Hamlet/I/I

Hamlet — Prvi čin
autor: William Shakespeare

Prvi prizor

Dvorac u Helsingöru ^[1]. Uska terasa na zidinama; vrata lijevo i
desno vode u tornjeve. Ponoć, zima i dubok mrak.
(Francisko na straži, oboružan kopljem, hoda gore-dolje. Iz
dvorca dolazi Bernard također s kopljem u ruci; on se trgne
kad čuje Franciskove korake u tami)

Bernard:

Tko ide?

Francisko:

Meni ti odgovaraj! Stoj! Kazuj, tko si!

Bernard:

Živio nam kralj!

Francisko:

Bernard?

Bernard:

Ja sam.

Francisko:

Dolazite baš u određeno vrijeme.

Bernard:

Dvanaest je već izbilo, Francisko. Pođite u postelju.

Francisko:

Baš od srca vam hvala

Na izmjeni, jer ljuta studen je,

A ja sam slab.

Bernard:

A je l' vam straža prošla

U miru?

Francisko:

Nije šušnuo ni miš.

Bernard:

Sad laku noć, pa ako s Horacijem

I s Marcelom se sretnete, što sa mnom

Imadu stražit, nek se požure.

(Ulaze Horacije i Marcel)

Francisko (sluša):

Već mislim da ih čujem. –

Stanite! Hej! Tko ste?

Horacije:

Ovoj zemlji prijatelji!

Marcel:

I podanici Dancu!

Francisko:

Laku noć!

Marcel:

O, zbogom, vrli ratniče! A tko je

Izmijenio vas ovdje?

Francisko:

Bernard je

Na mome mjestu. Zbogom!

(Odlazi)

Marcel:

Bernarde!

Bernard:

Hej, čujte, je li Horacije ovdje?

Horacije:

Dio njega!^[2]

Bernard:

Zdravo, Horacije! Zdravo,

Moj Marcele!

Horacije:

A je li noćas opet

Pojavilo se ono?

Bernard:

Ništa nisam

Ja opazio.

Marcel:

Horacije veli,

Da to se nama samo priviđa,

I ne da da ga vjera prevlada

U strašnu onu pojavu, što dvaput

Već vidjesmo je mi. I zato sam

Zamolio ga, neka s nama pođe,

Da straži u te noćne časove,

Pa ako opet dođe prikaza,

Da potvrdi, što mi smo vidjeli,

I s njom da zbori!

Horacije:

Sve koješta! Neće

Pojaviti se!

Bernard:

Sjednimo na časak,

Da učinimo jošte jedan juriš

Na vaše uši, što su tako jako

Utvrdile se protiv pričanja

O onome, što dvije smo noći mi

Već vidjeli.

Horacije:

Pa sjednimo i čujmo,

Što o tome će Bernard pričati.

Bernard:

I prošle noći, kad je ona zvijezda

Na zapadu od pola u svom tijeku

Na onom dijelu neba zasjela,

Gdje i sad plamti, tada Marcel i ja,

Baš kad je zvono udarilo jedan –

(Pojavi se duh, od glave do pete u ratnoj opremi; u ruci drži
maršalski štap)

Marcel:

Mir! Stani! Gle, i opet dolazi!

Bernard:

U liku našeg pokojnoga kralja!

Marcel:

Govori s njime, Horacije. Ti si

Latinac.^[3]

Bernard:

Horacije, gle, zar nije

Na kralja nalik?

Horacije:

Posve nalik. Trnem

Od straha i od čuda!

Bernard:

Htio bi,

Da govorimo s njime.

Marcel:

Horacije,

Ded zapitaj ga nešto!^[4]

Horacije:

Tko si ti,

Što ovo noćno doba prisvajaš^[5]

S tim ratničkim i lijepim obličjem,

U kojem je nekad stupalo

Upokojeno veličanstvo Danske?

Nebesa ti, govori! Zaklinjem te!

Marcel:

Uvrijedismo ga!

Bernard:

Eno odlazi!

Horacije:

Stoj! Zbori, zbori! Zaklinjem te, zbori!

(Duh iščezne)

Marcel:

Gle, ode; neće da odgovara.

Bernard:

Ej, Horacije, i vi dršćete

I blijedi ste!

Da l' i sad mislite,

Da to se nama samo priviđa?

Horacije:

Ne, boga mi, ja ne bih mogao

Da vjerujem, kad ne bi tako jasno

I pouzdano rođene mi oči

Svjedočile.

