Hrvatska na mučilištu/Govori L. Polica i S. Uroica protiv »Obznane«

GOVORI LADISLAVA POLIĆA I STJEPANA UROIĆA PROTIV »OBZNANE«.

U sjednici Narodne skupštine od 25. ožujka 1925., na kojoj se raspravljalo o prijedlogu verifikacijonog odbora, ustao je narodni zastupnik dr. Ladislav Polić, profesor državnoga prava na hrvatskom sveučilištu u Zagrebu. Polić je održao ovaj govor, koji je u Beogradu i u cijeloj državi pobudio veliku pažnju: »Zakon za zaštitu države i javne bezbednosti svakako je protuustavan čin. To je gledište prihvatio i prof. Slobodan Jovanović, pa se danas može reći, da u toj stvari nema sumnje u nauci. Taj naime zakon najprije protuslovi 42. članu ustava, gdje su taksativno i limitativno nabrojene sve kvalifikacije i diskvalifikacije za jednoga narodnoga zastupnika. Prema tomu se ne mogu običnim zakonom određivati kvalifikacije i diskvalifikacije, kako to čini 18. član Zakona o zaštiti države. Čitav taj zakon protuslovi i načelima demokracije, koja su izražena u 4. članu ustava, gdje se govori o jednakosti svih građana pred zakonom. Tu se ustanovio jedan izuzetan zakon za jednu stranku, pa da kod nas imaju sudovi pravo cijeniti ustavnost zakona, onda nema sumnje o tomu, da bi taj zakon proglasili protuustavnim, kako se to događa na pr. u Švicarskoj i u Sjedinjenim Državama Amerike, gdje sudovi imaju to pravo. Naročito je ustavu protuslovna odredba drugoga stava 18. člana toga zakona, po kojoj lica, koja sada drže prednje funkcije, razrješavaju se istih, čim na snagu stupi ovaj zakon. To je u protivrječju s 8. članom ustava, koji kaže: »Kazna se može .ustanoviti samo zakonom, a primijeniti jedino na djela, za koja je zakon u n a p r i j e d kazao, da će se tom kaznom kazniti.« Zakon pak za zaštitu države izriče kaznu za djela, koja prije nisu bila označena kao kažnjiva. Izvješće verifikacijonog odbora veli: »O b z n a n a od 23. prosinca 1924. je jedno rješenje ministarskoga savjeta kao najvišega upravnog organa.« Protivno tomu tvrdim, da je ministarski savjet samo savjetodavni organ, pa da on može rješavati jedino u onim slučajevima, gdje ga zakon izričito ovlašćuje na to. A gdje je taj zakon, koji ovu kompetenciju daje ministarskom savjetu? Obznana nije po svojoj pravnoj prirodi uredba, jer to rješenje ne sadržaje apstraktna pravna pravila, koja bi se protezala na određeni niz pravnih slučajeva, nego je generalna odredba, koja donosi niz konkretnih mjera. Zato, što to nije apstraktna norma, predleži to rješenje ispitivanju sudova, i to kako upravnih tako i administrativnih. Ako pak Obznana nije ništa drugo, nego li primjena zakona, zašto je onda bila potrebna? Vlada je O b z n a n u trebala zato, da se protegne na ono, na što se ne odnosi z a k o n . Čitav naime postanak toga zakona pokazuje, da se on odnosi na komunističku stranku. Zakon o zaštiti javne bezbednosti i pravnoga poretka predviđen je kao privremeni zakon, što se jasno razabire iz 20. članka toga zakona. Da bi se pak taj zakon mogao primijeniti na Hrvatsku republikansku seljačku stranku, ministarski je savjet pribjegao jednomu rezoniranju, koje je više nego li ekstenzivno tumačenje toga zakona. Ovdje se radi o jednoj s e l j a č k o j stranci, a ne o radničkoj stranci, i to u jednoj zemlji, koja je preko 70 posto seljačka. Radi se o stranci, koja se osniva na načelima demokracije i privatne svojine. Eto vidite, da od svega onoga, što se u svijetu smatra komunizmom, ovdje nema ni traga i po socijalnoj strukturi i po svojim zadatcima. HRSS je doduše stupila u zelenu seljačku internacijonalu, ali uz rezervu, da i nadalje ostaje kod svojega programa i kod svoje taktike. Time je HRSS izjavila, da će u radu zelene internacijonale sudjelovati samo