Hrvatska na mučilištu/Nesloga medu radikalima

NESLOGA MEĐU RADIKALIMA.

Pašić je 6. lipnja 1926. otputovao iz Beograda u Karlove Vary, da liječi žuticu, koju je dobio već treći put. Odavle je Pašić preko bivšega ministra Krste Miletića udarao na t. zv. radikalski »centrum«, koji su činili ministri Uzunović, dr. Srškić, Boža Maksimović, dr. Ninčić i Miša Trifunović sa svojim prijateljima. Pašić je preko Krste Miletića 22. lipnja u beogradskoj »Politici« priopćio članak, u kojemu najavljuje, da će se u Radikalnoj stranci nastaviti »čišćenje«. U tom se članku izrazuje negodovanje protiv Uzunovića, ali je glavni udarac članka uperen protiv Ninčića. i Maksimovića, koji će poput Ljube Jovanovića morati biti isključeni iz Radikalne stranke. Članak je u Beogradu pobudio stanovitu senzaciju, jer se općenito naslućivalo, da ga je nadahnuo sam Nikola Pašić. Istodobno je u Beogradu zaredala polemika između ministra unutrašnjih djela Bože Maksimovića i radikala Miloša Bobića, koji je upravljao gradskom općinom. Maksimović je oštro istupio protiv Bobića s namjerom, da ga makne s uprave gradske općine. Uzunović se bojao, da svađa između pojedinih radikala ne bi izbila i u samoj Narodnoj skupštini. Zato je 1. srpnja 1926. dao sjednice Narodne skupštine odgoditi na neodređeno vrijeme. To je učinjeno tobože zato, da bi tečajem ljetnih mjeseci mogli razni odbori spremiti materijal za jesenji rad Narodne skupštine. Dobro se naslućivalo, da će ferije Narodne skupštine trajati preko 3 mjeseca. Uzalud je Stjepan Radić 8. srpnja pošao na Bled, gdje je ljetovao kralj Aleksandar. Sutradan je Radić bio primljen u audijenciju, te je zamolio kralja, da se Narodna skupština sastane 1. kolovoza 1926., pa da riješi agrarno pitanje u Dalmaciji. Ministar agrarne reforme dr. Stanko Šibenik izradio je osnovu zakona o uređenju agrarnih odnosa u Dalmaciji. Šibenik je tu osnovu 23. srpnja podnio ministarskom savjetu, koji ju je usvojio. Agrarni odnosi (feudalni i kmetstvu slični), koji su nastali prije g. 1878., likvidirat će se državnim obveznicama, koje će država iskupiti u roku od 30 godina, plaćajući 4 postotne kamate. Oni pak odnosi, koji su nastali poslije g. 1878., likvidirat će se tako, da će država svoj dio (jednu trećinu) otplatiti u gotovu novcu, dok će onaj dio, koji predujmljuje težaku, platiti u obveznicama. Ove će se obveznice otkupljivati ubiranjem obroka zajedno s plaćanjem javnih dažbina kroz 30 godina u jednakim obrocima. Predviđeno je, da država dade za otplatu oduzetih zemljišta 210 milijuna dinara. Zaostali prihod i parbene troškove isplatit će država i težaci gotovim novcem. Radikalnu je stranku zadesio težak udar 3. kolovoza 1926., kad je u Karlovim Varyma umro ministar pravde Marko Đuričić. On bijaše pristaša Pašićeve grupe u Radikalnoj stranci. Ova je grupa znatno oslabljena i 28. srpnja, kad je uži glavni odbor Radikalne stranke zabacio kandidaturu Miloša Bobića, kao nosioca radikalske listine kod izbora gradskoga zastupstva u Beogradu. Bobić se nije htio pokoriti ovom zaključku, pa je 3. kolovoza podnio također svoju listu, na kojoj on kandidira za predsjednika općine. Sad je Boža Maksimović poduzeo sva sredstva, da sruši Bobića. On je po svojim pristašama neumorno agitirao za listu Đorđe Karajovanovića, koja je proglašena službenom listom Radikalne stranke. Naprotiv su Krsta Miletić, Ljuba Živković, Ilija Mihajlović, Ljuba Popović i drugi »Pašićevci« agitirali za listu Miloša Bobića. Tako su radikali pošli u izbore podijeljeni, radi čega su izgubili dosadašnju vlast u beogradskoj općini. Kod izbora naime, koji je obavljen 15. kolovoza, dobili su doduše radikali 8747 glasa, ali od toga 6226 na službenu listu Đorđa Karajovanovića, a 2521 na prkos-listu Miloša Bobića. Za sve ostale liste glasovalo je 8412 izbornika, od toga 6578 za Davidovićeve demokrate, 774 za komuniste, 718 za samostalne demokrate, a 342 za socijaliste. Premda su dakle radikali dobili 335 glasova više, nego li svi ostali, ipak je za predsjednika beogradske općine proglašen demokrat dr. K. Kumanudi. Po tadašnjem izbornom redu polučiše Davidovićevi demokrati u gradskom zastupstvu 31 odbornika, službeni radikali 7, Bobićevi pristaše 4, samostalni demokrati 1, a nezavisni radnici (komunisti) 1. Takav je ispad izbora u Beogradu samo povećao razdor u redovima Radikalne stranke. Općenito se tvrdilo, da bi radikali dobili u Beogradu preko 10.000 glasova, da su izašli složno samo s jednom listom. Mnogi naime radikali nisu htjeli sudjelovati kod izbora samo zato, što su bile 2 liste. Istoga su dana obavljeni općinski izbori u cijeloj Srbiji i Crnoj gori. Radikali su osvojili 1452 općine, Davidovićevi demokrati 401, zemljoradnici 67, samostalni demokrati 17, neutralci 8, federalisti 6, a republikanci 3. Opazilo se, da su radikali pobijedili u seoskim, a demokrati u gradskim općinama.