Hrvatska na mučilištu/Prijetnje s amputacijom Hrvatske

PRIJETNJE S AMPUTACIJOM HRVATSKE.

Narodna je skupština 13. kolovoza 1928. pošla na odmor, koji je trajao preko 2 mjeseca. Beogradska se vlada uzalud nadala, da će se dotle smiriti uzbuđenost, koju je u hrvatskom narodu izazvao organizirani zločin od 20. lipnja. U ime Hrvatske seljačke stranke pošao je tajnik dr. Juraj Krnjević u B e r l i n , gdje je 23. kolovoza 1928. otvoreno zasjedanje interparlamentarne unije. Tamo je prisustvovalo 517 delegata iz 37 država. (Narodnu je skupštinu zastupalo 5 Srbijanaca). Pročitan je prosvjed, što ga je interparlamentarnoj uniji uputila Hrvatska seljačka stranka radi ubojstva hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini. Taj prosvjed je izazvao senzaciju među svim učesnicima kongresa. Nato je prof. Schüching održao govor, u kojemu je naglasio, da je smrt Stjepana Radića posljedica strahovitog zločina, koji moraju svi osuditi . Isprvice je beogradska vlada namjeravala korak HSS u Berlinu proglasiti veleizdajom te prvake HSS oštro kazniti. Protiv toga ustade izvršni odbor Seljačko-demokratske koalicije, koji je u svojoj rezoluciji od 23. kolovoza izjavio: »Ne samo da nije raspustom okrvavljene Narodne skupštine dana zadovoljština povrijeđenim osjećajima čovječanstva i pravoj narodnoj svijesti, nego se pomoću takove Narodne skupštine održava vlada, koja borcima za parlamentarizam, za demokraciju i za slobodu naroda prijeti iznimnim mjerama s motivacijom, da apeli na međunarodnu solidarnost predstavljaju veleizdaju države.« Ipak se i u samoj vladi našlo ljudi, koji su ustali protiv novih progona Hrvata. Umjereni su pak srbijanski političari upozorili, da u cijeloj državi nema suda, koji bi mogao osuditi Hrvate; jer »ma koliko se izvrtali zakoni, ipak se nikako ne bi u akciji dra Mačeka i dra Krnjevića moglo naći djelo veleizdaje«. Mjesto prijetnje »Zakonom o zaštiti države« počeli su beogradski političari prijetiti »a m p u t a c i j o m «. Prvaci radikala i demokrata uzeše otvoreno govoriti: »Treba da se r i j e š i m o tih prečana. Hrvati nas ne vole. Bez njih će nam biti lakše.« Pri tom su spominjali, kako se g. 1905. Norveška mirno odijelila od Švedske. »Mi ćemo Evropi svoju visoku političku i kulturnu svijest najbolje pokazati time, da b e z prolijevanja krvi amputiramo (odsječemo) onaj dio države, u kojoj stanuju većinom Hrvati i nezadovoljni prečanski Srbi«. Odmah se našlo »stručnjaka«, koji su svojim znanjem etnografije, historije i statistike počeli krojiti kartu države SHS. I zaista su ovi potegnuli crtu, koja će rastavljati buduću Hrvatsku od preostale »Velike Srbije«. Oni su se isprvice složili u tome, da bi ta granica tekla od Vukovara preko Vinkovaca do rijeke Save, a zatim Savom do ušća rijeke Vrbasa, pa tokom Vrbasa preko razvoda do rijeke Neretve i dalje koritom Neretve do Jadranskoga mora. Sve, što je zapadno od ove crte, ima se »amputirati « od sadašnje države. Protiv »amputacije« ustade Svetozar Pribićević . On je 6. rujna 1928. predstavnicima štampe u Beogradu izjavio: »Veliko je pitanje, da li bi nož, kojim se amputira, ostao do kraja u rukama srbijanskih stranaka! Ne može se znati, da li u jednom — za sebe zgodnom — momentu ne bi još neko zgrabio za taj nož. Naša je država stvorena jednim međunarodnim ugovorom, u kojemu je naročito naglašeno, da su Slovenci, Hrvati i Srbi iz bivše Austrougarske monarkije svojom s l o b o d n o m voljom riješili ujedinjenje sa Srbijom u jednu državu, pa da je Srbija pristala na to ujedinjenje. Stvaranje naše države imalo je dakle međunarodni značaj. Veliko je pitanje, da li bi njeno rasturivanje moglo ostati samo unutarnje pitanje. — Prijedlog šefova četvorne koalicije (t. j. radikala, demokrata, muslimana i Slovenskih klerikalaca), kojim se ruši jedinstvo države i kidaju zajedničke državne granice, predstavlja zločin veleizdaje po našem krivičnom zakonu. Zato je moje gledište, da šefove četvorne koalicije (t. j. Acu Stanojevića, Ljubu Davidovića, dra Mehmeda Spahu i dra Antuna Korošca) treba odmah uapsiti radi veleizdaje. Zamjera se Predavcu, što je govorio, da smo »dva svijeta«. Pa dabome da smo dva svijeta, kad jedni mogu stavljati prijedlog o amputaciji , dok drugi to smatraju za veleizdaju, te kad jedni smatraju, da treba odmah raspustiti Narodnu skupštinu, u kojoj su izvršena ubojstva, dok drugi drže, da ta skupština može rad nastaviti, kao da se nije ništa dogodilo.« I dr. Vlatko M a č e k nije bio za amputaciju Hrvatske. On je u Zaprešiću 9. rujna 1928. otvoreno rekao: »Mi ne želimo rušiti ovu državu. Mi ne idemo izvan njenih granica. Ali unutar granica mora hrvatski narod biti jedini gospodar na svojem teritoriju. On mora biti svoj gospodar u svojoj kući i na svojem tlu; mora imati svojsa bori svoju vladu. Imat ćemo i zajedničke poslove; ali u tim poslovima mora unaprijed biti zajamčeno, da nema nadglasanja i da manjina ne će vladati nad većinom. Beogradski su političari rekli: »Pa kad ne možemo živjeti zajedno, onda ćemo amputaciju. Mi ćemo od države odrezati onoliko, koliko se nama svidi. Odrezat ćemo po prilici onaj dio, gdje je hrvatski narod najgušći, najjači i najkompaktniji, a onaj drugi dio bit će Velika Srbija«. — To je tako, kao da je netko sa mnom stvorio zajednicu, u koju sam i ja donio svoj imetak, pa on jednoga dana kaže: »Ja ću Te istjerati!« Takvomu bih ja odgovorio: »Ja idem, ali Ti meni moje daj!« — O amputaciji bi Srbijanci mogli govoriti tada, da su ove naše krajeve o s v o j i l i na puški i na sablji. Ali kako nas oni nisu osvojili, nego su s nama s t v o r i l i ovu zajednicu, onda može biti samo r a s t a v a , a ne amputacija.« U Beogradu je sudac Milutinović vodio istragu protiv Puniše Račića radi zločina od 20. lipnja 1928. Sudac je preslušao također Tomu Popovića i Lunu Jovanovića, te je 3. rujna donio rješenje, kojim se otvara kaznena istraga protiv oba ova narodna zastupnika. Popović je okrivljen radi »zločina podstrekavanja za djelo ubijstva Stjepana Radića«, a Jovanović za pokušaj ubijstva dra Ivana Pernara. Još istoga su dana i Popović i Jovanović stavljeni u istražni zatvor. Beograđani su odmah govorili, da je time dana zadovoljština predstavnicima Seljačko-demokratske koalicije, koji su od prvoga časa tvrdili, da je zločin od 20. lipnja 1928. bio »organiziran«.