Giga Barićeva/3.5.1

Izvor: Wikizvor
Beethoven: Sonata QUASI UNA FANTASIA op. 27. No. 1 Giga Barićeva —  Drama: Prvi čin
autor: Milan Begović
Drama: Drugi čin


Drama: Prvi čin

Večer je, oko devet i po sati, koncem februara. Salon Gige Barićeve osvijetljenje od ulične svjetiljke, čije slabo svijetlo pada koso na uski prorez zida kraj prozora. Jedva se u polumraku vide konture pokućtva, što se naokolo zgurilo crno i sablasno: klavir se protegao kao tamna masa kakvog mamuta, a visoki se tabernakl uspravio kao golem medvjed, što čuči uza zid. Kiša udara krupno o stakla na prozorima, a izvana dopire šum kišnice što curi s krovova i siplje se možda u kakav kanal.

Najednom se začuje, kako je netko snažno potegao zvono na kućnim vratima: dug, isprekidan zvuk prosuo se kroz čitavu kuću. Laki se koraci užurbaše gore u mansardi, a kristali na lampi zazveckaše, kao da se nešto dogovaraju. Gore je zacijelo netko otvorio prozor; začu se u tišini noći ženski glas, kako pita:

- Što želite?

Odozdo, s ulice, odgovori jedan muški glas:

- Je li gospođa Barićeva kod kuće?

- Nije, ali mora do& svaki čas, - odgovori glas odozgo.

- Pustite me unutra, - reče onaj. Pričekat ću.

Ona odgovori nakon nekoliko sekunda, kao da oklijeva:

- Ja vas ne poznajem. Ne bi li se mogli navratiti malo kasnije?

- Kud ću sad po tom nevremenu? - ražesti se muškarac. - Otvorite! - Pa nadoda, nešto blaži u tonu: - Gospođa me zna vrlo dobro. - I nastavi poslije male pauze:

- Zar nije primila moj telegram?

- Jedan je telegram došao, ali je gospođa bila već izašla.

Nad stropom se opet začuše kratki, hitri koraci. I opet zveket kristala na lampi. Zatim mir od nekoliko minuta. Onda se naglo otvoriše vrata i upade unutra svijetlo iz predsoblja. U pačetvorini vrata stajao je, osvijetljen vanjskim svijetlom, krupan, visok čovjek u kabanici, šubarom na glavi, a u svakoj ruci po jedan putni kovčeg.

Ona se prigne, da mu prihvati jedan od kovčega.

- Ne, ne, - reče muškarac, - neka to zasada ostane sa mnom.

- Ako je gospodin gladan, mogu nešto donijeti, - reče Franciska plahim i devotnim akcentom. - Ili će gospodin radije pričekati gospođu?

- Radije pričekajmo gospodu. - Pa nastavi nakon kratkog premišljanja:

- A točno ne znate, kada će se vratiti?

Ona odgovori:

- Malo prije je telefonirala, da čeka tamo negdje, dok kiša popusti.

Onaj se malo pomakne, kao da će ući. Pri tom reče:

- Vraga će to popustiti! - I okrene se opet k djevojci:

- Kako se vi zovete?

Ona odgovori:

- Franciska.

- Harašo, Franciska, - prihvati on, - ja ću sjesti ovdje i pričekati. Međutim uzmite ovo!

Spusti kraj sebe kovčege, svuče kabanicu i preda je Franciski. I šubaru. Pograbivši opet svoje kovčege, stupi za jedan korak u sobu, pa kao da je tražio kontakt kraj vrata:

- Aha, tu je kontakt. - Spusti kovčeg i zavrne kontakt, kristalna lampa plane. Tad se okrene prema predsoblju:

- Sad vas više ne trebam. Hvala.

Zatvori vrata, ponese oba svoja kovčega kraj verande iza klavira i tu stane. Držeći malko otvorena usta prijeđe mirnim, ispitujućim pogledom od komada do komada pokućtva; sve unaokolo, onda još jedamput od slike do slike, pa spusti oči na veliki perzijski ćilim, kao da ispituje njegov nacrt, a napokon ih diže k lusteru, što je bio pun svijetla i odraza u kristalima. I reče sam za sebe, tiho, više s akcentom žalbe, nego zadovoljstva.

