Hrvatska na mučilištu/Kriza beogradske vladea

KRIZA BEOGRADSKE VLADE.

Beogradske »Novosti« (organ Zemljoradničke stranke) donijele su 6. srpnja 1928. značajan članak povodom Radićeva otklona za sastav koncentracijone vlade: »Gest g. Radića i odbijanje mandata jesu rezultati 20. lipnja i fatalnih pogrešaka, koje su se nizale za prošlih 14. dana. Politički faktori nisu poslije skupštinske tragedije shvatili težinu ovoga historijskog događaja koji je bio prelom u političkoj historiji naše zemlje. S nevjerojatnom su lakomišljenošću političari iz vladine većine propustili dragocjeno vrijeme, da Hrvatima dadu iskrenu i dosljednu satisfakciju. Mjesto toga oni su čitave 2 nedjelje intrigirali i manevrirali, kao da se nije desio najkrupniji događaj u historiji hrvatskosrpskih odnosa. Sva je mudrost glavnih faktora bila upravljena na to, da intrigama zavade Pribićevića s Radićem, nadajući se, da će ranjeni Stjepan Radić prijeći preko svega, kad mu se ponudi dekorativna uloga predsjednika koncentracijone vlade. Svi su se samo prevarili u računu, a politička i psihološka zagonetka, koju je predstavljao Stjepan Radić poslije atentata na njegov život, dobila je jučer svoje objašnjenje. Radić je učinio 2 krupna politička gesta, koji svjedoče o njegovoj riješenosti, da stupi u odlučnu borbu sa srpskim strankama u cilju ravnopravnosti. Tako se naime tumači njegova odluka, da ne stupa u kontakt sa predstavnicima vladine većine, odnosno sa predstavnicima Radikalne i Demokratske stranke, koji danas predstavljaju Srbiju. Osim toga ovaj postupak Stjepana Radića — po svojem značenju — prelazi obične političke poteze, pa je zato izazvao čitavu uzbunu među beogradskim političarima. Lako je postupak Stjepana Radića osuđivati s političke solidarnosti. Ali zašto se ne ulazi u razloge, koji su Radića i vodstvo SDK naveli, da zauzmu ovakovo nepomirljivo držanje? Zašto se ne pokuša da razumije, kako Stjepan Radić nije mogao stupiti u pregovore sa predstavnicima stranaka, iz čije se sredine pucalo na njega i ubijeni su njegovi 396 Kriza beogradske vlade najbliži i najmiliji suradnici. Ako postupak Stjepana Radića bude imao sve logične posljedice, onda se može smatrati, da smo ušli u jednu novu fazu srpsko-hrvatskih odnosa, koja svojom oštrinom i dubinom daleko nadilazi sve dosadašnje krize narodnog jedinstva.« Radić se u bolnici toliko oporavio, da je u nedjelju 8. srpnja mogao jutarnjim brzim vlakom krenuti u Zagreb. Pratili su ga liječnici dr. Kostić i dr. Teodorović, 2 bolničara i časna sestra Ludovika, koja ga je njegovala u bolnici. Putem je silan narod dočekivao i pozdravljao Radića na kolodvorima u Mitrovici, Vinkovcima, Vrpolju; Brodu, Novoj Kapeli, Novoj Gradiški i u Sisku. Zagrepčani su svoje kuće iskitili hrvatskim zastavama, te su pohrlili na kolodvor, kamo je brzovlak stigao u 5 sati i 45 časa poslije podne. Iza pozdravnih govora na peronu izašao je Radić na trg pred kolodvorom, koji bijaše prepun hrv. rodoljuba. Tu je sjeo na automobil, kojim se odvezao u svoju vilu (u Hercegovačkoj ulici broj 4b). Cijelim putem kroz trgove i ulice stajahu u špaliru Zagrepčani, koji su pozdravljali Radića. Kralj je u Beogradu 11. i 12. srpnja 1928. nastavio svoja vijećanja sa šefovima parlamentarnih grupa za sastav nove vlade. On je 12. srpnja povjerio generalu H a d ž i ć u sastav »neutralne vlade«, sastavljene od takvih ličnosti, koje dotle još nisu bile obilježene politički ili koje barem jošte nisu javno očitovale svoje političko obilježje. Nato je Svetozar P r i b i ć e v i ć odmah odgovorio: »Neutralna radna vlada pretpostavlja, da bi ta vlada radila s Narodnom skupštinom barem neko vrijeme. Ne mislim, da je moguće obrazovanje takove vlade. U Hrvatskoj nema tih neutralaca, koji bi htjeli raditi s ovom Narodnom skupštinom. Oni, koji žele sporazum s Hrvatima, moraju odmah r a s p u s t i t i Narodnu skupštinu, u kojoj su 2 narodna hrvatska zastupnika ubijena, a 3 teško ranjena. Jasna je stvar, da će se na hrvatskoj strani smatrati kao izazivanje, ako se u današnjoj situaciji — poslije ubijstva u Narodnoj skupštini — pristupi ratifikaciji Nettunskih konvencija. « Hadžić je zbilja pokušao, da u neutralnu svoju vladu dobije i nekoliko Hrvata, koji nisu izraziti pripadnici bilo koje hrvatske političke stranke. I zaista su s Hadžićem u Beogradu