Hrvatska na mučilištu/Politicke borbe koncem god. 1927.

POLITIČKE BORBE KONCEM GOD. 1927.

Kralj je Aleksandar g. 1921. prisegao na Vidovdanski ustav, koji u 116. članu kaže: »Poreska obveza je opšta i sve su državne dažbine jednake za cijelu zemlju«. Pa ipak se provađalo posve drukčije, kako dokazuje ovaj službeni izvještaj min. financija: Počevši od g. 1919. pa do konca g. 1926. uplaćeno je u cijeloj državi 7.764,011.028 dinara i 38 para u ime raznih oblika neposrednih (t. j. izravnih) poreza. Od ove svote otpada dinara 1.998,874.128 i 82 pare na Vojvodinu i Srijem, zatim 1.763,850.373 dinara i 28 para na Srbiju, Macedoniju i Crnu Goru, 1.637,986.349 dinara i 56 para na Hrvatsku i Slavoniju s Međimurjem, 1.093,525.997 dinara i 97 para na Sloveniju, 1.052,486.168 dinara i 62 pare na Bosnu i Herc., a 217,283.030 din. i 13 p. na Dalmaciju. Prema tomu je Vojvodina sa Srijemom neposrednih poreza uplatila 25.75 postotaka, Srbija s Macedonijom i Crnom Gorom 22.72, Hrvatska sa Slavonijom i Međimurjem 21.09, Slovenija 14.08, Bosna s Hercegovinom 13.56, a Dalmacija 2.80 postotaka. Uzmemo li u obzir broj stanovnika u pojedinim zemljama, onda vidimo, da je poprečno svaki stanovnik u Vojvodini i Sri363 Političke borbe koncem godine 1927. jemu platio 1.118 dinara i 29 para, u Sloveniji 1.035 dinara i 8 para, u Hrvatskoj, Slavoniji i Međimurju 702 dinara i 37 para, u Bosni i Hercegovini 556 dinara i 88 para, u Srbiji, Macedoniji i Crnoj Gori 407 dinara i 90 para, a u Dalmaciji 349 din. i 33 pare u ime neposrednih poreza. Sličan se razmjer dobije i po veličini pojedine zemlje. Tako je od svakoga četvornoga kilometra površine u ime neposrednih (izravnih) poreza ubrano u Vojvodini i Srijemu 75.236 dinara i 15 para, u Sloveniji 67.514 dinara i 11 para, u Hrvatskoj, Slavoniji i Međimurju 44.322 dinara i 33 pare, u Bosni i Hercegovini 20.361 dinar i 45 para, u Dalmaciji 17.853 dinara i 28 para, a u Srbiji, Macedoniji i Crnoj Gori 16.840 dinara i 27 para. Ove je podatke 4. studenoga 1927. u Narodnoj skupštini iznio dr. Ivan Krajač. On je podnio hitni prijedlog, da vlada što prije donese »zakon o neposrednom porezu«. Razvila se burna debata, u kojoj je Stjepan Radić opetovano Srbijancima predbacio, da pljačkaju Hrvatsku i prečanske krajeve. Radi toga mu je ministar pošta Vlajko Kocić zaprijetio batinama. Ta je prijetnja izazvala veliku graju kod opozicije. Ipak je vladina većina odbila hitnost Krajačeva prijedloga, jer je ministar financija dr. Marković izjavio, da se »ovako važni zakoni ne mogu donositi hitnim zakonskim prijedlozima.« U Narodnoj skupštini od 26. studenoga 1927. podnesen je izvještaj odbora o opsegu i sjedištima općina u Bosni i Hercegovini. Prigodom rasprave o tom izvještaju rekao je Stjepan Radić, da su narodni zastupnici Jugoslavenske muslimanske organizacije »Turci«. Radi toga se veoma uzbuniše bosanski muslimani, koji su Radiću dobacivali, da time sramoti hrvatski narod. »Mi smo čišći Sloveni, nego li Vi, koji ste Ciganin«, dovikivahu Radiću muslimani. Predsjednik je Radića kaznio pismenom opomenom zato, što je uvrijedio jednu parlamentarnu stranku, nazvavši ju turskom. Novine su iznijele, da beogradska vlada namjerava u Zagrebu ukinuti neke visoke škole. Radi toga je u Beograd