Hrvatska na mučilištu/Izvjestaj hrvatske opozicije o politickom· preokretu HRSS

IZVJEŠTAJ HRVATSKE OPOZICIJE O POLITIČKOM PREOKRETU HRSS.

1. Sjednice Narodne skupštine odgođene su na neizvjesno vrijeme, po svoj prilici do polovice mjeseca listopada o. g. Prvo zasjedanje Narodne skupštine, izabrane na izborima 8. veljače o. g., tim se može smatrati, da je završeno. U povodu toga mi potpisani narodni zastupnici obraćamo se hrvatskomu narodu, da mu podnesemo izvještaj o dogođajima i o radu našem u tom prvom zasjedanju Narodne skupštine. Napose pak držimo svojom dužnošću, da otvoreno i javno pred licem cijeloga naroda izvijestimo o neočekivanom, sudbonosnom i kobnom dogođaju, što se u to vrijeme zbio, to jest o potpunom političkom preokretu , koji je izvršilo vodstvo Hrvatske seljačke stranke, kad je — bež pitanja, a protiv jasno izražene volje naroda hrvatskoga — bezuvjetno prihvatilo Vidovdanski ustav i cjelokupno stanje, koje je njim do sada stvoreno i koje se po njemu ima potpuno i do kraja izgraditi.

Vodstvo Hrvatske seljačke stranke učinilo je to i bez pitanja i bez znanja hrvatskih narodnih zastupnika, koji su narodu odgovorni. Kako mi ne ćemo i ne možemo da nosimo odgovornost za taj čin, na koji nije nitko bio od naroda ovlašten, mi potpisani narodni zastupnici želimo, da objasnimo naše držanje i postupanje prema činima, o kojima će narod imati da na izborima izreče svoj konačni sud. Kad govorimo o vodstvu HSS, mislimo u prvom redu na Stj. Radića. On je iz zatvora slao naloge i upute, koje je u Beogradu izvršivao njegov sinovac, današnji ministar Pavle Radić, uz potporu nekojih pomagača. 2. Sudbonosni čin, što ga je izvršilo vodstvo seljačke stranke govorom i izjavom Pavla Radića u Narodnoj skupštini od 27. ožujka o. g., znači napuštanje svih zahtjeva, koje je hrvatski narod postavio, kao izraz svojega narodnog suvereniteta i političke individualnosti, kao izraz svoje volje za slobodan narodni, politički, gospodarski i prosvjetni život i razvoj. Od prevrata g. 1918. pa do tog čina hrvatski je narod tražio svoja prava i vodio borbu protiv stanja, koje je stvoreno najprije bez njegova pitanja i znanja, a onda bez njegova sudjelovanja i privoljenja. U toj je borbi trpio teške muke i nečuvene progone; žrtvovao živote, opstanak pojedinaca i obitelji; podnosio na polju gospodarstva i prosvjete velike štete i gubitke. Ali na drugoj strani okupljao je svoju snagu i ujedinjavao se u žilavom radu za pravo i slobodu kao nikada prije. Vodio ga je uzvišeni cilj, da u svojoj zemlji bude gospodar, koji hoće brata za brata, ali ga ne će za gospodara. U prvi red narodne borbe stupio je probuđeni i osviješteni hrvatski seljak. On je proveo svoju narodnu političku organizaciju, kakove do onda nikada nije imao. On je snagom svoje svijesti i svojega broja — sredstvom općega prava glasa — postao politički predstavnik hrvatskog naroda, zadobivši već na prvim izborima za Ustavotvornu Skupštinu većinu hrvatskih mandata. Tu je pobjedu hrvatskih seljaka sa zadovoljstvom i zanosom pozdravilo i hrvatsko narodno građanstvo i hrvatska narodna inteligencija, okupljena u Hrvatskoj Zajednici. Na prvim izborima HRSS je pobijedila i Hrvatsku Zajednicu, iako je ona zastupala misao federativnog uređenja države, po kojem bi Hrvatska imala svoj sabor i svoju vladu u Zagrebu sa širokom samostalnošću. Da su zastupnici HRSS, kojih je bilo 49 iz banske Hrvatske, pošli u Ustavotvornu skupštinu, kako

