Hrvatska na mučilištu/Iza Borongajske skupstine

IZA BORONGAJSKE SKUPŠTINE.

Kad je Stjepan Radić govorio na velikoj skupštini u Boron gaju, nalazio se na vrhuncu svoje slave i moći. On je osjećao, da je hrvatski narod okupio u tolikoj mjeri, kako prije njega nije uspjelo nijednom političaru hrvatskomu. Radić je takav uspon zaista i zaslužio svojim neumornim i rodoljubnim radom. Ta on je prvi od hrvatskih političara prišao k hrvatskim seljacima s na mjerom, da ih politički prosvijetli i da ih zainteresira za javne poslove u Hrvatskoj. Radić je naime posve ispravno osjetio, da se Hrvatska ne će moći othrvati tuđinskoj vlasti, ako se za poli tiku budu zanimali samo građani i visoko školovani ljudi, jer oni u hrvatskom narodu čine jedva nešto preko 20 postotaka. Isprvice nije Radić imao dovoljnog uspjeha, jer je k hrvat skim seljacima prilazio više kao Jugoslaven, nego li kao Hrvat. On se jugoslavenstva odrekao istom 30. listopada 1918., kad je konačno uvidio, da Pribićević i drugi Srbi uzimaju jugoslavenstvo samo kao masku svoje »velikosrpske« politike. Od sada je Radić propovijedao čisto hrvatstvo, kojim je predobio srca hr vatskih seljaka. Radić je do svoje smrti ostao vjeran svojoj novoj ideologiji. U toj su ga ideologiji samo učvrstili zatvori, u koje ga je strpala beogradska vlada. Hrvatski je narod uvijek znao cije niti svoje mučenike. Tako je i Radića neobično zavolio upravo zato, što je od 25. ožujka 1919. do 28. studenoga 1920. bio gotovo neprekidno zatvoren, izuzev kratak razmak od mjesec dana. Radić je osjećao, da je postao ljubimcem hrvatskog naroda. Žalibože nije Radić umio do kraja iskoristiti veliku svoju moć, koju je stekao kod izbora 18. ožujka 1923. On je svakako učinio političku pogrešku, kad je 13. travnja diktirao »Markov protokol«. To su odmah shvatili prisutni lukavi radikali Marko Đuričić i dr. Vojislav Janjić; zato su veoma rado potpisali »Mar kov protokol«. Sutradan su isto primijetili Nikola Pašić i njegovi radikali. Oni su jednostavno iskoristili Radićevu ponudu, da i na dalje ostanu sami na vladi. Radikali su bili presretni, što ne moraju vlast dijeliti s bilo kojom — a naročito ne s demokrat skom — strankom. Pašić je po praksi, koja je i prije vladala u Srbiji, podnio ostavku svoje vlade iza obavljenih izbora. Pribićević se nadao, da će opet doći do koalicijone vlade između radikala i demokrata, jer je kralj povjerio sastav nove vlade Pašiću, koji ne može u Narodnoj skupštini stvoriti većinu od samih radikalskih zastup nika. Ali Pašić je znao, da hrvatski narodni zastupnici ne će doći u Narodnu skupštinu. Zato je kralja Aleksandra sklonuo, da 4. svibnja 1923. potvrdi novu homogenu radikalsku vladu, koja je bila sastavljena ovako: 182Iza borongajske skupštine ta, Nikola Pašić je zadržao predsjedništvo ministarskoga savje Milorad Vujičić postade ministrom unutrašnjih posala, dr. Momčilo Ninčić m. vanjskih posala, general Petar Pešić m. voj ske i mornarice, dr. Laza Marković m. pravde, dr. Milan Stoja dinović m. financija, Miša Trifunović m. prosvjete, Ljuba Jova nović m. vjera, dr. Velizar Janković m. saobraćaja, Nikola Uzu nović m. građevina, Velja Vukićević m. pošta i brzojava, Marko Trifković m. za izjednačenje zakona, dr. Milan Srškić m. šuma i ruda, Krsta Miletić m. agrarne reforme, dr. Ninko Perić m. so cijalne politike, a dr. Slavko Miletić m. narodnoga zdravlja. Jan ković je uz to bio zastupnik ministra trgovine i industrije, a Mar ko Trifković zastupnik m. poljoprivrede. Radić se brzo dosjetio, da će Pašićevu vladu moći držati u šahu samo onda, ako se prigodom verifikacije u Narodnoj skup štini ovjerove također mandati narodnih zastupnika Hrvatske republikanske seljačke stranke. S tom je namjerom Radić poslao u Beograd narodne zastupnike dra Jurja Krnjevića i Karla Ko vačevića. Ovi su razgovarali s Nikolom Pašićem i s Ljubom Jo vanovićem. Ipak je Narodna