Hrvatska na mučilištu/Hrvati napuštaju Narodnu skupštinu

HRVATI NAPUŠTAJU NARODNU SKUPŠTINU.

Klub zastupnika Seljačko-demokratske koalicije stvorio je već 21. lipnja 1928. zaključak, da »viš nećeu učestvovati u Narodnojskupštini , u kojoj je prolivena krv naših drugova u borbi za jednakost, ravnopravnost i čovječanstvo «. Pribićević je 26. lipnja izjavio, da je najmanje, što treba sada učiniti, »brzi raspust Narodne skupštine i raspis novih slobodnih izbora«. Pristaše radikala i Davidovićevih demokrata u prečanskim krajevima počnu istupati iz tih stranaka. Tako su iz Radikalne stranke u Sarajevu istupili mnogi članovi pod vod392 Hrvati napuštaju Nar. skupštinu stvom dra Ivana Pavičića. U Zagrebu su pak zajedničkom izjavom istupili 23. lipnja 1928. iz Radikalne stranke: predsjednik stola sedmorice dr. Ernesto Čimić, odvjetnici dr. Gmajner i dr. Dragutin Katušić, pa liječnik dr. Artur Lang, sveučilišni profesor dr. Boris Zarnik i Dragan Novak, ravnatelj podružnice državne hipotekarne banke. Kada se u Beograd vratio dr. Vlatko M a č e k , zapitaše ga 30. lipnja novinari, kakvo li je raspoloženje u Zagrebu i u hrvatskim selima. On je odgovorio: »Zločin, koji se desio u Narodnoj skupštini, porušio je sve rezultate sporazuma Hrvata i Srbijanaca, u koliko su bili postignuti od proljeća g. 1924. Danas hrv. narod jednodušno misli, da se više ne da popraviti ono, što se dogodilo 20. lipnja. Da se barem spasi državno jedinstvo prema vani, potrebna je što prije temeljita revizija ustava.« Neki su radikali u dnevniku »Vreme« 5. srpnja 1928. objavili uvjete, pod kojima bi Seljačko-demokratska koalicija mogla pristati na produženje rada sadašnje Narodne skupštine. Nato je vodstvo SDK izjavilo: »Nikakve uvjete za rad današnje skupštine nismo postavili, a niti ćemo u tom pravcu primiti bilo ikakve koncepcije, reparacije i satisfakcije. Rekli smo — i od toga nikako ne možemo odustati, — da u sadašnju Narodnu skupštinu ne idemo nikada i ni pod kakvim uslovima. Prema tome se uzalud troši vrijeme traženjem nekog puta, kojim bi se nas u tu skupštinu obilazno uvuklo«. Najviše je Hrvate vrijeđao cinizam beogradskih radikala i demokrata. Pristojnost bi tražila, da radikali iz svojega kluba odmah isključe ubojicu Punišu Račića i njegove drugove, koji su u Narodnoj skupštini ubojstvom prijetili hrvatskim zastupnicima. Radikali su čekali nekoliko dana, dok su to učinili; demokrati pak uopće nisu iz svojega kluba isključili četničkoga vojvodu Lunu Jovanovića, koji je iza pucanja u Narodnoj skupštini odobravao taj zločin. Mjesto da u tom pogledu postupaju taktično, radikali su i demokrati samo pomišljali na to, kako li će u svojoj ruci zadržati vlast. Oni nikako nisu htjeli pristati na raspust ove »krvave« Narodne skupštine. Istom 4. srpnja 1928. podnio je Velja Vukićević ostavku svoje vlade. Kralj je odmah k sebi pozvao Acu S t a n o j e v i ć a , te mu je ponudio sastav vlade. Nato je Stanojević još istoga dana u 7 sati na večer putem liječnika dra Kostića zamolio sastanak sa Stjepanom R a d i ć e m , ali nije uspio, jer mu je Radić po Kostiću oštro odgovorio: »Aca Stanojević prvi je potpredsjednik glavnog odbora Radikalne stranke, koja je držala i drži Velju Vukićevića, te koja je glavni oslon većine, iz koje je potekao ubojica i cijelo njegovo organizirano društvo. Zato s Acom Stanojevićem ne mogu razgovarati ni sada ni kasnije. Ne mogu s njim uopće stupiti ni u kakav socijalni saobraćaj. A da mi ne bi možda došla koja slična poruka, molim vas, izvolite dodati, da isto tako ne mogu i ne ću razgovarati — ni sada ni kasnije — niti s bilo kojim članom današnje vladine većine, koja je po jednom svojem članu skrivila i počinila strahovito zločinstvo od 20. lipnja u Beogradu.« Dobivši takav odgovor, pošao je Aca Stanojević sutradan u dvor, gdje je kralju Aleksandru izvijestio o sadržaju Radićeva odgovora, te je podjedno izjavio, da »pod takvim okolnostima ne može primiti ponuđenu mu misiju za obrazovanje koncentracijone vlade.« Kako radikali i demokrati ne pristaju na raspust Narodne skupštine, ne mogu ni razgovarati sa Seljačko-demokratskom koalicijom o sastavu vlade. Na kraljev je poziv 5. srpnja poslije podne mjesto bolesnoga Radića došao u audijenciju Svetozar Pribićević. Tom je prigodom kralj ponudio Radiću mandat za sastav koncentracijone vlade. O tomu je Pribićević obavijestio Radića, te je na večer pošao u kraljev dvor, gdje je kralju Aleksandru podnio oyaj izvještaj: »Stjepan Radić je izjavio, da ne može primiti mandat za sastav koncentracijone vlade. Njegovo je gledište, da se ne može raditi s današnjom Narodnom skupštinom, pa da bi o p o z i c i j i trebalo povjeriti mandat za r a s p u š t a n j e Narodne skupštine i za provedbu slobodnih i z b o r a . U toj budućoj skupštini — poslije rješavanja aktuelnih i neodgodivih poslova — uzela bi se u razmatranje pitanja ustavne promjene prema stečenom iskustvu te prema narodnim i držav. potrebama. Gledište je Stjepana Radića, da se može primiti i to rješenje, da se sastavi stranački neutralna vlada, koja bi raspustila skupštinu i provela slobodne izbore.«