- Tu je dobro.

Naslonivši se na klavir prijeđe polako dlanom preko čela, koji spusti najprije preko jednog, onda preko drugog oka, zatim licem i napokon zaokruži podbradak. Kao da se ne snalazi, kao da ne vjeruje, da je tu, gdje sada stoji. Konačno se gledajući neprestano oko sebe, uputi sporim korakom prema stolu.

Došavši do najbližeg fotelja uvali se komotno u nj, prebaci jedno koljeno preko drugog, i kao da odavna nije tako dobro sjedio, reče malo zadovoljnije, nego prije:

- Harašo!

Tu je bio direktno izložen svijetlu s lustera. Jasno se vidjelo njegovo zagasito, ponešto brutalno lice, ispresijecano krupnim naborima, koji su na čelu bili slomljeni jakom brazgotinom, što se protegla od vrha luka lijeve obrve do ruba kose nad desnom sljepočnicom. Obrašten crnom, nešto prosijedom bradom i dosta dugom kosom, počešljanom preko glave, davao je u svojoj crnoj ruskoj bluzi dojam ruskog čovjeka, što se povećao njegovim jako izbočenim ličnim kostima. Obuven u visoke čizme, mutne i od duljeg vremena neosvjetlane, ali ne blatnjave. Uopće vidjelo se da dolazi s puta i da nije imao vremena, da se uredi. Kad se malo razdragao u fotelju, stisnuvši mišicama tijelo i maknuvši dvaput ramenima, izvadi drvenu dozu i pripali benzinskim upaljivačem cigaretu. Nakon nekoliko dimova diže se, pođe do jednog od svojih kovčega, otvori ga i iz njega izvadi harmoniku, uhvativši je za tipke, da se protegla i jeknula s nekoliko neskladnih tonova. Vrati se natrag na fotelj, gdje je prije sjedio. Držeći cigaretu u ustima zapreludira neku rusku pjesmu. U to zazvoni telefon. On se diže, baci instrument u fotelj i skine slušalicu s aparata, koji je stajao na stolcu. Odgovarao je kratko, slušao vrlo radoznalo i napeto.

- Ne, gospođa nije kod kuće. Što želite?

- Tko sam ja? No, da, - jedan gost.

- A vi, molim?

- Profesor, kako velite?

- Profesor Simeoni.

- To bih i ja htio znati. Ali mislim, da ne će dugo.

- Drage volje, koji broj?

- 34-57. - On izvadi olovku i potraži na stolu komadić papira. Pograbi jedno pismo, što je tu bilo, pogleda hitrom gestom s jedne i s druge strane kuvert, koji mu je za kratak tren zauzeo pažnju, iz koje ga ponovo trgne glas telefona.

- Jest, još danas. Koji ste ono broj rekli?

- 34-57. Harašo! - Napiše broj na kuvert, koji uze u ruku još prije nego je objesio slušalicu. Zapali svjetiljku na stolu, pogleda još jednom kuvert, na kome je otraga bila gravirana zlatna grofovska kruna. Ironično zaklima glavom:

- Grofovska kruna! - Baci prezirno pismo i reče: - Još ima toga danas! - Sad opazi na stolu telegram. Otvori ga i pogleda pomno tražeći valjda u njemu čas, kad je prispio. Spusti ga nehajno na stol, prijeđe iza divana prema jednim drugim vratima i pokuša ih otvoriti. Zaključana su. Otale pođe k verandi, kojoj su unutarnja stakla bila zastrta batistenim vitražama, odgrne jednu i pogleda kroz staklo. Tamo kao da je opazio nešto, što je u njemu izazvalo jak interes. Otvori naglo vrata od verande i uđe u nju. Nakon nekoliko trenutaka zazvoni telefon. On izleti iz verande držeći u ruci velik buket cvijeća, na kome se ljuljuckao malen kuvert za vizitkarte. Pođe hitro k aparatu, digne slušalicu.

- Halo!

- Jest, ali gospođa nije kod kuće!

- Mora doći svaki čas. Tko je tamo?

- Jedan gost.

