Hrvatska na mučilištu/Prosvjed Stranke prava od 27. veljače 1919.

PROSVJED STRANKE PRAVA

Kad se imala sastati u Beogradu 1. ožujka 1919. privremena skupština u svrhu donošenja ustava i drugih zakona, kojima bi se imala srediti nova država, odaslala je toj skupštini u Beograd Hrvatska stranka prava također iz pera dra Vladimira Prebega slijedeći prosvjed: Predsjedništvu Državnog Vijeća SHS. u Beogradu. Ukazom ministarskog savjeta sazvano je državno vijeće SHS u Beogradu za 1. ožujka 1919. Sve zvanične objave o tomu državnom vijeću govore, da su u njemu zastupane sve postojeće stranke iz svih zemalja Slove naca, Hrvata i Srba, a ta tvrdnja ne odgovara pravomu stanju stvari, ne samo zato, što su svoje sudjelovanje u njemu uskra tili Hrvatska pučka seljačka stranka i socijalni demokrati iz Bo sne i Hercegovine, nego naročito još i zato, što u to državno vije će uopće nije prizvana, i što u njemu ne sudjeluje — Stranka prava. Tim su povrijeđena ne samo sva ustavna prava, nego je povrijeđeno napose međunarodno priznato načelo jednako pravnosti. Povrijeđeno je sastavom toga državnoga vijeća i opće priznato načelo demokracije i samoodređenja naroda, jer je to 71Prosvjed Stranke prava od 27. veljače 1919. vijeće sazvano bez pitanja naroda u državama Slovenaca, Hrvata i koji Srba. Šta više: u tomu vijeću sudjeluju pojedinci, kojima narodi svoje povjerenje poklonili nisu, jer imade mnogo članova u tomu vijeću, uopće nisu narodni zastupnici, dok nasuprot mnogi izabrani narodni zastupnici pojedinih stranaka, koje u tomu vijeću i sudjeluju, nisu u državno vijeće prizvani. U državno vijeće nisu dakle narodi birali ljude svoga povjerenja, nego su po pojedinim strankama članovi u to vijeće dekretirani u vrlo mnogo slučajeva, dapače i pod uplivom državne vlasti. Državno je dakle vijeće ustrojeno bez volje i sudjelovanja na roda. To je doista samovolja, koja se ničim ispričati i ničim opravdati ne može. Svojedobno je (godine 1868. oktroiranim izbornim redom) umjetno sastavljena većina u saboru kraljevine Hrvatske, Sla vonije i Dalmacije, da se odglasa zlosretna hrvatsko-ugarska na godba, koja je u ugarskom ropstvu držala hrvatski narod kroz više od pol vijeka; a sada će se evo, nakon što smo se sretno riješili toga jarma — usprkos baš tim povodom sabranoga isku stva, da se teško ruše makar i u istočnomu grijehu začeti i u život privedeni zakoni, — stvarati i stvoriti novi zakoni za novu državu bez pitanja i saslušanja naroda, i to po državnomu vijeću, u komu ne sjede po narodu izabrani zastupnici, šta više, iz koga je vijeća isključen uopće veliki dio hrvatskoga naroda, onaj naime dio, koji je okupljen u Stranci prava. Da tu nepravdu predstavimo zorno, navesti ćemo brojeve u razmjeru glasova predanih kod zadnjih izbora za sabor kra ljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije iz god. 1913. Kod tih izbora glasovalo je u svemu 111.654 izbornika. Od tih glasova dobila je hrvatska samostalna stranka, kao stranka hrvatsko-srpske koalicije, podupirana po državnoj vlasti 30.343 glasa, ali iza nje dolazi odmah kao najjača stranka —• usprkos svim progonima mađarske državne vlasti i njenoga po hrvatsko-srpskoj koaliciji podupiranoga exponenta, hrvatskoga bana, — Stranka prava s 15.834 glasa, kojemu se uspjehu mogu pribrojiti i glasovi, koji su glasovali za pravaše izvan stranačkih klubova sa 3076 glasova, ukupno dakle 18.910. Tek iza toga dolaze ugarsko-hrvatski unionisti s 15.616 glasova, zatim Starčevićeva stranka prava sa 14.446 glasova, Hrvatska pučka seljačka stranka 72Prosvjed Stranke prava od 27. veljače 1919. s 12.917 i Srpska samostalna stranka kao član hrvatsko-srpske koalicije sa 11.704 glasova, a da ni ne spominjemo stranke i klu bove, na koje su se ostali glasovi u neznatim brojevima podi jelili. Iz ovih se brojeva vidi, da je Stranka prava iz zadnjih izbo ra izašla kao druga najjača stranka. Kako se sada uoči ove činjenice može opravdati sastav i saziv državnoga vijeća SHS bez te stranke, ponajpače, kada se uvaži, da je baš ova stranka sve od njenoga nastanka god. 1861. vjerna nauci njenoga utemeljitelja dra Antuna Starčevića budila i uzdržala svijest hrvatskoga naroda za njegovo oslobođenje, njegovo ujedinjenje i njegovu samostalnost, koja je sav svoj život i sve svoje sile