Hrvatska na mučilištu/Hrvatska seljačka stranka istupa iz vlade

HRVATSKA SELJAČKA STRANKA ISTUPA IZ VLADE.

Zastupnički je klub Hrvatske seljačke stranke 28. siječnja 1927. održao u Beogradu sjednicu, na kojoj se raspravljalo o nasiljima radikala prigodom oblasnih izbora 23. siječnja. O izbornim zloporabama u Bačkoj i Baranji izvijestiše ministri ing. August Košutić i Pavle Radić, te jošte 7 narodnih zastupnika HSS, koji su na dan izbora boravili u Bačkoj i Baranji. Drugih je 10 zastupnika izvijestilo o izbornim nepravilnostima u Srijemu, Bosni i Hercegovini. Na temelju tih izvještaja utvrdio je klub HSS ove činjenice: I »Upravni su sudovi u Vojvodini, Bosni i Hercegovini — protiv jasne i odlučne odredbe izbornoga zakona — mjesto sudaca, odvjetnika i pravnika za predsjednike biračkih povjerenstava imenovali većinom osobe bez akademske naobrazbe ili čak bez ikakove više naobrazbe, i to s očitom i dokazanom svrhom, da takovi predsjednici kod samoga glasanja i utvrđivanja rezultata rade po dobivenim uputama radikalskih prvaka ili čak radikalskih ministara, poimence ministra pravde dra Milana Srškića i ministra unutrašnjih posala Bože Maksimovića, a protiv slova i duha izbornoga zakona i Ustava, napose pak proti slovu i duhu Narodnoga Sporazuma od 14. srpnja 1925. II. Čuvare kutija HSS i drugih stranaka — osim Samostalne demokratske stranke — u Bačkoj i Baranji sudovi su razrješavali njihove dužnosti na neprovjerenu prijavu upravnih vlasti, da se oni sami zahvaljuju, ili su predsjednici biračkih odbora te čuvare na sam dan izbora odstranjivali pod raznim izlikama, a sve protiv zakona. III. Krivotvoreni su izborni zapisnici i izborni rezultati, da se postigne ono, što je željela tobože jedina vladina Radikalna stranka. IV. Upravne su vlasti — kao sreski poglavari — narodu govorili, neka glasuju za bilo koju stranku, samo ne za Radićevu. V. Bilo je mnogo slučajeva surovog nasilja sa strane upravnih vlasti i žandarmerije također protiv narodnih zastupnika HSS, kojima je tako povrijeđen imunitet, zatim protiv izbornika, koji su na dan izbora čak i bijeni, te uopće protiv naroda, kojemu je — naročito u Bačkoj i Baranji — vrlo stegnuto ili posve uskraćeno glavno ustavno pravo: sloboda dogovora za vrijeme raspisa izbora. VI. Zloupotrebljavana je čak i skrajna narodna bijeda u krajevima, koji su lanjske godine nastradali od prirodne bijede. Tako se državna pomoć u novcu ili u naravi (recimo u Vukovaru) nije dijelila najvećim stradalnicima, nego onima, za koje se mislilo ili sigurno držalo, da će glasovati za Radikalnu stranku. VII. U Srijemu su hitnim brzojavnim naređenjima samog ministra unutrašnjih poslova raspuštena općinska zastupstva (seoska i gradska) za volju protivnika HSS, koji nisu radikali, te su se komesari postavljali na želju i prijedlog protivnika u glavnom u tu svrhu, da se na izbornike načini — po mišljenju vlastodržaca — najuspješniji pritisak. Konačno je utvrđeno, da je za veliki dio ovih nepodopština i ustavnih zločina znao i predsjednik vlade Uzunović i ministar unutrašnjih poslova Boza Maksimović, a da ničim nisu pokazali, da ove nepodopštine osuđuju i da krivce pozovu na odgovornost. Baš naprotiv: jučer je g. predsjednik vlade — kao da se hoće narugati svoj poštenoj javnosti — naglasio, da niti aktivni ministri nemaju svoje pritužbe donositi njemu, nego da se mogu žaliti jedino parlamentu«. Na temelju svega toga stvorio je klub HSS jednodušno ovaj zaključak: »Nemamo ni najmanje povjerenja u g. Nikolu Uzunovića i u radikalski dio njegove vlade. Naprotiv smatramo taj dio vlade — a poimence gospodu Uzunovića, Srškića i Maksimovića — za rušitelje ustava i za preziratelje narodnoga suvereniteta. Ministar pravde dr. Milan Srškić, koji je svoj naročito odgovoran položaj zlorabio za kažnjiv utjecaj na sastav izbornih povjerenstava, smatra se takovim krivcem, da ga Narodna skupština optuži po zakonu o ministarskoj odgovornosti. Dosljedno tomu klub HSS ne može i ne će surađivati u nijednoj vladi, u kojoj bi bila spomenuta tri sadašnja radikalska ministra.