Hrvatska na mučilištu/Savjeti kralju Aleksandru i beogradskoj vladi

SAVJETI KRALJU ALEKSANDRU I BEOGRADSKOJ VLADI.

Iza toga se u Beogradu opet počelo tvrditi, da će za koji dan početi pregovori s hrvatskim narodnim zastupnicima o njihovu ulasku u novu vladu. Pregovore bi navodno imali voditi oni radikalski zastupnici, koji su članovi »glavnog odbora i protivnici sadašnje Koroščeve vlade.« Kako se šaptalo, da »u Zagrebu postoji volja za prve dodire« s radikalskim nezadovoljnicima, dao je dr. Vlatko M a č e k 11. rujna 1928. ovu izjavu: »Nas ni najmanje ne interesira unutrašnji odnošaj Radikalne stranke, jer imamo skupo plaćeno iskustvo, da su prema Hrvatima s v i radikali jednaki. I zato ne može za doticaj s nama nitko biti ni više ni manje diskvalificiran. Za nas su svi radikali isto, što i Ninko Perić, Puniša Račić, Tomo Popović i njegov prijatelj ministar vjera Dragiša Cvetković, koji je bio Popovićev gost«. Iza tako odlučnog odgovora prestale su pripovijesti o pregovorima radikala s Hrvatima. Veliku je senzaciju pobudilo otvoreno pismo, što ga je Wicham S t e e d , engleski novinar svjetskoga glasa, uputio kralju Aleksandru. (Pismo je priopćeno u posebnom izdanju »Obzora « od 14. rujna 1928.) U tom pismu Steed, koji je poznat bio kao najbolji prijatelj južnih Slavena, potanko izlaže, kako su Hrvati, Srbi i Slovenci u bivšoj habsburškoj monarkiji 20 godina nastojali oko osnutka zajedničke države. »Srbija nije tada učestvovala u tom pokretu«. Dalje Steed upozoruje na kobne pogreške, što ih je počinjala Austro-Ugarska svojom nasilnom politikom prema Hrvatima. »Često sam se čudio ludilu habsburških državnika, koji su slijedili taj kurs tim više, što povijest Hrvatske i Slavonije bogato dokazuje, kako je narod tih zemalja veoma obdaren sposobnošću tvrdokornog o t p o r a prema nasilju. Naročito se Hrvate može v o d i t i , ali ih se ne može silom t j e r a t i . Kad se u njima probudi odanost jednom vođi, tada su oni sposobni na krajnje i strastvene žrtve, kao što je to g. 1848. iskusio njihov veliki ban Jelačić.« Dobro spominje Steed za Hrvate, da je »njihova želja bila ujedinjenje na osnovici potpune j e d n a k o s t i s njihovom srpskom braćom, a ne podloženje ili u t a p a n j e u Velikoj Srbiji«. Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Tako je n. pr. Nikola Pašić bio sklon stvaranju »Velike Srbije«. Napose govori Steed o t. zv. »Krfskoj deklaraciji«, kojom je utvrđen sporazum za »potpunu vjersku i političku jednakost između triju ogranaka jugoslavenske rase«, pa dodaje: »Svejedno je, da li su od tada svi Srbi, Hrvati i Slovenci bili vjerni duhu ove deklaracije ili ne. Vi, sire, niste od nje nikada ni za časak odstupili. Ta spasonosna i nadobudna činjenica čini krunu, koju danas nosite, vrhovnim simbolom i jamstvom narodnog jedinstva.« Pri koncu svojeg otvorenog pisma upozorava Steed kralja Aleksandra, kako se ni Steed ni drugi prijatelji države SHS u Engleskoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su z a b o r a v l j a l i jugoslavenski ideal, te su plovili velikosrpskim vodama. Isto tako je Steed odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera prigodom Radićeva boravka u Londonu. Ni jedno ni drugo nije odgovaralo engleskoj politici, koja »u jugoistočnoj Evropi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskog j e d i n s t v a , bez obzira u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi.« U Beogradu se 12. listopada 1928. sastala »krnja« Narodna skupština, koja je odlučila, da će 18. listopada nastaviti svojim radom. Zastupnici Seljačko-demokratske koalicije nisu došli u skupštinu, gdje se i te kako osjetila njihova odsutnost. Velika praznina u toj dvorani oduzela je Narodnoj skupštini svaku ozbiljnost rada; jednako su i širi slojevi naroda izgubili prijašnje zanimanje za političku djelatnost Narodne skupštine, koja je 20. listopada izabrala Iliju Mihajlovića za svoga predsjednika. Srpska organizacija »Narodna Obrana«, kojoj je na čelu stajao vojvoda Stepa S t e p a n o v i ć , uputila je kralju Aleksandru 28. rujna 1928. tajni memorandum, u kojemu među ostalim kaže: »Od nesretnog junskog događaja do danas prošla su 3 mjeseca. Za to vrijeme razvili su se u zemlji odnosi tako, da je danomice sve jasnije, da je velika šteta po interese otadžbine, što je razvitak događaja, pošao ovim putem i što se iz stvarne situacije nije našao pravi izlaz. Taj razvitak i njegovi plodovi dostaju svakom dobrom rodoljubu, da konstatira, kako je svako z a v l a č e n j e rješenja latentne krize, koja rastače narodni i državni organizam — gotovo bismo rekli — lakomisleno žrtvovanje narodnih interesa ... Ne vrijedi taktiziranje, da se žrtvuje vrijeme, ne bi li se pocijepala opozicija, t. j. da se odijele Srbi i Hrvati; jer da se odijele, bilo bi to od nedoglednih posljedica po interese države i naroda... Stoga narodna Obrana smatra, da je za raščišćenje odnosa potrebno stvaranje vlade od ljudi općeg povjerenja, da provedu izbore i stvore platformu za novi kontakt političkih faktora. Narodna Obrana ne sumnja, da je moguće, da se današnja kriza razbije i nasilnim sredstvima, pa da se tako momentano potisnu pitanja, koja traže da se riješe. Ali Narodna Obrana zna i to, da će se neriješena pitanja ponovno pojaviti, pa da će onda možda još daleko snažnije izbiti i tražiti radikalnije rješenje ... Na hitnu odluku pozivaju ozbiljni časovi, jer opasnost kuca na vratima. Teška će odgovornost pasti na one, koji bi po svojoj poziciji morali, — a nisu htjeli ni znali, — da nađu u sebi veliku ljubav za cjelinu, pa da prijeđu na djelo — bez obzira na sitne interese protivničkih struja — i da na prekretnici nađu put za novi život.«