Marcel:

Zar nije kao kralj?

Horacije:

Da, ko što ti si ti. Baš takva je

Na njemu onda bila odora,

Kad borio se s častoljubivim

Norvežaninom. Tako mrštio se

I onda, kad je kralja poljskoga

Što vozio se na saonicama,

U ljutoj borbi na led bacio.

Baš čudno!

Marcel:

Tako dostojanstvenim

Već dvaput on je prošo korakom

U gluho doba pokraj naše straže.

Horacije:

Ja ne znam, koju misao da slijedim

Al ako sve ih priberem u jednu,

Neobičan se neki potres to

Navješćuje za našu državu.

Marcel:

Sad posjedajmo pa nek meni kaže,

Tko znade, zašto svaku Božju noć

Te tako oštre, tako budne straže,

Što podanike ove zemlje muče,

I zašto svaki dan se topovi

Od mjedi liju, zašto ratne sprave

U stranom svijetu nabavljaju, zašto

Toliko gone graditelje lađa

Na posao, da njihov mučni rad

Ni nedjelju razlučit ne može

Od radnog dana? Što se priprema,

Da znojna ova žurba čini noć

U radu danu družicom? Tko može

Poučiti me?

Horacije:

Ja. Bar tako čujem

Šaputat. Našeg bivšeg kralja, čiji

Baš sada nam se lik pojavio,

Norvežanin je negda Fortinbras^[6]

Na borbu, kako znate, izazvao,

Jer na to ga je zavist ohola

Potakla; al naš Hamlet, koji je

U ovoj strani poznatog nam svijeta

Na glasu bio sa svog junaštva,

U borbi onoj ubi Fortinbrasa.

Po njihovome onda ugovoru,

Što utvrđen je bio pečatima

I svim, što ište viteštvo i zakon,

Sa svojim je životom Fortinbras

Izgubio i svoje zemlje sve

Te dobitniku one pripadoše.

A jednaki je dio i naš kralj

Založio i da je Fortinbras

Nadvladao ga, zapao bi bio

Taj dio njemu, ko što njegov je

U Hamletovu pripao svojinu

Po istom ugovoru i po smislu

Već spomenutog članka. Ali mladi

Sad Fortinbras, što vatren je i pun

Žestine divlje, zgrnuo je negdje

Na granicama Norvegije četu

Vratolomnih i raspuštenih ljudi

– Za koru hljeba – spremajući nešto,

U čemu je đavolska smionost,

Jer našoj vladi čini se da on

Tek zatim ide, kako bi nam silom

I oružanom rukom oteo

Sve zemlje, koje otac mu je, rekoh,

Izgubio. I to je, držim ja,

Baš glavni razlog našem spremanju

I ovim našim stražama i tome

Komešanju i žurbi toj u zemlji.

Bernard:

Ja mislim da je to i ništa drugo.

I s tim se slaže, što se na straži

Pojavljuje nam onaj kobni lik,

Toliko sličan kralju, koji bješe

I jeste uzrok tome ratu.

Horacije:

To je

Tek prašak, da nam duši pogled smuti.

Za veličine rimske najveće

I slave, kad je moćni JulijePredložak:Fus

Pred padom bio, grobovi su bili

Bez stanovnika, a mrtvaci su

Po ulicama rimskim skvičali

I jecali, u platno umotani.

Baš takve znake burnih događaja,

Što ko glasnici uvijek stupaju

Pred udesom i što su uvod kobnoj

Budućnosti, pokazalo je nebo

I zemlja našem narodu i kraju.

Pojavile se zvijezde ognjenih

Repova, rosa krvava i sunce

Potamnjelo^[7], a ona vlažna zvijezda^[8],

Što moćna je u kraljevstvu Neptuna^[9],

Od pomrčine stradaše toliko

Te rekao bi da je sudnji dan.

(Duh se opet pojavi)

Al tiho! Gle, i opet dolazi!

Zadržat ću ga, pa da me i satre!

(Raširi ruke)

O, stani, varko! Ako imaš glasa

I ako možeš govorom se služit,

Govori!

I ako mogu kakvim dobrim djelom

Umirit tebe, sebi milost steći,

Govori!

Il' ako znadeš tajnu kob na zemlji,

Da spriječimo je, kad je doznamo,

O, zbori!

