. Zato je Uzunović 21. prosinca kralju vratio mandat. Nato je kralj isto takav mandat povjerio Ljubi Davidoviću. Radikalski je klub 22. prosinca odbio sudjelovanje u vladi, koju bi sastavio Davidović. To je kralja sklonulo, da opet povjeri mandat Uzunoviću, ali ovaj put za sastav »radne vlade«. On je bezuspješno pregovarao s Demokratskom zajednicom, koju su zastupali dr. Voja Marinković i dr. Mehmed Spaho. Nije se ispunila niti Uzunovićeva želja, da u vladu uđe Koroščeva »Slovenska ljudska stranka«. Tako se konačno morao zadovoljiti time, da njegovu radnu vladu sastave radikali i Hrvatska seljačka stranka. Kralj je 24. prosinca 1926. potvrdio novu Uzunovićevu vladu, u kojoj je dr. Ninko Perić postao ministrom vanjskih posala, Boža Maksimović m. unutarnjih posala, dr. Milan Srškić m. pravde, general Tića Milosavljević m. saobraćaja, general Stevan Hadžić m. vojnim, Pavle Radić m. agrarne reforme, ing. August Košutić m. građevina, Milan Simonović m. šuma i ruda, dr. Bogdan Marković m. financija, Vasa Jovanović m. za izjednačenje zakona, Milorad Vujičić m. vjera, dr. Ivan Krajač m. trgovine i industrije, dr. Benjamin Šuperina m. pošta i brzojava, dr. Slavko Miletić m. narodnoga zdravlja, a Miša Trifunović m. prosvjete. Nepopunjeni su ostali rezori ministarstva socijalne politike te m. poljoprivrede i voda. Ta je ministarstva Uzunović rezervirao za Slovence, ako bi se dr. Korošec kasnije ipak odlučio, da njegova stranka uđe u vladu. Dotle će Simonović vršiti dužnost ministra socijalne politike, a Vasa Jovanović dužnosti m. poljoprivrede i voda. Radikali nisu bili zadovoljni s takvim sastavom vlade. Naročito su Uzunoviću zamjeravali, što je za ministra saobraćaja izabrao aktivnoga generala Tiću Milosavljevića. Prigovaralo se i tomu, što 3 ministra (Milosavljević, ing. August Košutić i dr. Bogdan Marković) nisu narodni zastupnici. Imenovanju Stevana Hadžića se nije prigovaralo, jer je on postao ministrom vojske i mornarice, a tim su ministar. uvijek upravljali aktivni generali, koji dakako ne mogu niti kandidirati kod izbora narodnih zastupnika