Hrvatska na mučilištu/Skupština Hrv. pučke seljačke stranke 3. veljače 1919.

SKUPŠTINA RADIĆEVE SELJAČKE STRANKE.

U dvorani zagrebačke »Streljane« održana je 3. veljače 1919. velika skupština »Hrvatske pučke seljačke stranke«, koju je otvorio predsjednik Stjepan Radić. U početku svoga govora ističe Stjepan Radić, kako smo mi svi očekivali, da će nas Rusija osloboditi, jer smo uvidjeli, da oslobađa narode samo onaj, koji može srušiti surovu silu poli cajne vlasti. Dostojni smo bili svoje slobode, jer smo i za vrije me najjače sile i vojske monarkije klicali i radili za republiku, premda smo mogli svaki čas za to izgubiti svoje glave. I sada dolaze neki te govore, da nijesmo vrijedni slobode, da nas je oslobodio srpski kundak. To, što se sada čini, nije samoodređe nje, to je potlačivanje i namitanje tuđe volje i sile. Nad nama stoji sada vlada bezbožnih tirana, koji sve svoje bezboštvo ispo ljuju u svojoj politici. S prijezirom govore i o Wilsonu. Svetozar Pribićević rekao je jednom: »Što mi toliko dodijavate s tim Skupština Hrv. pučke seljačke stranke 3. veljače 1919. Wilsonom. Mi ne trebamo njegove orijentacije, yeć hoćemo englesku orijentaciju.« (Povici: Dolje Pribićević!) Zabranili su nam govoriti o republici. Ovi današnji bezbošci najveći su krivci, i to ne samo pred zakonom i ustavom, već i pred čovječjom sa vješću. Mjesto sabora dali su nam srpsku Narodnu skupštinu, koja nas je opteretila sa 300 milijuna dinara duga. Hrvatski je ban postao podvornikom ministra unutrašnjih djela. U ime na rodnog jedinstva, koje nam je bilo svagdje sveto, pogazili su čovječje dostojanstvo. U Ždali preko Drave svukli su do gola ljude i trnovitim ih batinama tukli. Isto se dogodilo u Severinu, Rači, Popovači, Grubišnom polju; svagdje su ljude batinali, i to samo za povik »Živila republika«. Treba znati, da to nije zabluda pojedinaca, već je to sistem srpske kraljevske vlade, koju ne možemo nipošto nazvati svojom narodnom vladom. To je sistem braće Pribićevića (Povici: »Dolje vlada! Dolje Pribićević!«). To je sistem Tiszinih slugu, a ne sistem srpskog ili hrvatskog seljaka. Najgori ljudi između hrvatske gospode složili su se s najgorim ljudima srpske gospode, te su postavili i priznali dinastiju Kara đorđevića. (Povici: »Dolje Pavelić! Dolje Anđelinović!«) U ime naroda govore i rade ti ljudi protiv naroda. Naša gospoda misle, da seljak ne zna, što je republika. Kad bi slučajno to bila istina, mogli bi reći toj gospodi: »Slavna gospodo, što ste radili kroz tisuću godina, da naš narod još danas ništa ne zna?« — Repu blika znači: dolje militarizam, a militarizam je sve ono, što se danas u našoj domovini zbiva. Zato dolje militarizam kraljevstva SHS! Republika je politička jedinica, gdje je radnik slobodan sa svojim čekićem, gdje je seljak slobodan sa svojim plugom. Ta kova je republika u Americi, a hiljade je naših ljudi boravilo i živilo ondje, vratilo se s tim osjećajima u domovinu, pa s njima živi i sada. I još dolaze ljudi, koji govore, da naš seljak ne zna, što je republika. Republika je država bez žandarske sile. Vlast pripada samo puku; narod je jedini suveren. Kad smo srušili cara, treba pokazati, da smo slobodni svi, a ne samo oni, koji su po stali ministri. Mi smo 4 petine hrvatskog naroda, i kao takovi hoćemo i zahtijevamo hrvatsku republiku i hrvatsku konstituan tu, jer vidimo, da se ruši naša hrvatska