posvetila borbi proti presizanju njemačke i madžarske vlasti, naročito u borbi protiv hrvatsko-ugarske drža vopravne nagodbe. Zato su baš njeni pristaše od svih državnih vlasti bili proganjani, u tamnice zatvarani i u državnomu javno mu životu zapostavljani, pa i za vrijeme vlade hrvatsko-srpske koalicije, koja je svim svojim znanjem i umjećem podupirala i uzdržavala premoć Madžara u Hrvatskoj, tako da je jedan od njenih najboljih još nedavno ustvrdio u hrvatskom saboru, da moramo čuvati hrvatsko-ugarsku državopravnu nagodu kao zje nicu oka svoga. Ta cijela je hrvatsko-srpska koalicija u zadnjoj svojoj saborskoj adresi — nakon što je odglasala zakon za iz vlastbu hrvatske morske obale u korist Madžara, nakon što je kroz godine i godine glasovala za produljenje hrvatsko-ugarske financijalne nagode, a po njoj za ropstvo hrvatskoga naroda u gospodarskom njegovom životu, i nakon što je dopuštala poma džarivanje hrvatskoga domobranstva i željeznica, sa uvađanjem madžarskih škola, pomadžarivanje financijalne uprave, uprave pošta i brzojava, državnih šuma, jednom riječi: pomadžarivanje svega državnog života, — tek u nedavnoj prošlosti tražila ujedi njenje hrvatskog naroda pod sjajem krune sv. Stjepana. I za vrijeme rata izvrgnuta je bila Stranka prava progoni ma po Madžarima u Hrvatskoj postavljene državne vlasti, koju je podupirala hrvatsko-srpska koalicija — kao saborska većina — svom svojom snagom, jer je eno načelnik grada Broda na Savi Stjepan Benčević sa drugovima utamničen pod sumnjom zločina špijunaže u korist kraljevine Srbije, a u gradu Senju dignut je sa službe načelnik Drago Vlahović, oba samo zato, jer su bili 73Prosvjed Stranke prava od 27. veljače 1919. odlučni pristaše Stranke prava, a da ne spominjemo mnoge druge slučajeve iste vrsti. U tim progonima dočekali smo napokon i državno-pravni prelom s Ugarskom i Austrijom. Taj je prelom i Stranka prava pozdravila iskreno i otvoreno u izjavi, koju je dao pročelnik saborskoga njenoga kluba, na rodni zastupnik dr. Vladimir Prebeg u sjednici sabora kralje vine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije dne 29. listopada 1918., pa se stranka izjavila za ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba u jednu samostalnu državu s uvjerenjem, da će to i takovo uje dinjenje uz priznatu ravnopravnost prihvatiti i svi narodi te naše nove države, pa da će ti narodi po svojim izabranim zastupni cima pristupiti državopravnoj izgradnji te države. To je uvjerenje stranke došlo do izraza i u zaključku vi jeća od 28. studenoga 1918. (otisnut u stranačkom glasilu »Hr vatska« od 29. studenoga broj 2204), koji zaključak oVdje prila žemo pod l. i u proglasu stranke na hrvatski narod pod 2., koji je otisnut u »Hrvatskoj« od 3. prosinca 1918. broj 2207, ali smo u novoj »slobodnoj« našoj državi ostali i dalje izvrgnuti progo nima držav. vlasti, ne samo bezrazložnim utamničivanjem (Dr. Dragan Šafar, Dr. Mirko Puk, general Ante Matasić itd.), iz koga su ti pristaše pušteni nakon više mjeseci, a da nekoji ni preslušani nisu bili, tako da im se nikada nije ni reklo, zašto su utamničeni, — nego smo ostali naročito još i dalje izvrgnuti i protuzakonitim progonima naše štampe. Povodom gornjega našega proglasa na hrvatski narod, za plijenjen nam je naime usprkos zajamčene slobode štampe cijeli broj 2207 našega dnevnika »Hrvatska« odlukom redarstvenog po vjereništva u Zagrebu od 3. prosinca 1918. bez broja, koga ovdje prilažemo pod 3, a već slijedeći dan obustavljeno je uopće izla ženje »Hrvatske« odlukom povjerenika Narodnog Vijeća za javnu sigurnost u gradu Zagrebu od 4. prosinca 1918. broj 12, koju prilažemo pod 4. Proti ovim obim odlukama, kojima su očito povrijeđeni kod nas u krijeposti stojeći tiskovni zakoni, uložen je utok 5. pro sinca 1918., koji ali do danas još nije riješen, a mi naravno osta jemo bez stranačkog glasila. Pošto na gornju odredbu od 3. prosinca 1918., kojom je za plijenjen u svim primjercima cijeli broj 2207 našega glasila »Hr 74Prosvjed Stranke prava od 27. veljače 1919. vatske«, nije uslijedio sa strane državnog odvjetnika prijedlog za povedenje kaznenog postupka, podnijeli smo molbu na po vjerenika Narodnog vijeća SHS za javnu sigurnost u Zagrebu 4. prosinca 1918., da se temeljem §. 