Hrvatska na mučilištu/Borbe u Narodnoj skupštini

BORBE U NARODNOJ SKUPŠTINI.

Napokon se kralj 22. veljače odlučio, da sastav radne vlade (bez sudjelovanja Seljačko-demokratske koalicije) povjeri Velji V u k i ć e v i ć u , kako bi se mogao pravodobno u Narodnoj skup378 Borbe u Narodnoj skupštini stini proturati proračun. Vukićević je postao ministrom predsjednikom, Marinković je dobio ministarstvo vanjskih posala, Korošec ministarstvo unutrašnjih djela, Milan Grol m. prosvjete, Milan Simonović m. vjera, dr. Vlada Andrić m. agrarne reforme, Svetislav Stanković m. poljoprivrede i voda, Čeda Radović m. socijalne politike, dr. Popović m. narodnoga zdravlja, Vlajko Kocić m. pošta, Aca Mijović m. šuma i ruda, dr. Ilija Šumenković m. za izjednačenje zakona, Petar Marković m. građevina, Bogdan Marković m. financija, Milorad Vujičić m. pravde, dr. Mehmed Spaho m. trgovine, general Milosavljević m. saobraćaja, a general Hadžić ministarstvo vojske. Tako je država HSH opet dobila vladu, u kojoj nije bilo nijednoga Hrvata. Dotadašnji »predstavnik Hrvata« dr. Grga Anđelinović, koji je u demokratskom klubu bio u grupi Voje Marinkovića, optužio je Ljubu Davidovića kao glavnog krivca, što sada u novoj vladi nema nijednog Hrvata. Davidovića je napao i Pribićević zato, što je taj sporazum s Vukićevićem nazvao »tvrdim gradom, koji nitko ne može razoriti.« Pribićević je novinarima izjavio: »Protiv ove druge vlade Vukićevića, koja će se u našoj javnosti shvatiti kao p r o v o k a c i j a (izazov), poduzet ćemo najoštriju borbu u parlamentu i izvan njega.« Od sada više nema mira u javnom političkom životu SHS. Prva je borba započela već 29. veljače 1928. u Narodnoj skupštini, kad je Sava Kosanović iznio neke strahote o beogradskoj »Glavnjači«, t. j. o zatvorima uprave grada Beograda. Ministar je Korošec odgovorio, da »svagdje ima izvjesnih ekscesa i ogrešenja o zakon.« Radi toga dođe do sukoba između Korošca i Stjepana Radića, koji mu nije dao dalje govoriti. U taj sukob se umiješaše drugi zastupnici, pa i ministar Vlajko Kocić, koji je izazvao dr. Ivana Pernara u borbu na šake. Naskoro se svađa razvila u tučnjavu, u kojoj od vladinih pristaša sudjelovahu: Agatonović, Cvetković, Milutinović, Sretenović, Tešman, Nikolić i Tomo Popović, a od Hrvatske seljačke stranke: Pernar, dr. Vlatko Maček, te Stjepan i Pavle Radić. Prvi je udarac zadao Popović, i to Pernaru u trbuh. Pernar se od boli malo savio, ali se brzo uspravio, kad je vidio, da na nj ide glasoviti razbijač: četnik vojvoda Lune Jovanović, narodni zastupnik iz Kruševca. Pernar ga je dočekao i šakom udario po vilici toliko snažno, da je Luni odmah potekla krv. Nato Lune izvuče iz džepa revolver, ali ga radikali razoružaju te izvlače iz gužve. On onako krvav i u licu izgreben trga se i viče, da će već obračunati s Pernarom. Ministri Kocić i Simonović također su spremni za borbu. Slovenci iz svojih klupa stalno viču: »Udri!«, ali nijedan od njih ne izlazi iz klupe, da se tuče. Na glave zastupnika, koji se tuku, doletjelo je nekoliko stolaca. Skupštinski su podvornici zatvorili vrata, jer je nastala opasnost, da će u toj tučnjavi sudjelovati i ljudi, koji su na galeriji digli paklenu buku. Vojvoda Lune još se uvijek nije umirio. On je opet priskočio k Pernaru, kojemu je doviknuo: »Ja Vam toga ne ću zaboraviti!« Kada se sjednica nastavila, predložio je dr. Ninko Perić, da se Stjepan Radić isključi iz Narodne skupštine s 3 sjednice. Većina je prihvatila taj prijedlog. Radi toga je sutradan Seljačkodemokratska koalicija izostala iz Narodne skupštine, a Radić je pošao kralju, kojemu se pritužio na postupak vladine većine. U odsutnosti narodnih zastupnika SDK započela je 2. ožujka 1928. specijalna rasprava predloženog proračuna o ministarstvu pravde. Tom je prigodom progovorio zagrebački narodni zastupnik dr. Ante P a v e l i ć . On iznosi teško stanje pravosuđa u Hrvatskoj, gdje je pravo kapituliralo. »U tom je pogledu Hrvatska bila prije g. 1918. u sretnijem položaju, jer je pravosuđe potpuno funkcijoniralo. Danas je u Hrvatskoj nemoguće sudovanje, jer sudovi nemaju niti prostorija, u kojima bi uredovali. Od g. 1918. nije u Hrvatskoj podignuta nijedna zgrada za sudske potrebe unatoč toga, da je Hrvatska u tih 8 godina porezima i nametima iscijeđena kao limun. Ondje, gdje se sudovi nalaze u privatnim zgradama, tu se ne plaća stanarina tako, da su gotovo svi sudovi u parnicama sa svojim stanodavcima. Očajno je stanje sudaca obzirom na njihove materijalne prilike i obzirom na vršenje uprave nad njima. Ovakvim se režimom potkopavaju najviše institucije. Potkapa se ono, što bi svakomu građaninu moralo biti najsvetije. Nije dakle čudo, što iz svega toga rezultira, — te cijeli narod danas drži, — da je sud gotovo isto, što i policija, pa kako narod misli o policiji, tako misli i o sudovima. Vi kažete, da ste nas oslobodili. Pri tom mislite, da ste nas oslobodili od nekog robovanja. Ali hrvatski narod ima svoju svijest o svojoj prošlosti i o svojoj samostalnosti, pa to se ne da izbrisati. U toj svojoj svijesti hrvatski narod nastoji i radi o tome, da bude samostalan i da sam sebi gospodari.« Zastupnici Seljačko-demokratske koalicije nisu 3 dana dolazili u Narodnu skupštinu iz solidarnosti sa Stjepanom Radićem, koji je bio 29. veljače isključen iz 3 sjednice. Kada se pak 3. ožujka 1928. vratiše u Narodnu skupštinu, pročitao je Svetozar Pribićević ovu izjavu Seljačko-demokratske koalicije: »Obzirom na sistematsko zapostavljanje svih prečanskih krajeva i naroda, što ga predstavlja SDK, te obzirom na napadaj na sjednici Narodne skupštine u obliku juriša na oba predsjednika SDK, i na poticaj članova vlade iz ministarskih klupa, kojim se članovima koalicije sprečavalo nesmetano vršenje zastupničke dužnosti, stvorila je SDK načelan zaključak, da će na to odgovoriti napuštanjem Narodne skupštine. Ali obzirom na sveukupni politički položaj, te na najviše narodne i državne interese, — a da se ipak u posljednji čas omogući temeljita promjena cijeloga režima, — odgađa se izvršenje ovoga zaključka. Povjerava se vodstvu SDK, da izabere vrijeme za izvršenje zaključka s time, da posebnim proglasom pozove sveukupni narod čitave države na najoštriju borbu protiv ovakovog režima, ovakove vlade i ovakove vladine većine. Ostane li od državnog proračuna za g. 1928. još nešto na dnevnom redu Narodne skupštine, kada se zastupnici SDK vrate u Narodnu skupštinu, ne će oni sudjelovati u raspravi proračuna prihoda i rashoda (osim financijskoga zakona), jer nipošto ne će da svojim makar i djelomičnim sudjelovanjem kod ovakve proračunske rasprave i najmanje pokriju i opravdaju neviđeno gaženje glavnih i najvećih parlamentarnih prava: naime slobodnu i svestranu raspravu prihoda i rashoda, za koju su se slobodni i kulturni narodi kroz stoljeća borili jednako, pa i više, nego li za izborno pravo. Tim povodom, što su Hrvatskoj i ostalim prečanskim krajevima — dakle dvjema trećinama države — nametnute milijarde novih državnih neopravdanih i nejednakih tereta, ovako nedostojno prokriomčarenih državnim proračunom, ne smatraju SDK, da su ovi (tereti) obvezni za krajeve i za narod, koji predstavljaju, dok se ne reparira ovako prokriomčareni proračun«. Na sjednici Narodne skupštine od 13. ožujka 1928. opet je došlo do sukoba između radikala i zastupnika Seljačko-demokratske koalicije. U svojem se ogorčenju Stjepan Radić oborio na ministra Čedu Radovića, kojemu je doviknuo: »Vi ne možete biti ministar, jer ste ili neznalica ili varalica. Vi ste derište, a ne ministar. Vi ste tikva i lupež!« Naskoro je nastala svađa, koja se prometnula u tučnjavu između radikala i zastupnika SDK, radi