domovina, koju ste vi svojim životom branili. Kako se može takovom narodu reći, da nije zaslužio svoje slobode, već batine i kundakom po glavi? Mi pred cijelom Evropom i njezinom kult., kojoj smo uvijek bili bra Hrvatska na mučilištu 5 Skupština Hrv. pučke seljačke stranke 3. veljače 1919. nitelji, tražimo hrvatsku konstituantu. Tražimo jedinstvo Slove naca, Hrvata, Srba i Bugara. Svi mi znamo, da formalno narodno jedinstvo ne vrijedi ništa. Madžari su nas mamili, a namamili su samo našu pokvarenu gospodu. Da je nas tko g. 1861 pitao, što hoćemo, mi bi pristali uz austrijski režim, koji je bio barem nešto pošteniji, nešto čovječniji i evropskiji, pa ne bi išli u mad žarsku Aziju, kao što ni sada ne ćemo ići u srpsku Aziju. Hoće mo federativnu republiku Srba, Hrvata, Slovenaca i Bugara. Ho ćemo da dignemo dobroga hrvatskog učitelja i pravednoga suca, no samo uz taj uvjet, da si ne prisvaja vlasti. Oslobodit ćemo ženu, i dat ćemo joj ista prava, kao što ih ima i muškarac. Svi hoćemo da smo jednaki. Tim prepuštamo samo narodu pravo odlučivanja u slobodnoj hrvatskoj konstituanti. Nakon toga uzeo je riječ prof. dr. Rudolf Horvat, koji ističe, kako je sve ono, što je kroz decenije sagrađeno, sada kroz pedeset ratnih mjeseci uništeno. Gospoda se sada boje, da će seljak postati boljševik i razbojnik. Međutim naš seljak je dino ne voli rat, on će nastaviti rat samo protiv rata. Boljševizam uključuje i komunizam, dok naš seljak naprotiv ne podnosi ko munizma, te zato i nije pravi boljševik. U komunističkoj je dr žavi seljak samo besplatni stanar na svojem vlastitom posjedu. Za takav poredak može biti samo beskućnik. (Odobravanje.) Neka naša gospoda znadu, da će ju baš hrvatski seljak zaštititi od boljševizma. Trebala su gospoda političari voditi računa o mi šljenju našega seljaka. Naš seljak hoće slobodnu republiku, a gospoda mu hoće da narinu kraljevstvo SHS. Ministarstvo u Beogradu vlada posve samovoljno. Tražimo posve nezavisnu državu Hrvatsku. Ako pak hrvatski narod ne može dobiti posebnu svoju državu, onda hoćemo, da Hrvatska bude u konfe deraciji sa Srbijom, a ne pod Srbijom; hoćemo da nam je Srbin brat, a ne gospodar. Državna forma, koju veći dio naroda ne želi, ne može se održati. Treba da političari zađu među narod, pa da saslušaju njegove potrebe i želje, jer su i onako svi seljač koga porijekla. Mnogi misle i to, da seljaci mrze gospodu. Ali to ne stoji. Seljak mrzi samo stanovitu pokvarenu gospodu, dok će poštena gospoda uvijek naići kod seljaka na ljubav i potporu. Seljaštvo želi da se podigne školstvo, jer hoće da Hrvatska bude evropska država. Troškovi za školstvo ne smiju pasti na teret općina, kao do sada; to treba da uzme država na svoja leđa, jer 66Skupština Hrv. pučke seljačke stranke 3. veljače 1919. i onako je u interesu čitave države, da bude što manje analfabeta. Do sada nas nije ništa zatrlo, pa nas ne će ni batine. Nakon toga je dr. Đuro Basariček zorno prikazao propada nje hrvatskog naroda pod režimom bivše monarkije. Predočuje tabele o imovinskom stanju seljaka, te izvodi, kako 209 posjedni ka u Hrvatskoj drži u svojim rukama 22 postotka zemljišta. Za sanaciju tih prilika preporuča uvedenje našeg starog zadružnog prava. Za njim je uzela riječ seljakinja Marija Matočec iz Gjur gjevca. Ona govori o bijednom položaju žene, u koji je zapala zbog današnjeg nasljednog prava. Po tome