Hrvatska na mučilištu/Borongajska skupstina HRSS 15. travnja 1923.

BORONGAJSKA SKUPŠTINA HRVATSKE REPUBLIKANSKE SELJAČKE STRANKE.

Kiša je počela padati već 14. travnja 1923., a lijevala je kao iz kabla cijelu narednu noć. Ipak to nije osujetilo dolazak pristaša Hrvatske republikanske seljačke stranke na skupštinu u Zagreb. Seljaci iz Posavine i Zagorja pješačili su gotovo cijelu noć. Je dnako su noćni odmor izgubili oni Hrvati, koji su iz Podravine i Slavonije putovali u prepunjenim vagonima. Na skupštinu je došlo mnogo ljudi iz Bosne, Banovine, Pokuplja, Moslavine, Pri morja i Gorskoga kotara, a daleko najviše iz Zagreba i okolice zagrebačke. 173Borongajska skupština Hrvatske republikanske seljačke stranke Premda je i u jutro 15. travnja padala kiša, ipak se na Zrin skom i Jelačićevom trgu sastavila golema povorka, koja je kretala kroz Jurišićevu, Draškovićevu i Vlašku ulicu prema Maksimiru, zakrenuvši pred njim na desno do predgrađa Borongaja. Ovamo su jurili također brojni automobili i fijakeri, koji su dovažali imu ćnije Zagrepčane pa domaće i strane novinare. Po sudu nepristra nih ljudi sabralo se na borongajskim livadama oko 80.000 ljudi. Sva kako je to bila najveća politička skupština, koja je dotle održana u Hrvatskoj. A sav je taj narod — premda već izmučen hoda njem — puna tri sata stajao tako reći u močvari. Mjestimice je na livadi bilo toliko vode, da je ljudima sezala do gležnja. Pa ipak su prisutni hrvatski rodoljubi sve to podnijeli od želje, da vide i čuju svojega obožavanoga vođu. Radić je na toj skupštini iz rekao ovaj govor. Hrvatski republikanski narode! Braćo, seljaci i radnici, go spodo građani! Svi znate, — a koji ne znate, sada ćete čuti, — da je napokon predsjednik beogradske vlade g. Pašić spoznao, da osim nekoga Radića postoji hrvatski narod, a osim hrvatskog na roda da postoji nešto više. To još nije poznato, a to će spo znati, da postoji hrvatska narodna snaga, — ona duhovna snaga, kojom je prije trista i pedeset godina pogaženi kmet Matija Gubec stupio više, nego li je Sljeme, više, nego što je Himalaja; stupio je na prve vrhove, stupio je na vrhunac čovječanstva i pravednosti onda, kad su gospoda mislila: Ja sam gospod i Bog tvoj, 350 godina vladala je kojekakva vlada i sila. Ta snaga duha, ta snaga čovječanske misli, ona je danas s hrvatskim narodom, i jer je ta snaga poslije svjetskoga rata mirotvorna, koja stva ra, a ne ruši, koja skuplja, a ne razdružuje, koja podiže, a ne gazi, hrvatsko je narodno zastupstvo poslalo sutra osam dana u Beograd prve svoje poruke, prve svoje upite: jeste li se opa metili barem toliko, da znate, da se nad Hrvatskom ne može vla dati silom? Mi time nismo pitali, hoćete li se odreći sile, jer znamo, da sva ta gospoda luduju. Oni se sile odreći ne mogu, toliko oni nisu čovječanski, toliko nisu pametni; ali su isku stvom naučili, da se nad Hrvatskom ne može vladati silom. Ljuba Jovanović, mozak te radikalne stranke, na taj upit: hoćete li i nadalje vladati u Hrvatskoj silom, odgovorio je jednom stra hovitom optužbom na našu gospodu, koja su se digla do naroda i protiv naroda. Kazao je: Mi vam nismo krivi, mi Srbijanci, na ročito ja. Mi smo znali, da u Hrvatskoj postoji jedan narod, i znali smo, da se hrvatski narod nije odrekao svoga imena, svoje prošlosti, svoga duha i svoje budućnosti. Ali je došao vaš Trumbić, došao je vaš Drinković, došli su Smodlake, došao je vaš Tomljenović i oni su kazali »Mi Hrvati hoćemo biti Jugoslaveni, hoćemo biti vaši, a ne svoji, jer onda smo istom svoji, kad smo vaši.