Hrvatska na mučilištu/Markov protokol

»MARKOV PROTOKOL«

Marko Đuričić i dr. Vojislav Janjić posjetiše 12. travnja 1923. Stjepana Radića, s kojim su razgovarali preko jedan sat. Radić ih je obavijestio, da su u Zagreb stigla četiri slovenska i tri muslimanska zastupnika pod vodstvom svojih predsjednika dra Antuna Korošca i dra Mehmeda Spahe. Kako je Hrvatska republikanska seljačka stranka već sa Slovencima i muslimanima zaključila Federalistički Blok, mogu se daljnji pregovori voditi samo između radikala i toga Bloka. Tako su u petak 13. travnja održana dva duga sastanka — jedan prije a drugi poslije podne. Sastancima je prisustvovao također narodni zastupnik Blaško Rajić u ime Bunjevaca iz Bačke. Na tim je sastancima — na prijedlog Stjepana Radića — za ključeno ovo: Narodni zastupnici Hrvatske republikanske selja čke stranke ne će poći u Narodnu skupštinu, da ostanu vjerni svo joj dotadašnjoj taktici. Naprotiv će zastupnici bosanskih musli mana i Koroščeve Slovenske ljudske stranke poći u Beograd, ka mo će doći i 3 hrvatska bunjevačka zastupnika iz Bačke, koji će se priključiti Koroščevu klubu. Ovi će zastupnici u Narodnoj skupštini činiti centrum (središte) između radikala i opozicije. Pašić neka sastavi homogenu vladu od samih radikala, jer dr. Korošec i dr. Spaho sa svojim zastupnicima ne ulaze u vladu, nego će samo kontrolirati njezin rad, koji ima biti pošten i pravedan. Opaze li, da radikalska vlada čini nasilja ili korupciju, složit će se s opozicijom i srušit će takvu vladu. Za uzvrat, što će Pašiću omogućiti čistu radikalsku vladu, traži Radić, da se ne provede onaj dio Vidovdanskog ustava, koji govori o diobi države na oblasti. Čim će Pašić početi parcelirati 167»Markov protokol« od 13. travnja 1923. hrvatske zemlje na one oblasti, kakve je beogradska vlada — inicijativom Svetozara Pribićevića — zaključila 26. travnja 1922., naložit će Radić narodnim zastupnicima Hrvatske republikanske seljačke stranke, da u punom broju pođu u Beograd, gdje će opo ziciji u Narodnoj skupštini omogućiti pad radikalske vlade. Nato je u četiri primjerka sastavljen protokol (zapisnik), u kojem su nanizani stvoreni zaključci. Protokol su potpisali pri sutni radikali, muslimani, Slovenci, Blaško Rajić i nekoliko člano va Hrvatske republikanske seljačke stranke. Kako je prvi potpi sao Marko Đuričić, kao po godinama najstariji od svih prisutnih narodnih zastupnika, rekao je Radić, neka se taj spis zove »Mar kov protokol«. Po jedan primjerak »Markova protokola« dobili su Radić, dr. Spaho, dr. Korošec i radikalski izaslanici. Iza toga je slijedio neobvezatan razgovor prisutnih narodnih zastupnika. Tom je prigodom zaključeno, da se sadržaj »Markova protokola« ne će objaviti. Nato je dr. Rudolf Horvat primijetio, da će za taj sadržaj sigurno doznati Svetozar Pribićević, s kojim dr. Vojislav Janjić podržaje prijateljske veze. Janjić se tobože našao povrijeđen, te je pozivom na svoje svećeničko zvanje obe ćao, da više ne će politički surađivati s Pribićevićem niti će mu priopćiti sadržaj »Markova protokola«. Mnogobrojni su novinari tražili od Radića i drugih narodnih zastupnika komunikej za svoje novine. Nato im je Radić spora zumno s radikalima dao ovo »Saopćenje o vijećanju izaslanika Narodne radikalne stranke sa predstavnicima naroda hrvatskoga i slovenskoga i Jugoslavenske muslimanske organizacije«: »Predsjednik poslaničkog kluba i sekretar glavnog odbora Narodne radikalne stranke gospoda Marko Đuričić i dr. Vojislav Janjić sastali su se najprije na poldrugsatni razgovor sa pred sjednikom Hrvatske republikanske seljačke stranke g. Stjepanom Radićem, pa je utvrđeno, da kako Narodna radikalna stranka tako i Hrvatska republikanska seljačka stranka smatraju i potre bnim i mogućim, da se međusobna sporna pitanja između Hrvata i Srba riješe uzajamnim sporazumom. Zatim su obadva izaslanika NRS sa predsjedništvom HRSS, te sa četvoricom izaslanika Slovenske ljudske stranke i s trojicom izaslanika Jugoslavenske muslimanske organizacije održali dva odulja razgovora, u kojima je konkretizirano više točaka, koje bi se imale izvršiti kao preduvjet sporazuma, a koje po naravi stvari, 168»Markov protokol« od 13. travnja 1923. — jer se tiču promjene režima u duhu ustavnosti i zakonitosti, te popravka administracije u duhu samouprave, — može najla glje riješiti homogena vlada Narodne radikalne stranke. Prema sporazumu u ovoj glavnoj praktičnoj stvari udešeno je i držanje svih zastupnika spomenutih stranaka kod otvorenja Narodne skupštine dne 16. travnja ove godine. Zaključeno je, da se razgovori nastave u svrhu definitivnoga sporazuma«. Iz ovoga su saopćenja novinari doznali stvarno samo to, da će radikali i nadalje ostati sami na vlasti u Beogradu. To se zna tiželjnim novinarima činilo