Hrvatska na mučilištu/Prvi ministri Hrvatske seljacke stranke

PRVI MINISTRI HRVATSKE SELJAČKE STRANKE.

Čim je 14. srpnja 1925. došlo do sporazuma između radikala i Hrvatske seljačke stranke, odmah je Pavle Radić osjetio dužnost, da o tomu obavijesti Ljubu Davidovića, kao predsjednika »Bloka narodnoga sporazuma i seljačke demokracije«. Zato je Radić odmah upravio Davidoviću pismo, kojim mu javlja, da se Hrvatska seljačka stranka sporazumjela s Radikalnom strankom, uslijed čega »prekida sve svoje dosadašnje parlamentarne veze s ostalim strankama opozicije, zadržavajući prema njima i svoje poštovanje i svoje prijateljstvo.« Polučeni je sporazum između radikala i Hrvatske seljačke stranke neugodno iznenadio Svetozara Pribićevića i njegove samostalne demokrate. Oni su doduše nešto čuli, da se vode pregovori, ali nisu vjerovali, da bi ovi pregovori mogli dovesti do uspjeha. Zato je Samostalna dem. stranka u svojim dnevnicima (u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani) neprestano prikazivala nemogućnost sporazuma između Pašića i Radića. Kad je ipak do toga sporazuma došlo, osjetio je Pribićević, da će ga Hrvatska seljačka stranka istisnuti iz vlade. On je počeo bjesniti, što će mu se desiti ono isto, što je doživio Crnac, kad je odigrao svoju ulogu. Kako je pak Pribićević uvijek bio borbene naravi, odmah se počeo spremati za žestoku opoziciju protiv nove vlade, koju će bez njega sastaviti Pašić. Nova je vlada imenovana 18. srpnja 1925. Od članova Hrvatske seljačke stranke postao je Pavle Radić ministrom agrarne reforme, dr. Nikola Nikić ministrom šuma i ruda, dr. Benjamin Šuperina ministrom pošta i brzojava, a dr. Ivan Krajač ministrom trgovine i industrije. Sva druga ministarstva zapadoše radikale, te je dr. Momčilo Ninčić ponovno imenovan ministrom vanjskih posala, Boža Maksimović m. unutarnjih posala, dr. Milan Stojadinović m. financija, Marko Đuričić m. pravde, Velja Vukićević m. prosvjete, Miša Trifunović m. vjere, Ante Radojević m. saobraćaja, Nikola Uzunović m. građevina, Krsta Miletić m. poljoprivrede, Milan Simonović m. socijalne politike, dr. Slavko Miletić m. narodnoga zdravlja, a dr. Milan Srškić m. za izjednačenje zakona, dok je general Dušan Trifković zadržao ministarstvo vojske i mornarice. Na prijedlog ministarskog savjeta abolirao je kralj 18. srpnja 1925. sudbeni postupak protiv Stjepana Radića, koji je odmah pušten na slobodu iz zatvora sudbenoga stola u Zagrebu. Istoga su dana iz internacije u redarstvenoj vojarni (u Vlaškoj ulici broj 74) oslobođeni: dr. Vlatko Maček, Josip Predavec, ing. August Košutić, dr. Juraj Krnjević i dr. Stjepan Košutić. Stjepan Radić je 18. srpnja odaslao kralju ovu brzojavnu zahvalnicu: »Slavenskom vidovitošću, državničkom ocjenom prilika i ljudi, mirom uzvišenoga roditelja, odlučnošću plemenitoga značaja svoga, a u savršenom skladu sa sjajnim slobodarskim i ustavno-parlamentarnim tradicijama doma Karađorđeva, — pospješili ste i osigurali ste narodni sporazum kao veliko djelo narodnoga izmirenja na seljačkom osnovu rada i poštenja, na ustavnom temelju zakonitosti, ravnopravnosti i slobode, a u težnji k vječnim idealima čovječnosti, pravice i mira. Da Bog blagoslovi i poživi Vaše Veličanstvo i naš cijeli vladalački dom! Stjepan Radić.« Radić je Nikoli Pašiću, kao predsjedniku nove »vlade sporazuma «, odaslao u Beograd ovaj brzojav: »Kroz svu gustu maglu međusobnoga nepoznavanja i nepovjerenja, te kroz još gušću mrežu laži i spletaka Vi ste bogodanom pronicavošću svoga uma prozreli svu veličinu, ali i svu težinu narodnoga sporazuma, pa ste ovo veliko djelo gotovo nečujno i nevidljivo utvrdili i usavršili, da mi Hrvati i Srbi — kao srčika sveukupnoga naroda našega i kao stožer nove zajedničke države naše — ustrajnim i zajedničkim radom postepeno izgradimo uzor slavenske seljačke države u sretnoj slobodi, u sveopćoj prosvjeti i blagostanju, te u praktičnoj i potpunoj provedbi čovječnosti, pravice i mira. Dao Vam Svevišnji doživjeti što zdravije i obilnije plodove iz ovoga Vašega velikoga djela!« Napokon je Radić i Ljubi Živkoviću, predsjedniku kluba Narodne radikalne stranke, u Beograd poslao ovaj brzojav: »Čestitam Vama i klubu na dubokom razumijevanju zajedničkih seljačkih, narodnih i državnih potreba i težnja, te na slozi i odlučnosti, kojom ste prihvatili narodni sporazum. Hvala Bogu, narodu i kralju! Stjepan Radić.