« A mi smo to jedva dočekali. I tako smo se udružili. Mi više ne možemo tako lako natrag. Magarac jedan, kaže »natrag«. On se zbunio, — a nismo li mi prije dvije godine s dvjesta i tri deset hiljada izbornika kazali, da smo hrvatski narod i da smo hrvatska država. Ako mu je to malo, osamnaestoga prošloga mje seca kazali smo sa 480.000 izbornika, da su Slovenci slovenski narod, Hrvati da su hrvatski narod, a Bosna da hoće biti svoja. Ljuba Jovanović je tu pokazao, da je pametan, ali da je politički magarac. Braćo! Mi nemamo posla s državnicima, koji osjećaju za so bom duh naroda, nego s državnicima i političarima, koji se osla njaju na oštricu bajuneta. I neka se oslone do kraja, vidjet ćete, šta će biti. Zato, kad su došli k nama u Zagreb radikali, u dva dana razgovora najviše smo razgovarali o tome, hoće li se oni odreći sile, hoće li jednom spoznati, da ih sila vuče u propast, a nas u nepriliku. Gdje je ta sila, koja nas može upropastiti? To bi mogao biti samo sudnji dan i nitko drugi. 1 kad smo dva dana govorili, onda su napisali i potpisali: Narodna radikalna stranka za sve međusobne odnošaje ne će nigdje upotrijebiti sile, nego sporazum. Čim su potpisali ovo, odmah im je bilo žao. Kad su došli u Beograd, taj dokumenat turio je u džep g. Pašić i po kazao ga trojici do četvorici. Cijeli svijet danas tako misli, da je sila nesreća i da se sila upotrebljava onda, ako drugo ne može biti. Mi dolazimo četiri godine s prijedlogom: sporazum iskren i i pošten i pravedan. A oni misle, da sporazum znači biti Srbin ne samo Srbin, oni misle da sporazum znači, da najprije cijeli narod digne tri prsta u znak, da odstupa od svoga uvjerenja i priznaje nametnuto kraljevstvo. Mi se možemo sporazumjeti, što će biti s tim kraljevstvom, kakovu ćemo mu zadaću dati naro čito u međunarodnim odnošajima. To sve može biti, ali nikad više ne će biti kraljevska vlada u Zagrebu. Kraljevske vlade u Zagrebu republikanski narod ne može i ne će priznati. Kralj može biti znak naše međunarodne zajednice; ako to ugovorimo, to može biti. Ali da u Zagrebu bude kraljevska vlada i da mi toj kraljevskoj vladi dajemo soldate, pa da mi dajemo soldate i vojsku kralju, koga mi nismo izabrali, o tome nema debate. Hrvatski narode! Četiri su godine prošle, otkada mi govori mo i pišemo. Oni misle, da mi govorimo jedno vama, a drugo njima, jer su sami tako naučeni. Oni misle, da u novinama pišemo samo za vas, jer ste masa, a da vođe nešto drugačije misle. Sad su se uvjerili, da za nas fotelji, osobito beogradski, ne vrijede ni koliko najjednostavniji šoštarski stolac. Šoštar na svom stolcu pravi cipele za sebe i za drugoga; on je jedan faktor, jer da mi idemo bosi, bilo bi nas stid i žitna. A oni, koji sjede na ministar skim stolicama, oni nas izuvaju i slabe, i hoće potvrdu priznanja, da dobro rade. Onda smo dalje govorili o Bosni. Čim se spomene Bosna, Srbi odmah vele: »Gospodo! to ne može biti, Bosna je čisto srp ska.« I sad je slijedila bujica, kako svako srbijansko selo, svaka žena, svako dijete misli na Bosnu. Lijepo! Neka misle. Kad im rečete, da je Bosna izabrala sa 190.000 glasova muslimansku rela tivnu većinu, onda su skočili: »Jesu li Turci, jesu li Srbi, jesu li Hrvati?