Hrvatska na mučilištu/Nasilja Pribicevicevih ljudi

NASILJA PRIBIĆEVIĆEVIH LJUDI.

Mnogim je demokratima bilo žao, što je Pribićević parcela cijom Bosne povrijedio dra Mehmeda Spahu i njegovu grupu bosanskih muslimana. Zato su 29. lipnja 1922. u Sarajevu — privolom Ljube Davidovića — priredili »kongres intelektualaca«, na koji su uz demokrate došli također neki muslimani i dalma tinski Hrvati. Kongres je prihvatio rezoluciju, u kojoj ističe: »1. da je sadanjem općem nezadovoljstvu i teškom stanju u državi pored loše administracije glavni uzrok u skrajnostima, koje prevlađuju u režimu i u većem dijelu hrvatske opozicije; 2. da u narodnim masama postoji živo osjećanje narodne solidarnosti i potrebe državnog jedinstva, premda se među njih stranač kom agitacijom unosi plemensko nepovjerenje i stvara neprija teljstvo; 3. da vlada i hrvatska opozicija svojim metodama naj više otežavaju sporazum i državno sređivanje; 4. da bi forsi r anje hrđave podjele oblasti otežalo sporazum; 5. da bi se sporazumno revizijom ustava u decentra l i stičkom pravcu uklonilo plemensko nepovjerenje i po pravila administracija, a razvilo uvjerenje o jednakosti i time svijest o jugoslovenskom narodnom i državnom jedinstvu.« Pribićevićeva nasilja nije odobravao ministar nutrašnjih posala dr. Vojislav Marinković. On je uvidio, da u hrvatskim zemljama posve samovoljno vlada Pribićević, koji je na svim važnijim mjestima imao svoje ljude. Zato je Marinković koncem lipnja g. 1922. podnio kralju svoju ostavku. Pribićevićevi su ljudi i nadalje u Hrvatskoj izvodili razna nasilja. Tako su »Hrvatskom Sokolu« u Ogulinu ugrabili sprave za tjelovježbu, te su ih predali »Jugoslovenskomu Sokolu«. Da izazove ogulinske rodoljubne Hrvate, priredio je fanatični — ali i neubrojivi — Jugoslaven dr. Zdravko Lenac u Ogulinu javnu vježbu, na koju je pozvao »Jugoslavenske Sokole« iz drugih mje sta. Ovi su sokolaši vježbali na spravama, koje su otete »Hrvat skomu Sokolu«, što je naravno uzrujalo rodoljubne Ogulince. Lenac je sklonuo podžupana, da pritvori nekoliko uglednih Ogu linaca, koji će kao taoci biti odgovorni za mir u Ogulinu. To je ogorčilo cijelu hrvatsku javnost, koja je i onako jošte stajala pod dojmom krvoprolića, koje se 17. lipnja 1922. zbilo u Gospiću. Kralj se Aleksandar 8. lipnja 1922. u Beogradu vjenčao s rumunjskom princezom Mariolom. Vjenčanje je u t. zv. Sabornoj crkvi obavio patrijarha, kojemu je asistiralo 16 vladika. Od hrvat skoga narodnoga zastupstva nije nitko sudjelovao kod ovih svadbenih svečanosti, koje su progutale mnogo državnoga novca. O tome je narodni zastupnik Pavle Anđelić podnio interpelaciju na ministra financija, koji je u sjednici Narodne skupštine od 11. lipnja 1922. odgovorio ovako: Za namještaj kraljevskoga dvora potrošena su 33 milijuna dinara, za dogradnju dvora 8 i po mili juna, za pokret vojske kod svadbe 4 milijuna, a za doček gostiju 1 i po milijuna, ukupno dakle 53 milijuna dinara. U toj svoti nisu uračunati troškovi, koje je imala gradska općina u Beogradu za kraljevsku svadbu.