pošla deputacija gradskoga zastupstva, koju su činili: gradonačelnik Vjekoslav Heinzel, podnačelnik Milutin Mayer, te gradski zastupnici: dr. Ivan Juriša, dr. Zimmermann, dr. David Karlović, dr. Mile Miškulin, Josip Krčelić i Šandor Tabačnik. Deputaciju je 26. studenoga 1927. primio kralj, kojemu je Heinzel izjavio, da je Sveučilišni trg u Zagrebu dobio ime »Trg kralja Aleksan364 Političke borbe koncem godine 1927. dra«, dok je Kukovićevoj ulici dano ime »Ulica kraljice Marije«, a veliki novi trg »N« dobit će ime: »Trg kralja Petra«. Deputacija je zamolila kralja, da dođe s kraljicom ove zime u Zagreb na dulji boravak. Prvaci pojedinih političkih stranaka primiriše deputirce, da Zagreb ne će izgubiti nijednu visoku školu. U Zagrebu su 27. studenoga 1927. obavljeni izbori za »Jugoslavensko akademsko potporno društvo«. Premda su po 12. paragrafu toga društva mogli biti pravi članovi redoviti slušatelji svih visokih škola u Zagrebu, ipak je redarstveno ravnateljstvo 25. studenoga 1927. riješilo, da slušatelji teološkog fakulteta ne mogu biti pravi članovi JAPD. To je učinjeno zato, da se broj hrvatskih akademičara snizi za preko 100 članova. S istoga su razloga akademičari, koji su protivnici hrvatstva, prijetnjama i nedoličnim ponašanjem prisilili časne sestre (studentice sveučilišta), da odustanu od izbora, premda su bile članice JAPD. Od 1875 upisanih članova glasovalo je 1507. Lista Bože Blagojevića, predstavnika »Jugoslavenskog nacijonalnog bloka«, dobila je 737 glasova. Za listu »Hrv. sveučilišnoga bloka«, kojoj bijaše nosioc Viktor Plehati, glasovalo je 717 akademičara. »Radikalni studentski klub« dobio je samo 51 glas. Tako je vodstvo »Jugoslavenskoga akademskoga potpornoga društva« i nadalje ostalo u jugoslavenskim rukama. Poslije izbora došlo je na ulicama tri puta do sukoba između hrvatskih i jugoslavenskih akademičara. Đake je rastjerivala brojna policija. U prosincu g. 1927. otišao je u Pariz dr. Bogdan Marković, da podigne državni zajam od 200 milijuna franaka. Mjesto njega preuze ministarstvo financija dr. Mehmed Spaho, koji se kao takav predstavio u sjednici Narodne skupštine od 14. prosinca 1927. Sad je opet uskrsnulo pitanje o nepravednom raspisivanju i ubiranju neposrednih poreza. Opravdano se isticalo, da Srbija s Macedonijom i Crnom Gorom zaprema površinu od 105.335 četvornih kilometara, što čini 42.30 postotaka cijele države, koja ima 248.987 četvornih kilometara, ali je u prvih 8 godina (od 1919. do konca 1926.) uplatila samo 22.72 postotaka svih izravnih (neposrednih) poreza. Naprotiv Hrvatska sa Slavonijom i Međimurjem (ali bez Srijema) zaprema površinu od 36.956 četv. kilometara, što čini samo 14.84 postotka cijele države, ali je u prvih 8 godina uplatila 21.09 postotaka svih izravnih poreza. Takav raspored poreza ne odgovara niti broju žiteljstva, jer od 12,017.323 žitelja cijele države stanuje u Srbiji, Macedoniji i Cr365 Političke borbe koncem godine 1927. noj Gori 4,329.495 (dakle 36.03 postotka), a u Hrvatskoj, Slavoniji i Međimurju (ali bez Srijema) 2,332.068 (dakle 19.42 postotka svih žitelja). Da se porezovnicima u Hrvatskoj, Slavoniji i Međimurju razrezivao razmjerno jednaki porez, kakav se ubirao u Srbiji, Macedoniji i Crnoj Gori, onda bi oni platili