Hrvatska na mučilištu/Radic u Sarajevu i Dubrovniku

RADIĆ U SARAJEVU I DUBROVNIKU.

Radić je kao ministar prosvjete došao 30. siječnja 1926. u Sarajevo, gdje je razgledao prosvjetne zavode. Tako je posjetio srednje škole, kazalište, zemaljski muzej i zavod sv. Josipa. Sutradan je Radić u Sarajevu održao javnu skupštinu na Rankovićevom trgu pod Bistrikom. Na skupštinu je došlo do 15.000 ljudi, među kojima bijaše i mnogo muslimana. Skupštinu je otvorio prof. Hakija Hadžić, kao predsjednik sarajevske organizacije Hrvatske seljačke stranke. Glavni je govornik dakako bio Stjepan Radić. On je među ostalim rekao i ovo: U Bosni je po broju najmanje Hrvata katolika; ali gdjegod je hrvatsko selo, to je samo poštenje. To nije samo radinost, nego i duboka svijest o vezi s ostalim Hrvatima. Pogledajate na zemljovidnu kartu, pa ćete uvidjeti, da se Bosna naslanja na Slavoniju i Dalmaciju. Bosna ima kod kuće bogatstvo u rudama i šumama, ali ih izvozi na more preko Dalmacije, a žito kupuje u Slavoniji. Mi smo dakle Hrvati iz Dalmacije i Slavonije obuhvatili Bosnu u naručaj i s lijeva i s desna. Zato tkogod samo malo politički misli, — a nije rušitelj nego graditelj ove naše slobode i države, — on bi morao reći da Hrvat, kada dolazi u Bosnu, nije kuferaš, nego donositelj one širine, koju daje more, i onoga sređenog veselja, koje se vidi u Slavoniji... Treba podići bosanske gradove, koje moramo učiniti ognjištima naše prosvjete i središtima naše privrede ... Kada sam danas prolazio kroz Sarajevo, smislio sam, da bi ovaj grad mogao biti prijestolnica naše države. Sarajevo je naime najbolji centar (središte) naše države s prometnog i čovječanskoga gledišta. Zato će sve moje nastojanje biti upravljeno kulturnom podizanju Sarajeva. Potrebno je pak, da muslimani u Bosni i Hercegovini konačno opredijele svoju narodnost, pa da postanu ili Srbi ili Hrvati. Radić je 1. veljače 1926. pošao iz Sarajeva u Dubrovnik, da ondje prisustvuje proslavi sv. Vlaha. Putem kroz Hercegovinu bijaše sjajno dočekan u Mostaru i u Čapljini. Radić je na kolodvoru u Mostaru održao govor, u kojemu je osudio, što Hrvati nemaju u Bosni i Hercegovini nijednoga velikoga župana, a u Beogradu nijednoga direktora u vladinim poduzećima. »Sa svih strana dolaze mi iz Bosne vijesti, da mi Hrvati i ovdje ništa više nemamo, jer da smo sve izgubili. Ja sam zato i pošao u Bosnu, gdje sam vidio, da su hrvatski redovi složni, a ne uskolebani, pa da nije daleko čas, kada će i muslimani kao jedan čovjek biti ondje, gdje im nalaže njihova velika pamet i tradicija. To će biti njihov spas ... Ja mislim, da idemo u susret novim izborima za Narodnu skupštinu. Mi ih ne silimo, ali ih se i ne plašimo. Ako izbori budu slobodni, onda će se u parlamentu čuti i vidjeti ona snaga, koju imamo u narodu. Onda će se vidjeti, što vrijedi naše mučeništvo, o kojemu se mogu ispisati velike knjige. Biti u vladi, to ne znači samo sjediti u mekanom ministarskom 'fotelju, nego izvršavati težak domovinski posao. Mnogi radikali nisu dorasli, da to potpuno shvate«. Na Svijećnicu 2. veljače je Radić održao veliku skupštinu u Dubrovniku, gdje se na trgu sv. Vlaha i u okolišnim ulicama sabralo oko 10.000 građana i seljaka. Na skupštini su govorili Stjepan Radić, ing. August Košutić i Josip Predavec. Radić je među inim rekao i ovo: »Ne smijemo dozvoliti, da se kod nas razviju prilike kao nekada u Austro-Ugarskoj, jer narod ne smije ostati u opreci sa državom, a još manje država u opreci s narodom. Mi Hrvati hoćemo, da se razvijamo kao Hrvati. To jesmo i to ostajemo. Srbi su Srbi, i mi ih najvolimo, kad im kažemo, da su Srbi. Čim počnu »jugovati«, mi velimo, da su počeli ludovati, jer