« To je riješeno. Vaši Srbi Maglajlićevci, muktaši, propali su. Muslimani Srbi ne znače u Bosni ništa. Muslimani Hrvati, oni su dobili ovih 18 mandata. I čujte: Spaho ih je dobio samo zato, jer je svuda govorio, da će poslije toga u Zagreb i da je s Radićem. I zato naša braća Muslimani ili treba da idu do kraja ovim putem, da budu čvrsti, ili da glavu upregnu u beogradski jaram, da budu u ovome. Oni su sada otišli u Beograd, jer smo se tako sporazumjeli; ali svaki čas može nastupiti momenat, da naš sporazum bude tražio, da oni ostave Beograd i da pljunu na fo telje ministarske i na stolice skupštinske. I vidite, mi ovdje javno, pred cijelim hrvatskim narodom velimo i poručujemo ovoj mu slimanskoj organizaciji, da ima toliko vrijednosti, koliko će imati hrabrosti, pa da će hrabrosti imati samo onoliko, koliko će se dr žati samo onoga, što je narodu ne pisala, nego što mu je govorila Ona mu je govorila, da će u Zagreb, da je s Radićem. Musliman ska organizacija mora biti ono, što je njezinih 16 Hrvata zastup nika. Spaho i još jedan su Hrvati samo na pola, a 16 su otvoreni Hrvati. Ako povedu hrvatsku politiku, imamo hrvatsku većinu: ako pak ne, sebe će upropastiti, a nama će napraviti malu nepri liku. Na svim vijećanjima oni su šutjeli ili su govorili o Bosni, o kojoj se teško govori s radikalnom strankom. 176Borongajska skupština 15. travnja 1923. Zato se sjajno držao Korošec. Slovenci su uvidjeli, da samo kao slovenski narod mogu s nama ići u jedan front. Mi ne trebamo podvornika. Najgadnija, najsramotnija i najružnija je stvar, da brat traži od brata, da mu bude sluga. Mi od Slovenaca — niti od nikog — to ne tražimo. Slovenci, kad su osjetili, da bi mi Hrvati, mi Hrvati republikanci, mogli Slovence osvijestiti, ne zato, da nam budu sluge, nego da budu svoji gospodari, da im omogućimo, da budu slovenski narod, primili su se sami toga posla. Hrvati! Kad kažete Hrvati, to nije od danas, Beograd misli, da je to od jučer; to je od hiljade i hiljade godina. I kad se kaže Hrvati, onda to znači ne samo našu snagu čovječansku, seljačku i republikansku. Prema tomu mi ne bi u Europi dobro stajali, jer u Europi kod mnogih političara, kad im se kaže čovječanstvo, oni misle, da je to kukavština, a njima treba soldate protiv Njemačke. Kad im se kaže republikanstvo, oni misle: to je metež, anarhija; a kad im se kaže »seljački pokret«, oni misle: to je komunizam! Nikad Europa nije bila tako glupa i tako tupa kao današnja. Europa, gdje gospodare diplomati, u kojoj je Italija mudra, a još nije dosta, Francuska naobražena, ali nije mudra, jer se ne bi tukla u Ruhru. Mi ovdje javno i otvoreno velimo: mi smo mali narod, i jer smo mali, trebamo velikih prijatelja i jakih, a ti su nam prijatelji u velikom ruskom i velikom njemačkom narodu. Kakovugod vladu imala Rusija, ona je naša i mi smo njezini. I kakovugod vladu imala Njemačka, osim cesarsko-kraljevske i vojničke, to nas nije briga. Njemački je narod najradiniji i najčestitiji, što se zamisliti može od svih velikih naroda; radiniji od Amerikanaca i Engleza. U privatnom svom životu tako čestit i tako valjan, da valjaniji biti ne može. S tim velikim njemačkim narodom mali hrvatski na rod stoji uvijek od sada do zadnjega daha. Zašto? Jer znademo, da njemački narod ne će po drugi put učiniti