Hrvatska na mučilištu/Politicka parnica protiv dra Suflayia i drugova

POLITIČKA PARNICA PROTIV DRA ŠUFLAJA I DRUGOVA

Pred zagrebačkim je sudbenim stolom 12. lipnja 1921. zapo čela glavna rasprava protiv dra Milana pl. Šuflaja i njegovih dru gova radi urote protiv kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Osim Šufflaja su bili optuženi: Rudolf Vidak, Gabrijel Kruhak, Josip Špoljarec, Franjo Škvorc, Andrija Medar, Šarlota Vidak, Milan 124Politička parnica protiv dra Šuflaja i drugova Galović, Florijan Štromar, Ivan Havelka, Dragutin Taboršak, Jakov Petrić, Antun Pavičić, Pavao See i dr. Ivan Pilar. Državno ih je odvjetništvo tužilo, da »su tečajem god. 1919. i 1920. — prema prethodnom dogovoru i sporazumu — stajali bilo u posrednoj bilo u neposrednoj vezi sa predstavnicima odno sno članovima t. zv. »Hrvatskoga komiteta« u Beču i Budimpešti, odnosno sa predstavnicima i članovima t. zv. »Hrvatske legije« u Zalaegersegu i s njezinim agentima, koja su sva revolucijonarna udruženja imala za cilj, da se Hrvatska i Slavonija otrgnu od kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.« Optužnici je državno odvjetništvo dalo veoma opširno obrazloženje, iz kojega iznosimo ovaj početak, jer prikazuje ta dašnje političko stanje hrvatskog naroda: »Nakon ujedinjenja troimenog naroda u jedinstvenu kra ljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca ostavilo je novu našu državu nekoliko Hrvata, koji su bili nezadovoljni sa proglašenjem ujedi njenja i s političkim stanjem u domovini, te su se najprije odse lili u Grac, a kasnije se nastanili u Austriji i Madžarskoj. Odbor emigranata — odnosno »Hrvatska revolucijonarna organizacija« — stvorena je mjeseca svibnja g. 1919. sa sjedištem u Gracu, a okupila je oko sebe izbjeglice, te razne prevratne, ne raspoložene i kompromitirane elemente iz naše kraljevine, koji su pobjegli u inozemstvo ili bojeći se kazna radi svojih nedjela, počinjenih prije ili za vrijeme rata, ili radi nezadovoljstva s po stojećim političkim stanjem u domovini. Taj odbor emigranata okupio je oko sebe: bivšega odvjet nika u Zagrebu dra Ivicu Franka, potpukovnika Stjepana Duića, majora Vilima Stipetića, odvjetničkoga perovođu dra Emanuela Gagliardija, bivšega redarstvenoga činovnika Benu Klobučarića, bivšega zagrebačkoga odvjetnika dra Vladimira Sachsa (Petro vića), bivšega odvjetnika u Brčkom dra Ambroza Dražića, inži nira Viktora Neudorfera, te nekadašnje časnike austro-ugarske vojske: kapetane Gojkomira baruna Glogovca, Nikolu Petriće vića, Josipa Metzgera, Baltazara Petrasa, Julija Fičura, Josipa Biljana, natporučnika Bilića, Narcisa Jesenskoga, Dezidera Ham pla i neke druge. Imali su svoj izvršni odbor, uz koji su uz dra Ivicu Franka kao predsjednika ušli: Stjepan Duić, Vilim Stipetić, dr. Emanuel Gagliardi, Beno Klobučarić, dr. Vladimir Sachs, dr. Ambroz Dražić i neki drugi. 125Politička parnica protiv dra Šufflaja i drugova Isprvice je taj odbor — zvan »Hrvatski komite« — imao svoje sjedište u Gracu, odakle se preselio u Beč, dok nije konačno mjeseca ožujka g. 1920. sjedište prenešeno u Budimpeštu. Tako se od toga doba može Budimpešta smatrati sjedištem cijeloga protudržavnog djelovanja, uperenog protiv kraljevine Srba, Hr vata i Slovenaca. Cilj je ove Hrvatske revolucijonarne organizacije bio: ra diti svima silama na obrazovanju slobodne i samostalne Hrvatske, koja bi bila ili samostalna republika ili bi stupila u savez s kojom stranom državom. Ova je organizacija svima silama i sredstvima nastojala stvoriti nezadovoljstvo u našoj dr žavi, da izazove što nesnošljivije i nepovoljnije stanje u kralje vini Srba, Hrvata i Slovenaca, čime bi se povećao broj nezado voljnika. Uslijed toga je u svoje kolo primila sve one, koji su iz naše kraljevine dolazili u inozemstvo. Da što prije i sigurnije zadobije široke slojeve naroda za odcjepljenje Hrvatske i Slavonije iz oblasti jedinstvene kralje vine Srba, Hrvata i Slovenaca, te njihovo političko prisajedinje nje s kojom drugom državom, agitirala je ta organizacija za po sebnu i samostalnu republiku