- Moj vam je glas nepoznat? To vam vjerujem. Što da joj rečem, tko je zvao?

- Doktor Mika? Harašo!

Dok je telefonirao, druga mu je ruka visjela niz tijelo s buketom, koji je sezao do zemlje. Na zemlju se spustio i onaj mali kuvert. Kad je svršio, stavi buket na stol ispod lampe i izvuče iz malog kuverta vizitkartu. Ispruži je prama svijetlu, pogleda s jedne strane i pročita poluglasno:

- Dum spiro spero.

Zamisli se nad tim latinskim riječima, kao da im traži značenje. Gledajući neprestano u ona slova šapne ponovo:

- Dum spiro...

Sad okrene kartu i pročita s uzbuđenim naglaskom:

- Simeoni. - Pa doda tiše: - I kruna! - Odbaci kartu bez velike geste preko buketa: ona upane među dvije grančice, kao otrgnuto krilo malog avijona. Istodobno posegne za onim velikim kuvertom na stolu i rastvori pismo, koje ga odmah zainteresira. Držeći ga rastvorena u ruci, sjede polako na divan i poče da ga nijemo čita. Svaka fraza djeluje na nj kao dodir s električnom strujom: trzne pomalo glavom i ramenima kad god pročita novu. I nakon svake zastruže glasom, što je nalikovao na lako praseće groktanje, izrazujući tako svoj gnjev i sarkazam u isti mah. Dočitavši pismo uperi odsutan pogled na zid, što je stajao prema njemu, spusti ruku na bedro, a pismo mu je dršćući visjelo, držano lako od sama dva prsta, među koljenima, da napokon pane na zemlju. Iza toga prijeđe onom istom rukom preko čela, uzdahne i reče:

- No, da! - zaklima glavom i tihim glasom izusti: Simeoni.

Trgne se, dohvati sa stola telefonsku knjigu, počne da je lista i u njoj traži govoreći bez akcenta, hitro:

- Simeoni. Simeoni. Simeoni. - Kad je našao to ime, reče, ali samo mumljajem: - Aha! - zatim pročita: - Simeoni konte Šime, dr. profesor sveučilišta, Mihanovićeva...

Zvono na kućnim vratima zazvoni jako i dugo. On skoči, poleti k prozoru gledajući dolje s interesom. Vidio je samo automobil, nadignu se na prste, ali kako nije mogao vidjeti, tko stoji pred vratima, otvori jedno krilo prozora, hitro i bez buke, i oprezno se nadviri. Odozdola je dopirao razgovor: muški i ženski glas izmjenično, ali se ne čuje što govore. On se malo povuče s prozora, prisluškivajući radoznalo. Međutim je neko otvorio vrata iznutra, on se opet nagne. Sad se čulo dobro, kako veli ženski glas:

- Onda, doktore, sutra. U isto vrijeme.

- Kao i danas! - odgovori onaj muškarac. - Laku noć!

Sad se čuo udarac vratašca, istodobno škripa ključa i brave na kućnoj kapiji, šum odlazećeg automobila, što se utišao, kad je on zatvorio prozor. A zatvorio ga je hitro, kao da se žuri, da ne bude zatečen. Ostao je nepomičan tu, uz bijelu zavjesu, sličan nekome, koji stoji u zasjedi. Pauza uzbuđena očekivanja. Najedamput čuli su se ženski krikovi, koji su se postepeno približavali. Nije bilo jasno, da li su znak radosti ili poziv za pomoć.

- Marko! - Marko! - Marko! - Marko! -

I upane u sobu Giga, sva u zaprepaštenju, u iznenađenju, u radosnom nekom drhtanju i ludilu. Na sebi je imala otkopčanu krznenu kabanicu, u ruci rukavice i šešir, a na nogama čizme kaljače. Ona nije vidjela Marka, jer ga je skrivala lampa svojim širokim abažurom, zato se ustavila kraj vrata, pogleda po sobi i tišim, nešto ganutim glasom ponovila:

- Marko!

Misleći, da se možda sakrio, poleti k verandi, kojoj su ostala otvorena vrata, zaviri u nju, onda se okrene naglo i opazi ga uz prozor. Rastvori široko oči, ostade zapanjena, kao da ga ne prepoznaje, digne ruku k ustima i reče:

- Jesi li ti to, Marko? - i prepoznavši ga u isti čas poleti k njemu raširenim rukama.