se bojimo prijevare. Srbi će govoriti, da su »Jugoslaveni«, a ipak će srbovati. Mi hoćemo čist račun. Oni su Srbi, a mi Hrvati. Kada pak dođe ona prava i potpuna Jugoslavija, — t. j. kada budemo svi na okupu, — onda ćemo kazati, da smo Jugoslavija, ali i to samo politički... Tri su stvari, u kojima ne možemo i ne ćemo popustiti, jer su to naše stvari. Prva je stvar: čovječanstvo, bratstvo, druga je stvar: seljaštvo, a treća je stvar: da se državni novac ne rasipa, nego da se ulaže prosvjetom i privredom za narod... Mi smo se ujedinili zato, da napredujemo, a ne da jaučemo i plačemo. Dogodilo se čudo, da je hrvatski seljački pokret prešao granice Hrvatske, pa da je uhvatio korjena u Srbiji i u Sloveniji... Mora ostati situacija, kakova je danas. Mi smo sjeli na svoja kola i držimo jedan dio uzda, koje su naše. Nismo došli u vladu, kao trutovi u košnicu. Mi smo stali ondje, gdje nam je i mjesto. Kada dođe r e v i z i j a ustava, pitat ćemo pamet i iskustvo. Ne ćemo uređivati ni onako, kako želi Pašić, ni onako, kako želi Radić. Pašić je star, a ja sam mlad. Ne ćemo voditi politiku ni jednoga ni drugoga, nego onako, kako ju želi narod, t. j. politiku, s kojom ćemo svi biti zadovoljni.« Sutradan (3. veljače 1926.) je u Dubrovniku proslava sv. Vlaha obavljena svečanije nego li ikada iza svjetskog rata. Narod je već zorom hrlio u crkvu, koja je naskoro bila dupkom puna. Službi božjoj je prisustvovao i papinski nuncij Pelegrinetti, koji je došao iz Beograda. Poslije svečane mise svrstala se na trgu golema povorka, koja je prošla cijelim Dubrovnikom. U povorci je uz nuncija Pelegrinettija stupao i Stjepan Radić sa svijećom u ruci. Radić je poslije podne krenuo iz Dubrovnika u Konavlje, kamo su ga u 4 automobila pratili neki prijatelji, među kojima su bili također: ing. August Košutić, te narodni zastupnici: Rude Baćinić i Hadžioman. Putem su Radića po selima dočekivali i pozdravljali seljaci s hrvatskim zastavama. Radić je narodu progovorio u selu Cilipi, a skupštinu je održao u Grudi. On je među ostalim rekao i ovo: Mi smo Hrvati g. 1925. doživjeli ono, što sam ja uvijek govorio: Srbi će jošte pokušati silom. Tomu se ne treba čuditi, jer su iz Zagreba i Splita stalno u Beograd stizali glasovi: »Samo pritisnite, pa će Hrvati popustiti!« I pritisnulo se! Došla je obznana! Ali i to nije puno koristilo. Izgubio sam 2 mandata, ali sam dobio 30.000 glasova više, nego li kod izbora g. 1923. Zato se stari Pašić poslije izbora malo zamislio. On je iskusan i pametan čovjek. Da li je i pravedan, to će prosuditi Bog. I mi smo se sporazumjeli s Radikalnom strankom, koja je imala svoj početak upravo tako, kao i mi. Rekli smo radikalima: »Vi nas možete i morate razumjeti!« I vidite: oni su nas razumjeli. Mi smo tražili, da hrvatski narod bude ravnopravan srpskom, pa da Srbi budu Srbi, a Hrvati da ostanu Hrvati. Mi smo dinastiju Karađorđevića priznali za narodnu. Isposlovali smo to, da će na proljeće biti općinski izbori. Seljaci će u svoje ruke dobiti svoje općine, a kasnije također kotare i oblasti. To je državna politika! Inače ja i danas potpisujem sve ono, što sam govorio u opoziciji. Potpisujem i sav prijašnji svoj program osim republikanstva. « Radić je 4. veljače pregledao škole i prosvjetne urede u Dubrovniku. Sutradan je pošao u Dubrovačku Rijeku do Trstenjaka, gdje je progovorio sabranom narodu. Iz Dubrovnika je Radić 6. veljače pošao u Čapljinu, odakle je stigao u Ljubuški. Tu je održao skupštinu, na kojoj bijaše 10.000 ljudi. Preko Imotskoga stiže Radić 7. veljače u Klis, gdje je također održao skupštinu. Iz Splita je Radić otputovao 8. veljače brzovlakom u Zagreb, kamo je stigao sutradan u jutro.