Hrvatsku. Rad »Hrvatskoga komiteta« sastojao se u prvom redu u agitaciji diljem Hrvatske i Slavonije. Ova se vršila pomoću le taka i raznih brošura, koje je emigranski odbor preko svojih po vjerljivih ljudi na razne načine otpremao na teritorij kraljevine. Pojedini pak članovi komiteta neprestano su se nalazili na puto vanjima, da stvaraju i održavaju veze sa državama, koje su ne prijateljski raspoložene protiv kraljevine Srba, Hrvata i Slove naca, odnosno s raznim elementima u inozemstvu, koji su imali interesa, da Hrvatsku i Slavoniju odvoje iz jedinstvene kra ljevine. Predsjednik Hrvatskoga komiteta dr. Ivica Frank predstav ljao se u inozemstvu pred inostranim vlastima kao zastupnik hrvatskog naroda, a naročito kao punomoćnik Stjepana Radića i njegove stranke; tvrdio je, da ima punomoć Stjepana Radića, pa da uopće za njim stoji cijela Hrvatska i Slavonija, Bosna, Hercegovina i Dalmacija. On se dapače hvastao, da podržaje veze s inostranim diplomacijama, kako bi svojemu pothvatu i djelovanju dao što važnije obilježje i stekao što više pristaša. 126Politička parnica protiv dra Šuflaja i drugova Hrvatska je revolucionarna organizacija za svoje protudr žavno djelovanje dobivala obilna novčana sredstva iz raznih izvora, a naročito od inozemnih organizacija, kojima je bila svr ha, da rade na uspostavi prijašnjih političkih prilika. Bjegunci i emigranti iz naše države našli su sklonište u nama neprijateljski raspoloženom inozemstvu, te su odanle upravljali svojim protudržavnim djelovanjem. Pod kraj g. 1920. izdani su 30. studenoga proglasi zapovjed ništva dobrovoljne »Hrvatske legije« u Madžarskoj, te su dije ljeni Hrvatima, Bosancima i drugim Jugoslavenima, koji su se nalazili u Madžarskoj na povratku iz ruskoga zarobljeništva. Isti su se proglasi slali također u kraljevinu SHS. Povjerenici Hrvatskoga komiteta su vojnike iz naših kra jeva, koji su se vraćali iz ruskoga zarobljeništva, što milom a što silom odvraćali od povratka u domovinu tako, da se u Mad žarskoj okupio velik broj naših državljana. Iz proglasa zapovjedništva dobrovoljne »Hrvatske legije« razabire se, da joj je cilj, da oružanom silom brani i štiti pravo hrvatskih zemalja. Glavna je svrha toj legiji bila, da u zgodnom času upadne preko Drave, pa da Hrvate oslobodi od Srba. Stoga se je u tom proglasu svatko, kojemu je stalo do slobode svoje zemlje i narodnosti, pozivao, da se prijavi i stupi u tu dobrovo ljačku legiju. Prema tomu je toj »Hrvatskoj legiji« bio cilj, da uništi jedin stvo kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa da osnuje samo stalnu hrvatsku državu, koja bi imala stupiti u vezu s Madžar skom. Glavna se je komanda ove »Hrvatske legije« nalazila u Bu dimpešti, a u štabu zapovjedništva nalazili su se u prvom početku major Gojkomir barun Glogovac i poručnik Balenović. U prosincu godine 1919. osnovan je logor »Hrvatske legije« i pribjeglica iz Hrvatske i Slavonije u Köszegu (Kiseku), a kasnije je premješten u Zala-Egerseg. Sva lica, koja su dolazila iz kra ljevine SHS, bila su upućivana u taj logor, gdje su naoružana i vježbana u vojnoj poduci. Da bi se Hrvatska u zgodnom času mogla odvojiti od je dinstvene kraljevine SHS i postati samostalnom državom, osno vana je ta »Hrvatska legija«, koja je imala biti spremna, da uzmogne upasti u Hrvatsku i podići ustanak, pa tako Hrvatsku odcijepiti od kraljevine SHS. 127Politička parnica protiv dra Šuflaja i drugova Na teritoriju kraljevine SHS imala se po pouzdanim ljudi ma širiti propaganda pomoću letaka, u kojima se raspiruje mr žnja protiv ujedinjenja, protiv Srba i Beograda, te se obećaje oslobođenje hrvatskog naroda i uskrisenje Tomislavove države. Posebni su pouzdanici i izaslanici Hrvatskoga komiteta i »Hrvatske legije« ulazili u kraljevinu SHS, gdje su vodili očevid nost o razmještanju i broju jugoslavenskih pograničnih trupa. Oni su utvrđivali također razmještaj inih četa i njihovu opremu; kao što i raspoloženje narodnih masa i stanje političke situacije. O tomu su uvijek bili obavještavani, jer su u našoj kraljevini poje dina lica stajala u posrednoj odnosno i neposrednoj vezi s tim revolucijonarnim organizacijama. U prvi će se mah napadnim činiti, da su ove veze podržavali naročito ljudi iz nižih društvenih slojeva. Ali to je sasvim pri rodno i razumljivo s razloga, što su se samo takva lica htjela podvrći naporima, da krišom — a često i pješice — prelaze gra nicu, te što takva lica, koja su se istodobno bavila i kriomčare njem, nisu na sebe svraćala pozornost i pažnju pograničnih stra žara.