Hrvatska na mučilištu/Radikalski savjet Hrvatskoj seljackoj stranci

RADIKALSKI SAVJET HRVATSKOJ SELJAČKOJ STRANCI.

U »Samoupravi« je dr. Laza Marković — po prethodnom odobrenju Radikalne stranke — 26. ožujka 1925. priopćio ovaj karakterističan članak, koji jasno prikazuje političko stanje i položaj Hrvatske republikanske seljačke stranke: »Još nas samo jedan dan razdvaja od trenutka, kada Narodna skupština ima da donese konačnu odluku o sudbini Radićevih mandata. Što se taj trenutak više približuje, opaža se sve veća nervoza političkih krugova. Sve više se raspravlja o tome, da li je moguće, da Narodna skupština izmijeni odluku verifikacijonog odbora — bilo u cjelini bilo djelomično, — odnosno da li je moguće, da se ta odluka odloži otvaranjem neke vrsti ankete o postojanju pretpostavaka za promjenu 18. članka Zakona o zaštiti države. Sve kombinacije i sva razmatranja u glavnom se okreću oko držanja Radikalne stranke, odnosno radikalskoga poslanič. kluba, pa se očekuje, da taj klub donese definitivnu odluku svoju. Kako ove kombinacije i to razmatranje u glavnom potječu od Opozicijonalnoga bloka, naročito od Radićeve grupe, razumljivo je, što se one upiru u prvom redu na Radikalnu stranku. Ali za razumijevanje istinske i stvarne situacije, — za pravilno shvaćanje cijelog ovog pitanja, koje je od bitne važnosti za budućnost našega naroda, — nije dovoljno, još bolje reći nije opravdano gledati samo u Radikalnu stranku i od nje očekivati korekturu jednoga — po današnjim prilikama potpuno pravilno donesenog — zaključka verifikacijonog odbora. Tako postavljeno pitanje, kako ga postavljaju spomenuta razmatranja i očekivanja, ne može se riješiti drugačije, nego li potvrdom u cjelini odluke verifikacijonog odbora. Međutim pitanje sudbine Radićevih mandata u današnjem stadiju treba postaviti na jednu drugu bazu, ako se hoće da ispita mogućnost nekakve korekture od strane skupštine odnosno skupštinske većine. Ne radi se o tome, da li je skupštinska većina raspoložena, da potvrdi ili izmijeni odluku verifikacijonog odbora, nego se radi o tome, da li je Radićeva stranka sposobna da izvrši jednu korjenitu konverziju (obrat): da naime napusti svoj dosadašnji stav prema kraljevini i njenim osnovnim institucijama; da raskine sa dosadašnjim svojim vezama, pripremama i metodama; da — drugim riječima — od jedne antidržavne, separatističke, boljševički orijentirane i vođene partije postane jedna hrvatska državotvorna stranka, koja iskreno prima državno i narodno jedinstvo; koja iskreno prima monarhiju i dinastiju Karađorđevića, te koja bi na temelju i okviru današnjeg ustava radila na ostvarenju svih svojih kulturnih, političkih i drugih ciljeva, a na dobro i korist Hrvatske i cijele kraljevine. To pitanje o mogućnosti ovakvog jednog preokreta, — s mogućnosti prilaženja hrvatskih snaga ideji jedinstva, — to je ono pitanje, koje danas kao i jučer predstavlja naš najkrupniji i najosnovniji unutarnji problem. U vezi s tim općim i velikim pitanjem nalazi se ono manje pitanje: o sudbini Radićevih mandata, odnosno o eventualnoj izmjeni zaključka verifikacijonog odbora. Taj bi zaključak prema tomu mogao biti izmijenjen samo u tom slučaju, ako bi bile izmijenjene pretpostavke i osnove, pod kojima je i na kojima je on baziran. Drugim riječima bilo bi potrebno, da se u držanju Radićeve stranke stvori posve nova situacija, kako bi ta nova situacija mogla opravdati neki novi i drugi zaključak. Da li je Radićeva stranka u današnjem svojem stanju sposobna, da izvrši takav preokret, i to je pitanje, koje zaslužuje odgovor. Da li je Radićeva stranka stekla uvjerenje, da je bio pogrešan i besciljan dosadašnji rad, pa da treba poći drugim putem, ako se u istinu želi dobro Hrvata i hrvatskog dijela našega naroda? Da li Radićev poslanički klub, — da li drugi faktori u Radićevoj stranci, pa i sam Stjepan Radić, — mogu osjetiti, koliko od njihove vlastite akcije, dakle od njih samih, zavisi držanje Narodne skupštine prema njima i njihovim poslaničkim mandatima? Ako bi jedan ovakav preokret, — korjenit i velik preokret, jasan i otvoren, iskren, vidljiv i stvaran preokret, koji bi se očitovao u djelima, — ako bi jedan takav preokret nastupio, to bi cijeli narod osjetio kao znak jednoga novog perioda u razvitku i sređivanju našega političkog života. Na zaključak ovih razmatranja možemo iskreno i otvoreno kazati, da ono, što je Ljuba Davidović — nepozvan, nenadležan i čisto partijski zainteresiran — pročitao u Narodnoj skupštini, ne predstavlja ni koreniti preokret niti ima drugih pogodaba, pod kojima bi mogao poslužiti kao vjesnik takovog preokreta. Pitanje je dakle ne pred radikalnim klubom, dok se ono nalazi u današnjem stanju, nego je pred samom Radićevom strankom. U nju su uprti pogledi onih, koji ovu stvar promatraju ozbiljno sa gledišta države i sa gledišta istinskih interesa Hrvata.«