Hrvatska na mučilištu/Radic i seljacka »Zelena internacijonala

RADIĆ I SELJAČKA »ZELENA INTERNACIJONALA«.

Narodni su zastupnici »Hrvatske republikanske seljačke stranke« održali 3. kolovoza 1924. u Zagrebu svoju sjednicu, kojoj je predsjedao podpredsjednik Juro Valečić, a prisustvovao 61 zastupnik. Na toj sjednici je zastupnik Josip Predavec predložio, da zastupnici HRSS odobre korak Stjepana Radića u Moskvi, gdje je HRSS uveo u seljačku internacijonalu. Protiv toga ustade zastupnik dr. Rudolf Horvat. On je upozorio na pogibelj, da će neprijatelji hrvatskog naroda — naročito pak Nikola Pašić i Svetozar Pribićević — hrvatski narodni pokret, kojemu služi Hr vatska republikanska seljačka stranka, proglasiti komunističkim, ako HRSS dođe u bilo kakvu političku ili socijalnu vezu s boljše vičkom Rusijom. Nato se razvila podulja rasprava. Zastupnici Pavle Radić, Rudolf Herceg i dr. Stjepan Buć zagovarahu Predavčev prijedlog. Naprotiv se zastupnici Tomo Jalžabetić i Vinko Lovreković pri ključiše protuprijedlogu. Poput dra Horvata bijahu zabrinuti još mnogi zastupnici, naročito Ivan Bartolović, dr. Ante Adžija, Ilija Martinović, dr. Stjepan Ortner, Franjo Vrtar i župnik Fran Škrinjar. Predviđalo se, da će preko 20 narodnih zastupnika glasovati protiv Predavčeva prijedloga, ako dođe do glasovanja. Nato je dr. Vlatko Maček upozorio, da bi ruski boljševici mogli ubiti Radića, ako HRSS ne odobri njegovo obećanje u Moskvi; zato je zamolio dra Horvata, neka povuče svoj protuprijedlog. Horvat je to i učinio uz uvjet, da se Predavčev prijedlog popuni dodat kom: »Hrvatska republikanska seljačka stranka ostaje kod svo jega narodnog programa, te će i nadalje voditi dosada š nju svoju taktiku«. S tim je dodatkom jednoglasno primljen Predavčev prijedlog. Stjepan Radić je 3. lipnja 1924. iz Beča stigao u Moskvu. Pratili su ga njegov zet ing. August Košutić i sin Vladimir Radić. Na kolodvoru ih je dočekao B. Sandomirski, načelnik odjela za balkanske države u narodnom komesarijatu za vanjske poslove. Sutradan je Radića primio Georgij Vasiljević Čičerin, narodni komesar za vanjske poslove, te je s njim razgovarao 2 sata. Či čerin je 8. lipnja priredio u počast Radića večeru, na koju je po zvao nekoliko političara. Radića je 13. lipnja primio Kaljinjin, predsjednik sovjetske Rusije, koji ga je ispitivao za političke i gospodarske prilike u Hrvatskoj. Radić je u Moskvi ostao do 4. kolovoza kao počasni gost sovjetske vlade. Iz Moskve se Radić preko Rige i Berlina vratio u Beč, odakle je 11. kolovoza stigao u Zagreb. Radić je 14. kolovoza 1924. u Zagrebu održao sjednicu na rodnih zastupnika Hrvatske republikanske seljačke stranke. Tu je rekao, da ga je Čičerin još u ožujku pozvao, neka dođe u Rusiju na razgovor s njim, ali Radić onda nije htio poći. Na taj 203Pad vlade Ljube Davidovića se put dao istom onda, kad je vidio, kako Pašić i Pribićević na mjeravaju vladati bez Narodne skupštine, dapače i protiv nje. »Vidio sam, da me Čičerin zove kao suradnika i čovjeka, koji do lazi kao ravnopravan k ravnopravnim, kao predsjednika jednoga nar. zastupstva i kao punomoćnika jednoga naroda. Mene i za stupnika Košutića primili su bolje, nego (francuskog ministra) Herriota. Dali su nam palaču, koju daju samo počasnim gostima. S nama se nije postupalo kao s onima, koji su došli da prime instrukcije, nego kao s ljudima, s kojima se izmjenjuju mišljenja, nazori i razgovori, te s kojima hoćeš postignuti sporazum.