Hrvatska na mučilištu/Odlućnost hrvatskog naroda

ODLUČNOST HRVATSKOG NARODA.

U Zagrebu se 19. listopada 1928. u zgradi hrvatske sabornice sastadoše narodni zastupnici: dr. Vlatko Maček, dr. Ante Trumbić, dr. Ante Pavelić, dr. Juraj Krnjević, ing. August Košutić, Ivan Ćelan, Ivan Peštaj i Jakov Jelašić. Oni se dogovarahu o nastupu na sutrašnjem sastanku zastupnika Seljačko-demokratske koalicije, te o velikoj skupštini, koja će se održati 21. listopada u Sisku. Sutradan je u hrvatskoj sabornici započela sjednica, kojoj je prisustvovalo preko 70 narodnih zastupnika. Sjednica je nastavljena 22. i 23. listopada. Sa sjednice je za javnost izdan ovaj komunikej: »Izjavljuje se puno povjerenje predsjednicima SDK gg. dr. Vlatku Mačeku i Svetozaru Pribićeviću i poslovnom odboru, te im se stavlja u zadatak nastavak odlučne borbe do konačne pobjede.« Narodni su zastupnici dobili uputu, kako da vode ovu borbu protiv beogradske vlade. Na veliku je skupštinu Seljačko-demokratske koalicije u S i s k u došlo oko 50.000 Hrvata i Srba iz Posavine, Banovine i Turopolja. Glavni su govornici bili dr. Maček i Svetozar Pribićević. Dr. M a č e k je medju ostalim rekao: »Mi ćemo se protiv Srbijanaca boriti svima sredstvima, koja nam stoje na raspolaganje. Vlastodršci doduše još imaju u rukama silu, ali svaka je sila za vremena. Uzalud se oni uzdaju u bajunete, jer bajuneta je mrtva stvar, ako nema žive ruke, koja ju podržava. A neka vlastodršci znadu, da bajunete moraju dati u ruke našoj braći i našim Sinovima!« P r i b i ć e v i ć je na banketu iza skupštine rekao: »Ja ne znam, što li može Srbina buniti, ako Hrvati ističu svoje hrvatstvo. Srbin, koji je za potpuno narodno jedinstvo, mora biti veseo, kada se ističe hrvatstvo, jer je to ime i njegovo. Onaj Srbin, kojega smeta isticanje hrvatstva, taj hoće da gospodari hrvatstvu.« Beogradska je vlada bila upravo bijesna radi uspjeha skupštine Seljačko-demokratske koalicije u Sisku. Neki su ministri odmah počeli govoriti o oštrim mjerama, koje će se poduzeti protiv pristaša SDK. Isticalo se, kako je sisačka skupština pokazala, da SDK počinje sada voditi onu istu politiku, koju je do godine 1924. vodila Hrvatska seljačka stranka. Zato su neki članovi vlade predlagali, da bi na cijelu SDK trebalo — radi skupštine u Sisku — primijeniti »Obznanu«, kakvu je PP vlada god. 1925. primijenila na Hrvatsku republikansku seljačku stranku zbog Radićeva govora na skupštini, koja je održana 13. listopada 1924. u Vrpolju. Ovi su ministri zamuknuli, kada se doznalo za rezultat općinskih izbora, koji su u Bosni i Hercegovini obavljeni u nedjelju 27. listopada 1928. Tom je prigodom Jugoslavenska muslimanska organizacija polučila 1480 mandata, Radikalna stranka 1357, Hrvatska seljačka stranka 839, Zemljoradnici 597, Seljačko-demokratska koalicija 182, Davidovićevi demokrati 99, Samostalna demokratska stranka 90, Hrvatska pučka stranka 23, Radnička stranka (komunisti) 17, Socijalisti 7 i Židovi 7 mandata, dok su disidenti Jugosl. musl. organizacije dobili 42, disidenti radikala 36, zajednička lista HSS i JMO 7, a razne neutralne liste 58 mandata. Odmah se primijetilo, da su veoma nazadovali radikali, Davidovićevi demokrati i Hrvatska pučka stranka (ova radi sudjelovanja ministra Barića u »krvavoj vladi«). Pristaše Seljačko- demokratske koalicije polučiše ukupno 1111 mandata. Oni su zajedno s muslimanima imali 2633 mandata, dakle znatno više nego li sve ostale stranke. U samom Sarajevu dobila je Spahina Jugoslavenska muslimanska organizacija 3722 glasa i 11 vijećnika (mandata), Hrvatska seljačka stranka 2427 glasova i 7 vijećnika, Radikalna stranka 2014 glasova i 6 vijećnika, Židovi liste Altarca 956 glasova i 3 mandata, Židovi liste dra Barucha 698 glasova i 2 vijećnika, muslimanski disidenti liste Bašić 514 glasova i 2 vijećnika, musl. disidenti liste Dugalić 419 glasova i 2 vijećnika, Samostalna demokratska stranka 393 glasa i 1 vijećnika, demokrati liste dra Andrijaševića 367 glasova i 1 vijećnika, dok su bez mandata ostali Socijalisti s 250 glasova, komunisti s 229 