« Sutradan (19. srpnja) je u Hrvatskom seljačkom domu održan drugarski sastanak, na koji je došlo mnogo prvaka Hrvatske seljačke stranke, da se porazgovori s Radićem. Tom je prigodom Radić održao dugi govor, koji je završio ovim riječima: »Narod hoće u politici vidjeti uspjeh. Hoće da vidi, kako lete oni, koji su ga davili. Hoće, da je gospodar u samoupravi. Hoće, da se ne krade, a ne da mu se samo pripovijeda. I kada ja ne bih imao sigurnosti i stalnosti, da će tako zaista biti, ne bih mogao to uzeti na sebe. Ja sam o sporazumu mislio mnogo, pa da sam o njemu mislio sam u vezi s našim životom, ne bih ga pravo shvatio. Ja sam međutim čitao i vidio, da i veliki i mali narodi imaju svuda iste teškoće, pa da bez sporazuma ne mogu izaći iz svojega prokletstva. Mi smo svirali republikanske note. Zadržali smo glavne akorde, a to je suverenitet naroda i parlamentarna vlada. Zadržali smo temelj federalizma, dubok i širok u potpunoj samoupravi i u općinama i u županiji. Program našega rada imao je četiri stepena: 1. seljačko pravo, 2. narodna samouprava, 3. parlamentarna vlada i 4. narodni suverenitet. Danas to imamo, pa ćemo u tome do kraja doći s narodom srpskim. Živio sporazum!« Na tom je sastanku Pavle Radić pročitao zapisnik o polučenom sporazumu između radikala i Hrvatske seljačke stranke. Na sastanku je Radić izjavio, da će sutradan poći na Bled, kamo je kralj Aleksandar otišao na ljetovanje. I zaista je Radić bio 20. srpnja 1925. primljen u audijenciju kod kralja Aleksandra, koji ga je tada prvi put vidio. Tom je prigodom Radić pozvao kralja, neka zajedno sa kraljicom dođe u Zagreb 15. kolovoza, kada će se držati Treći hrvatski svesokolski slet. Time je Radić u nepriliku stavio starješinstvo Hrvatskoga sokolskoga saveza. Upravni je naime odbor već prije toga odlučio, da ne će na svoju proslavu pozvati niti kralja niti beogradsku vladu, jer su uvijek bili neprijatelji hrvatskoga sokolstva. Sada je učinjen pritisak na upravni odbor, koji je većinom glasova bio prisiljen mijenjati svoju odluku, da ne desavouira Stjepana Radića. Čim se Stjepan Radić vratio iz Bleda u Zagreb, odmah je otputovao u Beograd, kamo je stigao već 20. srpnja 1925. Radikali su ga na kolodvoru sjajno dočekali, a on im se odužio time, što se najprije odvezao na brdo Avalu, gdje je posjetio »grob neznanog junaka«. Na banketu, što ga je u počast Stjepana Radića priredila Radikalna stranka, izjavio je Radić i ovo: »To je prvi put, da sam naišao na partnere, koji — ne samo da su dorasli, nego su i iskusniji u mnogim stvarima. Otkako politički radim, prvi put sam sada došao u Beograd. I našao sam ljude, s kojima mogu raditi, jer me shvaćaju i jer znadu, kako se radi. Pašić je držao, da treba braniti državu. On je možda mislio, da je Radić luda, ali je zato ipak bio za sporazum. Kada sam se uvjerio, da stvar stoji tako, ja sam učinio poznate izjave. Shvatili smo, da nije sve napisano u sporazumu, pa da je i sporazum širi od onoga, što je napisano. Mi smo učinili jedan državnički, politički i partijski akt. Mi treba da stvorimo ono, za što možemo preuzeti punu odgovornost. Vas ima 140. To je dobro. Mi idemo s Vama. Dobili smo po broju malo ministarskih portfelja, ali to su moji odlični drugovi«. Dok se Radić oduševljavao za polučeni s p o r a z u m , hrvatska je inteligencija bila očajna radi takove k a p i t u l a c i j e . Hrvatski su rodoljubi osjećali, da je Pašić pobijedio Radića, pa da je to istodobno pobjeda Srba nad Hrvatima. Zato su pravi Hrvati proklinjali takav sporazum, pa im je i sama riječ »sporazum« zvučila kao neka rugalica. Stjepan Radić je takvim »sporazumom« i z g u b i o znatan dio one — upravo bajoslovne — p o p u l a r n o s t i , koju je dotle uživao u hrvatskom narodu. U Zagreb su na Hrvatski svesokolski slet kao zastupnici beogradske vlade došli ministri dr. Momčilo Ninčić, Boža Maksimović, dr. Nikola Nikić, Pavle Radić, dr. Benjamin Šuperina i dr. Ivan Krajač. Poslije podne 15. kolovoza stigoše u Zagreb iz Bleda kralj Aleksandar i kraljica Mariola, da prisustvuju velikoj javnoj vježbi, koja će se održati na nogometnom igralištu građanskoga kluba na Martinovki. Dok su se kralj i kraljica iz kolodvora vozili na igralište, valjahu se gusti crni oblaci sa Sljemena prema Zagrebu. I tek je započela javna sokolska vježba, kad li se prolomio oblak nad igralištem. Kiša je lijevala u tolikoj mjeri, da je za nekoliko časa cijelo igralište bilo poplavljeno. Uz to su gotovo neprekidno udarali gromovi, od kojih je nastradalo nekoliko ljudi, na igralištu i u neposrednoj okolici njegovoj. Javna se vježba morala dakako prekinuti i posve obustaviti, a kralj je — blijed u licu — potišten gledao tu strahotu. Zagrepčani su tada opazili i osjetili svu nemoć kraljevskoga veličanstva prema prirodnoj sili, a mnogi su držali, da se u toj strahovitoj oluji, — kakve još nitko od prisutnih nije doživio, — očituje gnjev Boga svemogućega.