Hrvatska na mučilištu/Izjave Stjepana Radica

IZJAVE STJEPANA RADIĆA.

Beogradska »Politika« je 17. srpnja 1925. donijela poruke, što ih je iz zatvora učinio Stjepan Radić mjerodavnim faktorima u Beograd. Ove su poruke štampale i sve druge dnevne novine u Hrvatskoj i Srbiji. Prošla su 3 tjedna, a da nije nigdje opozvano niti jedno slovo. Nato je »Hrvatsko Pravo« 6. kolovoza 1925. donijelo važnije ali točne izvatke iz tih poruka pod naslovom »Politika Stjepana Radića«: U fazi prethodnih pregovora izmedju g. Stjepana Radića i njegove stranke sa g. Nikolom Pašićem, šefom Radikalne stranke, postoje tri perioda. U prvom periodu su izjave g. Stjepana Radića, koje je on diktirao u zatvoru jednom svom prijatelju. (To je bio dr. Nikola Nikić). Taj je prijatelj imao dužnost da se, poslije izjave g. Pavla Radića, tačno obavijesti lično od g. Stjepana Radića, pa da njegove izjave savjesno prenese mjerodavnim faktorima u Beogradu. Prijatelj je svoju dužnost izvršio. I taj niz tih historijskih izjava g. Stjepana Radića mi danas saopćujemo. Prva izjava. Ta čudna izjava g. Stjepana Radića, koja je po Toni Schleglu dostavljena bila u Beograd, izdiktirana je 22. travnja o. g., a u Beogradu je bila predana mjerodavnim faktorima 24. travnja 1925, Ona glasi: 1. »Naša nova orijentacija nije nikakva taktika, već politika, koju nam diktira razum i srce. Vi me poznajete, i znate — kad sam govorio ne, — drukčije nisam mogao raditi. Sad sam rekao da, i ja ću tu politiku sprovesti iskreno do kraja. Mi nismo postali monarhiste od straha ili da se izvučemo iz zatvora, već jer smo stupili, kao stranka, u konstruktivni period našega stvaranja. To je glavno. Mi bismo dakle u tom periodu prešli na monarhističko gledište i onda, da nemamo tako točnih obavještenja o ličnosti našega kralja. 2. »Do sporazuma će doći i mora doći. Psihološki je momenat zgodan, a psihološka dinamika upravo tjera na aranžman između nas i radikala. Ne treba da bude odmah naša koalicijona vlada; neka bude za prijelaz homogena radikalska vlada, i to baš s g. Pašićem na čelu. Nova naša orijentacija, od koje mi nikako ne odustajemo, ima političkog smisla, ako s njome privedemo hrvatske široke slojeve kralju, državi i sporazumu sa Srbima. Hrvatske stranke često su se cijepale zbog Srba. Eno pravaši imali su tri raskola zbog toga, što su jedni htjeli da rade sa Srbima, a drugi ne. 3. »Mi u buduće ne ćemo učiniti ništa, što bi otežalo sporazum Srba i Hrvata. Srbi i Hrvati se toliko kompletiraju, da moraju i ići zajedno. Ako su Srbi bolji vojskovodje i bolji diplomate, mi opet znademo bolje graditi ceste i uređivati škole. Srbi su, recimo, borci a mi mirotvorci. Važno je i jedno i drugo. Samo treba već. jednom početi raditi. A mi to hoćemo i ne ćemo da sa svoje strane postavljamo i najmanje teškoće zajedničkom radu s Radikalnom strankom. Zato mi sada i ne tražimo revizije ustava, već prihvaćamo gledište gosp. Pašića, neka se ustav oproba na godinu, dvije, tri i više, pa neka se onda mijenja prema narodnoj potrebi, ako se pokaže, da je to potrebno. Mi ne postavljamo nikakovih državopravnih zahtjeva i ne kanimo ih postavljati. 