On, videći da mu se ona približuje, makne se od prozora i zakloni se za najbliži fotelj. Pa reče hladno i stvarno:

- Jest, ja sam Marko! - Onda nastavi ironično, nešto mekšim glasom: - A vi, gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?

- Marko! - usklikne ona s nešto prijekora i mnogo blagosti u glasu. - Kakve su to šale u ovaj čas! - I pođe za njim uzdignuvši ruku, da ga dohvati. On se pomakne tako, da je sada bio fotelj među njima:

- Ja se ne šalim, - reče, - i nije mi do šale. Vrlo lako, da si bila ona, koju tražim, ali nisi više ona.

No ona nije marila za njegovo diferenciranje. Činjenica, da je on tu, ustalila se sada u njoj, stala je prema njoj bez ikakve kritike i dvoumice, pozitivno, kako već biva kod žene, koja odmah uđe u realnost, kao iz jedne sobe u drugu, ili iz tamna prostora u svijetli. Oči se malo zabliješte, trenu nekoliko puta, i sve je opet u redu. I pruži mu preko fotelja, koji ih je dijelio, ruku. On, kao da i ne vidi te ruke, samo reče:

- Jest, potpuno si druga!

- Zar mi ni ruke ne ćeš dati? - upita ona.

- Gdje su ti kose? Zašto si odrezala kose? - reče on s jačim akcentom.

Ona se nasmije:

- Ah, to je, dakle, što te zbunilo!

- E, da, to je danas u modi! - reče on sarkastički i zaokruži divan. Pa nadoda grubo: - U bordelima od Amura pa do Volge nema ni jedne kokote s dugim kosama!

Giga se uozbilji, pa reče s blagim prijekorom:

- Marko, kako govoriš.

- Kako jest! - prihvati on kratko.

Sjetila se sada, kako je on strahovito volio njene kose, pa reče, kao da se opravdava:

- Znam, kako si volio moje kose! No morala sam ih odrezati. To jest, same su ispale.

Marko se nasmije jako, porugljivo, grubim, teškim smijehom:

- Valjda ne misliš, da vjerujem u to.

- To je lako dokazati! - Nakon jedne kretnje nadoda: - Uostalom, znaš, da ja nikad ne lažem.

- Možda si u ovih osam godina i to naučila. I koješta drugo...

- Marko! - klikne ona s akcentom prijekora i molbe u glasu. Onda kao da se prisjetila: - Ah, što, ostavimo za poslije te diskusije. Poslije večere. Sad me najprije poljubi.

On je grubom gestom udalji od sebe:

- Ja ne ću ovdje večerati. Je li otac još uvijek stanuje tamo dolje? Idem k njemu.

Ona se zbuni potpuno, lice joj se zgrči u grimasu; usta su tražila riječ:

- Ne, on nije tamo. U bolnici je.

- Što mu je? - trgne se naglo: - Što mi nisi odmah rekla, da je bolestan? Otkada je bolestan?

- Četiri godine već. U ludnici je.

On ostade bez riječi, ali samo na trenutak, jer se odmah trgne i zavrluda po sobi, kao da nešto traži, govoreći naglo, sav bez daha:

- Idem k njemu! Odmah idem k njemu! Odmah k njemu! - pa dohvati, u nelogici uzbuđenja, svoje kovčege spremajući se da ode.

- To je nemoguće! - prileti Giga k njemu, - tako daleko! Sad ne ide nikakav vlak! - Obuhvati ga oko vrata i nasloni glavu na njegovo rame: - Marko, umiri se.

On je odgurne laktom i spusti kovčege na zemlju.

- Bolje bi bilo, da sam ostao tamo, gdje sam bio. - reče razočarano, uputi se k jednom fotelju, sjede, prigne glavu i tiho nadoda: - U ludnici!

Pauza. Polako, dotičući se jedva zemlje, dođe ona iza njega i položi mu ruku na glavu:

- Čovjek uistinu ne zna, nije li to najbolje rješenje. Strašno je bilo s njim.

