Hrvatska na mučilištu/Kidanje »Hrvatskoga bloka

KIDANJE »HRVATSKOG BLOKA«.

Radić je već poslije »kongresa intelektualaca«, koji je 29. lipnja 1922. održan u Sarajevu, osjetio, kako je kod Srba porasao ugled Hrvatske republikanske seljačke stranke. Tomu je bez dvojbe mnogo pridonijela suradnja Stranke prava i Hrvatske Zajednice u »Hrvatskom Bloku«, koji je faktično vodio Stjepan Radić. Time je naime Radić za svoj politički rad dobio gotovo svu hrvatsku rodoljubnu inteligenciju, što mu je dotle manjkalo, jer je u HRSS bilo premalo školovanih ljudi. Nema sumnje o tomu, da je Radić suradnju Hrvatske Za jednice i Stranke prava iskoristio za napredak i razvoj Hrvatske republikanske seljačke stranke u gradovima i trgovištima, gdje je još kod izbora g. 1920. imala premalo svojih pristaša. Ipak nije Radić ni jednoga časa imao namjere, da novo pridošloj »gospodi« dade bilo kakav utjecaj u svojoj HRSS. Najbolje to pokazuje činjenica, da je Radić i poslije stvaranja »Hrvatskoga Bloka« odlučio poći u eventualne izbore za Narodnu skupštinu bez ika kvog sporazuma s pravašima i zajedničarima. Da o tomu ne bude nikakove dvojbe, dao je u novinama objaviti ovaj proglas: »Prema zaključku glavnog odbora HRSS od 26. veljače 1922. istupa HRSS kod budućih saborskih izbora svuda posve sa mostalno sa svojom socijalno-republikanskom listom, te ne sklapa nikakvoga izbornog sporazuma s nijednom gospodskom strankom. Ovaj zaključak vrijedi naravski i za one hrvatske gospodske stranke, s kojima je HRSS u današnjem »Hrvatskom Bloku«. Taj blok naime nema nipošto te zadaće, da hrvatski se ljački narod opet dođe pod gospodsko vodstvo, nego ima zadaću, da sva hrvatska narodna gospoda priznaju već gotovu i dne 28. studenoga 1920. zakonito izraženu volju hrvatskoga seljačkog naroda, pa je »Hrvatski Blok« prije godinu dana i osnovan samo na ovom temelju. Javljajući ponovno ovaj zaključak, upozorujem da on vrijedi i za sve organizacije i za sve pristaše HRSS. U Zagrebu, dne 12. kolovoza 1922. Stjepan Radić, predsjednik HRSS.« Neposredno iza toga doniješe beogradske novine prve vije sti o novom izbornom zakonu za Narodnu skupštinu. Predviđeno je, da svaki narodni zastupnik predstavlja 40.000 žitelja. Uslijed toga će se birati samo 312 zastupnika, a ne 419, kako se biralo godine 1920. — Da se umjetno poveća broj mandata za Srbijance vlada je odredila, da se broj mandata za svaku pokrajinu izračuna po rezultatima popisa žiteljstva od godine 1910., a ne od 31. sije čnja 1921. Prema tomu će biti oštećeni naročito hrvatski krajevi, gdje se prigodom popisa od g. 1921. nabrojilo daleko više žitelja, nego li ih je bilo g. 1910., dok je u Srbiji bilo baš obratno. Pa ipak je zagrebački dnevnik »Riječ« (organ Pribićevićeve skupine de mokratske stranke) uzeo u obranu ovu nepravednu odredbu, jer da tobože »još nije sređen popis od g. 1921.«, premda su njegovi rezultati bili već odavna priopćeni u svima novinama. »Riječ« je u svojoj sofisteriji napisala, da treba »uzeti u obzir goleme žrtve u krvi, koje je narod u Srbiji doprinesao za narodno oslobođenje i ujedinjenje.« Protiv takvog izbornog reda ustade Radić, te je Hrvatska republikanska seljačka stranka 18. kolovoza 1922. izdala proglas, kojim »prosvjeduje proti novom izbornom zakonu, jer podjeljuje mandate i za 600.000 poginulih Srba; zatim jer banatskim i bač vanskim Srbima dodjeljuje one mandate, koji pripadaju tamoš njim njemačkim i madžarskim manjinama, dok omogućuje izbor no pravo i ruskim Wrangelovcima«. U tom proglasu nadalje Radić izjavljuje, da »hrvatsko narodno zastupstvo treba sudjelovati kod budućih saborskih izbora samo zato, da od hrvatskog naroda do bije ustavno odobrenje za današnju svoju politiku, koju vodi na osnovu prava samoodređenja hrvatskog naroda.« Posve je razumljivo, da Stranci prava i Hrvatskoj Zajednici nije bila draga Radićeva odluka, da Hrvatska republikanska se ljačka stranka u naredne izbore za Narodnu skupštinu pođe sa mostalno i bez sporazuma s pravašima i zajedničarima. Zaredala je i polemika, koju je s Radićem u ime pravaša vodio Dragutin Hrvoj, a u ime Zajedničara dr. Mate Drinković. Ipak su umje reni ljudi s jedne i druge strane spriječili, da radi toga ne dođe do razlaza »Hrvatskoga Bloka«, čemu se već unaprijed radovao Svetozar Pribićević. Mnogi su Hrvati iza »Kongresa javnih radnika« stekli uvje renje, da su to srbijanski političari i jugoslavenski nastrojeni Dalmatinci udesili s jedinom namjerom, kako bi hrvatske naro dne zastupnike doveli u Narodnu skupštinu. Početkom studena g. 1922. dođe u Zagreb demokratski zastupnik Pavle Anđelić s misijom, da pregovara izravno sa Stjepanom Radićem. Pravaši su nastojali Radića odvratiti od sastanka s Anđelićem, dok su zajed ničari bili sporazumni s takvim sastankom. Sazvana je plenarna sjednica vijeća »Hrvatskoga Bloka« u prvom katu dvorišne zgra de u Petrinjskoj ulici broj 3. Tu je nenadano Radić počeo žestoko udarati na prisutna 3 vijećnika Stranke prava. Radiću se pridružio dr. Ivica Lorković, u kojemu je toga časa prevladala stara mržnja 148Radićeva poruka Srbijancima na pravaše. Nato je Radić izjavio, da »Stranku prava is ključuje iz »Hrvatskoga Bloka«, te je prisutne ugledne pravaše: odvjetnike dra Mirka Košutića, dra Vladimira Prebega i dra Antu Pavelića pozvao, da smjesta napuste sjednicu, što su oni i učinili. To je tako deprimiralo dra Matka Laginju i dra Rudolfa Horvata, da su i oni otišli kući, smatrajući, da je isklju čenjem Stranke prava prestao postojati »Hrvatski Blok«. Poput njih bijahu potišteni i mnogi drugi hrvatski rodoljubi, kada su doznali, što je Radić učinio. Raspadu »Hrvatskoga Bloka« radovahu se samo Pribićević i njegov dio Demokratske stranke.