je vodstvo sigurno obećalo, centralistička Pašić—Pribićevićeva vlada ne bi imala većine i do današnjeg centralističkog ustava ne bi bilo došlo. Ali je Stjepan Radić s ostalim vodstvom HRSS — i ne obavijestivši ostale zastupnike, — odlučio ne ići u Beograd. Narodnih zastupnika Hrv. Zajednice, okupljenih u Narodnom klubu, bilo je samo jedanaest. Oni su izradili osnovu ustava u smislu federacije i predložili je Skupštini na pretres. Ali srpske stranke, koje su se osjećale dosta jake u odsutnosti Stj. Radića i njegovih drugova, nisu uzele u obzir nacrt malobrojnih hrvatskih zastupnika, pa su stoga ovi napustili Skupštinu sa prosvjedom protiv stvaranja Ustava i za hrvatski narod prostim nadglasavanjem Hrvata. Tako je nastao Vidovdanski centralistički ustav, protiv kojega su glasovali i slovenski narodni zastupnici. Nakon toga nastavljen je rad oko okupljanja i organiziranja hrvatskih narodnih sila u jednom hrvatskom frontu sa svrhom, da se zajedničkom borbom ostvare osnovni narodni zahtjevi. Zato je poslije donošenja Vidovdanskog ustava stvoren »Hrvatski Blok«, u kojem se zajednički rad HRSS i Hrvatske Zajednice sve više učvršćivao. Na slijedećim izborima g. 1923. nije HZ. htjela ni postavljati svojih kandidata, nego je radila i glasovala samo za kandidatske liste HRSS. U tim je izborima HRSS doista postala predstavnicom hrv. naroda kako u Hrvatskoj (sa Dalmacijom) tako i u Herceg- Bosni, gdje su se na nju oslanjali i Hrvati muslimani, a s pouzdanjem su u hrvatski narod počeli gledati i svi oni, koji su se osjećali potišteni i povrijeđeni centralističkim režimom beogradskim. Ovako jaki brojem i po složnoj snazi narodnoj hrvatski su zastupnici g. 1924., poslije povratka g. Stj. Radića iz Londona, prvi put ušli u beogradsku Narodnu skupštinu i bili su pripravni ući u vladu Ljube Davidovića, kao vladu, koja je stajala na čelu narodnog sporazuma i obećala uvesti zakonitost i poštenje u državnu upravu. Put S. Radića u Moskvu, njegovi razgovori s predstavnicima sovjetske vlade i konačno njegov pristup u seljačku internacijonalu, bili su izlika, da je HRSS bila proglašena kao komunistička stranka. Taj je postupak Stj. Radića osujetio ulazak hrvatskih zastupnika u vladu g. Ljube Davidovića. Vlada je Ljube Davidovića morala dati ostavku i bila je obrazovana nova vlada Pašić-Pribićevićeva, koja je odmah raspustila skupštinu, raspisala nove izbore, HRSS stavila pod Obznanu, a vod Izvještaj hrv. opozicije o polit. preokretu HRSS stvo dra. Mačka i dr. zajedno sa Stjepanom Radićem zatvorila i optužila po zakonu o zaštiti države. Nečuveni bili su izbori, koje je provodila Pašić-Pribićevićeva vlada. Nadala se ona, da će hrvatski narod pod pritiskom sile klonuti i svoje opravdane zahtjeve napustiti. Predaleko bi nas dovelo, da opisujemo događaje izborne borbe, koji su svima još u živoj pameti; Zatvori bili su puni nevinih ljudi, seljaka i građana, vršilo se batinjanje i kundačenje muškaraca, žena i djece, činovnici s obitelju ostajali su bez kruha i krova, sloboda izbora bila je uskraćena, prava ljudska i politička bila su pogažena, a na dan izbora i mrtve su padale glave, kako svjedoči i krvlju poškropljeno biralište u Stajnici i Vel. Trgovištu. Ali hrvatski narod nije klonuo, nije popustio, nije uzmaknuo; on je nasuprot ostao nepokolebiv, čvrst i stalan: veličanstven primjer samosvijesti naroda, uvjerena o svojem pravu i pripravna, da na obranu svoga prava podnosi i najveće žrtve. Obrana optuženoga vodstva HRSS, koju je odvažno i požrtvovno vodio dr. Ante Trumbić, pokazala je bjelodano, da je kaznena optužba protiv HRSS i njezinog vodstva neosnovana. To je još više podiglo duhove u narodu. 