« Ipak nema sumnje o tomu, da je Stjepan Radić učinio gole mu političku pogrešku time, što je Hrvatsku republikansku selja čku stranku uveo u »zelenu« seljačku intemacijonalu. Kako je naime »zelena internacijonala« imala svoje sjedište u Moskvi, lako je bilo Pašiću i Pribićeviću prikazati Hrvate u evropskoj javnosti kao neke boljševike. Time je hrvatski politički pokret, koji je zaista bio čisto narodan pokret, dobio u stranom svijetu komunističko obilježje. Od sada su Englezi, Francuzi i ostali za padni narodi smatrali Hrvate komunistima, premda to nisu bili. PAD DAVIDOVIĆEVE VLADE. O deklaraciji Davidovićeve vlade vodila se u Narodnoj skupštini rasprava puna 4 dana, pa i tečajem čitavog dana 12. kolovoza 1924. Izredalo se mnogo zastupnika Radikalne i Samo stalne demokratske stranke, koji su -oštro napadali vladinu de klaraciju. Istom u 1 sat iza ponoći pristupilo se glasovanju, pa je deklaracija odobrena sa 169 protiv 114 glasova. Kako je glasova nje bilo poimenično, vidjelo se, da su deklaraciju odobrili Davi dovićevi demokrati, Slovenska ljudska stranka, bosanski musli mani, sva tri bunjevačka Hrvata, svih 8 Nijemaca, 9 Albanaca (članova »Džemijeta«), te svi narodni zastupnici, koje su birali izbornici Hrvatske republikanske seljačke stranke. Protiv dekla racije je glasovalo 100 radikala i 14 samostalnih demokrata. U nedjelju 7. rujna 1924. održana je u Prelogu velika skupština Hrvatske republikanske seljačke stranke. Na tu je skupštinu došlo oko 15.000 Hrvata iz Međimurja, i to čak od Štri gove i Gornjega Mihaljevca pa sve do Kraljevca i do Svete Ma rije. Skupštini je prisustvovao i Stjepan Radić, koji je održao velik politički govor. Naročito je istaknuo razliku između prija 204Pad vlade Ljube Davidovića šnje i sadašnje vlade u Beogradu. Pašić i Pribićević vladahu na siljem, korupcijom i svakojakim bezakonjem, dok je Davidović sastavio vladu sporazuma, poštenja i zakonitosti. Zato je čitav prisutan narod gromoglasno prihvatio Radićev poklik »Živio!« Ljubi Davidoviću i Nastasu Petroviću. Golemu je skupštinu Hrvatska republikanska seljačka stran ka održala u Zagrebu u nedjelju 14. rujna 1924., i to na velikom prostoru Marulićevog i Mažuranićevog trga između Sveučilišne knjižnice i vrta »Hrvatskoga Sokola«. Skupštini je prisustvovalo preko 50.000 ljudi. Glavni je govornik bio Stjepan Radić. On je prikazao narodno samoodređenje i pacifizam kao osnov novoga međunarodnog prava; a zatim je govorio o seljačkoj državi na temelju ravnopravnosti svih staleža sa priznanjem potpunoga ra dničkoga prava i potpune zaštite svih narodnih manjina. Uoči ove skupštine održana je 13. rujna sjednica Hrvatsko ga narodnoga zastupstva. Na toj sjednici je po želji Stjepana Radića zaključeno, da se od industrijalca Milana Prpića kupi njegova palača na Zrinskom trgu broj 12, i to za »Hrvatski s eljački dom«. Palača je kupljena za 46 milijuna kruna. Iza toga se raspravljalo o tome, bi li Hrvatska republikanska seljačka stranka ušla u Davidovićevu vladu, u kojoj su prazna 4 ministar stva. U ponedjeljak 15. rujna 1924. vijećalo je predsjedništvo HRSS o ulazu Hrvatske republikanske seljačke stranke u beo gradsku vladu, i to prema ovlasti skupne- sjednice Hrvatskoga narodnoga zastupstva. Iza vijećanja, koje je potrajalo preko 2 sata, stvoren