Hrvatska na mučilištu/Radikali prigovaraju Stjepanu Radicu

RADIKALI PRIGOVARAJU STJEPANU RADIĆU.

Radikali su prijekim okom gledali Radićevu agitaciju u narodu. Oni su mu zamjeravali već onu skupštinu, koju je 17. siječnja 1926. održao u Subotici, premda ondje nije govorio protiv beogradske vlade. Radikalima bijaše krivo, što je Radić održao toli uspjelu skupštinu u Sarajevu, gdje je znatno pojačao hrvatsku misao. Naročitu je pak ljubomornost Radić kod radikala pobudio svojim skupštinama u Dubrovniku, Ljubuškom i u Klisu. Radikali su naime željeli, da posvema prevladaju u Bosni, Hercegovini i barem u južnoj Dalmaciji, naročito u Dubrovniku, gdje su bogati Srbijanci počeli kupovati kuće. Iznenadilo ih je, što je Radić u svojim govorima spominjao i nove izbore za Narodnu skupštinu, premda mandat narodnih zastupnika traje još pune 3 godine. Radikali su naslućivali, da Radić spominje nove izbore zato, što su beogradski vlastodršci Radiću i njegovim drugovima poništili mandate na osebujan način, koji spada u političku povijest. O tomu su već 2. veljače 1926. raspravljali radikalski ministri na svojoj konferenciji. Istoga je dana održana i sjednica radikalskoga kluba, u kojoj se oštro govorilo o Radićevom putovanju. Radikalski zastupnici nisu ni govorili o proračunu, radi čega su bili pozvani na sjednicu. Oni su redomice iznosili svoje prigovore protiv Radića, koji narodu u Bosni i Dalmaciji govori u duhu hrvatskoga nacijonalizma. Konstatiralo se, da postoje nesuglasice između radikala i HSS, premda ove 2 stranke čine vladinu koaliciju. Kako su prigovori beogradskih radikala dospjeli u novine, odgovorilo im je vodstvo HSS ovako: »Oni radikali, koji su krivo shvatili sporazum s Hrvatskom seljačkom strankom, dižu graju radi toga, što Radić obilazi svoje pristaše u onim krajevima, koji su najviše trpjeli za svoje hrvatstvo, te u kojima vladini organi još i sada nastavljaju tihu Obznanu. Nama osporavati pravo, da vodimo brigu o Hrvatima u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i u Vojvodini, znači isto, što i tražiti od radikala, da ne smiju voditi računa o Srbima u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Radić ne ide za ustupcima, nego traži, da se svuda do kraja izvrše utanačenja sporazuma, kako su ih usvojili radikali. Taj sporazum je uvjetovan time, da se prekine s nezakonitošću i stranačkom korupcijom. Zašto se dakle zamjera Radiću, ako ističe, da se s duhom sporazuma ne slaže, što se više radikalski činovnici u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji — n. pr. splitski veliki župan dr. Ivan Perović, koji je poradikaljeni Pribićevićevac, — ne mogu snaći u tome, da je p r e s t a l a Obznana protiv Hrvata. U eri sporazuma nema interesnih sfera. Zato se HSS ne će i ne može nikomu za volju odreći ma i jednoga svojega pristaše, a kamo cijele pokrajine. Ta HSS je na pr. u Bosni i Hercegovini uz nečuveni teror ipak dobila gotovo isto toliko izbornih kuglica, koliko i radikali, samo što su naše kuglice bile kuglice uvjerenja i žrtava, a ne kuglice službenog aparata i Obznane. O Dalmaciji je pak suvišno i govoriti. Radikali znadu, da bi na slobodnim izborima u Dalmaciji prošli jedva s polovinom sadašnjih mandata. Kako se mi ne odričemo nikoga i ničega, što je naše, tako tražimo i tražit ćemo, da ravnopravnost i pravda bude jednaka za sve. Inače ćemo morati sa žaljenjem konstatirati, da su glavne točke krivo shvaćene, ali ne od nas, nego od gospode s druge strane.