Hrvatska na mučilištu/Davidoviceva opomena radikalima

DAVIDOVIĆEVA OPOMENA RADIKALIMA.

Tekst toga programa objavio je 22. ožujka 1925. u sjednici Narodne skupštine Ljuba Davidović, koji je tom prigodom rekao ovaj govor u ime Bloka narodnoga sporazuma: »Ne priznajemo zakonitost izvršenih izbora. Oni su izvršeni tako, kao još nikada u ovoj zemlji. Zakoni nisu bili vršeni, a ustav nije bio poštivan. Izigravana su najosnovnija građanska prava. Tekovine mnogih generacija teško su i bolno kompromitirane. Svrha ovih izbora bila je, da sređuje naše nesređene unutarnje prilike, da podigne ugled naše otačbine. Dva su bila puta, kojima je vlada morala ići, da dođe do te svrhe. Dvije su politike bile na raspolaganju: politika sporazuma i politika čvrste ruke. Trebalo je prijeći na onu prvu politiku: sporazuma s iskrenošću i jednakošću svih građana u ovoj zemlji na osnovnim principima demokracije. Ali je vlada otišla na drugu stranu: na politiku jake ruke. Ovu politiku mi zovemo politikom sile, jer je vrlo često prelazila u otvoreno nasilje; ona je dapače katkada graničila s otvorenim barbarstvom. Mi smo i u opoziciji i na vladi uvijek bili za politiku sporazuma. Današnja je pak vlada bila za politiku sile. I na tome smo se razišli. Na tom je pitanju izvršena promjena vlade. Vlada je izašla na izbore s parolom »protiv boljševizma«, i to zato, što se ta parola mnogo lakše razumjela na zapadu, gdje je pitanje boljševizma bilo aktivno. Tako je vlada od velikih naših saveznika dobila privolu, da se u našoj zemlji stvori »antiboljševički front«. I zato je u inozemstvo išao jedan ministar. Ali naši komunisti nisu bili ozbiljna izborna opasnost za našu vladu. Trebalo je naći drugu jaču i snažniju stranku, koja je ozbiljan izborni takmac, pa nju proglasiti komunističkom strankom. Time je vlada došla u vrlo interesantan položaj, da onima, koji kažu, da nisu boljševici, govori, da jesu, a onima, koji kažu »jesmo boljševici«, vlada veli: »Niste boljševici«. Za politiku sporazuma glasovalo je 350.000 izbornika više, nego li za politiku čvrste ruke. Prije izbora nam se stalno prigovaralo, da mi vodimo politiku na programu, koji nije bio naš izborni program. Danas, kada smo izašli pred narod s politikom za sporazum, mi smo dobili pravo, da u ime te politike i toga sporazuma radimo i dalje. Mi smo po tome pravu i po toj dužnosti nastavili rad na politici sporazuma, pa mogu kazati, da smo ga skoro i dovršili. Pošto danas prvi put kao jedna »parlamentarna zajednica« izlazimo pred Narodnu skupštinu, dužan sam, da u prvom redu saopćim naš program, koji glasi: I. Parlamentarne stranke, koje su do sada bile udružene pod nazivom »Opozicijonog bloka«, osnivaju stalnu parlamentarnu zajednicu pod imenom: »Blok narodnoga sporazuma i seljačke (ljudske) demokracije«, te u Narodnoj skupštini nastupaju kao jedna cjelina u svim pitanjima, u kojima se radi o skupnoj politici ove zajednice. Organi bloka jesu predstavnici izvršnog odbora (uži i širi), te skupna sjednica narodnih poslanika. II. Ovaj blok uzima za osnovu svojega radnoga programa deklaraciju Davidovićeve vlade od 12. kolovoza 1924., koja će se upotpuniti drugim potrebnim zakonskim prijedlozima, naročito: zakonom o jamstvima sudske nezavisnosti, o slobodi štampe, te o slobodi sastajanja i udruživanja, pa zakonom o samoupravi seoskih i gradskih općina. III. Načini sprovođenja posljednjih izbora dokazuju hitnost zakona, kojim će se snažnije zaštititi sloboda izbora i točno označiti odgovornost organa, koji sudjeluju pri vođenju izbora, a pooštriti kazne i propisati ubrzani postupak za suđenje krivcima. Verifikaciju poslaničkih mandata treba da vrši sud. IV. Osnova politič. rada sastoji se iz programatičkih načela, koja su već bila djelomice izražena u saopćenju predsjedništva Hrvatske republikanske seljačke stranke od 24. rujna 1924., i to poimence (tu se nabraja gore spomenutih 6 točaka). Ovaj program primili su posebno klubovi stranaka, koje su u bloku, a primio ga je i zajednički klub cjelokupnog bloka. To je dovoljna garancija, da će on biti izvršen. Iznijeli smo ga pak iz dva razloga: da je sporazum moguć i da je realnost. Iznijeli smo ga i zato, da bismo postavili pitanje: može li se i dalje ostati na politici i sile i nasilja? Sila je p r i v r e m e n a . To ne treba nitko da smetne s uma. Ako je u ovoj zemlji ikada bilo čvrste ruke, — kako se to vrlo rado i često govori, — ona je u toj zemlji bila prije 12 decenija. Starac Fočo Mehmed aga i Mehmed Aganlija podijeliše ovu zemlju u ajluke i u njoj su vršili ajluke. Ali jedan oružani i snažni pokret Karađorđa uklonio je to i uništio. Naša centralistička vlada podijelila je našu zemlju u dvije nadležnosti. Tako su u nadležnost ministra predsjednika ušle: južna i sjeverna Srbija, Bosna i Hercegovina, pa Crna Gora, Srijem i jedan dio Dalmacije. U ajluk pak ministra prosvjete (Svetozara Pribićevića) ušle su: Hrvatska, Slovenija i ostali dijelovi naše zemlje, koje ne napomenuh. I počelo se u našoj zemlji raditi onako zlo, kao što nikada ranije nije bilo. Prvi je udarac dan opoziciji rasturanjem zborova. Vi ste pod nazivom »Petra Mrkonjića« formirali čete, koje su rušile slobodu građana ove zemlje. Pod njegovo ime kupite vi razne probisvijete, da ruše našu slobodu. Među ovim četnicima imate vi ljude, kao. što je nekakav De Galwitz, koji se otvoreno hvali, govoreći: »Majka mi je Madžarica, otac čisti Rus, a ja sam Srbin radikal«. Prvi je povjerenik velikoga župana u Bregalnici nekakav Ivandić. Taj čovjek je poslije povlačenja naše vojske iz bregalničkoga kraja (g. 1915.) svojom rukom koje pobio koje poklao 150 naših ranjenih i bolesnih vojnika. (Dalje govori Davidović o zlostavljanju samih narodnih zastupnika prigodom agitacije pa navodi slučajeve Sekulića, Pećića, Grola, Tomljenovića, Stajijića i Krafta, a zatim svoj govor svršava riječima:) Ako vi izvršite stanovite namjere, koje imate, onda ćete zadati smrtan udarac ideji i narodnog i državnog jedinstva. Neka nitko i nikada ne smetne s uma lijepu našu riječ, da je narod kao onaj oblak, koji blagotvorno orosi, ali koji i strahovito pokosi.«