3. Gotovo nesmanjeni na broju izašli su predstavnici hrvatskoga naroda iz ove izborne borbe i ušli su u Narodnu skupštinu pojačani moralnim ugledom hrvatskoga naroda i osokoljeni vjerom u uspjeh poštene borbe hrv. naroda. Što im je bila preča dužnost, nego da tamo budu dostojni predstavnici naroda, koji ih je tako neustrašivo iznio kao ljude svoga povjerenja, pa da budu pošteni čuvari i ponosni zastupnici svega onoga, za što je narod dragovoljno podnio muke i progone? Što im je bila preča dužnost, nego da odvažno i umno nastave u parlamentu borbu, koju je narod poveo na izbornom poprištu s uspjehom, vrijednim udivljenja kod prijatelja, a poštovanja i priznanja i kod samih protivnika. 4.Iako opozicija u Narodnoj skupštini nije imala većinu mandata, ona je bila postigla povjerenje većine birača, jer je unatoč presipanju na biralištima za opoziciju palo preko 300.000 kuglica više nego za PP. vladu. Složna opozicija mogla je uspješno suzbijati vladu i vlada se ne bi bila mogla dugo, održati, jer je imala neznatnu većinu zastupnika. To je otvoreno priznao u skupštini i jedan od prvaka vladine većine g. Ljuba Jovanović, kad je rekao, da izborna vlada g. Pašića i Pribićevića nije ispunila sasvim svoj zadatak; izbori nisu toj vladi dali većinu dovoljno jaku po broju, da bi mogla davati izglede na dug život. Vlada PP. bila je dakle po izjavi toga prvaka radikalne stranke kratka vijeka. Opozicija znajući sve to udružila se u »Blok narodnog sporazuma i seljačke demokracije« s poznatim programom. Hrvatski narodni zastupnici mogli su se nadati parlamentarnom uspjehu u zajednici s Hrvatima muslimanima iz Bosne i Hercegovine, sa Slovencima i sa Srbima iz Davidovićeve demokratske stranke. Program toga Bloka prihvatilo je hrvatsko narodno zastupstvo na svojoj sjednici poslije izbora, održanoj u Zagrebu 4. ožujka o. god., i na taj je način stupilo u zajedničku akciju s opozicijom u Narodnoj skupštini. Ta je akcija značila, da se u parlamentu nastavlja borba protiv PP vlade, borba, kojoj je bio cilj da obori vladu, i da postigne raspust skupštine i provedenje novih, slobodnih izbora. 5. Borba je počela u skupštini najprije na pitanju verifikacije hrvatskih mandata. Tu su borbu poveli hrvatski zastupnici uz jaku potporu članova opozicije najprije u verifikacijonom odboru, gdje je dr. Trumbić, u govoru, koji je trajao cijeli dan, temeljito suzbio prijedlog radikala Simonovića, da se svi mandati HRSS ponište, dok su drugi zastupnici hrvatski iznijeli strašna nasilja na hrv. biralištima tražeći, da se ponište oni mandati vladine većine, koji su nezakonito bili stečeni. U skupnim pak sjednicama narodne skupštine ustali smo u obranu hrv. mandata mi potpisani zastupnici dr. Bazala, Mato Jagatić, dr. Polić i Stjepan Uroić utvrđujući zakonom u ruci i činjenicama iz života i rada HRSS, kako se Obznana radi komunizma ne može protegnuti na tu stranku i na njezine zastupnike, izabrane slobodnom voljom naroda. Za svakoga je objektivnoga čovjeka bilo jasno, da je pravo na našoj strani, a očito se to vidjelo i po slaboj obrani protivnika, koji nisu ni kušali da naše razloge i dokaze stvarno pobiju. Bilo je izvan sumnje, da bi vlada i njezina većina, kad bi bili poništeni mandati HRSS, počinile najgrublje nasilje, a ujedno bi izbacivanje Hrvata iz Narodne skupštine bilo izazvalo politički škandal, za koji vlada ne