Hrvatska na mučilištu/Memorandum »Hrvatskoga bloka« Medunarodnoj konferen- ciji u Genovi

MEMORANDUM »HRVATSKOGA BLOKA« MEĐUNARODNOJ KONFERENCIJI U GENOVI

Ovu je predstavku »Hrvatski Blok« poslao Nikoli Pašiću, kao predsjedniku beogradske vlade. Pašić nije tu predstavku uva žio, a niti je »Hrvatskom Bloku« išta odgovorio. On je bez ika kvog obzira na Hrvate sastavio državnu delegaciju, koja je pod vodstvom dra Momčila Ninčića, kao ministra vanjskih posala, pošla na konferenciju u Genovu. Takav je otklon sklonuo »Hrvatski Blok«, da se izravno obrati na genovsku konferenciju. U tu je svrhu Radić pozvao hrvatske narodne zastupnike, da 25. ožujka 1922. dođu u Zagreb na sjednicu, koja će raspravljati o memorandumu hrvatskog na roda za konferenciju u Genovi. Zastupnici su jednoglasno zaklju čili, da se konferenciji u Genovi ima odaslati na francuskom je ziku memorandum s ovim tekstom: »Visoki zbore! Hrvatski Blok — kao ustavno zastupstvo Hrvatske i čitavoga hrvatskog naroda sa svoja 63 narodna za stupnika — zaključio je u svojoj sjednici od 25. ožujka 1922. ovaj akt uputiti visokomu zboru, da njegovu pozornost svrati na jedno 133Memorandum »Hrvatskog Bloka« međunarodnoj konferenciji u Genovi pitanje evropskoga javnoga prava, koje zahvaća i opće interese Evrope, a napose još interese hrvatskog naroda. Ovaj korak mora »Hrvatski Blok« učiniti zato, što na konferenciji ne će biti pred stavnika Hrvatske i hrvatskog naroda. Za ovu odsutnost ne nosi odgovornost hrvatsko narodno zastupstvo, jer je ono — premda žalibože bezuspješno — učinilo potrebit korak kod beogradske vlade u tu svrhu, da bez uštrba za hrvatsko državno i narodno stanovište budu u zajedničku de legaciju Srba, Hrvata i Slovenaca izabrani također izaslanici Hr vatske i hrvatskog naroda tako, da bi takva delegacija iz među narodno priznatog područja Srba, Hrvata i Slovenaca mogla i s autoritetom solidarno prema inozemstvu zastupati sveukupne zajedničke interese svih naroda, — kako hrvatskoga tako i srp skoga i slovenskoga, — pa u tome zastupanju preuzimati valjane obveze za ova sva tri naroda. Hrvatski narod s iskrenim i dubokim veseljem pozdravlja misao o obnovi Evrope, na kojoj će konferencija raditi, te će i on — u duhu međunarodne solidarnosti — najpripravnije dati svoju čednu akciju za učvršćivanje mira i za ozdravljenje općih porat nih neprilika. Kad velimo »hrvatski narod«, onda to ne znači samo nekoliko milijuna stanovnika, koji živu na prostoru između Dunava i Jadranskoga mora, na njegovim otocima i na obali od više stotina kilometara dužine, nego to istodobno označuje pro svijećeni narod, koji je poslije svojega dolaska na evropski jug osnovao svoju samostalnu narodnu državu, sačuvao potpuno svo ju državnu nezavisnost do dvanaestoga stoljeća, pa je i od tada unaprijed — usprkos svih nasrtaja sredovječne njemačke carevi ne, ugarskih i austrijskih vlada i osmanske najezde — obranio svoj državni i narodni individualitet kao politički narod sa svojim teritorijem, sa svojim zakonodavstvom i sa svojom egzekutivom. Hrvatski je narod 29. listopada 1918. — prvi među svim narodima bivše Austro-Ugarske — na svojem državnom saboru u Zagrebu proglasio svoju potpunu državnu samostalnost, te je ujedno od mah svestrano izvršivao sve akte ove potpune suverenosti, a isto dobno se izjavio pripravnim na temelju prava narodnog samo određenja stupiti sa Srbijom i Crnom Gorom u takovu državnu zajednicu, koja će obuhvatiti i sve ostale južne Slavene bivše Austro-Ugarske. U kulturnom pak pogledu hrvatski je narod — počevši već od 12. vijeka — razvijao književnost na svojem na 134Memorandum »Hrvatskog Bloka« međunarodnoj konferenciji u Genovi rodnom jeziku, te je na području narodne prosvjete, znanosti i umjetnosti stvorio takove ustanove, po kojima je sebi osigurao mjesto u kolu civiliziranih naroda. Pitanje, koje mi kao predstavnici Hrvatske i hrvatskog na roda mislimo istaknuti, odnosi se na izvršenje onih točaka ugo vora, sklopljenog 12. studenoga 1920. u Rapallu, koje obvezuju Italiju na ispražnjenje zaposjednutih hrvatskih krajeva. Taj su ugovor na znanje primili Francuska i Velika Britanija, a ratifika cije su bile u Rimu izmijenjene još 2. veljače 1921. To se pitanje sada nameće zato, što su države Velike i Male Antante unaprijed utvrdile, da će izvršenje postojećih međunarodnih ugovora biti polazna točka radu same konferencije, pa je i današnja talijanska vlada sama pri svojem nastupu naglasila potrebu izvršenja tog ugovora. Pitanje se pak sastoji u ovom: Teritorij t. zv. treće zone u Dalmaciji, — a to je bivše zadarsko okružje s predležećim oto cima, ali bez Zadra, koji