Hrvatska na mučilištu/Rezolucija Seljacko-demokratske koalicije

REZOLUCIJA SELJAČKO-DEMOKRATSKE KOALICIJE.

Zastupnici Seljačko-demokratske koalicije održaše 21. siječnja 1928. u Zagrebu zajedničku sjednicu klubova Hrvatske seljačke stranke i Pribićevićeve demokratske stranke. Tom je prigodom jednoglasno (aklamacijom) primljena rezolucija, koja glasi ovako: »1. Seljačko-demokrat. koalicija — prema svim drugim parlamentarnim strankama i prema svim drugim političkim faktorima — jedna je c j e l i n a u parlamentu i izvan njega, te svatko, tko hoće s njom stupiti u doticaj ili suradnju, može to učiniti s s njom samo kao s jednom cjelinom. Isto tako i ona samo kao jedna cjelina stupa u doticaj ili traži suradnju drugih parlamentarnih i političkih faktora. U njezino ime razgovaraju ili pregovaraju ili rade njezini predsjednici z a j e d n o , a kada je to nemoguće, onda svaki od njih za se. 2. Seljačko-demokratska koalicija traži kao i prije vladu parlamentarne k o n c e n t r a c i j e svih stranaka i grupa, koje su za praktično vođenje našeg ustava i za provedbu utvrđenih načela parlamentarizma. Kao najsigurniji put k toj koncentraciji smatra (koalicija) onaj postupak, što ga je poznatim pismom svoje obadvojice predsjednika 22. listopada 1927. predložila g. Ljubi Davidoviću, — a koje je potpisao i predsjednik zemljoradničkoga kluba, — gdje je ujedno označen aktuelni program koncentracije. 3. Ostajući kod toga mi sa zahvalnošću primamo i pozdravljamo prijedlog predsjednika Demokratske zajednice g. Ljube Davidovića za koncentraciju, ali samo za takovu, koja će i po svojim nosiocima i po sastavu nove vlade dati potpuno jamstvo, da će se provesti ne samo jednostrana porezna ravnopravnost, nego i r a v n o p r a v n o s t na svim područjima javnoga života. Tom koncentracijom treba da se sadašnji prijedlog državnoga proračuna — u smislu te potpune ravnopravnosti — s obzirom na preteško stanje svih privrednih grana sasvim p r e r a d i i onda ponovno predloži parlamentu. Ujedno se tom koncentracijom mora provesti temeljita promjena sadašnjega sistema vladanja, poimence: u državnoj administraciji njezinom d e p o l i t i z a c i j o m ; u narodnoj samoupravi njezinim proširenjem u financijama, te potpunim osiguranjem od zahvata državnih vlasti; napokon bezodvlačnom i uspješnom prehranom naroda, pa takvom privrednom, carinskom i tarifskom politikom, koja je u skladu sa seljačkim karakterom naše države. Koncentracija narodnih snaga s ovim ciljem i s ovim zadatkom potrebna je naročito zato, što je stvaranje fronta srbijanskih stranaka u vladi — sa s e p a r a t i s t i č k o m politikom te vlade — izazvalo pokret nezadovoljstva u ostalim krajevima, koji predstavljaju ogromnu većinu zemlje, te njihovo organiziranje za borbu, koje se organiziranje sa službene strane proglašuje za »Prečanski front«, premda je to samo obrana tih krajeva protiv neravnopravnosti, eksploatacije i hegemonije. 4. Obzirom na sve, što je spomenuto, — a naročito na žalosnu i strašnu činjenicu, da našemu narodu u čitavim krajevima prijeti smrt od gladi, pa da je narodna porezna snaga u jednoj godini podbacila za cijelu milijardu, te napokon jer nam je vanjski položaj vrlo ozbiljan, — smatramo apsolutno potrebnim, da se vlada narodne koncentracije sastavi još prije proračunske rasprave. U tome očekujemo od g. Ljube Davidovića brze i odlučne korake, sporazumno s vođama Seljačko-demokratske koalicije i s predstavnicima ostalih parlamentarnih grupa, koje bi trebale ući u koncentraciju. 