4. »Za Hrvate i Hrvatsku napisao je Štefanović, da je Hrvatska komprimirana Rusija. To je istina. Zato mi Hrvati trebamo ideju i idemo za njom. Tako je bilo s republikom, a tako je i sada s monarhijom i sa sporazumom. S republikom smo poništavali habsburgovštinu i anarhičnost, a sa sporazumom dižemo monarhiju i Karađorđeviće.« 5. »Sporazum znači, da Srbi i Hrvati dobiju svoju državu, gdje će se osjećati i Hrvati, kako se već osjećaju i Srbi u svojoj kući. Toga mnogi naši ne razumiju, a to je ono, što ne razumiju pravo ni »Zajedničari«. I zato oni nisu pravo shvatili, da nije važna državopravna autonomija, već je važna samouprava, i da se ona udesi prema potrebama seljaka, kako se ukažu u praktičnom životu«. 6. »Sa Zajedničarima je ovako: oni su kao statisti, — kamo ih metneš, tamo hoće da stoje. A politika nije stajanje, već gibanje. Kad sam ih trebao da budu republikanci, ne zbog republike, već zbog jedinstvenog hrvatskog fronta, da prisilimo radikale, da s nama pregovaraju, oni najprije nisu htjeli, a kad su prešli u republikance, sad hoće tako da stoje kao republikanci. Ja sam već onda govorio, da ćemo svi u monarhiste; ali oni se sada, stide — što li — i htjeli bi ostati republikanci. No sada već shvaćaju, da to ne može biti. S Korošcem je teško. On ništa ne razumije — već sve hoće da smjesti pod svoju kutu, pod svoj talar. Njegovu ćemo stranku malo po malo pojesti. Davidović nije baš jak političar, ali je pošten čovjek, i to mnogo vrijedi. Ljuba Jovanović je pošten i pametan; to vrijedi više. A g. Pašić je pošten i pametan političar, a to vrijedi najviše.« 7. A onda mi je Radić rekao: »Pa jest, razumijem, da se intrigira. Ali eto ja sam diktirao izjavu Pavlovu od 27. ožujka i rezoluciju HSS od 26. travnja. Ja sam diktirao i jedno i drugo Nikiću. I čim budem slobodan, — a bit ću slobodan, jer sam uvjeren, da nema suda, koji bi me mogao osuditi, — čim budem slobodan, — ja ću doći pred kralja i pred njim ponoviti sve, što je govorio Pavle. Onda ću razbiti svaku sumnju u moju iskrenost.« 8. Gledajte samo ovo: jučer su bili ovdje gradski izbori. Veliki desinteresement kod birača, mnogo apstinencije. Glasalo je samo 50 posto, dok inače uvijek kod nas glasa 75—80%, pa i 90 posto birača. I sad bi čovjek mislio, Radić je promijenio politiku, Hrvati su tobože republikanci i on će mnogo izgubiti. Apstinencija je išla podjednako na štetu svih stranaka. Mi smo, prema izborima za Narodnu skupštinu u veljači, — izgubili 40 posto, t. j. u veljači glasovalo je za nas 16.097 birača, a sada 9.590. No SDS izgubila je 42 posto, dakle još više od nas, ona je pala od 2407 na 1395 birača. Narasli su radikali srazmjerno dosta znatno, od cirka 300 na 622, — to su oni, koji su otpali od SDS, — zatim frankovci, republikansko krilo, koje ne će da radi s radikalima, od 912 na 1220, a što je najgore: komunisti od 962 na 1250. To znači, da oni, koji otpadaju od bloka zbog nove monarhističke politike HSS, prelaze u frankovce, republikance i u komuniste, dakle u krajnje struje. 9. S Pribićevićem mi Hrvati — zbog svoga obraza, svoje časti i svoga ponosa — ne možemo sarađivati ni u kojoj formi. 