čega je predsjednik dr. Ninko Perić prekinuo sjednicu. Kada je sjednica nastavljena, zaključila je vladina većina, da se Stjepan Radić opet isključuje iz 3 sjednice. Vlada je naime računala, da će se uslijed toga isključenja i svi zastupnici SDK apstinirati, te bi onda skupština nesmetano proturala i financijalni zakon, kako je prije proturala proračun. Međutim su klubovi SDK iza sjednice zaključili, da će samo Radić izostati 3 dana iz Narodne skupštine, dok će ostali zastupnici SDK dolaziti na sjednice i voditi t. zv. tehničku opstrukciju. Nešto je nasiljem a nešto i lukavošću pošlo beogradskoj vladi za rukom, da u Narodnoj skupštini protura svoj proračun za god. 1928.-9. Nato je Narodna skupština odgođena do 27. travnja 1928., te je ministar predsjednik Velja Vukićević pošao u Split, gdje se odmara za uskrsnih blagdana. Tamo se upoznao s nekim ličnostima, s kojima je pokušao, da u hrvatskim zemljama pomoću vlasti stvori novu stranku kao protutežu Seljačko-demokratskoj koaliciji. To bi imala biti »Hrvatska narodna stranka«, u kojoj bi jezgru činili hrvatski industrijalci, trgovci i novčari, a njima bi se priključilo i nekoliko zastupnika Radićeve stranke. Vukićević je odlučio, da će nekoliko članova nove stranke odmah uzeti u svoju vladu, kako bi se moglo reći, da su i Hrvati zastupani u njegovoj vladi. Istodobno će Vukićević maknuti oblasne župane u Zagrebu, Splitu i Sarajevu, koje će zamijeniti novi ljudi. Kada su Vukićevića novinari u Splitu zapitali, kako li će na to reagirati Stjepan Radić, on je odgovorio, da je na vladi tim sigurniji, čim je Radić »nesređeniji«. Vukićević je zaista 18. travnja 1928. došao u Zagreb, gdje je razgovarao s radikalima i s nekim privrednicima. Ipak mu nije pošlo za rukom namjera, da stvori »Hrvatsku narodnu stranku«, jer su to spriječili pravaši i federalisti.