bi bila našla potpuno odobrenje ni u svojim vlastitim redovima ni u redovima svojih pristaša, dok bi opoziciju prisilila na krajnje mjere otpora, a da i ne spominjemo odjek u inozemstvu takovog postupka prema Hrvatima, na koji je nedavno i g. Ljuba Jovanović upozorio. U ovakovoj situaciji iznenadio je i nas potpisane kao i sve ostale članove Hrvatskog Seljačkog Kluba osim jednoga ili možda dvojice sadanjih ministara: dra Nikića i dra Šuperine, Pavao Radić izjavom, koju je pročitao na koncu svoga govora izrečenog u beogradskoj skupštini u verifikacijonoj raspravi 27. ožujka. Tu je izjavu, kako je sam rekao, dao kao predsjednik Hrv. selj. kluba u ime Seljačke stranke, a bez ovlaštenja kluba i stranke, u ime i po ovlaštenju predsjednika Stjepana Radića. Kasnije je i sam Stjepan Radić priznao, da je on sam onu izjavu sastavio i poslao Pavlu Radiću, da je u Skupštini pročita. Tom se izjavom napuštaju svi narodni i politički zahtjevi hrv. naroda; priznaje se i prihvaća Vidovdanski ustav i sve ono, što je na temelju toga ustava do sada izvršeno; napušta se svaka borba i svaki rad protiv centralizma, koji je uperen protiv samoga opstanka hrvatskoga naroda, kao političkog individualiteta i domovine Hrvatske, protiv centralizma, koji podvrgnuvši cjelokupni život hrvatskoga naroda pod gospodstvo vlade u Beogradu, ruši sav naš dosadašnji politički, gospodarski i prosvjetni razvitak i uništava svaki trag slobodnoga našega narodnoga života i razvoja u budućnosti. U kratko: tom je izjavom naprosto napušteno sve ono, za što se je hrvatski narod kroz 7 godina borio, a prihvaćeno je sve ono, protiv čega se je hrvatski narod za to vrijeme borio. Hrvatski je narodni program napušten, a prihvaćen program Pašića i Pribićevića. 7. Za ovakvo djelo nisu Stjepan i Pavao Radić pitali pristanak kluba hrvatskih zastupnika. Postupali su tako, jer su jamačno znali, da hrvatski zastupnici ili bar većina njih ne bi na takovu izdaju narodne stvari nikada pristali. Sa prethodnom privolom kluba hrvatskih zastupnika ne bi dakle bilo moguće takovu izjavu dati, pa je zato ona učinjena i dana iza leđa kluba i bez njegova znanja, a klub naprosto stavljen pred gotov čin. Ta je izjava klubu nametnuta od vodstva Seljačke stranke, Stjepana i Pavla Radića. 8. Dok je izjavom Pavla Radića potpuno napušteno hrv. stanovište i bez ikakovih ograda prihvaćeno stanovište Pašić-Pribićevićeve vlade, radikali se nisu odrekli nijednoga sredstva protiv seljačke stranke za slučaj, da bi ona svoju naviještenu politiku promijenila. Na izjavu Pavla Radića odgovorili su radikali u Skupštini još istoga dana izjavom narodnog zastupnika i kasnijeg ministra Simonovića, u kojoj se veli: iako je seljačka stranka izvršila potpuni preokret u svojoj politici i prihvatila cjelokupno danas postojeće stanje u državi, da ona ipak mora djelima dokazati, da je taj preokret u istinu iskren i ozbiljan, a ako to ne bi bilo, nego bi ona od svoje nove politike odstupila, onda radikali pridržavaju sebi pravo, da protiv nje postupaju istim sredstvima, kojima su i prije postupali. Ondašnja vladina većina t. j. radikali i Pribićevićevi demokrati vezali su na taj način seljačku stranku i njezino vodstvo uz svoju, prijeteći im progonima, ako bi pokušali, da se opet vrate na hrvatsku narodnu politiku. Izjava Simonovića, koju su na skupnoj sjednici prihvatili radikali i Pribićevićevi demokrati, sačinjava tako zajedno s izjavom Pavla Radića onaj temelj, na kojem je izgrađeno novo političko stanje, jer protiv te Simonovićeve izjave nije se vodstvo Seljačke stranke nikada ogradilo. 