Hrvatska na mučilištu/Kongres javnih radnika« u Zagrebu

KONGRES JAVNIH RADNIKA U ZAGREBU.

Na »kongres javnih radnika« u Zagrebu dođoše uz ostale sudionike: Ljuba Davidović, dr. Vojislav Veljković, Joca Jovanović, dr. Boža Marković, Nikola Stojanović, dr. Slavko Šećerov, Pavle Anđelić, Miloje Jovanović, Pavle Čubrović, dr. Halid Hrasnica, zubar dr. Ante Pavelić, dr. Ivan Ribar, dr. Josip Smodlaka, dr. Ivan Bulić, dr. Ivo Tartaglia, Milan Marjanović i Frano Ivanišević. Kongres je 10. rujna 1922. održan u »Music Hallu«, a predsjedao mu je dr. Smodlaka. Svi se govornici izrazi še protiv beogradskoga centralizma, a za reviziju Vidovdanskog ustava. Zato je na kongresu primljena ova rezolucija: »Vjerujući, da je samo u nerazdvojenom, državnom jedin stvu obezbijeđena narodna budućnost i Srba i Hrvata i Slovenaca, a da snaga i opstanak naše zajedničke države leži u narodnoj slozi i u zadovoljstvu svih dijelova naroda, — kongres poziva sve otadžbenike, koji to uviđaju, da složno ustanu na obranu države protiv svakoga pokreta, koji neposredno ili posredno ugrožava državno jedinstvo, kao i protiv svakoga kvarenja narodne sloge, kojim se to jedinstvo slabi, naročito protiv ometanja sporazuma između Srba i Hrvata, u kojem će sporazumu naša država imati uvijek najčvršći oslonac. Kongres smatra, da je za sređenje političkih prilika, — kao i za učvršćenje državne misli, kojoj najveću štetu donosi istovje tovanje povremenih režima s državom i centralizma s unitariz mom, — u prvom redu potrebno, da se poboljša državna uprava, pa da se današnja loša administracija, koja je glavni uzrok općega nezadovoljstva u narodu, zamijeni — s pomoću pristojno nagra đenog i sposobnoga činovništva — savjesnom naprednom upra vom, oslobođenom od partizanstva i samovolje, koja bi — pod neposrednom narodnom kontrolom, a u duhu zakonitosti i soci jalne pravde, — imala pribaviti poštovanje zakonima, pa čuvati mir i red u državi, štititi građanske slobode, unapređivati pro svjetne i privredne interese cijeloga naroda i raditi za ublaženje poratne bijede i skupoće. Za ovo poboljšanje javne uprave svakako treba da se naj prije srede državne financije uravnoteženjem budžeta, štednjom, demokratskom reformom poreznoga sustava, osobito progresiv nim oporezovanjem ličnoga dohotka, te racijonalnim utroškom prvenstveno u produktivne, privredne i kulturne svrhe. Samo 144Kongres javnih radnika u Zagrebu tako će naša država moći — preturivši sretno današnju krizu, — steći puno povjerenje našega naroda u tuđini i stranoga svijeta. To će joj s učvršćenjem njezinog međunarodnog položaja sigur no donijeti i poboljšanje i stabiliziranje valute. Za potpuno sređenje države potrebno je još, da se centralni organi državne vlasti rasterete od poslova, koji se tiču spe cijalno interesa pojedinih mjesta ili pokrajina, da bi svršavanje ovih poslova narodu bilo bliže i pristupnije, pa da bi se središnje vlasti mogle sasvim posvetiti većim pitanjima općega državnog interesa. Zato treba da se provede ne samo administrativna dekon centracija, koju danas zahtijeva već cijelo javno mišljenje, nego da se i stvarnom sadržinom proširi narodna samoupra va tako, da ona istinski omogući učešće naroda u vođenju poslova svojega kraja. Za ostvarenje takove samouprave neopho dno je potrebna nova podjela u veće oblasti, koje su