Hrvatska na mučilištu/Politicki razvoj poslije izbora g. 1923.

POLITIČKI RAZVOJ POSLIJE IZBORA G. 1923.

Radikali su kod izbora 18. ožujka 1923. doživjeli politički ne uspjeh, jer je od 312 narodnih zastupnika izabrano samo 108 ra dikala. Ova ih je činjenica silno iznenadila, jer su u predratnoj Srbiji uvijek polučili ogromnu većinu, kadagod je izbore provodi la Radikalna stranka. Naravno da su radikali odmah našli i razlog svojemu neuspjehu. »Srušili su nas Hrvati i Slovenci«, govorili su radikali. »Bez njih bi mi imali većinu, jer smo na izborima pobi jedili srpske zemljoradnike i demokrate«. Tako se kod radikala prvi put javila misao o »amputaciji«, t. j. da se iz kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izbace sjevero zapadni krajevi, u kojima živu Hrvati i Slovenci. Mnogi su počeli na zemljopisnoj karti krojiti, što se sve ima odrezati. Svi su bili jednoga mnijenja, da svakako treba odcijepiti cijelu Sloveniju, jer u njoj ne stanuju Srbi. Naprotiv je glede Hrvatske postojalo nekoliko raznih projekata. Jedni su predlagali, da se od države odijeli samo uža Hrvatska, t. j. županije: varaždinska, zagrebačka, bjelovarsko-križevačka i modruško-riječka. Drugi su bili spremni da toj Hrvatskoj dodaju također zapadni dio ličko-krbavske žu panije, dok su treći bili pripravni odstupiti i Slavoniju, ali bez Srijema. U jednom se slagahu svi radikalski »amputirci«, da naime nikako ne daju Bosnu i Hercegovinu, koje su tobože »čisto srpske zemlje«; isto tako ne daju Dalmaciju, koja će »Velikoj Srbiji« služiti kao izlaz na Jadransko more. Dok su tako radikali raspravljali o »amputaciji«, dotle je njihov vođa Nikola Pašić razmišljao o tome, kako li će moći sa čuvati vlast u svojoj ruci. On je dobro znao, da ga mrze demo krati, koje mu je uspjelo na izborima tako slomiti, da ih je goto 164Politički razvoj poslije izbora god. 1923. vo raspolovio. Zato je Pašić odlučio, da će pokušati pregovarati s Radićem, jer će tako stvoriti vladinu većinu, koja će brojiti 180 zastupnika. Međutim se i kod Slovenaca i kod bosanskih muslimana po javila želja za suradnjom s Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom. I dr. Antun Korošec i dr. Mehmed Spaho uviđahu, da ih s Radićem spaja politička borba protiv beogradskoga centrali zma uz težnju, da se Hrvatska, Bosna i Slovenija održe kao po sebne jedinice unutar države Srba, Hrvata i Slovenaca. Zato su i Korošec i Spaho javili Radiću, da dolaze k njemu u Zagreb na pregovore o stvaranju »Federalističkoga Bloka«. To su doznali novinari, koji su poslije izbora neprestano oblijetali Stjepana Radića. Novinari su u Beograd javili i vijest o dolasku dra Spahe i dra Korošca u Zagreb, što je dakako proiz velo senzaciju u političkim krugovima. Beogradske su novine pisale, da je već stvoren Federalistički Blok, našto im Radić u svojem tjedniku »Slobodnom Domu« od 1. travnja 1923. odgo vara : »Gotovo je i više, nego li Federalistički Blok. Gotovo je to, da Slovenci, Hrvati i Herceg-Bosna sa 111 narodnih zastupnika, s kojih 700.000 izbornika, a s dobrih 5 milijuna probuđenoga i organiziranoga naroda idu posve složno proti beogradskom cen tralizmu zato, da se ne dijele ni Slovenija ni Hrvatska ni Herceg- Bosna; zato, da ni u Ljubljani ni u Zagrebu ni u Sarajevu ne vla daju niti Pašićevi niti ičiji službenici; zato da Slovenci kao narod, i Hrvati kao narod, a Herceg-Bosna kao posebna historijska zemlja imaju sve ono, za što je narod sposoban, pa što narod zahtijeva i za što je narod glasovao s dotle još neviđenom slogom i oduševljenjem.