ludost, da pregazi koji mali narod. Njemačka je Belgiju pregazila i to je skoro svo jom glavom platio Vilim, ali moglo se i gore dogoditi. Sad mi od Njemačke tražimo, — ne ovdje, doći će za to vrijeme, — da se snađe u Vijeću Naroda, kad se tamo dođe, da prva, možda i jedina, kaže Europi: »Pa šta ludujete? Ta Zagreb je jedna europ ska prijestolnica. Zagreb ima svoju kulturu; pa je i ima. Zagreb ima univerzu, kao i mi; ima tamo i profesora, kao kod nas; ima Hrvatska na mučilištu 12 177Borongajska skupština 15. travnja 1923. tamo finih izloga, kao i kod nas; ima tamo modernih tvornica, ima čestitih pločnika, ima čak i dobru policiju, u koliko nije pod Beo gradom; a kad sluša Beograd, onda je zadnja na svijetu«. No ima i ono, što vrijedi više, nego sve ostalo. Čovječanstvo, naše republikanstvo, naš seljački pokret, to su tri izvora, iz kojih mi pijemo. Ali svijet toga ne vidi. Zato je naša sreća, da svijet vidi našu katedralu, pa imamo i šta pokazati; da svijet vidi našu akademiju, da svijet vidi naše sveučilište, našu znanost, našu in dustriju i trgovinu. Vidite, ta legitimacija Zagreba, ona je našem pokretu dala europsku vizitkartu. Sad Europa vidi, da to nije komunizam, da to nije kukavština, da to nije klerikalizam, da je to stara predaja naroda, koja na stare temelje kulture meće novu ploču, novu sa držinu slobode. Mjesec dana od izbora, a ovdje su bili strani no vinari, — ne da pitaju, oni znadu, — već samo da se propitaju. Znadu oni, da je tu Hrvatska, znadu, da je hrvatska većina, i kakva većina! Znadu, da je naša inteligencija, — ali ne Tomlje nović, Krizman i Vilder, — nego hrvatska inteligencija, koja se kupi u Hrvatskoj Zajednici, da je ona uz republikanske predstav nike hrvatskoga naroda. Kad to Europa zna, onda ona zna i to, što će biti; onda treba da bude toliko pametna, da ne postupa divlje. Ovo ćemo i zabo raviti, — ne ću reći zaboraviti, nego prekrižiti. Ali to se ne zaboravlja, da je 30.000 seljaka bilo izbatinano i zatvoreno samo radi republikanizma i da su naše žene i djeca batinani; to se ne će nikada zaboraviti. Nikad više ne će se naći čovjek u našim redovima, koji će reći, da smo mi i Srbi jedan narod. Krvnik i njegova žrtva nisu jedno. Mi znamo, da za to nije kriv srpski seljak direktno; no ali kad on udara, kad on tuče, on je osobno kriv, ili kako oni kažu »lično«. Srbijanski su seljaci krivi u toliko, kad o tome čuju, da se još nikad nije digao protest. Nijedan list, nijedan političar još se nije našao, pa da je protiv tih zvjerstva što napisao. Braćo, što to znači? Znači, da je sporazum s današnjim srpskim vlastodršcima vrlo teško postići. Nije nemoguć, ali je vrlo težak. I znači, da taj sporazum ne može biti gotov brzo. Oni bi htjeli, da mi potpišemo odmah i da nam portfelja dadu. Svi njihovi portfelji ne vrijede jednoga našega potpisa, koji bi učinio nemogućim i jedan dio naših zahtjeva. Oni hoće, da mi Hrvati njima za volju kažemo, da nismo više mirotvorci, nego ćemo biti 178Borongajska skupština 15. travnja 1923. vaši soldati; nismo više republikanci, nego smo kraljevski pan duri; nismo više hrvatski narod, nismo više hrvatska država, nego smo tu vaša pokrajina i imat ćemo nekoga vašeg tutleka. Mi bi tad postali lješine, mrtvaci. Oni su tako nerazumni, da ne znaju, kad bi njih tko pitao, — ali mi smo odveć pametni, da tražimo: — »Čujte, Srbi, zašto