Hrvatska na mučilištu/Kriza beogradske vlade god. 1928.

KRIZA BEOGRADSKE VLADE GOD. 1928.

Međutim je Ljuba Davidović u demokratskom klubu poveo akciju, da svih 5 demokratskih ministara podnese ostavku, pa da se stvori nova koncentracijona vlada. To je ponukalo radikale, da 1. veljače opet započnu pregovore s Hrvatskom seljačkom strankom, koja bi u vladi zamijenila demokratsku zajednicu. Radićevci su zatražili 5 ministarskih rezora, i to: financije, poljoprivredu, agrarnu reformu, šume i rude, te pravdu; zatim državne podsekretare u ministarstvu prosvjete i unutrašnjih djela (potonji bi imao punu vlast na teritoriju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije); napokon da se iz redova Seljačko-demokratske koalicije imenuju svi veliki župani u oblastima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te za Mostarsku i Travničku oblast. Ipak nije u tom pravcu ništa odlučeno. U to je 4. veljače 1928. došlo do sukoba između Stjepana Radića i ministra unutrašnjih djela Čede R a d o v i ć a . Povodom naime nasilja, što ga 26. prosinca 1927. izvedoše oružnici u selu Desni kod Metkovića, stavio je Radić u Narodnoj skupštini hitan prijedlog: »Pozivamo ministra unutrašnjih djela, da bezodvlačno, t. j. za tri dana izda naredbu svojim velikim županima i sreskim poglavarima, da u nijednom slučaju nikoga ne kazne — ni na kakav način — po bivšim carskim austrijskim uredbama (Bachovim patentima). Tko to ipak počini, bit će protiv njega povedena istraga, da se ogriješio o ustav, te će biti najblaža kazna: otpust od službe.« Ministar se protivio hitnosti toga prijedloga, koji je nato i odbijen glasovima radikala, Slovenaca, muslimana i 20 demokrata grupe Marinkovićeve. Prigodom same rasprave o tom prijedlogu Radić se tako ražestio, da je ministru doviknuo: »Vi ste politička gamad. Vi lažete! Hoćete li, da Vas zgrabim za uši i da Vas izbacim napolje?« Iza debate, koja je potrajala 3 dana, došlo je 1. veljače 1928. u demokratskom klubu do glasovanja. Od 61 narodnoga zastupnika bijaše na sjednici prisutno 59. Davidović je na glasovanje predložio ovu rezoluciju: »Pošto je konstatirano, da je teško stanje u zemlji hrđavo, a privreda u pogledu pravnoga poretka u krizi, te su čitavi dijelovi naroda u nevolji, a da za 10 mjeseci nije današnja vlada donijela nijedne reforme ni olakšanja, istaknuo je kongres demokratske stranke kao potrebu k o n c e n t r a c i j u nacijonalnih snaga uopće i kao prirodan put u tomu: vezivanje, koje treba da toj grupaciji dade demokratska stranka, pa radnu sposobnost, a u prvom redu koncentraciju demokratskih elemenata. Izvršujući odluku kongresa demokratske stranke, traži demokratski klub, da predsjednik kluba Ljuba Davidović nastavi i ubrza pregovore sa svim parlamentarnim grupama u cilju stvaranja mogućnosti za obrazovanje koncentracijone vlade, koja bi zamijenila današnju vladu. U tu svrhu neka demokratski predstavnici u vladi stave svoje položaje na raspoloženje predsjedništvu kluba, koji će izmjenu misli nastaviti s predstavnicima Seljačko-demokratske koalicije.« Za ovu je Davidovićevu rezoluciju glasovalo 36 zastupnika, a protiv nje dr. Voja Marinković s još 21 zastupnikom, dok se jedan zastupnik suzdržao od glasanja. Time bijaše naloženo, da svi demokratski ministri podnesu ostavke, što su oni sutradan i učinili. Vukićević je neko vrijeme oklijevao, ali je ipak bio 8. veljače 1928. prisiljen, da kralju podnese ostavku cijele vlade. Na prijedlog dra Ninka Perića, predsjednika Narodne skupštine, povjerio je kralj Vukičeviću mandat za sastav šire k o n c e n t r a c i j o n e vlade. On je odmah pozvao k sebi na sastanak Ljubu Davidovića i Stjepana Radića, kojima je ponudio ulaz u vladu. Kada su to odbili i Davidović i Radić, pošao je Vukićević u dvor, gdje je kralju vratio mandat. Nato je u dvor bio pozvan Stjepan Radić, koji je onamo pošao sa svojim sinovcem Pavlom 8. veljače kasno na večer. Tom je prigodom kralj povjerio R a d i ć u sastav šire koncentracijone vlade. Radić je bio prvi Hrvat, koji je od kralja dobio mandat za sastav vlade. On je pregovarao s Ljubom Davidovićem, Jocom Jovanovićem i Markom Trikovićem, koji su mu obećali svoju pomoć. Sastao se i s Veljom Vukićevićem, koji mu je odmah izjavio, da »Radikalna stranka pridržava jedino za sebe vodeću ulogu u državi, pa da prema tomu samo radikal može biti predsjednik koncentracijone vlade.