« Radić je 5. travnja 1923. pozvao svoje pristaše, da 15. trav nja dođu u Zagreb na veliku skupštinu, koja će se održati na Borongajskim livadama, jer u gradu nema dosta prostranoga trga za takovu skupštinu. Uz poziv na tu skupštinu Hrvatske republi kanske seljačke stranke obara se Radić u »Slobodnom Domu« na Nikolu Pašića, za kojega piše i ovo: »Preuzeo je Pribićevićevu batinašku politiku, pa je odmah počeo provoditi one odredbe Vidovdanskog ustava, koje su izme đu Hrvata i Srba iskopale dublji jaz i stvorile veće opreke, nego li je kroz stoljeća mogla učiniti udružena politika austro-mad žarsko-talijanska. Zato će Pašić doživjeti nepomirljivu borbu 1olitički razvoj poslije izbora god. 1923. svih, koji su protiv toga. Ali i usprkos tomu Hrvati ipak i nadalje hoće, žele i traže pravedan i pošten sporazum sa srpskim naro dom. Oni drže, da je taj sporazum odmah moguć, ali ne više niti s Pašićem niti s radikalima. Hrvati će svaku surovu silu sa strane Pašića i radikala suzbiti snagom svojega duha, neodoljivom sna gom svoje seljačke republikanske i čovječanske politike. Neka se toj politici ne rugaju oni u Beogradu, jer će im doskora prisje sti njihov podrugljivi smijeh, budući da će sada u naše mirotvor no republikansko kolo javno i otvoreno stupiti također šumadin ski i macedonski i crnogorski seljak. Srpski će seljak rame uz rame stati uz hrvatskoga i uz slovenskoga seljaka. Prelazimo preko Pašića, te ćemo se pozdraviti s Davidovićem, ako bude imao srca riješiti se Pribićevića. Prelazimo ravno k srpskom se ljaku, ali ne kao k bratu, — jer je neumjesno govoriti o bratstvu, kad nam gospodski Beograd prijeti krvlju i pokoljima,*) — nego kao k čovjeku, radniku i mučeniku«. Iz Beograda je 9. travnja 1923. u Zagreb došao ministar dr. Đivo Supilo. On je posjetio profesora dra Rudolfa Horvata, koji ga nikada prije nije vidio ni poznavao. Supilo je rekao, da ga šalje Nikola Pašić, koji želi stupiti u pregovore s Radićem glede sastava nove vlade. Pašić je pripravan ustupiti 9 (dakle polovicu svih) ministarstava, od čega bi 6 pripadalo Hrvatskoj republikan skoj seljačkoj stranci, 2 Slovencima, a 1 bosanskim muslimanima. Supilo je Horvata zamolio, da o tomu obavijesti Radića, pa da ga uputi, neka eventualne pregovore vodi s pokrajinskim namje snikom drom Ernestom Čimićem, koji je za tu stvar Pašićev opu nomoćenik. Horvat je nato pošao k Radiću, koji je pristao na sastanak sa Čimićem, ali je Horvata zamolio, neka sutradan udesi sastanak u svojoj kući, jer bi inače novinari odmah opazili, ako Radić pođe u bansku palaču ili ako Čimić dođe k Radiću. Tako se Radić 10. travnja sastao sa Čimićem u Horvatovoj kući, gdje su razgovarali puna 3 sata. Nato je Horvat otpratio Radića u njegov stan. Putem mu je Radić rekao: »Ti ćeš u novoj vladi biti ministar prosvjete«. Horvat je Radiću odvratio, pokazavši prstom na smetlara pred zgradom Obrtne škole: »Ako bi Hrvatskoj bilo od koristi, da po *) Ovdje Radić cilja na beogradski dnevnik »Balkan«, koji je tada pisao: »Neka Zagreb vidi svoje ulice malo poprskane krvlju ... Tko bi poslije toga pokušao da se buni, ima da omasti konopac! To je najbolji lijek za ozdrav ljenje od bolesti separatizma« od 13. travnja 1923. mećem ulice, pripravan sam biti smetlar. Ali za ministra u Beo grad ne idem, jer bih umro od stida i žalosti.« Sutradan su u Beograd po Radićevoj odredbi došli narodni zastupnici dr. Vlatko Maček i dr. Juraj Krnjević. Oni su tamo razgovarali s radikalima, naročito s Ljubom Jovanovićem, koji je poslije toga otišao u kraljevski dvor, da o tom obavijesti kralja. Nato je Pašić odredio, da u Zagreb na pregovore s Radićem pođu Marko Đuričić kao predsjednik zastupničkoga kluba Radikalne stranke i dr. Vojislav Janjić kao tajnik glavnog odbora Narodne radikalne stranke.