Hrvatska na mučilištu/Radiceva poruka Srbijancima

RADIĆEVA PORUKA SRBIJANCIMA.

Poslije sastanka s Pavlom Anđelićem poručio je Stjepan Radić srbijanskim političarima ove tri poruke: »Prvo: Ne bojte se za svoje srpske tekovine od nas Hrvata. Mi Hrvati doduše ne razumijemo Vidovdanski ustav i Pašić-Pri bićevićevu vladu sa čitavom vojskom pripuza, uhoda i janjičara. Hrvatski Blok uopće ne govori o državi, nego o našem međuna rodno priznatom području, na kojemu su naša tri naroda, na kojemu su naše domovine i stotine tisuća naših poštenih seljač kih domova, naših stoljetnih mučeničkih sela sa svetim grobljima, crkvama i školama, te na kojima su naša tri glavna grada i još stotine jakih središta i ognjišta prosvjete i rada. Zar sve to ču vati, braniti i razvijati, sve to organizirati i usavršavati — ne vrijedi neprispodobivo više od pristajanja uz Vidovdanski ustav, a kamo li od služenja Pašiću i Pribićeviću? Drugo je ovo: Mi u Beograd nismo dolazili i ne dolazimo, jer — uz ostale političke i državopravne razloge — nismo htjeli i ne ćemo Pašićeve i Pribićevićeve diktature, a nije se uz časne poje dinačne izuzetke u Beogradu ni ovdje pokazivalo, da se ta dikta tura ruši. Malo je kod nas slobode i ustavnosti, reda i pravice, a po tom premalo napretka; ali je naš život ipak koliko toliko normalan, da se srećom ne hvatamo za grkljan, da ne živimo u domaćem građanskom ratu. A diktatura za nas Hrvate — kao narod organiziran i neustrašiv — to je direktan izazov na revo luciju, a revolucija je najstrašniji građanski rat. Treće: Ne prosuđujte dakle rješenje hrvatskog pitanja samo kao stvar bolje administracije niti kao novi šahovski potez u par lamentu. Ne radi se samo o administraciji, o parlamentu i o ustavu. Radi se o našem životu i opstanku. Radi se o tome, da se hrvatsko-srpski odnosi urede u potpunom skladu s našom tisuć ljetnom seljačkom slavenskom kulturom, u skladu s našim sto ljetnim zajedničkim patnjama, te u potpunom skladu s novim javnim pravom u Evropi, koje još nije gotovo, ali se stvara; a stvara se na poštivanju narodne volje kod kuće, — to je kod nas seljačka demokracija, — te na oživotvorenju prava narodnoga samoodređenja, što kod nas znači: iskreno i pošteno priznanje hrvatske narodne državne individualnosti. Jednom riječju: Ne radi se samo o taktici, nego i o politici, i to o politici naših dvaju naroda — da ovaj čas ne spominjem Slovence — na našem zajedničkom i nepovredivom međunaro dnom području. Dakle ne samo taktika, nego i politika, i to poli tika iskrena i duboka, kakva je i duša i hrvatskoga i srpskoga naroda; politika široka i svestrana, kakve su narodne potrebe i težnje, te kakav je život. Prvi zajednički zahtjev ove politike, neka glasi: »Na izbore pred narod!« Prvi zajednički čin ove po litike neka bude bezodvlačni raspis izbora. A prvi zajednički uspjeh bit će onda izbor takvih narodnih zastupnika, koji će i hrvatsko pitanje riješiti — ne doduše u onom oduševljenju, ka kvo je bilo g. 1918., — ali zato s potpunim povjerenjem i sa svim iskustvom ovih četiriju godina sramotnog i strahovitog režima Pašić-Pribićevića.«