je zaključak, da HRSS ulazi u vladu Ljube Davido vića sa 4 svoja zastupnika. U tu svrhu su za ministre bili pred loženi dr. Vlatko Maček, Josip Predavec, ing. August Ko š utić i dr. Juraj Krnjević. Predavec je zatražio ministarstvo za agrarnu reformu, koje vodi boležljivi Slovenac Ivan Vesenjak. Protiv ulaza Hrvatske republikanske seljačke stranke u Da vidovićevu vladu ustadoše Pašićevi radikali i Pribićevićevi samo stalni demokrati. Oni su u svojim novinama oštro pisali protiv HRSS, prikazujući ju kao komunističku stranku. Toga se nije uplašio Davidović, koji je u toj stvari zatražio kod kralja audi jenciju. Poslije dvosatnoga boravka u dvoru izjavio je Davidović 29. rujna novinarima, da je položaj vlade posve stalan, jer u Na rodnoj skupštini ima jaku većinu, pa da će ukazi o imenovanju 205Pad vlade Ljube Davidovića hrvatskih ministara biti potpisani u utorak 30. rujna ili u srijedu 1. listopada 1924. Ipak nije došlo do takovih ukaza. Pašiću je naime pošlo za rukom, da na kraljevskom dvoru uzbuni neke uplivne osobe, te je ova »dvorska kamarila« odlučno ustala protiv imenovanja mini stara iz redova HRSS. Uspjelo je kralja odvratiti od potpisa već gotovih ukaza. Što više: iznenada je početkom listopada dao ostavku general Stevan Hadžić, ministar vojske i mornarice, da time izazove krizu Davidovićeve vlade. Naslućivalo se, da su to zamijesili Pašić i Pribićević, kako bi spriječili, da vlada preda sudu 3 bivša ministra, koji su bili optuženi radi korupcije. Međutim je Hrvatska republikanska seljačka stranka odr žala čitav niz svojih dobro posjećenih skupština. Stjepan Radić je svake nedjelje pošao na koju od tih skupština, gdje je dakako bio i glavni govornik. Tako je Radić 21. rujna 1924. govorio na skupštini u Rečici kod Karlovca, kamo su s njim pošli sveu čilišni profesori dr. Haas iz Kolna i dr. Dragoljub Jovanović iz Beograda, te njemački narodni zastupnik dr. Moser iz Zemuna. Na skupštini u Krašiću 28. rujna oborio se Radić veoma žesto ko na okružnicu, koju je povodom proslave tisućgodišnjice hr vatskoga kraljevstva 20. kolovoza 1924. izdalo 14 hrvatskih kato ličkih biskupa. Na velikoj pak skupštini HRSS u Varaždinu 5. listopada govorio je Radić, kako je organizirano hrvatsko se ljaštvo, glavni faktor hrvatske politike. Radić je na svim skupšti nama govorio protiv kralja i vojske, što je slabilo Davidovićevu vladu, koja se u Narodnoj skupštini oslanjala na HRSS. Golemu je skupštinu Hrv. republikanska seljačka stranka priredila 12. listopada 1924. u Vrpolju, gdje je Stjepan Radić u svojem dugom govoru rekao i ovo: Prije dvadeset godina počeli smo organizirati našu seljačku stranku i danas se mi svi poznajemo. Svi imamo svoju čovječju dušu. Naša hrvatska seljačka sloga daje nam, — da možemo držati ovakove skupštine. Pašić je mislio, da može zabraniti seljaštvu sa stajanje. Pod Austrijom silili su oružnike, da nam rastjeravaju kola, a popovi su to još blagosivljali. Nama nije ni potrebno sastajanje, jer Beograd znade da je čitava Hrvatska jedna jedina skupština. Oni u Beogradu nisu gluhi, ali su najgluši u Beogradu kačaci ili militariste. Današnja vlada je vlada sporazuma, a ne sile. Većina go spode zastupnika srpskih nije za ovu vladu. Radikali se pozivlju 206Pad vlade Ljube Davidovića na brojke, jer da oni zastupaju većinu srpskog naroda. Oni vele, da su za jedinstvo, ali nas ne će da