pravu dobiva žena iza muževe smrti jednu četvrtinu zemlje, i to samo u tom slučaju, ako imade svoje djece. Traži sva prava za žene, koja uživaju i muškarci, a u prvom redu pravo glasa. Josip Predavec uspoređuje podzemnu Rusiju s podzemnom Hrvatskom, u kojoj surađuju sile, koje će svu tu pokvarenu go spodu maknuti. Mislila su gospoda, da su već toliko moćna, da će moći posegnuti i za imetkom našeg seljaka, te misle, da će samo oni moći odlučivati o vrijednosti našeg naroda. Opširno razlaže, kako je nepravedno provedena relacija između krune i dinara. Naš narodni imetak toliki je, da može namiriti pokriće za čitavu vrijednost krune, dok je srpski narodni imetak znatno slabiji, što je uostalom bilo već i prije obih ratova. Što se tiče agrarne reforme, tvrdi govornik, da je to obična licitacija sa strane gospode. Seljački narod međutim ne smije dozvoliti, da se sa zemljom gospodski i politički raspolaže. Zar će zemlju dije liti kralj? Zar će dijeliti ministri? Zar Pribićević da ju dijeli? Nitko je ne će dijeliti osim seljaka, koji ju je svojim znojem i krvlju obrađivao i branio, pa zato pripada pravo odluke u toj stvari samo njemu, a ne socijalističkom ministru Koraču, kojemu je domovina cio svijet. S razdiobom zemlje teče uporedo i odre đenje kredita i pitanje kolonizacije. Gospoda se žure, da tu agrarnu reformu provedu prije prve sjetve, jer trebaju seljačke glasove kod izbora. Protivi se diobi zemljišta po socijalističkim teorijama. Dok se zemlja definitivno ne podijeli, neka se seljaku dade u jeftini zakup toliko zemlje, koliko može obrađivati. Pro svjeduje protiv svake kortešacije podjelom zemlje. Dr. Maček govori o slavenstvu i srodstvu naroda. Prikazuje položaj našeg naroda, koji se nalazi između samih bratskih i Novi program Stranke prava srodnih naroda. Ističe, kako su svi veliki Hrvati bili ujedno i veliki Slaveni. Hrvatska pučka seljačka stranka, koja je preuzela kulturnu baštinu svojih preporoditelja, stavila je zato u svoj program nekoliko izvjesnih točaka. Mi hoćemo slobodnu i samo stalnu državu Hrvata, a jednako slobodnu državu Slovenaca i jednako slobodnu državu Srba. Govori o našim nenarodnim ele mentima. Napokon je uzeo riječ Stjepan Uroić, koji predlaže skup štini rezoluciju, u kojoj se prosvjeduje protiv nasilja u Hrvat skoj; prosvjeduje se i protiv ujedinjenja u kraljevstvo SHS, koje je uslijedilo protiv volje naroda, pa se traži, da se srpske čete odmah povuku iz Hrvatske. Narodni zastupnik Jalžabetić predlaže, da se ta rezolucija kao posebni memorandum pošalje vlastima, koje će odlučivati na mirovnoj konferenciji, kako bi javnost zapadnih vlasti saznala za krivice, počinjene na našem narodu, te da nam se povrate prava i sloboda, koje nas idu. — Skupština prima rezoluciju i prijedlog Jalžabetićev jednoglasno. Skupštinu završuje predsjednik Stjepan Radić viješću, da se je iz Praga vratio zastupnik Hrvoj, koji je sa seljakom Štovi čekom izvijestio predsjednika Masaryka, zamjenika dra Kra marža, pa dra Švehlu, kao i pouzdanika Wilsonovog u Pragu, kojemu su izložili sistem batinjanja u Hrvatskoj. Prema uputi predsjednika stranke svrstala se povorka od ko jih 5000 seljaka, te je pošla Streljačkom i Mesničkom ulicom pred Jelačićev spomenik, gdje je predsjednik Radić još izrekao govor o slobodi čovječanstva. Nakon toga se je narod razišao, kličući republici i hrvatskoj konstituanti.