Hrvatska na mučilištu/Raspadanje Austro-ugarske monarkije

RASPADANJE AUSTRO UGARSKE MONARKIJE.

Poput Hrvata, Srba i Slovenaca urediše svoje »Narodno vijeće« također Česi i Slovaci. Njihovo se vijeće nalazilo i zvan granica Austro-Ugarske; zato mu je vlada Sjedinjenih država sjeverne Amerike priznala značaj ratujuće vlasti, koja upravlja vojničkim i političkim poslovima Čeha i Slovaka. To je uplašilo cara i kralja Karla IV. Da predusretne raspad habsburške monarkije, odluči se Karlo za federalizam. U to je ime 16. listopada 1918. objelodanio manifest, u kome među osta lim javlja: »Austrija ima da prema volji svojih naroda po stane savezna država, u kojoj svaki narod na svome teri toriju tvori v l astitu svoju državnu zajednicu. Nova izgradnja položaja, koja ni na koji način ne će dirati u cjelokupnost ze malja ugarske krune, ima da svakoj narodnoj zasebnoj državi zajamči njenu samostalnost«. Da je ovaj manifest izašao nekoliko mjeseci prije, možda bi Karlu pošlo za rukom, da spasi svoju monarkiju. Ali 16. listopada 1918. bijaše prekasan rok za takvu operaciju. Po vrijeđeni Slaveni zamrziše Austro-Ugarsku, tražeći njenu smrt. Uz to se znalo, da madžarski prvaci (osobito Aleksandar Weckerle i grof Stjepan Tisza) još nisu progledali, pa da ne će ni čuti o tomu, da se i zemlje ugarske krune urede fe derativno. Zato je »Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba« 19. li stopada 1918. objelodanilo svoju izjavu, kojom »otklanja osnovu rješenja našega narodnog pitanja, sadržanu u austrij skom carskom manifestu od 16. listopada, a isto tako i svaki drugi budući prijedlog, koji bi išao za tim, da se naše narodno pitanje riješi djelomično i da mu se oduzme njegov među narodni značaj.« U istoj izjavi »Narodno vijeće« kaže: »Tra žimo ujedinjenje cjelokupnoga našega naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju — bez obzira na koje pokrajinske ili državne granice, u kojima danas žive, — u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu, uređenu na načelima političke i ekonomske demokracije, koja u sebi sadržaje dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravda i nejednakosti. Tražimo, da na budućoj mirovnoj međunarodnoj konferenciji bude naš narod jedinstveno zastupan po svojim naročitim izaslanicima. »Narodno vijeće« drži, da će se jedino ostvarenjem ovih zahtjeva i načela zajamčiti trajni mir među na rodima, udruženim u slobodnim državama, a time omogućiti »savez naroda« i opće razoružanje. »Narodno vijeće« iz javljuje, da će se prema općim načelima demokracije svim ino narodnim manjinama u državi Slovenaca, Hrvata i Srba osigurati slobodan razvoj, a susjednim državama omogućiti i osigurati trgovačko-prometni prilaz na more tako, da to ne dira u našu teritorijalnu cjelokupnost i državnu suverenost. »Narodno vijeće« poziva cjelokupni naš narod jedne krvi i jezika, jedne duše i srca, da se za oživotvorenje ovih zahtjeva i načela založi s onom odanošću i samoprijegorom, koje ovo sudbonosno vrijeme traži.« Na taj odlučan stav osokolio je »Narodno vijeće« u prvom redu odgovor, što ga je Austro-Ugarskoj 18. listopada poslao Wilson, predsjednik Sjedinjenih država. Wilson kaže, da je Hrvatska na mučilištu njegova vlada »na najdalekosežniji način priznala, da su na rodne težnje Jugoslavena za slobodom pravedne«. (Nema sumnje o tomu, da glavnu zaslugu za ovo priznanje ima Jugoslovenski odbor, koji je protiv Austro-Ugarske radio u sjever noj Americi.) Narodno je vijeće 21. listopada »najvećom radoš ću« pozdravilo stanovište, što ga je Wilson zauzeo u svome odgovoru na austro-ugarsku notu od 4. listopada 1918. »Narod Slovenaca, Hrvata i Srba smatra međunarodni mirovni kongres jedinim kompetentnim forumom (mjerodavnim mjestom) za ko načno rješenje svoga narodnog pitanja.« Narodno je vijeće 21. listopada 1918. pozvalo »zagrebačko građanstvo i čitav narod, da u svojim manifestacijama svagdje daje oduška samo svojemu veselju i oduševljenju, pa da onemo gući svaku demonstraciju, koja bi išla i za najmanjim uništava njem tuđega dobra«. Tomu se pozivu zagrebačko građanstvo 22. listopada odazvalo velikom povorkom, koja je obišla glavne ulice. Naprotiv je narod izvan Zagreba počeo napadati tuđu imo vinu, naročito pune vagone na kolodvorima. Navodno je to činio »zeleni kader«, t. j. oni vojnici, koji pobjegoše iz vojske u šume i planine. Tečajem posljednjih dana znatno je pao ugled državnih oblasti, a narod je sve teže osjećao oskudicu hrane, obuće, odi jela i razne potrebite robe. To je dovodilo do anarkije i do ogor čenja protiv državnih organa, naročito protiv upravnih i (veći nom madžarskih) željezničkih činovnika. Da se predusretne grabežu, pozvalo je »Narodno vijeće« 23. listopada narod, neka po gradovima i selima osniva »odbore Narodnog vijeća«. Ovi će imati 3 zadaće: 1. da zaštite imovinu i život »svih državljana bez razlike«; 2. da »Narodnom vijeću« javljaju osobite događaje; i 3. da točno izvrše sve, što im »Narodno vijeće« naloži na korist svega naroda. Da pak »Narodno vijeće« uzmogne provesti svoje ciljeve, pozvalo je 26. listopada narod na »dobrovoljni narodni porez«. Tomu se po zivu odmah odazvalo gradsko zastupstvo u Zagrebu, dozna čiv 27. listopada »Narodnom vijeću« svotu od milijun kruna. Podjedno je zastupstvo izabralo odbor, koji će u gradu Zagrebu organizirati »N a rodnu stražu«. Međutim se car i kralj Karlo IV. odlučio, da napusti svoje saveznike (Njemačku, Tursku i Bugarsku), pa da sklopi 29. listopada 1918. separatni (posebni) mir sa brojnim svojim neprijateljima. U tu je svrhu grof Julije Andraši, kao ministar vanjskih posala, 28. listopada 1918. javio Wilsonu, da vlada Austro-Ugarske pri hvaća njegovu poruku od 18. listopada. »Podjedno privoljuje i njegovom shvaćanju o pravima naroda Austro-Ugarske, a naročito Čehoslovaka i Jugoslavena«. — Istoga je dana Andraši brzojavno zamolio Lansinga, državnoga tajnika Sjedinjenih država sjeverne Amerike, neka kod predsjednika Wilsona »poradi, da se — u interesu čovječnosti, kao i u interesu svih naroda, koji žive u Austriji i u Ugarskoj, — bezodvlačno sklopi primirje na svim frontama Austro-Ugarske i da se za podjenu pregovori o miru«. Sadržaj ove note saopćio je Andraši istodobno vladama Francuske, Engleske, Italije i Japana s molbom, da i one kod Wilsona podupru prijedlog Austro- Ugarske o početku mirovnih pregovora.