« Ovaj zaključak je klub HSS poslao radikalskomu poslaničkomu klubu i predsjedniku vlade Nikoli Uzunoviću. Još istoga je dana Hrvatska seljačka stranka provela svoju prijetnju. U Narodnoj skupštini je naime došlo do izbora dvojice članova u upravu ratne štete. Radikali su kandidirali svoja 2 čovjeka: Aleksu Žujevića i Jovana Aleksića, očekujući, da će i HSS glasovati za ove radikale, kao da su vladini kandidati. Međutim se zastupnici HSS sporazumješe s opozicijom, koja je kandidirala demokrata Peru Markovića i zemljoradnika Dimitriju Vujića. Glasovalo je 197 narodnih zastupnika, te je Pero Marković dobio 113, Dimitrije Vujić 94, Aleksa Žujević 80, a Jovan Aleksić 79 glasova. Kako je količnik iznosio 99 glasova, izabran je samo Marković, dok je između Vujića i Žujevića došlo do užeg izbora, kod kojega je Vujić dobio 108, a Žujević 67 glasova. Takav je rezultat glasovanja izazvao preneraženje kod radikala, koji su ostali u manjini. Radikalski se ministri odmah sastadoše na vijećanje. Uzunović je poslije podne pošao u dvor, gdje je kralju podnio ostavku svoje vlade. Kralj je na večer 29. siječnja 1927. primio predsjednika Narodne skupštine — Marka Trifkovića i potpredsjednika Radikalskoga kluba Iliju Mihajlovića, a sutradan Stjepana Radića, Ljubu Davidovića, dra Kostu Kumanudija, Svetozara Pribićevića, dra Antuna Korošca, dra Mehmeda Spahu i Velju Vukićevića, predsjednika kluba onih 11 radikala, koje vodi Ljuba Jovanović. Isprvice se govorilo, da će novu vladu sastaviti Uzunović, kojega da će uz službene radikale poduprijeti Velja Vukićević, pa Slovenska ljudska stranka, Nijemci i onih 8 disidenata Hrvatske seljačke stranke, koje vodi dr. Nikola Nikić. To je osujetio Krsta Miletić, koji je kao vođa Pašićevih radikala bio nepomirljiv protivnik Bože Maksimovića. Uzunoviću je 1. veljače 1927. ipak pošlo za rukom, da sastavi vladu, koju će uz 136 radikala podupirati 20 Slovenaca i 5 Nijemaca. U toj šestoj Uzunovićevoj vladi dobiše Slovenci 3 portfelja, jer je dr. Fran Kulovec postao ministrom poljoprivrede, dr. Gosar m. socijalne politike, a Dušan Srnec m. građevina. Sva ostala ministarstva zadržaše radikali za sebe. U toj vladi nije bilo nijednoga Hrvata. Kako je dr. Milan Srškić i nadalje ostao ministar pravde, a Boža Maksimović ministar unutrašnjih djela, Radić je šestoj Uzunovićevoj vladi navijestio oštru opoziciju svojega kluba, koji je brojio 50 zastupnika. Protiv ove Uzunovićeve vlade stupiše u opoziciju također: 36 Davidovićevih demokrata, 23 zastupnika Samostalne demokratske stranke, 15 bosanskih muslimana, 8 disidenata HSS, koje vodi dr. Nikić, 8 Hrvatskih federalista, koje vodi dr. Trumbić, 3 Hrvatska republikanaca, koje vodi dr. Buć, 4 zemljoradnika, 3 Crnogorska federalista i 4 izvanstranačka zastupnika. To znači, da protiv 161 vladinovaca stoje u Narodnoj skupštini 154 opozicijonalca. Dovoljno je, da protiv Uzunovićeve vlade glasuje 5 Nijemaca i vlada će ostati u manjini. Zato su neki radikali nastojali, da u vladu uđe barem dr. Nikola Nikić s disidentima HSS, ali je on to odlučno odbio. Vlada je prigodom prvoga glasovanja 4. veljače 1927. pobijedila, jer je Narodna skupština sa 148 protiv 103 odbila prešni prijedlog demokrata Agatonovića, da se narodu dozvoli nošenje oružja. Ipak je već istoga dana došlo do vladine krize, jer su ostavke podnijeli ministar vjera Miša Trifunović, te ministar pošta Milorad Vujičić. Da ne odstupi i Velja Vukićević, glasovala je 13. veljače većina radikala, da se u klub primu pristaše Ljube Jovanovića, koji je tada već bio teško bolestan, jer mu je pala kap.