9. Čitava ova akcija sa strane vodstva Hrvatske seljačke stranke i radikala počela se u javnosti prikazivati kao rad na sporazumu između Hrvata i Srba. U klubu hrvatskih zastupnika nije međutim nikada izvješteno, što se radi i u kojem pravcu. Klub se nalazio u potpunom neznanju o svemu, što radi vodstvo i u potpunoj neizvjesnosti. U tom stanju bio je držan čak i za vrijeme službenih pregovora između vodstva seljačke stranke i radikalskog kluba sve do sastava nove vlade. Hrvatski seljački klub nije obaviješten ni o tom, kad su započeli službeni pregovori, niti je imenovao pregovarače u svoje ime, već su oni postavljeni po St. Radiću u ime novo stvorene seljačke stranke. Rasprava o političkim pitanjima nije se u klubu u opće nikada vodila. Pavle Radić kao predsjednik nije davao nikakovih obavještenja niti je dopuštao kakovu raspravu u klubu ni onda, kad se tražilo, da klub bude obavješten i da uzme u raspravu političke prilike. Sve to u ostalom posvema odgovara vladanju vodstva prema pristašama seljacima, pa i zastupnicima, koje je vladanje bilo diktatorsko i puno omalovažavanja. Protiv izjava dra Bože Šuperine i Pavla Radića ogradili su se neki članovi kluba, naročito zast. Uroić, a u ime svojih drugova učinio je to dr. Lorković u skupštini u svom govoru od 30. ožujka u raspravi o dvanaestinama. Imajući međutim pred očima pitanje verifikacije hrvatskih mandata pod anketom, koje se zatezalo sve do konca lipnja o. g., i znajući s druge strane, da čitavu novu političku akciju vodi iz zatvora sam Stjepan Radić, a ne znajući, da li se doista u pregovorima radi o sporazumu, t. j. o rješavanju hrvatskog pitanja ili o kakovom prelaznom aranžmanu, možda samo o rješavanju stranačkih ili čak osobnih pitanja, klub je strpljivo čekao i da vidi rezultate, po kojima će suditi. U to vrijeme klub je po svojim članovima razvijao opsežan i naporan, ali uspješan rad u skupštinskim odborima, pred kojima su raspravljene zakonske osnove, koje je vlada podnijela. Osobito su značajne bile osnove o sudovima, sucima i državnim odvjetnicima, osnova zakona o štampi i pučkim školama. Te su vladine osnove od reda bile natražnjačke, ugrožavajući slobodu sudovanja i prijeteći potpunim uništenjem slobode štampe, dok je osnova o školama imala od pučkih škola stvoriti zavode za širenje političkih načela PP. Članovi kluba dr. Bazala, dr. Polić i dr. Žanić uspjeli su da u mnogim stvarima izvojšte važne i vrlo korisne promjene u podnesenim zakonskim osnovama i da tako ublaže oštrinu ili čak i zaustave donašanje tih osnova pred plenum narodne skupštine. 11. Kad su se pregovori između radikala i vodstva seljačke stranke prama novinskim vijestima približavali kraju, bila je na dan 5. srpnja sazvana u Zagrebu sjednica Hrvatskog narodnog zastupstva. Članovi kluba očekivali su, da će P. Radić prema obećanju, koje je klubu dao, napokon izvijestiti o pregovorima i tražiti zaključak hrvatskog narodnog zastupstva o njima. Umjesto toga P. Radić napao je na toj sjednici narodne zastupnike članove HZ, podmećući im, da su oni protiv sporazuma, pa da radi toga ne može izvijestiti o pregovorima, dok zajedničari ne izjave, odobravaju li novu politiku seljačke stranke. Izazvani na taj način izjavili su dr. Trumbić i dr. Lorković, da oni ne vode niti su vodili kakovu posebnu stranačku politiku, ali da kao narodni zastupnici i članovi kluba ne mogu reći svoj sud o toj novoj