broje. U vladi je bio pošten i pravedan ministar Hadžić, koji se nije bavio politikom i koji je znao, da se na bajuneti ne može sjediti i da se silom ne može vladati. Sada ja ne znam, koji je vrag ušao u njega, ali su ga radikali na tjerali, da reče na dvoru, da ne može biti u vladi, koju podupiru Hrvati. Pašić je izmučio Srbiju, on je tjerao Srbe iz rata u rat kroz Albaniju. Pašić je rastjerao srpsko seljaštvo. On je imao uvijek pred očima samo teritorij Srbije, a za na rod nije pitao. Pašić je politička budala, jer nastoji da ruši ono, o čemu se kroz dvije godine dogovaralo i pregovaralo i što Srbi tre baju kao komad kruha. Hrvati se ne tuku sa Srbima i ne će da se tuku sa Srbima, ali kad bi do toga došlo, onda bi Hrvati potražili u Srbiji kačake. Naši se protivnici usuđuju stvar prikazivati tako, kao da je kralj za to, da se ti korupcijonisti ne hapse. Generali nigdje na svijetu ne znadu, što je to civilna uprava. Kad govore o politici, oni su kao djeca. Generali o politici i ne treba da znadu. Sada su navrkali Hadžića i radi toga bi se imala razviti kriza. Za volju jednog ministra imalo bi da otiđe četrnaest ministara, pa da na čelo uprave dođu poštenjaci Laza Marković, Velizar Janković i Kojić. Toga su pune novine. Nema riječi o srp skome seljaku i seljačkom pitanju, nego se samo piše o intrigama, kako bi kačaci došli opet na korito. Ti su političari davno pokopani u Hrvatskoj, ali ih i u Srbiji mora nestati. U Srbiji nema danas seljačke politike. Davidovićevci i zemljo radnici su s nama. Oni su dobri ljudi, ali su plašljivi. Oni imadu znanja i srca, ali se boje kačaka. Radikalna stranka nije danas ono, što je nekad bila. Pokojni Protić rekao je jednom pred Trumbićem: »Molim vas, što ste vi isfantazirali o Radiću. Ne možete ništa s tim seljačkim skotom. Mi treba da pošaljemo u Beograd jedno pedeset seljaka, da držimo narod na uzdi«. Trumbić je rekao Protiću: »Ža losno će biti, ako ostali tako misle. Seljački je narod u Srbiji pomo gao stvarati Jugoslaviju. Jugoslaviju nije stvorio Pašić i njegov sin Rade, nego ju je stvorio gedža, a vi toga gedžu zovete skotom«. Mi još danas ne možemo sa srpskom gospođom govoriti, da se stvori zakon o seljačkom pravu na zemlju i o seljačkoj kontroli nad ministrima. Gospodska je politika u tomu, da gospodin kontrolira gospo dina. Vrag kontrolira sotonu. Sreća je, što je cvijet srpske inteli gencije s nama. Našlo se je ipak ljudi, koji su za pošten i pametan 207Pad vlade Ljube Davidovića sporazum. Radikali viču svaki čas: »Napišite vi Hrvati vaš mini malni program.« Ali radikali hoće imati državu, državne kase i žandare. Tko nije za takav njihov sistem, taj je tobože protiv države i protiv kralja. Prvi korak naš mora biti da kažemo, da mi ne ćemo žandarsku upravu. Radikali nas pitaju, gdje se to batinalo u Hrvat skoj. U Topuskom 1921. godine žandari su tukli ljude, svukli ih gole i pod bajunetama gonili, da ljube Pašićevu sliku. S ljudima, koji tako rade, mi ne ćemo ni u crkvu. I ja velim, ako batinaši do biju vladu, onda neka znade Beograd, da će gospodu kačake uhva titi sedamdeset i sedam groznica. Mi nismo nikada govorili, da to radi srpski narod. Mi dijelimo radikalsku politiku od politike srpskog naroda i zato hoćemo klicati: Živio srpski narod! Mi sporazuma ne ćemo pisati, jer se sporazum ne piše nego se stvara. Sporazum hoće cijeli narod. Narod nisu