9. zakona od 14. V. 1907. o promjeni tiskovnih zakona br. 41 zbornika zakona od god. 1907. digne zaustava broja 2207 dnevnika »Hrvatska« i da nam se po vrate svi zaplijenjeni primjerci. I ta je molba do danas neriješena ostala. Pošto smo tako ostali bez stranačkog glasila, prijavio je narodni zastupnik Josip Milković molbom svojom od 31. stu denoga 1918. redarstvenom povjereništvu i državnom odvjetni štvu u Zagrebu, da će prenijeti svoje glasilo »Hrvatsko Pravo« iz Varaždina u Zagreb i da će ga ovdje izdavati kao dnevnik. Akoprem smo time udovoljili svim propisima tiskovnoga zakona, nije nam redarstveno povjereništvo za grad Zagreb do zvolilo izdavanje »Hrvatskoga Prava« odlukom od 7. I. 1919. br. 30 pod 5., a da za tu svoju odluku nije navelo baš nikakovih razloga. Proti toj odluci uložio je Josip Milković utok 10. I. 1919., koji do danas još nije riješen. Time je sloboda štampe ne samo ograničena, nego upravo sasvim onemogućena, te su, sloboda, politički život i samoodre đenje uskraćeni onomu dijelu hrvatskoga naroda, koji se okuplja u Stranci prava, a sada nam je evo uskraćeno i mjesto i riječ u državnom vijeću Srba, Hrvata i Slovenaca. Smatramo stoga svojim pravom i svojom dužnošću, da proti toj samovolji, nasilju i nepravdi državne vlasti i pojedinih lično sti, koje u toj državnoj vlasti i ne pitajući narode za njihovu volju i pravo samoodređenja odlučuju, — dignemo ovaj pro s vjed, da se tako u javnosti, kad to ne možemo posredstvom uzapćene nam štampe, sazna barem ovim putem, da se državno vijeće u Beogradu sastaje i da će odlučivati o sudbini naroda nove države Srba, Hrvata i Slovenaca bez Stranke prava, po broju glasova iz zadnjih izbora od godine 1913. druge najjače stranke na saboru Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Zagrebu, dok se nasuprot prizvalo i pripustilo u to državno vijeće pojedin ce, koji uopće nisu predstavnici naroda, jer nisu izabrani kao zastupnici u ni jedno od postojećih predstavništva zemalja, koje bi imale ući u novu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, pa po tome 75Prosvjed Stranke prava od 27. veljače -1919. ni ne uživaju narodno povjerenje i nemaju ovlasti, da u ime naroda govore, ne gledeći na to, da u to državno vijeće uopće narodi nikoga birali nisu. Prosvjedujemo unaprijed u ime hrvatskoga naroda proti zaključcima državnoga vijeća, koje se sastaje u Beogradu 1. ožujka 1919. Hrvatski narod ne može tomu vijeću i njegovim zaključci ma priznati legalnost, jer je ono bez volje i pitanja naroda ustro jeno najprvo dekretom državne vlasti, a onda stranačkim dik tatom. Hrvatski je narod i proti Nijemcima i proti Mađarima kroz stoljeća vodio očajnu borbu za svoj narodni i državni individua litet, pa stoga — vjeran zaključku svoga hrvatskoga sabora od 29. listopada 1918. — zahtijeva i u ovom času, da o tomu indivi dualitetu za budućnost pravom samoodređenja odluči i o formi države, njezinom ustavnom predstavništvu i unutarnjem uređenju — konstituanta, u koju će on birati općim, tajnim i ne posrednim glasovanjem ljude svoga povjerenja. Državno vijeće u Beogradu pako, kako je sastavljeno, nije i ne može biti zakoniti ustavni predstavnik hrvatskoga naroda i hrvatske države, pa ni ostalih naroda, koji imadu da uđu u novu državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Stoga zaključci toga državnoga vijeća nisu i ne mogu biti odraz volje svih naroda države Slove naca, Hrvata i Srba i ne mogu biti za te narode obvezatni. Molimo, da se ovaj naš prosvjed u državnom vijeću javno cijelim sadržajem pročita. Podjedno podnosimo ovaj prosvjed' međunarodnoj mirov noj konferenciji u Parizu. U Zagrebu, 27. veljače 1919. Za poslovni odbor Stranke prava: Predsjednik: Dr. Vla dimir Prebeg v. r., narodni zastupnik. Dr. Josip Pazman, v. r. narodni zastupnik.« Ovaj su prosvjed pravaši preveli na francuski i engleski jezik i poslali jedino saveznim nam i prijateljskim ententinim vlasti ma, sakupljenim na mirovnoj konferenciji u Parizu. Usprkos tomu su radi ovoga prosvjeda zatvoreni odobrenjem ministar skog vijeća u Beogradu na prijedlog ministra unutarnjih poslova Svetozara Pribićevića narodni zastupnik dr. Vladimir Prebeg Osnutak Hrvatske Zajednice 17. srpnja 1919. i dr. Josip Pazman samo zato, što su gornji prosvjed kao iza brani narodni zastupnici potpisali.