glasova, Vasiljevićevi dem. sa 142 i Zemaljska lista sa 159 glasova. Opazilo se, da je Hrvatska seljačka stranka — prema posljednjim izborima — podvostručila broj glasova. Drugi je udarac beogradskoj vladi zadao izbor gradskoga vijeća, koji je 18. studenoga 1928. obavljen u S p l i t u . Ovdje je Hrvatska seljačka stranka dobila 1584 glasova i 10 vijećnika, Hrvatska federalistička stranka 1149 glasova i 7 vijećnika, Republikanski savez radnika i seljaka (t. j. komunisti) 1249 glasova i 7 mandata, Samostalna demokratska stranka 922 glasa i 6 vijećnika, Zemljoradnici i Davidovićevi demokrati (lista dra Tartaglije) 1093 glasa i 8 vijećnika, Radikalna stranka 409 glasova i 2 vijećni421 Odlučnost hrvatskog naroda ka, Hrvatska pučka stranka 233 glasa i 1 vijećnika, dok su bez mandata ostale tri nezavisne liste, koje su zajedno dobile 326 glasova. Svih je upisanih izbornika bilo 10.282, a glasovalo ih je 6965, što znači oko 70 postotaka. U samom su gradu Splitu glasovala 5284 izbornika, a u područnim selima splitske općine 1681 izbornik. Izbornu su pobjedu odnijele stranke Seljačko-demokratske koalicije, koje su polučile 23 vijećnika, dakle većinu gradskoga zastupstva, koje je brojilo 41 vijećnika. U Z a g r e b u su 1. prosinca 1928. izbili novi nemiri. Pred ulazom u stolnu crkvu stajahu generali i časnici te predstavnici svih ureda, čekajući početak službe božje, kojom se imala počastiti uspomena na osnutak države Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim se na toranj stolne crkve uspeše hrvatski omladinci Ivan Bernardić i Grčar s namjerom, da na prvom balkonu tornja izvjese 2 crne zastave s natpisom 20. VI. 1928. na jednoj, a 1. XII. 1918. na drugoj strani. Sa sobom su imali i veliku hrvatsku zastavu, na kojoj bijaše izvezen hrvatski grb. Sve su 3 zastave pale s tornja, i to 2 zastave upravo na grupu časnika pred ulazom u stolnu crkvu. Radi toga je general Matić odredio, da časnici ne idu u stolnu crkvu, nego izravno u grčkoistočnu crkvu, kamo su za njima pošli i svi državni činovnici. Dva su detektiva pošla u toranj, gdje su uapsili Bernardića i Grčara. Kad su ove omladince vodili na redarstvo, pratila ih je grupa hrvatskih omladinaca kroz Bakačevu ulicu i kroz Jelačićev trg, kličući slobodnoj Hrvatskoj i vođama opozicije. Na početku Petrinjske ulice došlo je do sukoba s redarstvom. Tu su redari pucali, te su ubili Stanka Petrića, a teško ranili Mirka Đureka i Nikolu Lončarića. Sutradan (u nedjelju 2. prosinca 1928.) bijaše u P a k r a c u velika skupština Seljačko-demokratske koalicije. Glavni su govornici bili dr. Maček i Svetozar Pribićević. Potonji se oborio na radikale u selu Kukunjevcu. Kroz to je selo oko 200 Hrvata iz sela Brezine pošlo na skupštinu u Pakrac, ali ih je općinski načelnik Sava Kostić s jednim žandarom zaustavio i pretraživao, da li nemaju kod sebe oružja. Kada su radikali vidjeli, da su Hrvati goloruki, udesili su na njih žestok napadaj. Oko 150 Srba iz Kukunjevaca napalo je Hrvate sjekirama, vilama i lijevčama tako, da je 5 Hrvata dopanulo teških rana, a desetak ih je bilo lako ranjenih. Pribićević je oštro osudio Srbijance, koji misle, da će oružanom silom moći održati svoju vlast u prečanskim krajevima. »Oni misle, da će vladati pomoću bajuneta. Ali Austro-Ugarska je imala više bajuneta, nego li što ima ljudi u državi SHS. Austro-Ugarska je imala 10 milijuna bajuneta, pa je ipak propala. Da koja država bude sretna, jaka i napredna, potrebno je zadovo1jstvo naroda, koji živi u toj državi. Snaga se države ne osniva na bajunetama, nego na zadovoljstvu naroda. Propalo je svako carstvo, u kojemu nije bio narod zadovoljan.