radikali i bati naši. Radikali u Vukovaru nisu mogli na skupštini skupiti ni dvije stotine ljudi, a Pribićević u samoj Korenici nije mogao skupiti nego samo 236 ljudi. Ja zato s pravom velim, da je sav srpski narod za sporazum. Danas je u Beogradu čovjek, koji bi mogao biti pred sjednik u Parizu i Londonu, a to se u Europi zna. To je učinjeno s našom potporom, a sada se usuđuju neki ljudi pisati o nekim garancijama i točkama. Hrvatskom se narodu ne dolazi sa točka ma kao školskom djetetu. Hrvatskom narodu može se govoriti samo onako, kao što govori Davidović, a to je, da zajedničkim životom i radom hoćemo doći do sporazuma. Cijeli svijet misli, da hrvatski narod i ja činimo sve, da se naš zajednički rad počne razvijati pravilno. Ja ne mogu reći, da mi nismo republikanci. Ja mislim, da se od mene u jednoj monarhiji ne traži, da ja to kažem, jer mi jasno velimo, da je nama potrebno, da u međunarodnoj zajednici budemo monarhija, ali mi ne ćemo ličnoga režima niti apsolutizma. Tko pokuša dirnuti u narodni su verenitet, taj će doći pred sud parlamenta. Neki u Beogradu misle plašiti kralja, ali bogme Karađorđevi ćima nitko ne može reći, da su kukavice. Odnošaj Hrvata prema Srbima je jasan. Može se sa bratom biti najbolji brat, ali ja radim na svojem, a ti na svojem. Mi možemo zajedno gospodariti, ali ti ne ćeš mojoj djeci rezati kruha, jer bi pretanko odrezao. Srpska go spoda toga ne će da vide, ali narod to shvaća. Mi ne ćemo beograd skog centralizma, jer toga ne će ni Vojvodina, ni Bosna ni Slovenija, a kamo li Hrvatska, koja treba da bude potpuno ravna Srbiji, ili dvije sestre, ali svaka k sebi. Podvaljivanjem se ne može voditi 208Pad vlade Ljube Davidovića prava narodna politika. Mi sve govorimo i tražimo jasno. Mi ne velimo kao frankovci: ne ćemo Vlaha. Naše je hrvatstvo čovječno; ono je duboko kao kršćanska vjera, a široko kao svijet; jer svagdje na svijetu ima Hrvata. Naše hrvatstvo nije u zastavama, nego u grudima našim. Tko najviše trpi, nama je najbliži. Kad se kliče: Živila republika, to ne znači: Dolje monarhija. To znači mir, znači seljačko pravo i seljačku državu, a nipošto ne znači: Dolje Kara đorđevići. Ja sam vam prije šest godina jasno rekao: Mi jesmo republi kanci, a ako Srbi hoće kraljevstvo, Bog im ga blagoslovio. I zato sam dobio dvije godine tamnice, pak se toga dobro sjećam. Sada se radi o tomu, da li se hrvatski republikanski narod može spora zumjeti s monarhijom. Ja sam rekao, da se ne samo može, nego se sada i radi na tomu, jer to traži međunarodni položaj; a ako tko traži od nas više od toga, taj traži našu glavu, a bez glave mi ne trebamo sporazuma. Hrvatima nije nitko stavio nogu na šiju i ne će. Naši prijatelji u Beogradu nemaju hrabrosti. Oni će poslije ove skupštine reći: Radić je nepopravljiv. Ali ja velim, da mi drugačije radimo, njih bi već bio zagnjavio Pašić. Mi ćemo nastaviti naš rad u Hrvatskoj, a ako to ne pomogne, preći ćemo Drinu, ne da robimo i osvajamo, nego da rušimo pljačkaše i kačake i da prosvijetlimo gospodu. Srpska inteligencija najjasnije vidi, da Pašićeva i Pribi ćevićeva politika vodi u katastrofu cijelu Jugoslaviju, a pogotovo Srbiju. Davidović je imao kuraže na dvoru reći: Birajte drugu kom binaciju, pa da vidite, što će onda biti. Srpski seljak nije protiv mira i zbog toga nije protiv spora zuma, a pogotovo ne može biti za pljačkaše, jer je