Il' ako li si ugrabljeno blago

Za svog života nagomilao

U krilu zemlje – jer zbog toga vele,

Obilazite često u smrti

Vi duhovi –

(Pijetao zakukuriječe)

Govori o tom! Stani!

Govori! – Marcele! Zadrži ga.

Marcel:

Da udarim ga kopljem?

Horacije:

Ako neće

Da ustane, udri!

Bernard:

Tu je!

Horacije:

Tu je!

(Duh iščezne)

Marcel:

Mi vrijeđamo ga, prijeteći mu silom,

Gdje on je tako veličanstven! Jer

Neranjiv on je ko i zrak, a pusti

Ti udarci su naši zloban rug.

Bernard:

Govorit htjede baš, kad pijetao je

Zakukurijekao.

Horacije:

A onda se

Sav trgao ko neki teški krivac

Na strašan poziv. Čuo sam, da pijetao,

Što jutarnja je trublja, svojim jasnim

I oštrim grlom boga dana^[10] budi,

Te onda dusi, što tumaraju

I lutaju, pa bili u vatri

Il' na moru, na zemlji il' u zraku,

Na njegovu se opomenu žure

Svak u svoj stan. Da to je istina,

Dokazuje i ovaj događaj.

Marcel:

Izgubio se, kad je pijetao

Zakukurijekao. Neki pričaju,

Da prije onog doba godine,

Kad slavi se rođenje našega

Otkupitelja, ptica jutarnja^[11]

Dugovetnu svu pjeva noć, i onda

Ni dusi, vele, ne obilaze

I noći zdrave su i ne može

Da naškodi nam zvijezda nijedna,

A vještice i vile gube moć

Za čaranje; jer tako milosno

I blago to je doba.

Horacije:

Čuo sam

A i sam u to nešto vjerujem.

Al' pogledajte kako stupa jutro,

U ružičasti ogrnuto plašt,

Po rosi onog brijega visokog

Na istoku. Sad ostavimo stražu

I ako ste me voljni poslušati,

Dojavit ćemo mladom Hamletu,

Što noćas vidjesmo. Života mi,

Taj duh, što nijem je nama, njemu će

Govorit. Da mu dojavimo to?

Jer to nam naša ljubav nalaže

I dolikuje našoj dužnosti.

Marcel:

Da, hajdmo k njemu, molim vas. Ja znam,

Gdje jutros ćemo najlakše ga naći.

(Odlaze)

^ Helsingör - kod Shakespearea Elsinore; grad i luka na sjeveroistočnoj obali Danske. U njemu je kraljevski dvorac Kronborg u kojemu je u novije vrijeme Hamlet igran mnogo puta
^ dio njega (engl. a piece of him) - Postoje različita tumačenja: "dio Horacija" je njegova ruka koja se jedina vidi u mraku ili Horacije u šali kaže da je izjeden of hladnoće, tako da je ostao samo njegov dio. Možda se radi o Horacijevoj ironiji u smislu da zbog nekog razloga "nije sav svoj". Po nekim mišljenjima, Horacje ne vjeruje u duhove, pa "dio njega" znači da je prisutan tijelom, ali ne i umom.
^ latinac (engl. scholler) - učen čovjek, školar, koji poznaje latinski; prema tadašnjem vjerovanju duhovi su se najbolje "tjerali" latinskim riječima
^ Prema pučkom vjerovanju, duhovi ne mogu govoriti dok im se netko ne obrati.
^ prisvajaš (engl. usurpst) - Horacije pretpostavlja da je to ili varalica ili zao duh koji je uzeo lik pokojnog kralja.
^ Ovdje spomenuti Fortinbras je stric mladog Fortinbrasa koji će na kraju tragedije preuzeti dansku krunu, isto kao što je Hamlet spomenut nekoliko stihova niže zapravo Hamletov otac, odnosno duh.
^ Julije Cezar
^ Kometi, pomrina sunca i drugi astronomski poremećaji znak su nesreće. Vjerovalo se da "krvava rosa" također pada s neba, a danas se zna da taj fenomen izazivaju kukci.
^ vlažna zvijezda - mjesec; mjesec je vlažan jer upravlja plimom i osekom
^ kraljevstvo Neptuna - more; Shakespeare misli na djelovanje mjeseca na plimu i oseku
^ bog dana - Apolon, bog sunca
^ ptica jutarnja - pijetao; po nekim komentarima ševa