5. Za slučaj, da ova koncentracija ne bude provedena prije proračunske rasprave, Seljačko-demokratska koalicija skida sa sebe svaku odgovornost za to, što će morati svoju borbu u parlamentu do skrajnosti p o o š t r i t i i što će tu borbu morati prenijeti u narod, pa što će biti prisiljena, da upotrijebi još neka — u zapadnoj demokraciji već prokušana — oštra sredstva, s kojima će u slučaju potrebe upoznati javnost u pravo vrijeme. Seljačko- demokratska koalicija ne će tu svoju borbu organizirati samo u tako zvanim »prečanskim« krajevima, nego će svojim organizacijama obuhvatiti također Staru Srbiju i Makedoniju, koje želi državi priljubiti slobodnim životom i naprednim ustanovama, a isto tako i u bivšoj predkumanovskoj kraljevini Srbiji, koja će — svijesna svojih svijetlih tradicija — razumjeti našu borbu i dati joj svoju punu potporu. 6. Ne isključujući iz parlamentarne koncentracije nijednu parlamentarnu stranku, naglašujemo, da za puni demokratski i parlamentarni režim smatramo za potrebno, da nosioci ove koncentracije budu u prvom redu one stranke, — dotično grupe iz svih stranaka, — koje su kod prošlih izbora izabrane slobodnom voljom naroda.« Sutradan — u nedjelju 22. siječnja 1928. — održana je u velikoj dvorani tadašnjega »Zagrebačkoga zbora« zajednička skupština Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke. Skupštinu je otvorio odvjetnik i narodni zastupnik dr. Stjepan Košutić, a predsjedao joj je odvjetnik dr. Ljuba Tomašić. Prvi je govorio Slovenac dr. Albert Kramer, drugi Srbin Svetozar Pribićević, a treći je govorio Hrvat Stjepan Radić. Najdulje je govorio Pribićević, koji je raskrinkao srpsku pripovijest o bitci na Kajmakčalanu. Pribićević je naime iznio činjenicu, da su Njemačka, Bugarska i Austro-Ugarska na Solunskom frontu imale 279 bataljuna, a njihovi protivnici, t. j. Engleska, Francuska, Italija, Grčka i Srbija 264 bataljuna vojnika. Od toga je Srbija postavila 55 bataljuna u brojčanoj snazi od 28.000 ljudi, ali se među ovima nalazilo 8000 hrvatskih dobrovoljaca, koji su došli iz Amerike. Pribićević je tvrdio, da mu je ove podatke 16. prosinca 1918. dao Nikola Pašić, a ovjerovio ih je sam vojvoda Mišić. Iste je ove brojeve citirao također general Pešić, šef srpskoga generalštaba, kad je predavao o proboju kod Kajmakčalana. O tom proboju najviše govore oni Srbijanci, koji tada nisu bili na Solunskom frontu, nego se zabavljahu u Parizu i na francuskoj Rivijeri. Kraljica je Mariola 19. siječnja 1928. rodila drugoga sina, koji je na krštenju — po savjetu ministra predsjednika Vukićevića — dobio ime T o m i s l a v . Krštenje je obavljeno 25. siječnja u prisutnosti većeg broja političara, među kojima se nalazio i Stjepan Radić. On je bio pozvan na svečani objed, koji je održan iza krštenja. Tom se prigodom Radić srdačno razgovarao s Veljom Vukićevićem. Poslije objeda ostao je Radić kod kralja Aleksandra u audijenciji, koja je potrajala čitav sat. Kralj je tom prigodom izrazio želju, da Radić uđe u vladu, koja će biti znatno promijenjena. Odmah se u Beogradu govorilo, da će Hrvatski seljački klub dobiti 3 ministra, jer da će Pavle Radić postati ministrom poljoprivrede, ing. August Košutić ministrom socijalne politike, a dr. Ivan Krajač ministrom trgovine.