politici, kad o njoj ništa ne znadu; tek toliko mogu reći, da izjavu Pavla Radića od 27. ožujka i na njoj zasnovanu politiku osuđuju. Tražili su, da Pavle Radić obavijesti klub o pregovorima, pa da se o njima povede rasprava i stvori konačni zaključak. I neki zastupnici seljaci izjavljivali su slično, naročito potpisani Mato Jagatić i Stjepan Uroić te zastupnik dr. Buć. Pavle Radić nije tomu zahtjevu htio udovoljiti, već je tražio, da se njemu glasuje naprosto povjerenje. Zajedničari zastupnici tomu su se protivili i ustegli se od glasovanja, a neki su zastupnici seljaci ostavili prije glasovanja dvoranu, a za ostale je Pavle Radić proglasio, da su mu odglasali povjerenje. Na koncu pak izjavio je Pavle Radić, da nema ništa izvijestiti o pregovorima. Zašto je onda bila sazvana ova sjednica? 12. Na dan 14. srpnja u sjednici kluba u Beogradu predsjednik Pavle Radić htio je, da se dovrši ono, što u Zagrebu dne 5. srpnja nije mogao izvršiti, pa je stavio na glasovanje povjerenje Stj. Radiću za novu politiku, koju Stj. Radić vodi preko njega: Pavla Radića. Opet nije predsjednik kluba Pavle Radić dao nikakovog izvještaja o sadržaju i rezultatu pregovora, za koje je već sva beogradska štampa javljala, da su dovršeni i zaključeni. Opet je zabranio svaku raspravu o političkim pitanjima i opet je tražio povjerenje — ovaj put za Stj. Radića — i to za novu politiku, o kojoj klub nije bio obaviješten. Predsjednik P. Radić još je prije glasovanja izjavio, da onim zastupnicima, koji ne bi glasovali povjerenje, nema više mjesta u klubu. Dakle ili glasuj slijepo za politiku, koju ne poznaš, ili izlazi iz kluba! Od nas potpisanih zastupnika šestorica, koji smo bili prisutni na toj sjednici, glasovali smo protiv te nove politike, ako se ona osniva na izjavi Pavla Radića od 27. ožujka. Kad je glasovanje završeno, Pavle Radić pozvao nas je, da izađemo iz kluba. Mi smo tim izbačeni iz Hrvatskog seljačkog kluba, jer nismo slijepo glasovali povjerenje Stj. Radiću za njegovu novu protuhrvatsku politiku, o kojoj se u klubu nije smjelo ni raspravljati. Tri dana poslije toga Pavle Radić, dr. Šuperina, dr. Nikić i dr. Krajač postali su ministri uz 14 ministara radikala. 13. Dne 21. srpnja prije skupštinske sjednice bila je sjednica kluba, na kojoj je onda već ministar dr. Šuperina pročitao vladinu deklaraciju. Protiv vladine deklaracije izjavili su se zastupnici dr. Buć i Ivan Trojanović. Na sjednici bio je i zastupnik Mato Jagatić, kojemu je bilo rečeno, da je u sporazumu sadržana revizija ustava i koji je u povodu toga mislio, da bi se mogao vratiti u klub. Kad je međutim čuo tekst deklaracije i uvjerio se, da u njoj nema hi govora o reviziji u hrvatskom smislu, zastupnik M. Jagatić došao je do uvjerenja, da ne može ostati u klubu ni odobriti politiku vodstva HSS, to više, što je prema autoritativnim izjavama bilo očito, da je u vladinoj deklaraciji sadržan čitav sporazum, a po sporazumu — prema izjavi ministra Uzunovića, datoj u skupštini — zatvorena su vrata reviziji. Na istoj sjednici zastupnik je Uroić prigovorio onomu stavu deklaracije, koji govori o »dva dela u stvari jednoga naroda «, upozorujući, kako se tim napušta individualnost, a prema tome i pravo hrvatskoga naroda na samostalan položaj u državi, pa je tražio, da se taj stav izmijeni. Kad mu je dr. Šuperina rekao, da se u deklaraciji ne može ništa mijenjati, onda se zastupnik Uroić izjavio protiv deklaracije. Sutradan dne 22. srpnja bila je pod pred295 Izvještaj hrv. opozicije