« Radić mu je odvratio, da radikalski klub broji faktično samo 109, a s Koroščevim Slovencima 130 zastupnika; naprotiv će Radića poduprijeti 85 zastupnika Seljačko-demokratske koalicije, 61 demokrat, 9 zemljoradnika i Nastas Petrović, što znači 156, a vjerojatno još 18 bosanskih muslimana i 6 Nijemaca, dakle u svemu 180 narodnih zastupnika. Radikali su 9. veljače poslije podne otklonili Radićev poziv za sudjelovanje u vladi. Oni su na prijedlog Velje Vukićevića zaključili, da radikalski klub pristaje na formiranje jedne koncentracijone vlade pod uslovom, da vodstvo ili predsjedničko mjesto dobije jedan radikal, jer takvo mjesto pripada Radikalskoj stranci s obzirom na njezin parlamentarni položaj. Sutradan je o podne umro radikalski narodni zastupnik Ljuba Jovanović, koji je dugo ležao od udara kapi. S njim je nestalo jedinoga radikala, koji je iza smrti Stojana Protića vodio prema Hrvatima razboritu politiku, jer je kao rođen Bokelj bolje razumio Hrvate. Dok je Ljuba Jovanović umirao, Radić je bio u dvoru, gdje je kralju izvijestio o svojem neuspjehu oko sastava koncentracijone vlade uslijed otpora Velje Vukićevića. Nato je kralj u dvor pozvao Ljubu Davidovića, pa je njemu ponudio sastav koncentracijone vlade. Davidović je kralja zamolio, da ga poštedi od toga posla, koji — iza odluke radikalskoga kluba — ne može izvesti. Kralj je sutradan (11. veljače) povjerio sastav koncentracijone vlade dru Ninku Periću. On je k sebi na pregovore odmah pozvao Stjepana Radića, koji mu je izjavio, da pristaje na ulaz u vladu, ali pod uvjetom, da bude primljena cijela Seljačkodemokratska koalicija. (Radić je naime doznao, da radikali ne žele u vladu primiti Pribićevića i njegovu Samostalnu demokratsku stranku). Radić je za SDK zatražio 5 ministarstva, poimence: financije, pravdu, poljoprivredu, agrarnu reformu, te šume i rude. Perić je iza toga razgovarao s Davidovićem, Pribićevićem, Hrasnicom, Korošcem i Jocom Jovanovićem. On je o svemu 12. veljače izvijestio radikalski klub, koji je odlučno odbio Radićeve uvjete. Kako Radić nije htio popustiti, pošao je Perić 12. veljače na večer u dvor, gdje je kralju vratio mandat. Nato je kralj još iste večeri povjerio Vukićeviću mandat za sastav r a d n e koalicijone ( a ne koncentracijone) vlade. Vukićević se odmah sporazumio sa Slovencima, Nijemcima i s bosanskim muslimanima, uslijed čega je u vladinu grupu sabrao 156 narodnih zastupnika. Nato se počeo natezati s demokratima. Ovi su za sebe tražili ministarstvo unutrašnjih djela, čemu se odlučno opirahu radikali. Napokon se sporazumješe tako, da to ministarstvo dobije Slovenac dr. Korošec. Nato je kralj od Vukićevića tražio, da u radnu vladu uzme Seljačko-demokratsku koaliciju. Pribićević se odlučno protivio sudjelovanju SDK u vladi, kojoj na čelu stoji Vukićević. On je to izjavio i kralju prigodom svoje audijencije 18. veljače. Kralj je sutradan k sebi pozvao Stjepana Radića, koji je također otklonio Vukićevićevu osobu, te je kralju predložio, neka sastav koncentracijone vlade povjeri kojoj ličnosti izvan parlamenta. Naskoro se u Beogradu pročulo, da Radić i Pribićević svjetuju kralju, neka sastav koncentracijone vlade povjeri vojvodi Stepi Stepanoviću. Kralj je mjesto toga dao 20. veljače dru Voji M a r i n k o v i ć u mandat za sastav koncentracijone vlade. Marinkoviću se opriješe radikali i Seljačko-demokratska koalicija. Zato je on već 21. veljače na večer vratio kralju mandat.