skupština zaključila, da se o manda tima HRSS ne može konačno riješiti dotle, dok zastupnici HRSS ne predadu svoje vjerodajnice Narodnoj skupštini. Najviše je protiv ovjerovljenja narodnih zastupnika Hrvatske republikanske seljačke stranke radio Svetozar Pribićević. On ih je nazvao »re belima« (buntovnicima), pa je dodao: »S tima rebelima ne smije nitko — a naročito ne kraljevska vlada — nikako pregovarati dotle, dok ne dođu u Narodnu skupštinu i dok ne polože zakle tvu« (kralju Aleksandru). Inače je rasprava o verifikaciji bila veoma burna, jer su demokrati uložili znatan broj protesta protiv izbora mnogih radikala, te su sada u Narodnoj skupštini iznosili radikalska nasilja. Za predsjednika je Narodne skupštine bio 25. svibnja 1923. izabran radikal Ljuba Jovanović. On se uslijed toga odrekao ministarstva vjera, gdje ga je privremeno zamijenio mi nistar socijalne politike dr. Ninko Perić. Od 72 narodna zastupnika, koje su birali izbornici Hrvatske republikanske seljačke stranke, došli su u Narodnu skupštinu samo dr. Mato Drinković, te hercegovački seljaci Kordić i Mlina rević. Tako su u Narodnoj skupštini bila samo 243 mjesto 312 na rodnih zastupnika. Da smogne potrebitu većinu, trebalo bi radi kalskoj vladi 122 zastupnika, a imala je u Narodnoj skupštini samo 108. Zato je Pašić poveo pregovore s Turcima i Arnautima, 183Iza borongajske skupštine koji su činili t. zv. »Džemijet«, pa je raznim obećanjima i pogod nostima premamio svih 14 njihovih zastupnika. Time je Pašić polučio potrebiti broj od 122 zastupnika. Uz to je u radikalski klub stupio onaj velikosrbin, koji je bio izabran u tuzlanskom izbornom okrugu. Njegov je primjer slijedio i jedini Rumunj iz Banata. Radikalsku je vladu podupiralo u Narodnoj skupštini također svih 8 njemačkih zastupnika. Tako je Pašić u Narodnoj skupštini stvorio većinu od 132 narodna zastupnika, dok je cijela opozicija brojila samo 111 zastupnika. Oštru je opoziciju činilo 65 zastupnika od toga 51 demokrat, 10 zemljoradnika, 2 socija lista i 2 crnogorska federalista, a umjerenoj je opoziciji pripa dalo 18 bosanskih muslimana, 21 Slovenac, 3 bunjevačka Hrvata, 3 spomenuta zastupnika, koje su izabrali izbornici HRSS, te Ivan Pucelj od Slovenske kmetijske stranke. Pašić je 31. srpnja 1923. u svoju vladu uveo još neke radi kale. Tako je dr. Dragutin Kojić postao ministrom trgovine i in dustrije, dr. Dušan Peleš m. socijalne politike, Milan Simonović ministrom agrarne reforme, a dr. Vojislav Janjić ministrom vjera. Iz vlade je ispao dr. Laza Marković, mjesto koga je ministrom pravde postao dr. Ninko Perić. Čim je Pašić stvorio većinu, na koju se može pouzdati u Narodnoj skupštini, odmah je odbacio »Markov protokol«. Pašić je naime 8. lipnja 1923. u Narodnoj skupštini izjavio, da će biti vjeran Vidovdanskom ustavu. Kako uslijed ove vjernosti mora beogradska vlada u određenom roku od 3 godine pristupiti uki nuću pokrajinskih vlada i uređenju t. zv. Oblasti, oduševljeno je Svetozar Pribićević pljeskao Pašićevu govoru, jer je znao, da će Pašić parcelirati hrvatske zemlje. Radić je sada osjetio, da su ga radikali zaista prevarili. Uz to su dolazile vijesti o novim nasiljima, što ih izvode organi beo gradske vlade. Tako je u Sarajevu bio ubijen hrvatski rodoljub, u Gradiški je kotarski predstojnik Dragičević ubio seljaka Wal tera, a krv se prolila i u Gornjoj Stubici. Sve je to Radića tako razdražilo, da je u Zagrebu 14. srpnja 1923. održao govor, u koje mu je oštro napao kralja i beogr. vladu. Novinari su u Beograd javili, da je Radić kraljicu Mariju nazvao drugom markizom Pom padour. Zato je vlada zaključila, da se Radić ima zatvoriti. Radić je za taj zaključak doznao, te je 21. srpnja 1923. pobjegao u Mad žarsku, odakle je preko Beča i Pariza otputovao u London, da englesku javnost upozori na prilike u Hrvatskoj. S Radićem je pošao i njegov zet ing. August Košutić.