« Hrvatski je komite iz Beča poslao u Hrvatsku seljaka Mirka Marčinka, koji je dobio dinamitske patrone i upaljivi fitilj sa zadaćom, da počini atentat u Beogradu, kada će regent Aleksan dar prijestoljnom besjedom otvoriti Ustavotvornu skupštinu. Marčinko je na granici u Mariboru bio 15. prosinca 1920. uhićen i dopremljen u Zagreb, te su ga preslušavali kod »Mjesne ko mande« jugoslavenske vojske, gdje je zapovijedao pukovnik Dra gomir Nikolajević. Podvrgnut zlostavljanju Marčinko je odao lozinku pouzdanika »Hrvatske legije«. S tom se lozinkom poslu žio Srbin Nikola Hajduković, povjerenik »Mjesne komande« u Zagrebu, te je 25. siječnja 1921. dao zatvoriti Gabrijela Kruhaka, Franju Škvorca i Josipa Drenski-Špoljarca. Oni su od 26. siječnja do 18. veljače bili ispitivani i mučeni kod Mjesne komande, koja ih je 22. veljače predala sudbenom stolu u Zagrebu. Optuženike su na glavnim raspravama branili: dr. Ante Pavelić, dr. Mirko Košutić, dr. Ivan Elegović, dr. Radivoj Walter, dr; Vladimir Prebeg i dr. With, a optužbu je zastupao državni odvjetnik Milan Urbani. Na koncu rasprave, koja je potrajala do 19. srpnja, 1921., održali su dr. Pavelić i dr. Košutić krasne go vore u obranu optuženika. 128Politička parnica protiv dra Šuflaja i drugova Presuda je izrečena istom 6. kolovoza 1921. Tada je dr. Aleksandar Vaić, kao predsjednik senata, proglasio, da je dr. Milan Šuflaj osuđen na 3 godine i 6 mjeseci državnih uza, Rudolf Vidak na 4 godine državnih uza, Josip Špoljarec-Drenski na 2 godine i 4 mjeseca državnih uza, Franjo Škvorc na 3 godine dr žavnih uza, Jakov Petrić na 3 godine državnih uza, Dragutin Taboršak na 3 godine državnih uza, Pavao See na 12 godina ro bije, Milan Galović na 6 mjeseci zatvora, Ivan Havelka na 8 mjeseci zatvora, Ivan Kovačić na 6 mjeseci zatvora, Gabrijel Kruhak na 6 mjeseci zatvora, a dr. Ivo Pilar na 2 mjeseca zatvora uvjetno kroz godinu dana. Riješeni su krivnje: Šarlota Vidak, Andrija Medar i Antun Pavičić. Oružnici bi po zakonu morali spadati pod ministra unutraš njih poslova, jer je on odgovoran za sav rad oružništva. Ipak je imenovanja, premještanja, unapređivanja i umirovljivanja svih oružničkih časnika vršio vojni ministar u sporazumu s ministrom unutrašnjih posala. Svi su zapovjednici oružništva bili vojna lica. Oružništvo je uopće u pogledu discipline spadalo pod vojnoga ministra, te je bilo organizirano na posve vojničkoj osnovi. I premda bi oružnici morali služiti građanskim oblastima, ipak su te oblasti bile prema njima posve nemoćne. Ako su oružnici zlo rabili svoju vlast, pa izazvali sukob i prolili krv, ništa im nije mogao učiniti ministar unutrašnjih posala, premda ga je javno mnijenje činilo odgovornim za takve zločine. Dušan Kružić, oružnik željezničke policije u Koprivnici, pucao je 24. srpnja 1921. u vlaku između Sesveta i Zagreba na gradskoga poreznoga činovnika Rudolfa Horvatića zato, što je Horvatić izjavio: »Mi smo Hrvati i ostat ćemo Hrvati!« Jednim te istim hitcem iz svoje karabinke ubio je oružnik Zlatka Arnol da, činovnika Hrvatske eskomptne banke, a ranio je Horvatića i Ivana Kosandu, koji su sjedili na istoj klupi. Zagrepčani su Zlat ku Arnoldu 26. srpnja priredili veličanstven pogreb, kod kojega je sudjelovalo do 30.000 građana. Sprovod je kretao od bolnice Milosrdnih sestara kroz Ilicu i Jelačićev trg na Mirogoj, a vodio ga je biskup dr. Josip Lang. U tornjevima svih zagrebačkih crkvi zvonila su zvona, a putem, kojim je prolazila povorka, gorjele su plinske svjetiljke, te su svi dućani bili zatvoreni u počast nevine žrtve srpskog oružnika. 129 Hrvatska na mučilištu Nikoli Pašiću