Hrvatska na mučilištu/Akcija Stojana Protica

AKCIJA STOJANA PROTIĆA.

Prigodom rasprave o Vidovdanskom ustavu došlo je više puta u Narodnoj skupštini do opreka između radikala i demo krata. Najviše su se natezali radi imena novo stvorene države. Demokrati su tražili, da država dobije ime »Jugoslavija«, kako ju naziva inozemstvo. Radikali se pak nikako ne htjedoše odreći srpskog imena. Zato su demokrati morali popustiti, pa je država prozvana »kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca«. Kraticom se ime države izražavalo slovima SHS, što su Hrvati tumačili riječi 122Akcija Stojana Protića ma »Srbin hoće sve«, dok su im Srbi uzvraćali riječima »Samo Hrvat smeta«. Često su radikali govorili, da se osjećaju nesretnima, što u vladi moraju surađivati s demokratima. Tako su osjećali i brojni prijatelji Stojana Protića u Radikalnoj stranci. Oni ga nisu osta vili, premda je Protić bio protivnik Vidovdanskog ustava, radi čega se zamjerio Nikoli Pašiću, koji je 1. siječnja 1921. u beo gradskoj vladi zamijenio ministra predsjednika Vesnića. Protić se dapače javno oborio na prihvaćeni Vidovdanski ustav riječi ma: »U našoj državi je prijeko potreban sporazum među pleme nima. Bez takvoga sporazuma nije moguća niti državna konsoli dacija. U tu je svrhu potrebno, da se konsolidiraju političke pri like, naročito među Hrvatima. Potrebno je sastaviti većinu Hrvata. Sve je već u vrijenju. Meni se čini, da sadašnji sistem ne treba rušiti silom. On će se srušiti svojom unutrašnjom sla bošću i nesposobnošću.« Protić je sredinom srpnja g. 1921. došao u Zagreb, gdje je imao sastanak s desetak hrvatskih političara na banketu, što ga je u župnom dvoru priredio dr. Svetozar Rittig. Tom je prigodom bilo govora također o tomu, da bi trebalo — negdje izvan Za greba — udesiti sastanak Protića s Radićem. Do toga je sastanka i došlo 10. kolovoza u Rimskim Toplicama, gdje se Protić nalazio na ljetovanju. To bijaše uopće prvi Radićev doticaj s jednim od srbijanskih prvaka, otkako je stvorena Jugoslavija. Radić je suradniku beogradske »Tribune« saopćio neke po datke o spomenutom sastanku s Protićem. Radić je Protiću — među inim — rekao, da su »južni Slaveni s etnografskoga, geo grafskog i socijalnog gledišta jedan narod, ali s kulturnog i histo rijskoga gledišta — a i po subjektivnim osjećajima — to su u stvari četiri naroda: Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari. I ta četiri naroda sačinjavaju prirodan blok, gdje je svaki centralizam is ključen i uperen je izravno protiv njihove naravi; u tom je po gledu slično kao u Švicarskoj. Cijeli je problem u tome, da država ne dođe u opreku s domovinom; jer ako je to slučaj, onda dr žavna ideja ide drugim pravcem.« — Protić je Radiću rekao, da »Radikalna stranka uopće — a Pašić napose — ne vode politike protiv Hrvata«. Podjedno je Protić razložio Radiću svoje gledište o strankama i ljudima, te o tomu, što bi se imalo poduzeti. Izra zio je svoje žaljenje, što se prigodom poništavanja komunističkih mandata nije pazilo na ustavnu formu. Na rastanku je Protić izjavio želju za nastavkom razgovora s Radićem. Iz doticaja s hrvatskim političarima uvidio je Protić, kako Hrvati mrze Svetozara Pribićevića, koji je upravo u ono vrijeme učinio još jedno nasilje otimanjem imovine Saveza hrvatskih učiteljskih društava. Protić je znao, da će omiliti Hrvatima, ako i on udari na Pribićevića. I zaista je u svojem listu »Radikalu« počeo iznositi otkrića o krivcu atentata na ministra Draškovića u Delnicama. Tu je prikazano, kako je atentatora Alijagića našao i najmio Rudolf Hercigonja, kojemu je omogućeno, da poslije izvedenog atentata pobjegne iz Jugoslavije. Utvrdilo se, da je taj Hercigonja bio u vezi s Pribićevićem, koji mu je g. 1919. kao ministar unutrašnjih posala podijelio 40.000 kruna kao nagradu »za predratni nacijonalni rad«. (Hercigonja je naime bio član one družbe, koja je 18. kolovoza 1913. izvela atentat na baruna Ivana Skerlecza, tadašnjega komesara u Hrvatskoj). »Radikal« je ustvrdio, da je Pribićević poput Draškovića namjeravao mak nuti i Stjepana Radića. Od sastanka s Protićem više puta ponavlja Radić potrebu sporazuma između Hrvata i Srba. Tako je 7. listopada 1921. izja vio, da »zaista nema Hrvata, koji ne bi od svega srca želio spora zum sa Srbima na teritoriju naše države; ali isto tako nema ni jednog Hrvata, koji bi htio pogaziti svoj hrvatski narod, te koji bi prignuo šiju pred nasiljem«. Demokratima u Beogradu nije ostao neopažen Radićev sa stanak s Protićem. Oni se od sada plaše, da bi moglo doći do sporazumu između radikala i Hrvata, uslijed čega bi radikali mogli demokrate istisnuti s vlade. Zato se već među demokrati ma javljaju takvi pojedinci koji ističu potrebu doticaja s Radi ćem i s »Hrvatskim blokom«, da se paralizira radikalsko nasto janje.