10. O odnosu prema Zajedničarima rekao mi je ovo: »Zajedničari pokazuju znakove pravaške recidive. Ne svi, ali neki. Ja vam to kažem za vas, za vašu informaciju. Oni dolaze i poručuju mi, da će nas radikali prevariti, jer idu samo za tim, da nas ponize, pa da će konačno ipak sve ostati pri starom, t. j. radikali s Pribićevićem u vladi, a mi u opoziciji. No ja im odgovaram, neka se ne brinu za to. Kako će nas radikali prevariti, kad mi ništa ne tražimo od njih, već samo saradnju s njima? Ako nas prevare, prevarit će sebe, a ako ostanu s Pribićevićem, bit će im gore, nego nama. I Seton Watson htio je govoriti sa mnom, da me upozori, da će nas radikali izigrati; no ja sam mu poručio po Pavlu, da ne trebam i ne primam nikakovih savjeta ni upozorenja od stranaca, pa da ćemo ići s radikalima, i da nas oni ne mogu prevariti.«

Druga izjava Stjepana Radića:

Zagreb, 16. svibnja 1925. Radić mi reče: »Ja ću pisati Njegovom Veličanstvu kralju, našem kralju« . . . . . . Dalje smo u razgovoru došli i opet na onu temu o SDS. On ne pravi pitanja od toga, ako pojedini samostalni demokrate uđu u Radikalsku stranku, ali o Pribićeviću i nekim drugima ne će ni da čuje: »Molim Vas, to kod nas nisu lična pitanja. Imali smo Štrosmajerovce, Starčevićance, Frankovce, sada imamo Pašićevce,

Davidovićevce, Pribićevićevce, Radićevce itd. To znači, da se kod nas na lica pojedinih političara vežu čitave stranke i čitavi sistemi. A to znači dalje, da je kompromis i saradnja s onim, što smo okrstili batinavštinom. Nije dakle teškoća u ličnom momentu, već u tom, što mi u savezu s batinavštinom ne možemo popularizirati našu novu politiku. Jer sistem batinaštva upropastio je monarhističku ideju u našim krajevima; pa kako ćete ju sada podizati u saradnji s tim istim batinaštvom! Mi ne možemo sarađivati s Pribićevićem zbog naše nove politike, koju smo onoga časa upropastili, kad se koaliramo s njime. Što tu koristi govoriti: i Pribićević ima dobrih strana. Imaju takvih strana i Davidović i Spaho, dapače i Korošec, pa ipak radikali ne će da sarađuju s njima. A ima takvih strana i Žerjav i Lukinić — nema valjda uopće čovjeka, koji ne bi imao dobrih strana. No Lukinić je bedak, i zato je valjda bolji od Pribićevića. Ali Žerjav je zao iz pakosti; on je pametniji od Pribićevića i sposobniji, naročito sposobniji u korupciji. On je najgori, a nas Hrvate još ekstra mrzi, jer je Slovenac, pa hoće da nas zajaši. Znate: mali ptić — veliki krič. Pa zašto da mi radimo s tim ljudima, recite mi? Tko ima od toga koristi? Kralj ima samo štete, jer smo onda mi spriječeni, da ga u našim masama tako populariziramo, kako on to po svom patriotizmu, po svojoj čestitosti i po svojim velikim državničkim sposobnostima zaslužuje. Jer naš je kralj veliki patriota i pravi državnik. Mi to sada znamo, točno smo obaviješteni. Dakle kralj od toga nema koristi ni državna cjelina. »Trumbić je dobar i on uviđa, da je narodna politika dobra. Samo je sada nešto bolestan i nervozan. Ali s onim drugima (Zajedničarima) je teško. Uvijek hoće, da postavimo neke uslove za kolaboraciju s radikalima, a to je glupost. Ako hoćemo sarađivati, ne možemo doći s uslovima, jer ćemo se odmah početi svađati. Ja im govorim, da je riječ o saradnji kroz godinu, dvije, najviše tri, pa ako se pokaže, da treba da izgradimo ili proširimo samouprave, učinit ćemo to sporazumno s radikalima. Možda čak ne ćemo ni htjeli samouprave, možda ćemo