Grižula/Četvrti čin

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Treći čin Grižula: —  Četvrti čin
autor: Marin Držić
Peti čin


Prvi prizor[uredi VE]

DIJANA i MUDROS, VILE


DIJANA: Mudrosti, ti nam si zaspala! Tvoje spanje naš je rasap, naša poguba! Vidimo na ljuvenomu dvoru zlo naše, vidimo zlamenje - jedna je od našijeh vila uhićena!

MUDROS: Nemoj se čudit, božice Dijana, i Mudros ima svoga neprijatelja, a to je San; dođe: kadgodi ja njega dobudem, a kadgod i on mene dobude. Tako se i zgodi vazda kagodi smeća. Zapnite, ako igda, sada Plakiru zamčicu, osvetite se! Iziće vas napuhan u oholasti, er je vilu uhitio, mnjeće da lisica ne može upasti u stupicu.

DIJANA: Brže jedna od vas s mrežom, a druga se skrij s lukom i strjelama; kad upade, da ga pritisnemo, te jeda se osvetimo zlomu krvniku.

TREĆA VILA: Ovo nas, gospođe, pripravne! Cvitje i vi, travice zelene, potajte našu mrježu i primite Plakira našega neprijatelja, da Plakiru platimo plakir koji je imao od robstva naše vile. Skrijmo se, sestrice! Kad udari u mrježu, ti otud, ja odovud, - tako ga i pritisnimo.

Drugi prizor[uredi VE]

GRIŽULA u vrjeći sam plače.


GRIŽULA: Jaohi meni! Huda nesrjećo, gdi me dovede? Što ovo od meni bi? Što mogu ja sada? Koga da zovem, svezan u vrjeći, živ ukopan, živ ukopan?! Ovako svakomu budi tko se vili dava vezat; tko se vili dava za roba, u vrjeći svezan ostaje, da se od njega svak straši, da od njega svak bježi! Jao, od mene svak bježi! Ja sam umro, ja sam spirit, od koga svak bježi; ja sam nevoljan čovjek, ja meritam ovo i gore; ja ću veće zamuknut; ja sam umro, - umro sam, ne zovi me veće nitko!

Treći prizor[uredi VE]

RADOJE i MIONA


RADOJE:

Mionice moja mila,
   vazda mi si draga bila.

MIONA:

Ti s' Radoje, oko moje:
   tobom gledam, nu ti ne dam!
Hrabar mladi kupus sadi;
   djevojka mu ručak nosi.
Djevojčici hrabar prosi:
   "Daj to, djevo, zdravo t' živo!"
Ona veli: "I ne želi
   što t' ne more, hrabro, biti".
Radoju t' mi ovo na čâs
   ki mi obeća zlatan pojas.

RADOJE:

Mionica t' mi reče: "Rade", -
   ka mi okom srce krade,
"bit ću, mladi hrabro, tvoja,
   kad mi reče majka moja".
Majka veli mladu Radi:
   "Daću, momu, Rade mladi,
   ko mi 'e dvori i udvori".

MIONA: Radoje, za tu ti pjesan pô ove grudice.

RADOJE: Brižna ne hodila, čemu bi na paši bez tvoga Radoja?

MIONA: Sjetan ne hodio, čemu bi ti bez tvoje Mione?

RADOJE:

Miona Radi
   tere Radi!

Na, polovicu ti ove brašnenice.

MIONA:

Mioni Rade
   srce ukrade!

Radoje, hvala! - Kec, kozlići u žito!

Četvrti prizor[uredi VE]

GRUBA i prijašnji


MIONA: Tko ovo ide ovamo? Ovo nam Grube. - Bijedna Grube, nađe li Dragića?

GRUBA: Moja Mione, tugu veliku nađoh! Uteče, ni ga veće vidjeh, ni ga veće nazrjeh, ni znam, tužna, što ću.

MIONA: Luda ti si i ti toliko se brižit! Ja bih tjerala po gori vjetrovuše.

GRUBA: Mione, da bi mi srce sa mnom bilo! Da je sa mnom, mirna bih bila.

RADOJE: Bijedna Mione, kad srce gori - gori; nije kamo tugu uteći.