premalo. Zato su na večer, kada su radikali otputovali u Beograd, salijetali Stjepana Radića, da im dade više obavijesti. Radić je popustio nagovaranju, te je novi narima diktirao ovo: »Tečajem rasprava, koje su vođene u četvrtak i petak (12. i 13. travnja), mi smo Hrvati naglasili, da smo se htjeli uvjeriti, je li Radikalna stranka drži, da je za nju dobro, ako ona ipak upotrijebi silu za slučaj, da ne dođe do sporazuma, pa je li drži, da je stvarna slabost, ako bi se utekla sili. Nato su predstavnici Radikalne stranke Đuričić i dr. Janjić odgovorili, da Radikalna stranka ima davne slobodarske tradicije i parlamentarna načela, te svaku upotrebu sile smatra nesrećom. Mi smo nato upozorili, da ako bi došlo do obnove radikal sko-demokratske koalicije tako, da u Demokratskoj stranci odlu čuje Pribićević, (za koga Đuričić i Janjić tvrde, da u demokrat skom zastupničkom klubu ima većinu sa svojih 30 pristaša), — u tom bi slučaju Hrvati to smatrali provokacijom, te bi svoju opo ziciju nastavili pooštrenim metodama do najskrajnijih granica. Glede demokrata — bez obzira na to, koliko ima među nji ma »desničara«, t. j. Pribićevićevih pristaša, — izjavili smo, da bi s njima bio naš sporazum idejno lakši, nego li s radikalima, ali stvarno teži, i to prvo zato, što su demokrati kod Srba u manjini, a drugo zato, jer g. Davidović zamjera g. Pašiću, što je on za tri naroda, dok je Pašić u stvari za srpski narod, kako smo i mi logi čno za hrvatski narod. Po tome vidimo, da je kod Davidovića nastala recidiva na gore, pa da on kani preuzeti Pribićevićevu ulogu, i to ne samo ulogu branitelja države, — što bi se dalo razumjeti, — nego i ulogu branitelja službenoga narodnog jedin stva, o kojemu je narod kod izbora kazao svoju riječ. Narod je naime odbio to gledište. 169»Markov protokol« od 13. travnja 1923. Najviše se je raspravljalo o promjeni režima, i to u smislu čovječnosti, ustavnosti i zakonitosti, te o promjeni administracije u smislu samouprave. I Slovenci i muslimani i mi Hrvati naveli smo čitav niz strašnih činjenica, i to takvih nečovještva i bezako nja, da su se radikalski izaslanici uistinu potresli. To je n. pr. uredovanje žandarmerije kod nas, gdje ona vrši funkcije admini strativne, sudbene i financijske, i to ne kao asistencija nadležnih upravnih, sudskih i financijalnih činovnika, a kraj toga je u disciplini podvrgnuta samo vojničkim vlastima. Ovo je kod radikalskih delegata izazvalo užas i zgražanje, naročito pak, kada smo im dokazali, da je u Hrvatskom selu kod Topuskoga nedavno u jednoj noći 16 oružnika pod vodstvom jednoga časnika provalilo u 15 kuća, gdje je na smrt isprebijalo oko stotinu osoba. Oružnici su tamo ljude svlačili do gola, te ih postavili između bajuneta, pa ih silili ljubiti bajunete, jer da im je to i Bog i kralj i republika. Mnogo je bilo razgovora o gospodarskim i prometnim pita njima, naročito pak o nacrtu za izgradnju i dopunjenje željezničke mreže, kako je to prošle godine izradio kongres jugoslovenskih inžinira i arhitekata u Sarajevu. Predsjednik Hrvatske republi kanske seljačke stranke upozorio je, da on i cijela njegova stranka ovaj nacrt usvaja kao sastavni dio svojega aktuelnoga gospodar skoga programa. U raspravi o kulturnim i gospodarskim pitanjima najživlje sudjelovahu Slovenci, muslimani i bunjevački zastupnik pop Blaško Rajić. Za politički je postupak prihvaćen prijedlog dra Vlatka Mačeka. Taj će prijedlog biti proglašen na skupštini u Borongaju. Oba su radikalska zastupnika — naročito pak dr. Janjić, taj nik radikalskoga odbora, — na svaku stvar odgovarali, tumačili, raznjašavali i davali često tako važne i zgodne izjave, da je napo kon — iza dosta velike napetosti i gotovo potpunog nepovjerenja — nastalo očevidno približenje. i Svi učesnici ovih rasprava uvijek su zajednički objedovali večerali. Zajednički su se na Mirogoju poklonili hrvatskim pre poroditeljima, te Preradoviću, Šenoi, Račkomu i srpanjskim žrtva ma. Mirogoj je naročito na Slovence učinio vanredan utisak, a dr. Janjić je uvjeravao, da takova groblja nemaju ni Genova ni Mi lano, pa valjda ni cijeli svijet. Tom je prigodom predsjednik Hrvatske republikanske se ljačke stranke protumačio socijalni momenat u razvoju hrvatske kulture. On je upozorio, da su svi spomenuti velikani sa socijal noga gledišta upravo preteče seljačkoga pokreta u Hrvatskoj. Zatim su svi pošli u šestinsku dolinu, gdje su posjetili grob dra Ante Starčevića. Tamošnja je okolica učinila na Slovence neizbrisiv dojam. Napokon su posjetili i Radićevu vilu, koja je kod izbora 18. ožujka služila protivnicima kao korteško sredstvo. Na koncu svojega komentara predsjednik je Hrvatske re publikanske seljačke stranke posebno naglasio i podcrtao, da je potanko preciziran zaključak o nastavku pregovora«.