« Međutim se 4. veljače sastao Pavle Radić s Nikolom Pašićem. Sastanak je uslijedio na Pašićevu želju, da bude točnije upućen u putovanje Stjepana Radića. Isto je tako kralja informirao dr. Nikola Nikić, koji je bio 7. veljače primljen u audijenciju. Kad se pak 10. veljače u Beograd vratio Stjepan Radić, odmah je posjetio Nikolu Pašića, kod koga je ostao cijeli sat. Iza toga je Radić rekao, da je Pašić uvidio, kako su mu krivo prikazivali Radićevo putovanje. Pri tom je dodao: »Bitno je u mojem govoru u Sarajevu bilo, da se bosanski muslimani moraju konačno opredijeliti za Hrvate ili za Srbe. Jugoslavenstvo to je jedan švindl (varka), kojim se kod nas koriste svi anacijonalni elementi. Nema direktnog prijelaza u Jugoslavenstvo. Mi smo Srbi, Hrvati i Slovenci, pa je to jedini put, kojim se treba opredijeliti. U interesu je cijele države, da se Bosna i Hercegovina kulturno i ekonomski ojačaju. U Hercegovini sam vidio toliko sirotinje i nezaslužene bijede.« Pašić je 12. veljače pošao u dvor, gdje je kralju u poduljoj audijenciji prikazao politički položaj. Zatim je 13. veljače pozvao sve ministre na sjednicu, u kojoj je Radić izjasnio svoje govore na putovanju po Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Ministarski je savjet iza toga objavio, da je »politička situacija u vladi posve regulirana, pa da vlada može nesmetano nastaviti politiku, koju je do sada vodila. Što se pak tiče ličnih momenata Stjepana Radića obzirom na ministre Božu Maksimovića i dra Milana Stojadinovića, ovi se mogu raspraviti i izvan kabineta. Sve su dakle nesuglasice uklonjene, te su u vladi nastupili posve normalni odnošaji. Podjedno je ministarski savjet odlučio, da se ima objaviti tekst sporazuma, što ga je Radikalna stranka 14. srpnja 1925. sklopila s Hrvatskom seljačkom strankom.« Predsjednik je radikalskoga kluba Ljuba Živković 16. veljače 1926. novinarima objavio tekst toga sporazuma. Sutradan je o tomu sporazumu govorio u Narodnoj skupštini Stjepan Radić, koji je među ostalim rekao i ovo: »Vidovdanski se ustav na prvi mah čini centralistički, ali ipak to nije. On je zaista jedinstven ustav, jer je unitaristički, a ipak nije centralistički. Treba da se sa Srbima izmirimo, i to ne samo kao ljudi, nego kao prava braća, jer je došao momenat, da ćemo i mi i oni propasti i stradati ... Kad imamo narodnu državu i narodnu dinastiju, onda je naša specijalna politika nuzgredna stvar. Naša je HSS došla, da se primi pozitivnoga rada, ako joj to bude moguće. Mi smo Hrvati kroz 75 godina bili u opoziciji. Ja sam kazao, da — ako ćemo i nadalje ostati u opoziciji, — mi ćemo se odučiti od stvaranja, jer ćemo se naučiti samo prigovarati. Tako ćemo mi naskoro biti nesposobni za vladanje, a to je opasno za stranku. Vidjeli ste, da — gdjegod se pojavimo, — svagdje nas dočekuju kao prave predstavnike upravo zato, što smo napravili ovaj sporazum ... Mi sada sprovodimo svoj seljački program, koji je u bitnosti i program Radikalne stranke. Ne perhoresciramo ni jugoslavenstvo. Mi to ne zabacujemo, mi se jugoslavenstvu ne izrugujemo, jer je to jedan politički ideal i program. Tu je ustav, tu je volja živih ljudi. Međunarodnim je pravom priznato, da je kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, i mi smo pregovarali na ustavnom temelju.« Pribićević je 21. veljače 1926. održao skupštinu Samostalne demokratske stranke u Sarajevu. Govorio je i o sporazumu Radikalne stranke s Hrvatskom seljačkom strankom, pa je među inim rekao i ovo: »Kada su bili vođeni pregovori s Radićem, onda je Pašić meni saopćio, da se razgovara; ali mi je rekao: »Nemojte se bojati! Bilo bi nemoralno i nepošteno, da mi bez vas napravimo nekakav sporazum s Radićevcima.« Zato sam ja mirno pratio razgovore između radikala i Radićevaca. Ta znao sam, da se s nama ne može sklopiti sporazum, jer mi ne ćemo sporazuma s izdajnicima. Pašić je u klubu rekao, da bi samostalni demokrati morali biti neka kontrola i rezerva radikala; ali to nikako ne odgovara njihovom temperamentu, jer su oni borci u prvim redovima