Marko odmakne glavu, kao da izbjegava njen dodir:

- Ni u kojem slučaju ne može da bude ludnica najbolje rješenje. Samo se u ženskoj glavi može roditi takav sofizam. Bio je pijanica, jest, pa što onda? Koliko ima pijanaca na svijetu? Tko pije, ima nešto od života. Uživa u nečemu. I zaboravlja. Taj je našao svoje rješenje.

Opet pauza. Giga htjede da ga makne iz toga raspoloženja, pa da onda vidi, kako je i ona jednako stradala, reče:

- I ja sam izgubila oca. - Pritom digne ruku s očitom namjerom, da mu je stavi na glavu, ali se presjeti i spusti je na naslon fotelja.

- Znam. Pitao sam djevojku za nj, - odgovori on mirno.

- Oboje smo stradali, - nadoda ona, kao da ga tješi i stavi mu ruku na rame, koje on spusti, da se otme i tom dodiru. Tad ona pođe da sjedne na drugi fotelj, opazi na njemu harmoniku. Začudi se i reče:

- Što je to? - Okrene se prema njemu, ležerno ga upita: - Naučio si harmoniku? - Kad on ništa ne odgovori, nastavi u istom tonu: - Dobro? - On ne odgovara, a ona stavi harmoniku na zemlju kraj fotelja i sjede prema njemu. I reče: - Baš se veselim. Tako volim harmoniku. - On je dalje šutio, ona ga promatrala i tek je sada opazila, kako je odjeven, pa samo da nešto kaže, reče prijazno, skoro veselo: - Izgledaš kao kakav boljševik!

- Smeta te to? - odvrti on zagrižljivo.

- Ni najmanje, - usklikne ona dobroćudno. - Ni najmanje! Pa da si i uistinu boljševik!

- I jesam, - odgovori on.

- Svi smo mi danas pomalo boljševici! - reče ona veselo.

- Biti pomalo boljševik to je: koketerija za aristokrate. Poznam ja to. Možda je i tvoj konte pomalo boljševik?

Giga se lecne, iznenađena:

- Kakav konte?

- Pa onaj tvoj, što ti šalje bukete, - reče on uzbuđeno i pokaže prstom prema stolu, - i pisma u velikim kuvertima s grofovskom krunom! - Onda pođe do pisma, što je ležalo na zemlji, digne ga, izvuče iz buketa vizitkartu i baci to prema njoj: - Evo, ovaj. Toj zlatnoj kruni ne će biti pravo, da ti je muž boljševik.

- On je moj dobar prijatelj, pa će biti i tvoj, - reče ona. - Nemaš razloga, da budeš ljubomoran.

- Hoćeš valjda reći, da nemam prava.

- Velim: razloga! - prihvati ona uporno.

- Ni prava! - nadoda on još upornije. - Ako rečeš, da nemam prava, to je nešto, što se da razumjeti. Osam godina odsutnosti...

- Ne, ne, - prekine ga ona žestoko. - Nemaš razloga i ne bi ga nikad imao, da si bio odsutan jedan dan ili osam godina. Svejedno.

On se gorko, glasno, neiskreno nasmije, udari se po koljenu, digne se, istisne kroz zube:

- Besramna si kao svaka ona, koja je kao ti, - i pođe prama drugoj strani sobe.

- Marko! - krikne ona i prinese ruke k obrazima.

On se okrene naglo:

- A Trogir? Koliko si nedjelja bila kod njega u Trogiru? U tom je pismu sve napisano, - pokaže prstom na ono pismo, što sada leži kraj njenih nogu. - To je bar jasno. - »Otkad ste bili u mojoj kući, ne marim ići tamo, dok se ne vratite i zauvijek tamo ne ostanete«. - I nadoda žestoko: - Imam li sad razloga? - Dođe do nje i licem u lice, sav izobličen od prezira: - Imam li razloga?

- Nemaš nikakva razloga, - reče gledajući ga otvoreno u oči. - Jest, ljetovala sam u Trogiru, no čitavo vrijeme njega nije bilo tamo. Krivo činiš, što iz ovog ili onog izvodiš neke zaključke, umjesto da najprije čuješ, što sam sve doživjela i pretrpjela kroz ove godine, što te nije bilo, što uopće nisam znala, jesi li živ ili mrtav.