MIONA: Idi! - Vaše tuge, sjetne žene, na ruke od ljudi došle. Raspiramo se i pridiramo se za njih, i još im smo krive. Tko ljudem vida obrok? Žene! Tko ih puđa od buha? Žene! Tko ih krpi? Žene! Tko im u kući radi? Ko im uprede i košulje kroji? Žene! Goli bi bez nas hodili; a nut, a nut kakvi su. Sjetni, da žene uteku od vas, ne biste li iscrkali od zime u buru? Nut ono kad vjerenica vjereniku kitu svije, i tamo u Dubrovniku, kako sam čula, vodicom od rusa i njekim prahom, koji toliko lijepo miriše, potrusi odzgara, da je jedna milos vidjet; a oni nam vazda tuge zadaju. A čula sam u Dubrovniku reku: "A ne rec' to prid ženami, a ne nauč' to žene!", kako da su njim žene papagali, da onoliko govore koliko ih uče; a: "Drž' žene na uzdi, ne daj im slobode!" Imali bi nas obuzdat i žvalo nam u čeljus stavit, da se davimo i da svezane stojimo i da njim ne umijemo ništa; a Bog zna tko je razumniji, bolji i svetiji, ali mi ali oni. Vodi im nevjeste u zlatu, u svili goni nevjeste, jeda im smo draže, morite babice učit nevjestu, kako bi vjereniku ugodile. Načinjamo se mi, začinji im u kolu, jeda bismo im ispravne bile; a mi, neboge, nigda im prave. Govi kako kokošica, budi pura kako golubica, ljubi draga svoga kako grličica, poj kako slavic - sve zaludu! A mi njim krive, a mi nesrjećne! Da su blagosovljene one stare žene što se pripovijeda da rekoše: "Pođ' s tozijem bogom toliko robstvo!" ter ti rekoše ljudem: "Pođ'te zbogom, nećemo vas!" I uze svaka štit, kopje i sablju, i učiniše među sobom kraljicu i vojsku od žena. I počeše udarat na ljudi, i dobiše ljudi; i one tada bijehu, kako sad, koje vladaju gradove, a ljudi bijehu za ništa. Ma to dobro mi žene izgubismo, er zločesta jedna žena pođe se rvat s jednijem jačijem čovjekom od sebe, koji ju obali. Otole ženam pođe nazada, kako vi znate, na ukidovanje - brižne, vazda gubimo š njimi! Tako, moja Grube, zlo; a ja rekla sam ne bih se udala, da mi daju.

RADOJE: Mione, znaš ka je? Hoć' se ne udat, tad neće ni svatovi po te doć, ni se će pjet, ni se će igrat. Ako ćeš plakat, plači; ako li ć' se veselit, Radoje je tvoj.

MIONA: Brižan Radoje, onjezijem slatkijem riječmi me veže, lisico!

GRUBA: Moja Mione, da bi meni Dragić bio kakav je Radoje, ja neboga sada ne bih tužila; a kad se sam njemu dala, veće sam njegova, a nijesam moja.

MIONA: Uda' se, da nijes' tvoja, - dobre pečenice!

RADOJE: Hodi sjemo, Mione! Uzmi ti mene, a da sam tvoj, a ti tvoja budi.

MIONA: Brižna Radoja što govori! Majčino je; za to s majkom govori, brajo!

RADOJE:

Miona želi,
a maja veli:
"Rade mladi,
Mioni dragi!"

MIONA: Tu, tu!

GRUBA: Brižna Miona, puhala na vruć ukrop!

MIONA: Kozlići u žito! Kec, ovamo! Radoje, ne da'! Grube, pomozi!

RADOJE: Kec, ovamo! Vuk te ne uio!

Peti prizor[uredi VE]

PLAKIR, zatim VILE


PLAKIR (sam): Plakir ima plakir od Plakira koji ima. Žuđenje, otac moj, kad vidje lov s kijema k njemu dođoh: "Ovako lovci valjaju koji ne samo s lovom se vraćaju doma, ma s lovom vrijednijem i s lovom dostojnijem hvale. Tko kad što ulovi, veselje mu je za oni dan; ma kad se vila ulovi, veselje je za mnogo dana". Ma tko je sada slavniji, čestitiji i veći od mene? Gdje su ove bijele vile, da im ukažem ovizijem lukom što je naša kripos. Otac mi je zaimao svoj luk, da se branim od vrlosti bijelijeh vila, koje neka dođu na Plakira i da se osvete. Jes! A neće izit, najliše kad ovi luk upaze, od koga boje li se, one t' najbolje znaju. Ma što ja ne idem naprijeda i od koga se bojim? Ajme, ajme!