o polit. preokretu HRSS sjedanjem Stj. Radića, koji je toga dana došao u Beograd, sjednica kluba. Zastupnik je dr. Buć tražio riječ, da opravda, zašto nije glasao za deklaraciju, koja je u potpunoj opreci s programom stranke, ali mu je Stj. Radić uskratio riječ. Zastupnik Ivan Trojanović tražio je, da mu se dopusti poći u kotar i pitati narod za mišljenje; ali predsjednik Stj. Radić odgovorio mu je na to, da on nema nikoga pitati i da su zastupnici izabrani po njemu Stj. Radiću i njemu odgovorni. Onda su zastupnici Buć i Trojanović pozvani, da napuste klub, a isto se dogodilo i sa zastupnikom Uroićem, koji je tražio, da se narod pita za odobrenje nove politike seljačke stranke. U povodu toga i on je bio izbačen. Zastupnici Miklaužić i Marko Došen jednako su povukli konsekvencije, jer ne odobravaju politiku vodstva HSS. 14. Kako nam Pavle Radić nije nikad u klubu izvijestio o pregovorima, koje je vodio i svršio s radikalima, nama je nova politika Stj. Radića i drugova poznata iz događaja, izjava i čina, koji su i javnosti poznati. Nova politika S. Radića i drugova naviještena je najprije u izjavama P. Radića i M. Simonovića, koje su dane u beogradskoj skupštini 27. ožujka i kojima smo već gore prikazali potpuno značenje; zatim je prikazana u izjavi (deklaraciji) nove vlade, danoj u beogradskoj skupštini 21. srpnja, nadalje u izvještaju, koji je jedan pouzdanik PP vlade podnio ministru o svojim razgovorima sa S. Radićem u zatvoru mjeseca travnja i svibnja o. g., što je odštampano u beogradskom listu »Politika« dne 17. srpnja o. g., a preštampano u »Hrvatu« dne 19. srpnja. A napokon ta je politika prikazana u govoru Stj. Radića, koji je držao na sjednici Hrv. selj. kluba u Zagrebu dne 19. srpnja, dan iza kako je pomilovan od kralja izašao iz zatvora. U istom su smislu i njegove daljnje izjave, dane za njegova boravka u Beogradu. Iz ovih dokumenata proizlazi: Stj. Radić i drugovi usvajaju Vidovdanski ustav u cjelini onako, kako su ga Pašić i Pribićević na Utavotvornoj Skupštini godine 1921. stvorili bez Hrvata i protiv Hrvata. S. Radić i drugovi obvezuju se, da će taj ustav do kraja i potpuno i integralno provađati i primjenjivati, u koliko ga Pašić s Pribićevićem radi dosadanjeg otpora Hrvata još nisu mogli provesti. Stj. Radić i drugovi provađat će do kraja ukidanje političke, prosvjetne, gospodarske i financijalne organizacije Hrvatske i parcelaciju Hrvatske na oblasti po odredbama Vidovdanskog ustava, Stj. Radić i drugovi hoće tako da konačno brišu Hrvatsku kao političku individualnost i kao maticu cijeloga hrvatskoga naroda. Stj. Radić i drugovi prihvaćaju cjelokupno današnje stanje onako, kako su ga u glavnom stvorili Pašić i Pribićević, i pomagat će da se učvrsti gospodstvo centralističke beogradske vlade nad čitavom državom, a napose nad Hrvatskom i cjelokupnim hrvatskim narodom, počevši od općine pa do najviše državne vlasti. S. Radić i drugovi prihvaćaju, da se s našim gospodarstvom, s našom imovinom, s našim prosvjetnim ustanovama i socijalnim životom upravlja samo po centralističkim zakonima i po odredbama vlade u Beogradu. Stj. Radić i drugovi prihvaćaju, da hrvatski narod kao narod nema nikakovih prava, da nema nikakove vlasti u svojoj domovini. Oni ne traže promjenu ustava i današnjega stanja u pravcu hrvatskih prava, ne traže reviziju ustava u smjeru hrvatskih narodnih političkih zahtjeva. Ne samo to, Stj. Radić ne odriče se samo naroda i političke osebujnosti hrvatske. Njemu je danas to