sposobnije za život, a sastavljene prema narodnim potrebama i u skladu s voljom naroda. Zato je u interesu države, da se u ovom pitanju izađe u susret željama velikog dijela naroda, a naročito Hrvata, koliko god dopušta interes državne cjeline. Povrh svega toga mora da je osnovna politička misao jedne narodne države jasno izražena i u državnom imenu, pa zato valja da se naša država nazove jednim imenom, i to jugo s l avenskim. Ovo zajedničko ime, — kojim se izražava naše narodno jedinstvo i jednostavnost države, a ujedno isključuje svaka plemenska supremacija, — nema istisnuti historijom posve ćena narodna imena Srba, Hrvata i Slovenaca, nego da — s po štovanjem prema tim imenima, kao i prema svim drugim sveti njama narodne prošlosti, — u vjekovima razdvojenom narodu probudi i razvije svijest državnog jedinstva i narodne solidar nosti, koja će nas postepeno dovesti do potpunoga nacijonalnog i kulturnog slivanja. Smatrajući za dužnost svih ispravnih državljana jugosla venskih, da se zauzmu za ostvarenje ovih misli, te osuđujući na jednoj strani metode političkog apstiniranja u državi i obraćanja na inostranstvo, a na drugoj strani metode terorizma i nasilja, kao i širenje korupcije, koja je najviše kriva padanju javnoga morala, — kongres izražava želju, da se pokrene i obrazuje Savez narodnih stranaka i grupa, koje su voljne u ovom duhu surađivati Hrvatska na mučilištu na osnovu zajedničkog akcijonog programa, koji bi se imao do govorno izraditi. Takova »Jugoslavenska Zajednica« treba u jedno kolo skupiti sve čestite elemente u zemlji, da njihovim složnim silama povrati mir u narodu i zavede bolji red u državi, pa da tako našu državnu politiku navrati na staze bratskoga sporazuma i prave demokracije, na kojima se ona nalazila u svijetlim dani ma ujedinjenja. Tada će biti suvišne i sve izuzetne mjere, koje ograničuju slobodu državljana, osobito radnoga naroda, jer ne će trebati izuzetnih mjera u državi, kakovu žele svi dobri Srbi, Hrvati i Slovenci, a to je: jedna i nerazdjeljiva jugoslavenska kraljevina, osnovana na pravdi, te na bratskoj jednakosti i slobodi.« Ova je rezoluzija uzvitlala veliku buru među srpskim poli tičarima. Radikali su odmah shvatili, da su taj »Kongres javnih radnika« izazvali demokrati protiv Radikalne stranke. Tako je dr. Laza Marković izjavio, da je Davidović pošao na kongres u Zagreb »ne samo spriječiti radikale, da dođu u bližu vezu s hr vatskim grupama, nego još i zato, da uspostavi vezu demokrata s nezadovoljnim Hrvatima. Davidoviću je uopće bilo glavno, da oslabi radikale.« Još jače, nego li radikale, upekla je rezolucija »Kongresa javnih radnika« ministra Pribićevića i njegove pristaše iz hrvat skih krajeva. Pribićević je odmah shvatio, da je glavni žalac spo menute rezolucije uperen upravo protiv njegove centralističke politike. Zato je Pribićević u svojim novinama oštro napao kon gres i kongresnu rezoluciju. On je osudio dolazak Davidovića i njegovih sumišljenika na kongres u Zagreb. Tako su nastale ve like svađe u klubu demokratskih zastupnika, koji se podijeliše na Davidovićeve ljevičare i Pribićevićeve desničare. Prigodom glasovanja u klubu o unutrašnjoj politici bilo je prisutno 78 na rodnih zastupnika, od kojih su 43 glasovali za Davidovićev poli tički pravac, a 33 za Pribićevićev, dok se trojica ustegoše od glasovanja.