u izvjesnim granicama, t. j. dotle, dok to budu podnosili njezin program i njezine metode. Zato ponavljam, da je vladi bila Obznana potrebna jedino zato, da se Zakon o zaštiti države uzmogne protegnuti na HRSS. Taj se zakon zapravo i ne odnosi na komunističku stranku kao takovu, jer: što tko m i s l i i koja n a č e l a ispovijeda, to je njegova privatna stvar. Zakonom o zaštiti države nije se htjelo komunizam staviti na indeks zabranjene nauke, nego se postupalo sa praktičnoga gledišta: da se naime zaštiti j a v n a bezbjednost, kako to kaže i sam naslov toga zakona. Nije se dakle išlo protiv komunizma kao. doktrine, nego kao protiv jednoga silovitog pokreta. Radi se o tome, da komunizam treba sprečavati samo u toliko, u koliko on donosi djela, koja ugrožavaju javnu bezbjednost. Kada se dakle govori o tome zakonu i o komunizmu, onda se mora odmah gledati i kriminalni kriterij kažnjivosti s obzirom na anarhističke, revolucijonarne i terorističke metode. Dokaz pak o komunističkom i terorističkom činu Hrvatske republikanske seljačke stranke mogao se pružiti jedino pravomoćnom sudskom presudom. Vladina Obznana ne veže parlamenat, jer parlamenat stoji nad vladom. Narodna je skupština kontrolni organ vlade, jer ocjenjuje ustavnost i zakonitost njenih čina, pa može čak ministarstva optužiti. Očito se vidi namjera, da se Hrvati otjeraju iz Narodne skupštine. Upravne vlasti kod nas nisu ništa drugo, nego li agenture vladinih stranaka. Obznana je protegnuta na HRSS samo zato, što su njezine pristaše Hrvati. Iz programa čitavog Opozicijonog bloka i njegovih pojedinih stranaka jasno se vidi, da sve ove stranke zastupaju mišljenje p r i v a t n e svojine, što je posve protivno od načela komunizma. Zato i po svim pravnim i socijalnim kriterijama — a i po uvjerenju svih nas ovdje — mislim, da se 18. članak Zakona o zaštiti države ne može primijeniti na izabrane narodne zastupnike Hrvatske republikanske seljačke stranke.« U istoj sjednici je govorio također narodni zastupnik Stjepan U r o i ć . On je među inim rekao i ovo: »Mi smo Hrvati već šest godina pod Obznanom, jer ono, što je proglašeno 23. prosinca 1924., samo je službeno priznanje, da je hrvatski narod stavljen pod Obznanu. Mi smo sami utukli komunizam u Hrvatskoj. Ono malo komunista, što je u Hrvatskoj preostalo, otišlo je u Pribićevićevu stranku. Tako je n. pr. u Samostalnu demokratsku stranku u Dugom Selu prešla cijela komunistička organizacija, koja je mene bacila van, kada sam godine 1920. govorio protiv komunističkih načela. Danas su ovi bivši komunisti najveći agitatori Svetozara Pribićevića. Ja ne ću govoriti, što je kod izbora u Hrvatskoj bilo s kundačenjem i presipavanjem kuglica. Davana su razna naređenja od strane ministarstva unutrašnjih djela, da se izbornike prisili na glasanje za Wilderovu listu u bjelovarsko-križevačkoj županiji. Ne vjerujem, da je ministar Boža Maksimović bio toliko pokvaren, te bi on sastavio takova naređenja. To je mogao učiniti samo Wilder, koji je kao državni podsekretar izdavao naredbe za Hrvatsku. Vi prijetite, da ćete iz Narodne skupštine otjerati nas, koji smo pravi predstavnici hrvatskog naroda. Tu je dvojaki cilj, koji vas rukovodi. Prvi je cilj, da Hrvatska i Slavonija ostanu pašaluk Svetozara Pribićevića, a drugi Vam je cilj, da se spriječi bratimljenje hrvatskoga i srpskoga seljaka. Hrvatski narod nije neprijatelj srpskoga naroda. Mi Hrvati dobro znamo, da srpski seljak nije kriv svemu ovomu, što se događa. Ako Vi istjerate iz Narodne skupštine nas, predstavnike hrvatskog naroda, onda sam siguran, da će jednom doći vrijeme, kada će vama suditi srpski — seljak, što nam niste dopustili, da uđemo u parlamenat i da surađujemo u njemu.«