Hrvatska na mučilištu/Privremeno narodno predstavništvo

PRIVREMENO NARODNO PREDSTAVNIŠTVO

Ukazom regenta Aleksandra od 24. veljače 1919. sazvano je 1. ožujka 1919. u Beograd privremeno »Narodnopred s t avništvo« mjesto zasnovanog »Državnog vijeća«. U to će predstavništvo sjeverna Srbija poslati 84 predstavnika, južna Srbija (Macedonija) 24, Hrvatska (sa Slavonijom, Rijekom i Me đimurjem) 60, Bosna i Hercegovina 42, Slovenija 32, Vojvodina 24, Crna Gora 12, Dalmacija 12, a Istra 4, ukupno dakle 294 predstavnika. Hrvati su odmah opazili, da sjeverna Srbija dobiva 24 predstavnika više, nego li Hrvatska, premda ima manje žitelja. Još se više prigovaralo izboru tih predstavnika. Dok je naime u Srbiji svaka stranka dobila toliko pred stavnika, koliko joj pripada u razmjeru njezine snage u »naro dnoj skupštini«, odlučivala je za »prečanske krajeve« samo volja Svetozara Pribićevića i njegovih prijatelja, a djelomice i dra Ante Pavelića. Tako se dogodilo, da su iz Voj vodine, Dalmacije, Bosne i Hercegovine poslani u Beograd veći nom takvi ljudi, koji nipošto ne predstavljahu volju naroda. Tu 69Privremeno narodno predstavništvo je — kako se govorilo — »jedan drugoga« jednostavno imenovao »narodnim predstavnikom«. Iz Hrvatske su poslani sami koalirci, naprednjaci i Starčevićanci. (Jedino se »Hrv. pučkoj seljačkoj stranci« priuštilo 2 predstavnika: Stjepana Radića i Karlu Ko vačevića; ali ni ova dvojica ne pođoše u Beograd). Iza verifikacije tobožnjih »punomoćja« izabran je za pred sjednika »Narodnoga predstavništva« radikalski disident Srbin dr. Dragoljub Pavlović, a za potpredsjednike: Hrvat dr. Ivan Ribar i Slovenac dr. František Janković. Redovito zasjedanje »privremenog narodnog predstavništva« otvorio je regent Alek sandar 16. ožujka 1919. prijestolnom besjedom. Kao ministar unutrašnjih djela nastojao je Svetozar Pribi ćević okrnjiti vlast hrvatskoga bana i umanjiti banov ugled u hrvatskom narodu, kako bi se lakše prigodom stvaranja ustava ukinula ova prastara i Hrvatima osebujna čast. Pribićeviću je u ministarskom savjetu pošlo za rukom, da hrvatskoga bana pod r edi ministarstvu unutrašnjih djela. Time je polučio, da ban po stane visokim činovnikom, dok je prije toga bio državni do s t ojanstvenik. Već 20. siječnja 1919. bude ban Antun pl. Mihalović prisiljen na odstup. Za novoga bana odredi Pri bićević svoga prijatelja dra Ivana Palačeka, odvjetnika iz Vukovara, koga imenuje regent Aleksandar ukazom od 20. sije čnja 1919. Faktično je vladao podban dr. Srđan Budisavljević, zakleti neprijatelj svega, što nosi ime hrvatsko. Budisavljević je ljuto progonio hrvatske činovnike i profesore. Kad je Budisavlje vić otišao u Narodno predstavništvo, postade podbanom dr. Tomislav Tomljenović, koji je tada bio prijatelj Svetozara Pri bićevića; zato se po nalogu demokratskoga kluba nastavio pro gon Hrvata. Od članova »Starčevićeve stranke prava« stupiše u Narodni klub: Cezar Akačić, dr. Grga Anđelinović, dr. Ante Barac, dr. Mate Drinković, dr. Lavoslav Hanžek, Ivica Kovačević, dr. Ivan Krnic, dr. Laxa, dr. Matko Laginja, dr. Radovan Marković, dr. Ante Pavelić, Ivan Peršić, dr. Živko Petričić, dr. Peroslav Paski jević, dr. Svetozar Rittig, don Kerubin Šegvić, dr. Vjekoslav Spinčić i dr. Nikola Winterhalter, a od »Napredne demokratske stranke«: dr. Ivica Lorković, dr. Ladislav Polić, dr. Stjepan Srkulj i dr. Đuro Šurmin. U narodni klub je stupio Srbin Jovo Banja nin, koji je bio osobni protivnik Svetozara Pribićevića. Uz Na 70Prosvjed Stranke prava od 27. veljače 1919. rodni klub pristajahu također neki bosanski muslimani, naročito: dr. Mehmed Spaho, dr. Halid beg Hrasnica, prof Salih Baljić i dr. Alikijamil beg Džinić. Za predsjednika »Narodnoga kluba« bijaše izabran dr. Matko Laginja. Kod imenovanja članova privremenoga Narodnog pred stavništva posve je mimoiđena »Hrvatska stranka prava«, premda je u hrvatskom saboru imala 12 narodnih zastupnika. Jednako se krivo učinilo »Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci«, koja je tada već bila veoma popularna u hrvatskom narodu. Ovoj su stranci dana samo 2 člana (Stjepan Radić i Karlo Kovačević) u Narod nom predstavništvu, radi čega nisu ni oni pošli u Beograd. Može se bez ikakova pretjerivanja reći, da znatna većina hrvatskog naroda nije bila zastupana u tom Narodnom predstavništvu.