vi sve to ne ostavite: i kralja i Srbiju, pa ne postanete sastavni dio hrvatske seljačke republike«. Da mi okrenemo batinu, što bi oni kazali? A uvijek vele, da smo jedno. Ako smo ravnopravni, onda naša država može da vrijedi kao i vaša. Mi smo pametni i pošteni, da to od njih ne tražimo, jer je to nemoguće. Težak je sporazum zato, jer je pedeset familija u Beogradu, koje cijelu tu našu zajedničku državu pljačkaju. Bog nas oslo bodi, da oni s nama budu u Zagrebu! Ne bi bilo teško sa Srbima, ne bi bilo teško s Ljubom Davidovićem, ne bi bilo teško s radika lima, ali je u Beogradu jedna cincarska banda, kapitalistička i raz bojnička, koja sve to drži u svojim pandžama. A tu bandu ras tjerati još nije moguće. I mi ne možemo tako lako postići, da srpski narod bira slobodne ljude, koje ne bi ta banda kupila. Ali to mora biti. Može se dogoditi, a valjda će se i dogoditi, da mi ovu borbu nastavimo, kako do sad nije bila. Ako pokušaju s orju našima, — možda će i te gnjide poslati, — i ako dođu u koje selo, onda više ne će otići. Ako sa kakvom silom počnete, što bude sila veća, to gore po vas. Srpski je narod bio za to, da se osveti Kosovo; srpski je narod bio za to, da mu se učini Velika Srbija, — a vi ste rekli: »Čekajte malo, imat ćete još veću, nego što smo obećali.« Zato ste lupeži. Vi ste frankovci, — ali ste luđi, nego što su frankovci, zato, jer ste vi frankovci pred cijelom Evropom, a naši su frankovci u zapećku. Za vašeg vođu Pašića piše londonska štampa, da je Balka nac, da je nasilnik, da mu nije ništa vjerovati. Ako vaš prvi dr žavnik nema ugleda, vi ste krivi, jer ste rođeni, da narod naj prije prevarite, a onda opljačkate. Najprije ste obećali Veliku Srbiju, a niste mu je dali. Napravili ste Eshaeziju, a sad ga varate, da je mi rušimo. Mi da je rušimo, koji je nismo ni gradili i koja ne postoji kao centralistička. To je međunarodno priznati teri torij, u kojemu je — po volji Europe, a bez našeg pitanja, — i država Hrvatska i narod hrvatski. Mi to priznajemo, — jer je djelo Europe — i takva je, kakova je. Mi to priznajemo, jer je to i naša korist; mi to priznajemo, ali radimo i radit ćemo za to, da 179Borongajska skupština 15. travnja 1923. u Srbiji dođu na kormilo ljudi, koje ne će banke držati za grkljan i koji ne će biti jednostavni izvršitelji zakulisnih nepoznatih orta kluka i družina. Mi imademo dužnost, da nakon ovih izbora razgovaramo s onom srpskom strankom, koja ima većinu. Mi toga ne činimo rado. Zašto? Naša su gospoda pametnija i poštenija od onih, s kojima razgovaramo, pa ipak smo se morali s njima razići, jer nisu shvatili seljački pokret. Kad o tome sa Srbima govori mo, misle, da smo separatisti. Nego da smo u tom smislu, da mi uredimo hrvatsku svoju domovinu; unutrašnje uređenje zadrža vamo u svakom slučaju za sebe. Kad mi kažemo, da sve ono, što je kod nas — i zemlja i ljudi i sve, što je u Hrvatskoj, — da je naše, a za zajedničko dat ćemo ono, što budemo ugovorili, oni toga ne razumiju; oni kažu: »Sve je to zajedničko«, a Hrvatima daju tek milostinju. To je stanovište madžarsko. Tako je i Mad žarskoj bilo zajedničko, što je bilo važno. Ja sam radikalima rekao: nije velika pamet u četiri godine doći u Zagreb jedamput; ali je i to bolje, nego Pribićević. Ako se vi bojite biti pametni, onda se vi bojite biti čovje čanski. Po ovome sporazumu mi znademo, da