postati krajnji centraliste, — što znamo! Kežman je sada na putu za Južnu Ameriku. On tamo među našim iseljenicima vrši ulogu, koju mi ovdje vršimo među našim pristašama: prevodi ih iz republikanstva na monarhizam i na kooperaciju sa Srbima«. U ovoj se državi ne može vladati ni protiv većine Srba ni protiv većine Hrvata; — ne može, pa eto, jer su oni jezgra ove države. Zato sam iskoristio priliku pod Davidovićem za izbornu agitaciju. I znao sam: Davidović će pasti i doći PP s izborima, a nas će onda pozatvarati, pa smo morali prije toga svršiti izbornu agitaciju. A znate izbori su rat, a u ratu kao u ratu — govorio sam, razumije se, demagoški. Ali nisam govorio onako, kako se to javljalo. Pogotovo nisam tako govorio o kralju. To je laž, (uzrujano), to je bila infamna laž. Još je bila infamnija laž ono, što su mi metnuli u usta o Pompadurki. Ja nikada nisam rekao ništa ni nalik tome. To su izmislili Pribićevićevci dva dana poslije skupštine u Pivovari«. Kad se Radić opet primirio, nastavio je ovako: »Sva je akcija Pribićevićeva išla za tim, da između kralja i nas Hrvata napravi ponor. I jaz je već bio, jer smo bili republikanci. Pad kad su nas još stalno denuncirali i klevetali — mi smo Hrvati inadžije kao i Srbi — znate, kako je. No ja sam već za Davidovićeve vlade govorio svima našima i zajedničarima: ići ćemo u monarhiste, svi ćemo priseći kralju, kad prođu izbori«. »Tri su razloga, zašto smo ušli u republikansku agitaciju. Jedan je razlog već poznat, drugi ću Vam sada reći, a treći ću Vam kasnije jedamput, kad budemo još intimniji. Samo Vam sada mogu reći, da nijedan od tih razloga nije bio uperen protiv našega kralja i dinastije Karađorđevića. Prvi je — već poznati — razlog bio, što se samo s republikanizmom mogla u ovim krajevima dotući habsburgovština i spriječiti širenje komunizma. Vi znate, kako je onda ovdje bilo. U masama je vladao moral poraženih. Na jednoj strani habsburgovština, na drugoj boljševizam. Tu je trebalo brze pomoći i jak »šlager«. Uhvatili smo se — zbog Wilsona, Amerike, Njemačke, Austrije i Madžarske — republikanizma. Da to nije upalilo, morao bih bio izmisliti nešto drugo. Sad u ostalom svejedno i s uspjehom možemo biti zadovoljni. Habsburgovštinu smo dotukli, a zatukli smo i boljševizam. Drugi je razlog, koji nije poznat i koji Vam sad kažem, opasnost od klerikalizma. To je velika opasnost. Eto, Korošec je tu. I on je patriota i nacijonalista slovenački, ah glava — glava mu je u Rimu. Znate, po mom mišljenju je klerikalizam tolika opasnost, da se naš hrvatski narod ne će nikada pravo sliti sa srpskim, dok se Hrvati ne oslobode Rima, i to posvema. Ne mogu Hrvati prijeći u pravoslavlje. To nije potrebno, jer bi tu odmah izbile velike i jake kontraakcije. Ali ja sam uvijek o tom razmišljavao, da bi trebalo stvoriti hrvatsku crkvu, nezavisnu od Rima, nacijonalnu, koja bi se lako — tokom vremena — spojila sa Srpskom pravoslavnom . Zato naravno treba mnogo rada; jer nije dosta dobiti za to inteligenciju, već to moraju prihvatiti mase. A to je jako osjetljivo — seljaci i vjera; tu treba mnogo takta i mnogo obazrivosti, ako ne ćete da napravite džumbus. Možda će vremenom biti moguće upotrijebiti za to starokatoličku hrvatsku crkvu. — To