manje za 686,735.773 dinara i 36 para. Kako su svi zastupnici »Seljačko-demokratske koalicije« bili izabrani u t. zv. prečanskim krajevima (t. j. na području Hrvatske, Slavonije, Srijema, Međimurja, Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slovenije, Bačke, Banata i Baranje), činili su oni u Narodnoj skupštini »P r e č a n s k i f r o n t «. Taj se front oštro oborio na nejednakost u plaćanju izravnih poreza. U tom je cilju 16. prosinca 1927. objelodanio u novinama ovu izjavu: »Sadašnje nesnosno poresko stanje — golema nejednakost u plaćanju poreza između Srbije i t. zv. prečanskih krajeva — nije samo fiskalni i ekonomski problem, nego je i jedan od najtežih psiholoških problema, koji treba najhitnije riješiti, ako se zaista hoće konsolidaciju (ustaljenje) i prosperitet (napredak) ove države, te ako se želi i u najširim narodnim slojevima probuditi ljubav i odanost za našu državnu tvorevinu. Nema smisla tajiti, da se u tom pogledu nalazimo u teškoj i bolnoj krizi. Jer kako mi narodni poslanici možemo našim biračima, koji predstavljaju skoro polovicu pučanstva države, ucijepiti ljubav i odanost za državnu ideju, kad svaki pojedini izbornik ima neizbrisiv osjećaj, da je on građanin drugog reda, pa da je on izrabljivani elemenat, koji ima samo dužnosti, — i to kudikamo veće dužnosti od ostalih normalnih građana ove države, — a pri tom nema tako reći nikakva prava. Sve lijepe riječi i obećanja tu ništa ne hasne, kad njegov materijalni život osjeća nejednakost, koja zadire tako daleko, da u mnogim krajevima dolazi u pitanje njegov materijalni opstanak. Svakom se — pa i najograničenijem čovjeku — nameće banalna poredba s kravom muzarom. Samo odmah moramo naglasiti, da su presahla vimena ove krave, pa da se iz nje više ne može ništa iscijediti. Ako se unatoč toga ipak pokuša, tada mora nastupiti momenat gole i uporne borbe za opstanak. Naša je Seljačko-demokratska koalicija nebrojeno puta dokazala, da voli ovu državu, pa da je spremna za nju sve žrtvovati. I upravo zato, — osjećajući približavanje očajne borbe za suštu egzistenciju, — ona je odlučila povesti akciju za hitno uklanjanje svih uzroka, koji nameću tu borbu. Ta operacija može biti bolna, može biti drastična, ali je neizbježiva. Ona se u krajnjem slučaju mora poduzeti, ako se hoće spasiti cjelina. Politički krugovi u Beogradu nažalost još nakon 9 godina našega zajedničkoga života vrlo malo znaju o našim prilikama u prečanskim krajevima. Još ne poznaju ni ljude ni krajeve. Da ih poznaju, mnogo bi toga bilo d r u k č i j e u našem političkom životu. Naročito slabo poznaju svijest, koja postaje sve to jačom i sve to budnijom u svima prečanskim krajevima bez razlike. To je svijest: da su oni jednako važan dio državne cjeline, kao i Srbija. To je svijest: da narodni imetak prečana već 8 godina i z d r ž a v a ovu državu, koju je održao unatoč svih pogubnih pogrešaka beogradskih političara. Srbijanci — pa i oni, koji nikada nisu ni vidjeli Kajmakčalana, — svakom nam zgodom pod nos turaju, da su oni stvorili ovu državu. Recimo, da i jest tako, premda baš i nije. Ali prečani mogu ponosno odvratiti: »Ako ste ju vi stvorili, a mi smo ju o d r ž a l i ! Kraj vašega gazdinstva — bez naše volje i bez naših milijardi poreza — ne bi države danas više bilo!