Hrvatska na mučilištu/Politicke trzavice pod jesen g. 1926.

POLITIČKE TRZAVICE POD JESEN G. 1926.

Radić je 18. kolovoza 1926. poručio Uzunoviću, da više ne želi u vladi vidjeti dra Nikolu Nikića. Kako nije ta poruka koristila, Radić je na skupštini HSS u Pregradi 28. kolovoza zaprijetio, da će opozvati sporazum s radikalima, ako dr. Nikić ostane ministrom šuma i ruda. »Svaki dan vijećaju u radikalskom klubu, bi li Nikić otišao ili ostao. Ali ne pitamo mi, hoće li ostati Nikić, nego hoće li seljačka stranka ostati u ovakvom društvu.« Da sruši dra Nikića s vlade, Radić je dao sastaviti interpelaciju, u kojoj prikazuje Nikića kao korupcijonista. Radić traži, da se interpelacija, koju je potpisalo 35 narodnih zastupnika HSS uputi »anketnom odboru«, koji će optužbu izviditi, pa o tomu izvijestiti Narodnoj skupštini. Interpelaciju je predsjedniku Narodne skupštine 31. kolovoza predao prof. Josip Pasarić. Kako je sadržaj interpelacije bio objelodanjen u novinama, smatrao je dr. Nikić potrebnim, da u novinama odgovori na pojedine točke. Nikić tvrdi, da je posve čist i da nije počinio nikakvu korupciju. »Kada pak napadaju mene, onda sam prisiljen ukazati i na rad g. Stjepana Radića, koji je kao ministar prosvjete svojoj bližoj i daljoj rodbini dao 120.000 dinara honorara iz zadužbine fondova.« Podjedno je Nikić udario i na dra Ivana Pernara. Tu mu je u pomoć prišao dr. Ivan Lončarević, koji je novinarima izjavio, da se za transakciju šume Brodske imovne općine kod Slatine zauzimao upravo dr. Pernar, koji sada radi toga napada Nikića. Da se na neko vrijeme riješi Stjepana Radića, poslala ga je beogradska vlada u Ženevu, da ondje uz ministra vanjskih posala dra Ninčića zastupa Jugoslaviju. Radić je iz Zagreba krenuo 3. rujna 1926. u Ženevu, odakle se vratio istom 26. rujna. Za njegove je odsutnosti porasla Hrvatska seljačka stranka, u koju su 15. rujna stupili hrvatski zemljoradnici iz Dalmacije. Istodobno je u Dalmaciji znatno pao broj samostalnih demokrata. Najbolje se to opazilo 12. rujna 1926. na skupštini Samostalne demokratske stranke u Splitu, koju je otvorio dr. Edo Bulat. Čim je tu počeo govoriti Svetozar Pribićević, odmah su se čuli poklici: »Dolje Pribićević! Živio Radić! Živio hrvatski Split! Dolje batinaši!« Kad je policija rastjerala demonstrante, nastavio je Pribićević, koji je medu ostalim rekao i ovo: »Mene nazivaju batinašem. Ali sve, što je bilo za vrijeme Obznane, sve je to bilo premalo. Trebalo je poduzeti daleko jače mjere, da se narodno jedinstvo uzdrži i spasi od separatista, koji hoće rastaviti ovu našu državu. Sramota je, što našu državu kod Lige naroda zastupa jedan takav čovjek, kakav je Radić.« Kad je povorka samostalnih demokrata poslije skupštine dospjela u Marmontovu ulicu, došlo je do jačega sukoba s hrvatskim manifestan324 Političke trzavice pod jesen g. 1926. tima. Sa svih je strana padalo kamenje, a tuklo se i štapovima. Razbježali su se Pribićevićevi zastupnici i glazbenici, pa i jedan dio povorke, dok je policija veoma energičnim nastupom omogućila nesmetan put drugom dijelu povorke. Hrvatske su zemlje veoma stradale od čestog nevremena u lipnju, srpnju i kolovozu g. 1926. Rijeke su nabujale i poplavile golema područja. Najviše su šteta pretrpjele Bačka, Slavonija, Srijem i sjeverna Bosna. Beogradska je vlada izjavila, da će unesrećenim ljudima pomoći novcem. U tu je svrhu svima državnim činovnicima i namještenicima snizila beriva za 3 do 16 postotaka. To je izazvalo nezadovoljstvo činovnika, koji su naskoro doznali, da njihov novac uopće nije upotrijebljen za pomoć poplavljenika. Iza dugotrajnih ljetnih praznika pozvao je Marko Trifković narodne zastupnike, da 12. listopada 1926. nastave rad u Narodnoj skupštini. Tim je povodom Radić za 8. listopada sazvao u Zagreb na sjednicu zastupnike Hrvatskoga seljačkoga kluba. Po želji samog Uzunovića — a sporazumno s Božom Maksimovićem — podnio je dr. Nikola Nikić 7. listopada ostavku. Sutradan je kralj uvažio Nikićevu ostavku, te je ministru Vasi Jovanoviću povjerio privremeno vodstvo ministarstva šuma i ruda. Nikić je novinarima izjavio: »Prilike u vladi, u kojoj su uz mene i predstavnici g. Radića, postajale su sve teže. Ja sam se odlučio za ostavku, da ne bi vladu dovodio u opasnost pred parlamentom.« Ipak je Uzunović već 13. listopada 1926. podnio kralju ostavku cijele vlade. Razlogom bijaše incidenat na zagrebačkom kolodvoru. U Zagreb su naime 8. listopada iz Beograda stigli češki i slovački parlamentarci, ali su na kolodvoru bile izvješene samo državne zastave, dok je kolodvor u Beogradu bio iskićen i srpskim zastavama. To je povrijedilo osjećaj hrvatskih rodoljuba, pa su taj propust željezničke uprave iznijeli hrvatski ministri na sjednici beogradke vlade. Pašić je jedva dočekao vladinu krizu. On se tada već bio vratio iz inozemstva, te je od 15. rujna boravio kod svoje kćeri u Cavtatu kod Dubrovnika. Odanle je parobrodom otputovao u Split, odakle se željeznicom vratio preko Zagreba 19. listopada u Beograd. Pašićev je dolazak uplašio Uzunovića, koji je već 18. listopada povukao svoju ostavku, te je ostala cijela dotadašnja vlada. Radi takvog rješenja krize bijahu ogorčeni Pašićevi radikali. Oni su Uzunoviću predbacili, da je time oštetio intere325 Smrt Nikole Pašića 9. prosinca 1926. se Radikalne stranke i pojačao ugled Stjepana Radića. Razočarani su ostali također Davidovićevi demokrati, koji su mislili, da će u novoj vladi moći zamijeniti Hrvatsku seljačku stranku. Tako je ovaj put bez uspjeha ostala »Demokratska zajednica«, koju je Davidović 10. rujna u Sarajevu sklopio s drom Mehmedom Spahom. Ova je zajednica brojila više zastupnika (demokrata i bosanskih muslimana), nego li ih. je tada imala HSS, od koje se g. 1925. odijelilo 11, a g. 1926. jošte 8 narodnih zastupnika.