je u Rapallu bio dodijeljen Italiji, — zatim teritorij grada Sušaka s njegovom lukom i okolicom nalaze se još uvijek pod talijanskom okupacijom, koja i poslije ratifi kacije rapallskog ugovora vrši nad njima djela vrhovne vlasti, a talijanske se ratne lađe neprestano zadržavaju u našim terito rijalnim vodama. Što se tiče treće zone u Dalmaciji, treba naglasiti i to, da je ona imala biti evakuirana (ispražnjena) od talijanske vlasti još početkom mjeseca svibnja g. 1921. u smislu utanačenja, koja su sporazumno mjeseca ožujka g. 1921. u Splitu utvrdile dvije ko misije ad hoc izaslane od rimske i beogradske vlade. Nadalje nisu talijanske čete i organi evakuirali niti teritorij nove nezavi sne države Rijeke, čiju su slobodu i nezavisnost obvezale se po štivati ugovorne stranke u Rapallu. Ova je država — osobito ovih posljednjih dana — postala pozorištem takovih nemilih po java i nasilnih čina, koji se mogu događati samo pod faktičnom zaštitom onoga talijanskog oklopa, što ga danas predstavlja grad Sušak pod okupacijom talijanskih redovitih četa. Okupacija ovih hrvatskih krajeva uslijedila je svojedobno na temelju primirja s Austro-Ugarskom od 3. studenoga 1918. Taj pravni razlog je utrnuo stupanjem na snagu Rapallskog ugo vora. Stoga je bez ikakve pravne podloge svako daljnje vršenje vlasti nad ovim teritorijem od strane talijanskih organa. Neka nam se dozvoli istaknuti samo dvije posljedice općega međuna rodnog interesa, koje proističu iz ovoga nezakonitoga stanja. 135Memorandum »Hrvatskog Bloka« međunarodnoj konferenciji u Genovi da time upozorimo, kako je brzo ozdravljenje ovih prilika u istinu od prijeke potrebe za obnovu Evrope u političkom i gospodar skom smislu. Ovo neredovito stanje stvara s narodnoga gledišta otrovanu atmosferu između obiju susjednih zemalja — između Italije i Hr vatske, — te rađa uzbuđenost i ogorčenje, koje toliko raste, da od toga prijeti prava opasnost najozbiljnijih zamršaja i sukoba, naročito u slučaju, da uzrujanost u narodu na obim stranama još više nadjača moć državne vlasti. Ta se uzrujanost na našoj hrvat skoj strani sve to više pretvara u sveopće narodno ogorčenje zato, jer se svi Hrvati, — a poimence narodno posve svijesno i vanredno politički organizirano hrvatsko seljaštvo, — danomice pitaju: »Zašto Italija ne evakuira sve spomenute hrvatske kraje ve i nakon toga, što joj je u Rapallu odstupljeno oko 600.000 Hr vata i Slovenaca u kompaktnoj cjelini, i to bez ikakva njihova pitanja, a protiv volje njihove i svega ostaloga hrvatskog naro da?« Ta je amputacija izvršena pod nenadanim utjecajem porat nih prilika u momentu neuspjeha američke Wilsonove politike, pobjedom talijanskoga stanovišta sigurnih strategijskih granica, i to izvan mirovne konferencije u Parizu. Naprotiv: na samoj toj mirovnoj konferenciji nije takva amputacija bila nametnuta nije dnom, čak niti neprijateljskom narodu. Druga ozbiljna posljedica ovoga neredovitoga stanja du boko zadire u sav gospodarski život Hrvatske i čitavoga ostalo ga jadranskoga zaleđa. Luka grada Sušaka i luka grada Rijeke jedini su naime pravi prirodni izlazi na more kako Hrvatske tako i svih zemalja oko nje i u njezinom zaleđu. Sve su ove zemlje vezane trgovačkom željeznicom Zagreb—Budimpešta i Zagreb— Brod—Beograd. Ove su dvije luke ne samo glavni, nego i jedini trgovački put svih ovih zemalja na Jadransko more. Cijela naime naša obala od Sušaka sve do Kotora nema željezničke veze nor malnoga kolosjeka; uskotračne pak željezničke pruge bosansko hercegovačke s izlazom na Metković, Gruž i Zeleniku građene su pod prošlim austro-ugarskim režimom za lokalni promet, a u pr vom redu kao čisto strategijske pruge. I sad su eto već tri go dine, što luke Sušaka i Rijeke nemaju trgovačkoga saobraćaja s Hrvatskom i ostalim svojim zaleđem, a to prouzrokuje nenado knadivu štetu svim interesiranim zemljama, te sprečava njihovu ekonomsku i financijalnu obnovu. Ove prilike posebice onemo protiv rada Beogradske vlade gućuju uspostavu redovitih trgovačkih odnošaja između Italije i naše zemlje. Svraćajući dakle pozornost Visokoga Zbora, da Italija što brže isprazni zaposjednuti hrvatski teritorij, činimo to s uvjere njem, da vršimo ne samo dužnost prema svojoj zemlji i narodu, nego da u isto vrijeme služimo onim općim interesima, radi kojih se konferencija i sastaje, t. j. da pridonašamo poštivanju među narodnoga prava i učvršćenju mira u Evropi. Ističemo, da su naše informacije o diplomatskim činjenicama, koliko smo ih ovdje spominjali, crpljene jedino iz javnoga znanja. Čast nam je Visoki Zbor zamoliti, da ovu našu inicijativu izvoli uzeti u bla gohotan obzir.«