pregovarali dr. Ivo Tartaglia, dr. Andrija Štampar i splitski liječnik dr. Jakša Račić. Ali i ova trojica izjaviše, da buduća vlada ne smije raditi sa sadašnjom Narodnom skupštinom. U Beogradu se 21. srpnja razglasilo, da će od Hrvata u Hadžićevoj vladi biti dr. Stražnicki ministar pravde, dr. Štampar ministar unutrašnjih djela, a dr. Tartaglia ili dr. Račić ministar šuma i ruda. Ipak nije došlo do sastava neutralne vlade, jer su protiv toga bili prvaci radikala i demokrata. Izgubivši 10 dana u neuspjelim pregovorima, konačno je general Hadžić 23. srpnja kralju vratio svoj mandat za sastav vlade. Nato je kralj sastav vlade sutradan povjerio dru Antunu K o r o š c u . To je kod radikala i demokrata izazvalo svađu i lov oko ministarskih portfelja. Ova je jagma bila naročito jaka kod demokrata, koji bi svi htjeli stupiti u vladu. Korošec je po kraljevoj želji pozvao na sastanak i Svetozara Pribićevića, kao predstavnika Seljačko-demokratske koalicije. Pribićević je taj sastanak 25. srpnja otklonio ovim pismom: »G. ministre! Režim, u kojem ste Vi bili jedan od glavnih predstavnika, bio je nesretan za cijeli naš narod, te je izazvao borbu sa cjelokupnim hrvatstvom, kao što i s onim Srbima i Slovencima, koji narodno jedinstvo s Hrvatima i bratski život s njima u državi smatraju za svoj ideal. S razloga, što su predstavnici četvorne koalicije Vaš mandat obilježili kao vraćanje situacije u onaj parlamenat, u kojem su ubijeni hrvatski narodni zastupnici, to nemam o čemu da raspravljam s Vama na ovom sastanku, na koji ste me izvoljeli pozvati. Zato u ime SDK izjavljujem, da taj sastanak smatram za suvišan.« Još je puna 2 dana trajalo natezanje između radikala i demokrata o podjeli ministarskih stolica. Konačno je popodne 27. srpnja došlo do sporazuma, po kojemu se radikalima ustupa 8, a demokratima 5 rezora, dok će Slovenci dobiti 3, a bosanski muslimani 1 ministarstvo. (U tu razdiobu ne ulazi ministarstvo vojno). Korošec je insistirao na tome, da u vladu uđu i dva Hrvata, koji su članovi Narodne skupštine, a ne pripadaju Seljačko-demokratskoj koaliciji. Tako su do rezora došli dr. Grga Anđelinović, kao Hrvat u Davidovićevoj stranci, te Stjepan Barić, jedini zastupnik Hrvatske pučke stranke, koja se iz načelnih razloga protivila njegovu ulazu u vladu. Kralj je 27. srpnja 1928. potvrdio novu vladu, u kojoj je dr. Antun Korošec bio ministar predsjednik i ministar unutrašnjih djela, dr. Voja Marinković m. vanjskih poslova, Pera Marković m. šuma i ruda, dr. Grga Anđelinović m. građevina, Stjepan Barić m. socijalne politike, dr. Vlada Andrić m. poljoprivrede, Dragiša Cvetković m. vjera, Andra Stanić m. saobraćaja, Daka Popović m. agrarne reforme, dr. Mehmed Spaho m. trgovine i industrije, dr. Nikola Subotić m. financija, Milorad Vujičić m. pravde, dr. Bogoljub Kujundžić m. pošta, Čeda Mihajlović m. narodnoga zdravlja i Milan Grol m. prosvjete. Vojno je ministarstvo pridržao general Hadžić. Od članova prijašnje vlade ispadoše demokrati: Aca Mijović i dr. Ilija Šumenković, te radikali: Velja Vukićević, Čeda Radović, Svetislav Stanković, Milan Simonović, dr. Bogdan Marković i general Milosavljević. U zagrebačkom je dnevniku »Hrvatu« 28. srpnja 1928. štampan članak dra Ante Trumbića, vođe hrvatskih federalista. Trumbić je Koroščevu vladu nazvao »prkosom protiv Hrvata «, pa izriče svoju bojazan, da će »ova krvava Narodna skupština biti sazvana u tu svrhu, da izglasa Nettunske konvencije. Ako to bude, to će značiti očit izazov hrvatskog naroda. Ma što bilo, može se sigurno reći, — kada se poznaje raspoloženje duhova, — da će hrvatski narod odgovoriti složno i odrešito s uvjerenjem, da će njegova pravedna stvar konačno pobijediti, ma što radila ova ili ma koja druga vlada u Beogradu. Dan 20. lipnja historički je datum, koji je hrvatskomu narodu povratio vršenje p r a v a s a m o s t a l n o s t i , kojega se nikada nije odrekao niti ga se može odreći. Stoga danas mijenjanje vlada u Beogradu ima za hrvatski narod samo r e l a t i v n u važnost, te prema tomu izaziva kod nas i relativno zanimanje«. Nova je beogradska vlada dala za 1. kolovoza 1928. sazvati sjednicu Narodne skupštine. Zastupnici Seljačko-demokratske koalicije ne htjedoše poći na tu sjednicu u Beograd. Ova je odluka učinjena sporazumno s ranjenim Stjepanom Radićem.