Hrvatska na mučilištu/Optužba ministra Bože Maksimovića

OPTUŽBA MINISTRA BOŽE MAKSIMOVIĆA.

Radić je već tečajem prošlih godina uspješno širio svoje ideje i svoju stranku u nekim slovenskim krajevima. Sada je pak odlučio, da svoju stranku proširi također među srpskim seljacima. Prvi je uspjeh polučio 10. veljače 1927., kada se s Radićevim klubom u Narodnoj skupštini udružiše sva 3 federalistička zastupnika iz Crne Gore poimence dr. Sekula Drljević, Sava Vulctić i Mihajlo Ivanović. Zato je njihov zajednički klub dobio ime »Narodni seljački klub«, dok su obje stranke i dalje zadržale svoja dotadašnja imena. Govorilo se, da će isto tako i 4 srpska zemljoradnika stupiti u »Narodni seljački klub«, ali se to ipak nije zbilo. Tako je klub brojio 53 zastupnika. Predsjednik je bio dr. Stanko Šibenik, a potpredsjednici: Karlo Kovačević, Nikola Preka i Sava Vuletić. Hrvatski su zastupnici u Narodnoj skupštini podnijeli prijedlog, da se ministar Boža Maksimović stavi pod optužbu radi izbornih zloporaba, počinjenih prigodom izbora za oblasne skupštine. O tomu se 3 dana vodila duga i žestoka debata, ali je vladina većina spasila Maksimovića, premda je on imao i među radikalima ljutih neprijatelja. Od 315 narodnih zastupnika glasovahu 26. veljače 1927. protiv prijedloga Hrvatske seljačke stranke 152, i to 133 radikala (t. j. svi radikali osim 17), zatim 15 Slovenaca i 4 pristaše dra Nikole Nikića. Za optužbu su glasovala 134, od toga 51 član Narodnoga seljačkoga kluba, 48 zastupnika Demokratske zajednice (t. j. Davidovićevih demokrata i bosanskih muslimana), 21 član Samostalne demokratske stranke, 6 zastupnika Hrvatskih federalista i 4 Nikićevca. Kad je u Narodnoj skupštini započela rasprava o novom proračunu, koji će vrijediti od 1. travnja 1927. do 31. ožujka 1928., iznijeli su zastupnici svih hrvatskih stranaka poraznu kritiku vladine politike. Ipak je 9. ožujka u načelu primljen predloženi proračun sa 151 protiv 109 glasova, jer su vladine stranke uvijek bile na okupu kod glasovanja. Nato je Uzunović počeo snubiti Hrvatsku seljačku stranku za suradnju u njegovoj vladi. Uzunović je u Beogradu pregovarao s Pavlom Radićem, kojemu je ponudio ovu osnovu za suradnju u novoj vladi: 1. »Hrvatska seljačka stranka dobiva 4 ministarstva, među njima prosvjetu ili financije. 2. Jedan od prvih zadataka nove vlade bit će omogućiti život oblasnim samoupravama, i to na taj način, da se stanoviti dio državnih prihoda odstupi samoupravama. 3. Provedba općinskih izbora u Bosni i Vojvodini. 4. Izbori za sreske samouprave provode se u roku, koji je propisan u zakonu, najkasnije 5 mjeseci nakon oblasnih izbora. 5. Poreski se zakon prihvaća u parlamentu još prije ljetnih parlamentarnih ferija. 6. Zakonska osnova o dalmatinskom agraru također se prihvaća u parlamentu; samo se prvobitni zakonski nacrt ima nešto modificirati u korist maloposjcdnika. 7. Boža Maksimović ostaje na svojem dosadašnjem mjestu ministra unutrašnjih djela; međutim HSS dobiva u tom ministarstvu jednoga državnoga podsekretara, koji će imati slobodne ruke za područje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 8. Veliki će se župani promijeniti, u koliko to bude tražila HSS. 9. Ovaj se program rada ima izvršiti do mjeseca srpnja. Ista vlada radikala, HSS i Slovenske ljudske stranke raspustila bi nakon toga parlamenat i provela bi nove izbore u listopadu 1927.« Istodobno je Uzunović pregovarao također s »Demokratskom zajednicom«, koju su činili Davidovićevi demokrati i Jugoslavenska muslimanska organizacija. Uzunović je nastojao dobiti načelni pristanak Demokratske zajednice za suradnju u sadašnjem političkom pravcu. On je dakle htio sjedjeti na dva stolca. To mu se osvetilo, jer su i Demokratska zajednica i Hrvatska seljačka stranka prekinule sve razgovore i pregovore s radikalima. Što više: Demokratska je zajednica 17. ožujka 1927. objelodanila optužbu, koju ona diže protiv Bože Maksimovića. Ova optužba, koju su potpisali i zemljoradnici, zapremala je 37 štampanih araka. Oštro se kritizira rad Bože Maksimovića, koji je jošte 6. studenoga 1924. postao ministrom unutrašnjih djela, te je na istom položaju ostao do sada, premda su se izmjenjivale razne vlade. Maksimović se pokazao nesposoban i nepodoban na visokom položaju ministra unutrašnjih djela. Naprotiv je pokazao skrajnji nemar i nehaj prema svojim obvezama. On je u svojem rezoru držao i postavio činovnike, koji nemaju ni moralnih ni školskih kvalifikacija. Tako su činovnici svojom nesposobnošću i zloupotrebom vlasti stvorili u žemlji bezakonje, na koje stižu žalbe sa svih strana. S ovakvim shvaćanjem svojih dužnosti i s ovakvim političkim aparatom izvršio je Maksimović troje izbore, i to: izbore narodnih poslanika na dan 8. veljače 1925., zatim općinske izbore na dan 15. kolovoza 1926., te izbore za oblasne skupštine 23. siječnja 1927. Dotjeralo se dotle, da su bile 2 vrste građana i državljana. Onima, koji su bili uz vladu, bilo je sve dopušteno, dok su bila posve ugrožena prava onim drugima, koji nisu bili uz vladu, nego su bili protiv nje. Došlo je do paradoksa, da se ogroman dio naroda borio za zakonitost, dok su se protiv toga borili oni, koji bi morali podržavati red.