 

Ovdi Plakir u zamčicu upade.


PLAKIR:

Plako tužan
osta sužan,
a, Ljubavi, tvoje strile
osvojiše bijele vile.

 

Vile ga hitaju.


PRVA VILA:

Stavi doli luk i strile;
takoj hoće bijele vile.

DRUGA VILA:

I vuk mnozih, brajo, ucvili,
a kadgodi i on procvili:
znat ćeš što je činit sile
i što 'e hitat bijele vile.

PRVA VILA: Sestrice, svež'mo ga za ovi dub; nije Plakira u naš dvor vodit, er sjen od Plakira bijelijem vilam može naudit.

DRUGA VILA: Svež'mo ga i zov'mo vile, da naučimo ovoga zlića što je hitat bijele vile i činit ih robinje gorušte Ljubavi.

PLAKIR: Tko je taj, čiste bijele vile, da se ne bi privario pri takoj ljeposti? Plakir je za plakir dat; a koga Plakir hita, taj je, što se reče, na plakir došao. Nisam zločinac, ma za plakir, bez koga vile čemu su?

PRVA VILA: Kad si Plakir, a mi da od Plakira plakir imamo. - Skoči, zovi druge, u ruci nam je neprijatelj, - da se osvetimo!

Šesti prizor[uredi VE]

DIJANA, MUDROS i prijašnji



DIJANA: Mudrosti, naš hudi neprijatelj ovo je u našijeh rukah svezan! Upitaj Pravde kojijem bičem imamo ga frustat.

MUDROS: Pravde božice, osudi Plakira, neprijatelja čistih vila.

PRAVDA: Sud je moj, da Plakira bijele vile omrče, neka ostane grub, da se u nj veće nitko ne vara; i kako je zla srca, da je i crna obraza, i da ga u svoj dvor stave u tamnicu, i da zatvoren za sada tako stoji. Moj sud takoj hoće, i drugo za sad da mu se ne čini.

MUDROS: Dijana božice, oto sud Pravde. Uzmite crnu mas, crn mu obraz učinite, neka, kako srce ima gorko i grubo, da i obraz ukaže gork i grub.

DIJANA: Divice, čujete da mu se crn obraz učini?

PRVA VILA:

Obraz ti crn budi, kako su tva dila,
   nepr'jatelju hudi od pričistijeh vila.

DRUGA VILA:

I crn ti taj pogled, kojijeme tolikoj
   zadavaš tugu i zled mladosti lijepoj svoj;
budi crn i tvoj smih koji se s radosti
   kaže lip, sladak, tih, a pun je gorkosti.

PLAKIR: Bijele vile, crna djela bijeloći vašoj ne dostoje se, da crna djela čine. Vi ocrniste plakira od svijeta. Plakir da je vam s radosti vazda izmiješan, a plakijerom da med i jad okušate a moj otac Žuđenje potvrdi ovi blagosov.

MUDROS: Božice Dijana, Plakir je platio svoj dug; nije ga veće tu držat. Da se zatvori u tvrdi zatvor, da Plakira vile veće ne gledaju, er Plakir svojim pogledom truje.

DIJANA: Hrlo, divice, povedite Plakira u tamnu tamnicu, da Plakir pozna kakvo je sužanstvo i tamnica od Plakira.

PRVA VILA: Dobrovoljno, božice!

PLAKO: Od sužanstva Plakirova da i vile plakir imaju: ma sužanstvo Plakirovo hoće još velik mir učinit među čistom Dijanom i među goruštom Ljubavi. A to je, er Ljubav večeras hoće združit Vlaha Sarkočevića svojom vjerenicom, a to se ne može učinit bez čiste Dijane; uvrću se, da mir među njimi učinim i da čistoća i ljubav od sada jedan bez drugoga nigda ne stoji i, bijele vile, veće Plako neće vaš neprijatelj bit.

DRUGA VILA: Plako, grub si: ne možemo te takoga gledat, a slatke tvoje riječi neće učinit da ti nijesi naš rob; i hodi veće!

PLAKIR: Plakir je s vami i s vami budi; a kad je s vami, od gruba lijep će bit.