« I ta svijest, da smo mi — u Beogradu često prezreni — p r e č a n i jedan od glavnih temelja države, koja bez nas ne može ni mjesec dana živjeti, daje nam snage, da ustrajemo u borbi za našu pravednu stvar. U Beogradu još uvijek ne poznaju našu snagu. Mi smo organizirani narod. Naše stranačke organizacije nisu kao u Srbiji, gdje su organizacije samo stepenica, da svaki njihov član što povoljnije unovči svoj izbornički glas za čim bolju državnu sinekiru«. U sjednici od 16. prosinca 1927. podnio je Juraj Demetrović u ime Seljačko-demokratske koalicije hitan prijedlog, da se koncem g. 1927. ukine porez na d o h o d a r i n u , koji se uopće ne ubire u Srbiji, Macedoniji i Crnojgori, nego samo u prečanskim krajevima. Vladina je većina odbila taj prijedlog, jer da bi on pokolebao državni proračun. To je silno uzrujalo Hrvate i prečanske Srbe, te se počelo govoriti i pisati o »P r e č a n s k o m f r o n t u «, koji će biti uperen protiv Srbijanaca. Tim je povodom Joca Jovanović, predsjednik »Zemljoradničkoga kluba«, dao 22. prosinca 1927. ovu izjavu: »Prečanski front još nije stvarnost, ali može to postati. Sama ideja o tome frontu predstavlja rezultantu nezadovoljstva, koje sve više zahvaća »prečanske krajeve«. Ona u te dvije riječi pokazuje zbroj nezadovoljstva zbog djela, što ih rđava centralna uprava čini po raznim pokrajinama naše zemlje. Kako je centralna uprava u Beogradu, baca se krivica na Beograd, pa na Srbiju i Srbijance. Upravo je nevjerojatno, koliko je to nezadovoljstvo poslije izbora poraslo u svim redovima u prečanskim krajevima «. Da se barem donekle ublaži agitacija protiv nepravednosti u poreznom sustavu, pristala je vladina većina, da se dohodarina ubire jošte samo tečajem godine 1928., pa da ima prestati s 1. siječnjom 1929. O »Prečanskom frontu« povela se riječ i na sjednici financijalnog odbora od 31. prosinca 1927. Tada je Juraj Demetrović izjavio: »Ne ćemo frontova, nego r a v n o p r a v n o s t . Mi želimo, da se do najmanjih sitnica provede jednakost i ravnopravnost. Vladajte vi, ali samo vladajte dobro. Ne ćemo mi hegemonističku vladu!« Istoga je dana na toj sjednici Pavle R a d i ć progovorio ovako: »Naši nam politički protivnici predbacuju da se Hrvatska seljačka stranka danas nalazi na istoj liniji s onima, od kojih se prije razlikovala. Ali ja ističem, da između nas nema nikakve razlike u pogledu d r ž a v n o g uređenja. Zato ja mislim, da su ovu polemiku o frontovima započeli beogradski politički krugovi, koji su zabrinuti radi prikupljanja naših političkih snaga. Naša zadaća n i j e izvršena. Premda mi Prečani i vi Srbijanci govorimo istim jezikom, ipak mi sve drugačije razumijevamo. To je po mojem shvaćanju razlog naših nesuglasica i sukoba. — Mi slušamo, kako vaši ljudi izlaze s parolom nacijonalizma . Ali mi vidimo, da ovi ljudi vode računa samo osrbijanskom nacijonalizmu. Ako se s nama, koji smo izvan Srbije, hoće govoriti s visine, onda se mora govoriti širokogrudno i s visine jednog Pijemonta. Mi smo do sada u svakom pogledu vidjeli sve, samo ne taj Pijemont i tu širokogrudnost. Mi činimo front, koji u toj državi vidi novu državu, a vi činite drugi front, koji pravi razliku između predkumanovske Srbije i ostalih krajeva.«