« Ima u državi i takvih krajeva, u kojima »caruje anarkija i bezvlađe, a zbivaju se razbojstva i ubijstva.« »Javna zlostavljanja sa strane vlasti postala su obična stvar. Po sreskim kancelarijama šamarani (ćuškani) su ne samo obični građani, nego i kandidati za narodne poslanike.« Ovu optužbu protiv Bože Maksimovića nisu potpisali narodni zastupnici Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke, ali su jedni i drugi obećali, da će u Narodnoj skupštini glasovati za izručenje Maksimovića sudu. U Osijeku su 13. ožujka 1927. obavljeni izbori gradskih zastupnika. Od 8860 upisanih izbornika dođoše na biralište 6742, što pokazuje velik interes građanstva. Relativnu su većinu dobili kandidati Hrvatske federalističke stranke, za koje je glasovalo 2505 izbornika. Radikali su dobili 1761 glas, Nezavisni radnici (komunisti) 1123, Hrvatska seljačka stranka 291, Privrednici (Građanski blok) 248, Samostalna demokratska stranka 230, Židovi »cionisti« 193, Hrvatska pučka stranka 159, Njemačka stranka 140, a disidenti Hrvatske seljačke stranke (grupa dra Nikole Nikića) 102 glasa. Kako se biralo 40 gradskih zastupnika, količnik je iznosio 169. Prema tomu su Hrvatski federalisti polučili 15 mandata, radikali 10, Nezavisni radnici 7, Hrvatska seljačka stranka 2, Privrednici 1, Samostalni demokrati 1, Židovi 1, Hrvatska pučka stranka 1, Njemačka stranka 1 i Nikićeva grupa 1 mandat. Međutim je došlo do teške situacije kraljevine SHS u vanjskoj politici. Dva su tomu bila glavna razloga. Beogradska vlada nije pravodobno Narodnoj skupštini podnijela na ratifikaciju t. zv. Nettunske konvencije, koje pružaju Italiji stanovite koristi u Dalmaciji i u Hrvatskom Primorju. Uz to je Italija u Albaniji tako osilila, da je to bilo zazorno Srbijancima. Ministar vanjskih posala dr. Ninko Perić nije bio dorasao, da ublaži spor, koji je nastao između Italije i države SHS. Spor se tako pojačao, da su svjetske novine počele pisati o ratu između tih država. Italija je zaista velik broj vojnika dovela na granicu prema Hrvatskoj i Sloveniji, što je kod nas dakako izazvalo znatan nemir i uzrujanost. To je dobro došlo Uzunoviću prigodom rasprave u Narodnoj skupštini o proračunu. Radić mu je iz Zagreba brzojavio, da će — radi teške vanjske situacije — svi zastupnici njegova kluba glasovati za prihvat proračuna vojske i mornarice. Ta je poruka osokolila radikale, koji su odmah počeli pomišljati na novu suradnju s Hrvatskom seljačkom strankom. Rasprava je o proračunu dovršena 31. ožujka 1927. Tada je Stjepan Uroić u ime Hrvatske federalističke stranke dao ovu izjavu: »Ovaj proračun — uza sve redukcije — donosi narodu takove terete, da ga on ne može podnijeti u ovoj sadašnjoj teškoj gospodarskoj krizi, koja je najteže potresla seljaštvo, a pored njega i ostale privredne grane. Osim toga nije proračun potpun, jer ne sadržaje mnoge državne prihode i rashode. On je neodređen zato, jer se pravo ne zna broj rashoda i prihoda. Proračun nije realan, a niti će takav biti, dok ne bude završnih računa. Očita je nejednakost u poreskim teretima između Srbije i drugih krajeva države ostala i nadalje; ona je dapače još i pooštrena mnogim odredbama o trošarini te o izdržavanju zemaljskih cesta u Hrvatskoj i Slavoniji. Kod onih poreza, koji su već izjednačeni, zakon se ne primjenjuje jednako. Predloženi pak financijski zakon pravo je čudo od zakona, jer donaša promjene na svima dijelovima pravnog poretka i zakona o državnom računovodstvu, dapače i promjene samog Vidovdanskog ustava«. Prigodom glasovanja o proračunu bijahu prisutna 283 narodna zastupnika. Za proračun je glasovalo 156 vladinih zastupnika, koji su došli u punom broju, a protiv proračuna 127 zastupnika. Sutradan je Narodna skupština odgođena do 19. travnja 1927. U vrijeme tih parlamentarnih praznika došlo je do raznih trzavica. Među radikalima se jasno opažahu 3 grupe, od kojih jednu vodi Uzunović, drugu Marko Trifković, a treću Velja Vukićević. U Demokratskoj zajednici nije više bio svemoćan Ljuba Davidović, jer se znatan dio demokrata okupio oko dra Voje Marinkovića, koji je tražio vezu s radikalima, da stranka lakše dođe do vlasti. Marinković se 29. ožujka na večer potajno sastao s Veljom Vukićevićem, pa je s njim dugo raspravljao o budućoj vladi, koju bi imao sastaviti Vukićević. Sporazumno je sastavljen program Vukićevićeve vlade; dogovoreno je dapače i to, koje bi osobe imale ući u taj kabinet. Vladinu bi većinu činili radikali, Davidovićevi demokrati i Jugoslavenska muslimanska organizacija