nije moguće sve ono, što mi vjerujemo; ali vi mislite, da mi moramo najprije k vama u Beograd. Ne ćete nas tamo vidjeti, nego ako bude po trebno, da srušimo svu tu kliku i svu tu lopovštinu. A najsretniji bi bili, rekli smo im, da budete tako pametni i tako čovječanski, da mi u glavnom barem načinimo sporazum i da još jednom idemo u izbore. Njih je hvatala groznica: kese prazne, a bajunete nisu sigurne. A mi ćemo i u treće izbore, još ljepše nego u ove. Prvi su izbori bili mali manevri, drugi su bili srednji, a treći će biti veliki. Od Subotice do Prilepa i od Soluna do Maribora, svu da ćemo postaviti kandidate, svuda ćemo poslati agitatore, ne dva, nego dvanaest ili dvanaest stotina, pa ako bude trebalo i dvanaest hiljada. Mi to možemo. Možemo u Makedoniju, u Srbiju i Vojvodinu poslati ljude, koji su tamo služili, koji sve znadu i koji sve poznaju, koji bolje poznaju područje Srbije, nego svi ministri i cincari. I onda ćemo reći: »Čuješ, brate, ostaj, ako hoćeš i daj se dalje daviti, ili, mi te zovemo, idi u naše kolo, gdje se ne buni, gdje se ni ne puzi, gdje nismo crvi, ali niti hajduci«. Mi ćemo im kazati tri stvari: kuglice gumene jače su od olova, plug je jači nego sve bajunete i sva pera; iz jednoga pluga napravit ćeš više bajuneta, a milijun pera, a osobito onih pera, koja su kupljena. A treće je glavno: duh je jači od tijela. Čim nema duha, tijelo je lješina. Kad se dignuo Crni Đorđe, on je bio komita, jer nije htio doći na turski kolac. Vi ste eto bili borci proti tuđoj sili, mi smo borci proti domaćoj nepravdi, prevari i sili. Idite u ovo kolo; a ako ne ćete, zaokružit ćemo vas. Makedonija će ići, Crna Gora će ići, i braća će vidjeti naš hrvatski, naš seljački, naš repu blikanski prijedlog. Kao Hrvati tražimo hrvatski suverenitet, a Beograd zna, što to znači. Taj suverenitet hoćemo sporazumom, ali ne sa srpskim kraljem, nego sa srpskim narodom. A što će biti sa kraljem, to je stvar našega sporazuma. Ako oni ni na to ne pristanu, oni nisu srpski narod, nego robovi. Mi vodimo politiku republikansku. Stari plug je bio dobar i drven, a mlatilica je prije radila kuc-kuc, dok nije došla vršilica. Život napreduje, politika napreduje. Monarkija je stari plug, sta ra mlatilica, stara politika, republika je novi stroj, nova škola strahovitog svjetskog rata. Tko je poslije svjetskog rata za mo narkiju, ja mu čestitam. Naša je politika seljačka. To znači: tko najviše privređuje, treba da bude prvi, pa da u politici odlučuje svojim glasom, u upravi svojim iskustvom i u obrani svoje domovine svojim miši cama i svojim duhom, a nada sve u kontroli i u vladi. U vladu treba postaviti samo sposobne ljude, u kontrolu samo seljake, i to ne zato, jer je netko seljak, — jer i seljaka ima magaraca, i te kakovih. Naša republika nije cimer, nije napis. To je stvar, koja je nastala iz krvi i duše kao i molitva. Naše starice ne mole samo jezikom, nego i dušom; djeca mole jezikom, a i ne treba da mole, jer su djeca anđeli. Seljak treba da uzme vojke u svoje ruke. Kola su gotova i konji su upreženi, a vojke hoće da ima Pašić i Pribi ćević. Ako Beograd toga ne razumije, neka pita Crnog Đorđa. Ako ni onda ne razumije, neka pita Milana Obrenovića. Crnoga Đorđa što se tiče hrabrosti, a Obrenovića što se tiče pameti. Da nije bilo Obrenovića, nikada Srbije. Živili Hrvati, živio seljački narod!