« Beogradska je vlada i nadalje pomišljala na to, kako bi pokret u hrvatskim zemljama zaustavila nasiljem. Tako je 5. prosinca 1928. umirovila Petra Zrelca, velikoga župana Zagrebačke oblasti, jer se nije htio služiti nasiljem protiv Hrvata. Mjesto Zrelca je za vršioca dužnosti velikoga župana postavljen Srbijanac, i to Vojin M a k s i m o v i ć , koji bijaše tada aktivni topnički pukovnik, te po zakonu ne bi smio doći na položaj velikoga župana. Po zakonu naime o činovnicima može vel. županom ili njegovim zamjenikom postati samo ona osoba, koja ima propisanu kvalifikaciju (t. j. pravnički fakultet sa svima državnim ispitima), a povrh toga najmanje 15 godina državne službe. Zato je zagrebački Oblasni odbor 6. prosinca jednoglasno stvorio ovaj zaključak: »Imenovanjem vršioca dužnosti velikog župana Zagrebačke oblasti u osobi artilerijskog pukovnika g. Vojina Maksimovića teško su povrijeđeni pozitivni zakoni, koji normiraju pravni položaj velikog župana, te će protiv toga nelegalnog imenovanja Oblasni odbor uložiti tužbu na Državni savjet. Ovaj Oblasni odbor po zakonu ne smije i ne će dozvoliti g. artilerijskomu pukovniku Vojinu Maksimoviću ni po njemu izaslanom zamjeniku, da prisustvuje sjednicama ovog Oblasnog odbora.« Mnogim Srbima bijaše krivo, što je predsjednik beogradske vlade katolički svećenik dr. Antun Korošec. Uz to se danomice javljahu nove opreke između radikala i Davidovićevih demokrata. U samoj pak Radikalnoj stranci nije nikako moglo doći do prave pomirbe. Kako je kralj Aleksandar tražio, da u vladu svakako imaju ući i članovi Hrvatske seljačke stranke, podnio je Korošec 30. prosinca 1928. ostavku cijele svoje vlade. Kralj je odmah počeo k sebi prizivati prvake svih stranaka, da upozna njihovo mnijenje, kako bi se najbolje riješila državna kriza. Tako su 3. siječnja 1929. u Beograd pozvani također dr. Vlatko Maček i Svetozar Pribićević. Kralj je dra Mačeka 4. siječnja primio u audijenciju, koja je trajala 35 minuta. Iza toga je primljen Pribićević, a sutradan ponovno dr. Maček. Oni su kralju predložili novo državno uređenje u smislu rezolucije Seljačko- demokratske koalicije od 1. kolovoza 1928. Iza druge audijencije dra Mačeka izdala je Seljačko-demokratska koalicija komunikej, u kojemu priopćuje, da je Mačekov »razgovor s Njegovim Veličanstvom kraljem nastavljen u vezi s jučerašnjim razgovorima u istom smislu i u istom pravcu, te na istoj bazi, t. j. na zaključcima od 1. kolovoza. Tom je prigodom dodirnuto i pitanje postupka. Dr. Vlatko Maček je Njegovom Veličanstvu kralju predložio obrazovanje nepolitičke vlade, koja ima kraljevo povjerenje, te koja svojim sastavom pruža garanciju za uspješno provođenje predloženog državnog uređenja.« Kralj je poslije dra Mačeka primio u audijenciju staroga Acu Stanojevića, kao predstavnika Radikalne stranke, pa je njemu priopćio prijedlog dra Mačeka. Isto to je saopćio također Ljubi Davidoviću, kojega je u audijenciju primio poslije Stanojevića. Stanojević je sazvao sjednicu radikalskog kluba, na kojoj je iznio prijedlog dra Mačeka. Radikali su jednoglasno zaključili, da odbijaju prijedlog dra Mačeka o državnom uređenju, pa da na toj bazi uopće ne mogu niti razgovarati. I demokratski je klub odbio Mačekov prijedlog, ali se ipak izjavio spremnim za pregovaranje. Poslije podne 5. siječnja 1929. bio je u adijenciju primljen Slobodan Jovanović, sveučilišni profesor državnoga prava. Njega je kralj pozvao kao stručnjaka na savjetovanje, a ne u tu svrhu, da mu povjeri sastav neutralne vlade, kako su novinari i političari razglasili po Beogradu. Iza Jovanovićeve audijencije dala je kraljeva kancelarija pod večer 5. siječnja za javnost ovu obavijest: »Povodom ostavke kraljevske vlade kralj je na prijedlog predsjednika parlamenta konzultirao predstavnike svih stranaka i parlamentarnih grupa. Rezultat je konzultiranja pokazao, da među parlamentarnim grupama postoje oprečna gledišta za rješenje današnje krize. Ove se razlike u gledištima pojavljuju čak i u ocjeni pitanja državnog uređenja. Zbog toga nema mogućnosti ni za kakovo parlamentarno rješenje, koje bi garantiralo održanje potpunoga državnog i narodnog jedinstva.« Nakon takove obavijesti bijaše iskusnijim političarima jasno, da kralj namjerava ukinuti ustav. On se naime već i prije spomenutih »konzultiranja« odlučio za apsolutizam. Upućeni su ljudi znali, da je kralj dru Milanu Srškiću povjerio sastav potrebitoga kraljevog proglasa. Jednako je dr. Srškić već imao gotove zakone, koje će kralj objaviti na početku svoje diktature.