srpski seljak isto tako bistar kao i hrvatski. Ako u Srbiju uđe deset hiljada naših apostola, mi ćemo zakopati radikale i mi ćemo organizirati seljačku stranku. Čujem, da je petnaest oficira došlo Hadžiću nešto zahtije vati. Hadžić mjesto da ih je poslao u haps, on je učinio ono, što su oni tražili. Na njih petnaest ljudi se pazi, ali se na volju dvanaest milijuna ne pazi. Srpski, a za njima i naši frankovci, vele: Ni u tikvi suda, ni u Vlahu druga. Ja se sa Srbijom spajam među ostalim i zato, što smo mi preko Srbije vezani sa Rumunjskom, u kojoj je prošlih iz bora seljačka stranka izašla sa pedeset zastupnika. Nije daleko čas, da će u Rumunjskoj biti seljačka stranka na vladi, a isto tako i u Bugarskoj. Prava je sreća, što je ovaj rumunjski prvak Lupu do Hrvatska na mučilištu 14 209Pad vlade Ljube Davidovića šao u Zagreb. Dobili smo saveznika. Stvorit ćemo kliješta. Pašić i Pribićević htjeli su nas Hrvate ukliještiti, ali su se ta kliješta ras pala, a mi ćemo sada napraviti kliješta, ali ne za srpski narod, nego za kačake, pljačkaše i cincare. Osim druga Lupu-a ovdje je zastup nik demokratske stranke pop Đoka Popović. Za Đoku veli naš Maček, da je on i bolji od nas. Osim toga ovo je prvi puta, što su nas posjetili narodni zastupnici braća muslimani iz Bosne. Kod nas se je prije šest godina govorilo, da su ovu državu stvorili Srbi i da samo oni treba da vladaju. Onda se je malo pro mijenilo, i reklo se je, da u ovoj državi vladaju Srbi, Hrvati i Slo venci, a da se muslimane smije klati. Postoji jedno prvenstvo, a to je prvenstvo svih seljaka, a ne Srba ili Hrvata, nego svih ukupno. Mi nismo kao frankovci, koji traže Habsburga. Mi nismo popovci, koji traže papu, mi nismo ko munisti, koji iz Moskve hoće donijeti krvavu košulju, mi ne ćemo ni veliku Hrvatsku ni malu Hrvatsku. Mi ne brojimo u našem programu zemlje, koje su hrvatske, jer bi to značilo, da ih hoćemo osvojiti, a mi ne ćemo nikakvog osva janja. U Bosni i Srbiji nose se zastave s natpisom »Velika Srbija«. A kakva je to Velika Srbija, kad je ona naprama Velikoj Britaniji i prema Rusiji velika kao buha. Mi Hrvati imamo živi narodni suve renitet, pa ne gledamo ni u Rim, ni u Moskvu, nego samo u Zagreb. U seljačkoj stranci danas je čitav narod. Kada se Srbi spora zume sa seljačkom strankom, onda su se sporazumili s hrvatskim na rodom. Želim, da Srbi dobiju takovu stranku. Ako se obnovi koali cija radikalsko-demokratska i u nju dođu Slovenci i muslimani, onda ja kažem, da će Hrvati prije doći do svoje slobode, nego ovako. Ve lite, da su pošteni radikali za pošteni sporazum. Neka slobodno uđu svi Srbi u vladu. Mi nemamo ništa protiv toga, da se Srbi koncen triraju. Neka se slobodno koncentriraju na temelju poštenja, ali batinaške vlade ne ćemo; no ja se ni te ne plašim. Mi smo narod organiziran, mi ćemo izdržati progone i mi ćemo doći polagano do sporazuma i slobode, ali mi znademo i jurišati, ako je potrebno« . . . Neposredno iza ove skupštine u Vrpolju bio je Davidović prisiljen 15. listopada 1924. podnijeti ostavku svoje vlade. On je to i učinio ovim podneskom: »Pošto mi je Vaše Veličanstvo izra zilo potrebu, da dam ostavku u cilju proširenja vlade za pro duženje naše današnje politike mira, reda, zakona i borbe protiv korupcije do konačnoga sporazuma između Srba, Hrvata i Slove naca, slobodan sam, da Vam podnesem ostavku svoga kabineta.