malo, kako mu je prije bilo malo federacija i konfederacija. On sada hoće, kako je izjavio, da Hrvate katolike nakon odcjepljenja od rimske crkve preko starokatoličke crkve spoji sa srpsko-pravoslavnom crkvom. Time je navijestio vjersku borbu, koja je kadra da hrvatski narod onesposobi za politički život. Kad se ovako promotri ta nova politika Stj. Radića i drugova, onda se vidi, da je to zapravo ona politika, koju su do sada provadali Pašić i Pribićević, a od sada će je nastavljati Pašić i Radić. S tom politikom došli su Radićevci do vlade i u vladu, i po toj će politici vladati. Napustivši sve političke zahtjeve hrvatske, kao za porugu obećavaju Hrvatima čovječnost i zakonitost, a i tu će provoditi s radikalskim provađačima Obznane nad hrvatskim narodom. To je eto smisao sporazuma radikalsko-radićevskog. Ne treba ni jedne riječi trošiti, da pokažemo ono, što svaki sam vidi, da je naime ta nova politika upravo u svemu sasvim protivna onomu, za što se hrvatski narod 7 godina borio, za što je muke podnosio, i silne žrtve moralne i materijalne pretrpio. Nema primjera u političkoj povijesti, da su izabrani zastupnici naroda učinili takovo ili slično djelo. 15. Vodstvo seljačke stranke pokriva svoju novu politiku tvrdnjom: da je to politika u interesu hrvatskog seljaštva i da je to politika sporazuma Prosvjedujemo protiv toga, da se ta nova politika svaljuje na teret hrvatskog seljaštva, koje je takovu politiku najodlučnije pobijalo i radi toga u obrani hrvatskih prava najveće žrtve pridonijelo. Nije u interesu hrvatskog seljaštva ono, što je protiv interesa hrvatskog naroda. Služeći se pak riječju »sporazum«, vodstvo seljačke stranke nastoji u hrvatskoj javnosti izazvati misao, kao da je ono uglavilo s predstavnicima Radikalne stranke nekakvo rješenje onih pitanja, koja su sporna između Hrvata i Srba, kao da je uglavilo sporazum, po kojem već jesu ili će biti djelomično priznati i uvaženi opravdani zahtjevi i interesi hrvatski. To je obmana. Nikakvog sporazuma u stvari ne ima. Vodstvo hrvatske seljačke stranke naprosto je prihvatilo program i politiku Pašića i Pribićevića i obvezalo se, da će taj program i tu politiku provađati; a radikali su tu obvezu primili i vodstvo seljačke stranke na to obvezali posluživši se u tu svrhu Stj. Radićem, dok je ovaj bio u zatvoru. 16.Smatrali smo za svoju dužnost, da otvoreno i jasno kažemo, kako je došlo do ovoga današnjega stanja, u kojemu osim poniženja kriju se velike opasnosti za budućnost hrvatskoga naroda. Stoga smo se oduprli ovoj novoj politici vodstva seljačke stranke i stoga je ne ćemo i ne možemo slijediti. Mi ostajemo vjerni zahtjevima hrvatskoga naroda, koje je postavio, da sačuva svoj narodni opstanak i opstanak svoje hrvatske domovine, koju je do sada kroz tisuću godina obranio. Mi nastavljamo rad i borbu za takovo uređenje države, po kojem će hrvatski narod u svojoj hrvatskoj domovini imati zakonodavnu i izvršnu vlast sa svojim saborom i svojom vladom u Zagrebu, te sa pravom da raspolaže svojim gospodarskim životom i svojim financijama. Hrvatski se narod nije nigdje i nikad odrekao ovog svog zahtjeva, koji će ustrajno i požrtvovno, zakonitim radom, bez sumnje i ostvariti kao zalog svoje bolje i ljepše budućnosti. U Zagrebu, dne 9. kolovoza 1925. Hrvatski narodni zastupnici:

Dr. Albert Bazala, Dr. Stjepan Buć, Marko Došen, Mato Jagatić, Dr. Ivan Lorković, Stanko Miklaužić, Dr. Ladislav Polić, Ivan Trojanović, Dr. Ante Trumbić, Stjepan Uroić, Dr. Milovan Zanić.