ja sada samo mislim; još ne znam, da li je tako, ali možda. No svakako to može sprovesti samo tako široka i jaka organizacija, kao što je na pr. ova naša HSS. Sve to treba dobro promisliti, a onda upotrijebiti za to zgodan momenat. Taj sada nije. Ima još vremena za to, dok se smirimo i dok srpsko-hrvatska saradnja sredi državu. Poslije oslobođenja porastao je, kako znate, klerikalizam i među Hrvatima. To je dakle bio drugi razlog, zbog kojega smo banuli u narod sa »šlagerom« republike, jer je to bilo nešto novo, nepoznato, a izgledalo je nešto veliko. Drugog šlagera nismo uostalom ni imali u ono vrijeme. I tako smo uspjeli, da u Hrvatskoj utučemo i klerikalizam. A treći razlog kazat ću Vam kasnije. Sad mogu da Vam kažem samo to, da je isto tako psihološke naravi«. »Znate, ja mislim, da nema potpunog narodnog ujedinjenja bez vjerskog. Zato si je svaki veliki narod stvorio svoju crkvu. Kod pravoslavlja je bilo lako. Tu nije bilo onoga, što ima katolicizam. Pravoslavlje se je lako decentraliziralo, separiralo i nacionaliziralo. Ali kod katolicizma je to teško. Tu je Rim, papa, ogromna kultura i golema tradicija. Tu je borba teška, gotovo bezizgledna. Zato mi, koji hoćemo da izgradimo ili barem stvorimo preduvjete za potpuno duhovno hrvatsko-srpsko jedinstvo, moramo stvoriti jednu svoju vjeru. Naravno, to nije sada aktuelno; proći će tu generacije. No naša bi generacija morala ispuniti bar jedan preduvjet, a to je da se Hrvati oslobode Rima. To će biti za par godina, ako mi, Hrvati i Srbi budemo složni, te ako sredimo državu, pa dobijemo vremena i mogućnosti, da dobro pripravimo široke slojeve, pa makar i za hrvatsku starokatoličku crkvu«. »Ne mogu nas radikali odbiti, to bi bilo nerazumno od njih. Već sam Vam par puta rekao: ne stavljamo nikakovih državopravnih uvjeta i prihvaćamo tezu g. Pašića bez uslova. Neka se ustav sprovede, pa da vidimo godinu, dvije, tri. Što se pokaže nezgodno, mijenjat ćemo sporazumno. A u naredne izbore idemo zajedno, radikali i mi, kao nova srpsko-hrvatska koalicija! Ta molim Vas: mi smo onda u najsrećnijem položaju. Mi u koaliciji radikala i seljačke stranke dobivamo parlamentarnu i narodnu snagu, koja može da riješi sve probleme. Pa da vidimo onda, da li će se usuditi da dolazi u našu zemlju g. Watson, poslan od engleske vlade, da vodi formalne istrage po Macedoniji, Vojvodini i Hrvatskoj! Jest, možda mnogo toga u našoj državi ne valja. Mnogo toga treba popraviti i europejizirati, ali to ćemo urediti mi, — mi Srbi i Hrvati zajedno, — a nema da se miješaju stranci u to. Skandal je naprosto, da nam dolaze Englezi, Francuzi ili Talijani, pa da ispituju raspoloženje u našem narodu, kao suci u našim pitanjima. I škandal je, da moramo trpjeti, da ih Nijemci i Madžari dočekuju kao neke osloboditelje. To mora prestati; a može prestati samo onda, ako se sredimo složno sarađujući«. »I čvrsto vjerujem, da ćemo u međusobnom povjerenju i zajedničkim silama izgraditi ovu našu državu — kako to zaslužuje i naš kralj i naš narod: srpski i hrvatski — da ne bude samo lijepa i prostrana, već i jaka, zdrava i kulturna. Pa zamislite: uz našega kralja, kako ga sada poznajemo, i uz saradnju radikala i nas — mi možemo da sagradimo Alhambru od države.«