- Naravno, najprije da čujem tvoja opravdanja, uljepšanja, da se iskitiš mučeništvom i isfriziraš što zgodnije, kao što si učinila s kosama. Znam ja to! Ali; hvala Bogu, meni su moje oči i moja pamet dosta. Nisam ovdje sjedio ni pet minuta, dvaput je zazvonio telefon, dva gospodina pitaju za te. Mene pitaju dva gospodina za te. I meni daju poruke za te. A s trećim si došla kući! Kako vidim, oko tebe je vrlo živo. Poduzeće radi!

Marko je govorio žestoko i agresivno s tonovima ironije, sarkazma, mržnje, s velikim gestama i nemirnim, nervoznim koračanjem naokolo. Ona ga je bespomoćno slušala osjećajući, da će svako njeno pobijanje biti ne samo uzaludno, nego izvor novih predbacivanja s njegove strane. A htjela je samo jedno: da se on smiri i da počnu jedno drugom govoriti logično i razložito. Bila su joj donekle shvatljiva njegova sumnjičenja, jer su indicija za njih bila tu, ali joj je bilo teško reagirati na optužbe, koje bi same po sebi otpale, da se mogla objasniti a njim. Ispočetka ih je snosila, u uvjerenju, da će ih lako obeskrijepiti, sad su je počela vrijeđati. Stoga reče rezolutno:

- Marko, ja te molim, da prestaneš s uvredama i predbacivanjima. Ovako ne ćemo doći ni do čega. Dopusti mi, da ti ispričam, što se sve dogodilo kod mene kroz ovih dugih osam godina.

On žvižne dugo i posprdno. Pa reče infaman u akcentu:

- Zacijelo imaš svoj žurnal primitaka i izdataka. To će mi biti dosta.

- Marko! - skoči ona i uhvati ga za ruke: - Što govoriš?

- Ja sam profesor matematike, - ublaži on svoj glas. - Za mene su brojke ono, što drugima riječi. - I otkine se od nje. Međutim dođe do tabernakla: - Ovdje čuvaš svoje uspomene. Tu mora biti koješta.

- Sve ćeš vidjeti, sve možeš pregledati.

- Hvala! - usklikne on: - Znam dosta. Onda nadoda zlobno: - Ionako mi tajne pretince ne ćeš otkriti.

- Dat ću ti nacrt, pa ćeš moći naći sam i najskrovitiji pretinac, - reče ona, već izmučena i rezignirana.

- Apsurd! - prihvati on. - Najskrovitije je ljudsko srce. Iz njega se ne da čitati.

- Točno, - reče ona, - ali ti ćeš ipak iz moga čitati, koliko ti drago.

- Uz prethodnu cenzuju, molim! - upane joj on ironično u riječ i nadoda: - Da ne bude sablazni.

Giga nije mogla više, nego plane:

- Infamno je, kako govoriš sa mnom. Ja to ne mogu podnijeti.

Marko je gledao mirno, kako ona šeta gore dolje, a onda reče:

- Zaboravio sam ti reći, da te je konte zamolio, da ga nazoveš, kad dođeš kući. Broj je tamo na onom kuvertu sa zlatnom krunom.

- Ah, šta mi je stalo!

- Ako te ženiram, ja ću otići u drugu sobu ili na stube.

Ona poleti k stolu, nađe kuvert i zovne sve to uzbuđenija:

- Molim gospođice 34-57.

- Da. - Halo. - Giga, jest. - Primila sam. - I pročitala. - Pa ništa. Ostaje kod onoga što sam rekla: ja ne ću da vidim više nikoga. - Ni vas, pogotovo ne vas. Ali možda ipak, ako moj muž na to pristane. - Kakav muž? Bože, pa moj. - Ne, ne, vratio se. Moj muž. Marko. - jest iznenada, danas, večeras. - Da, onaj, što je s vama govorio na telefonu i sada sluša, kako se razgovaramo. - Da, da senzacionalno! Tako sam sretna!

Dok je ona govorila, Marko je slušao okrenut na druga stranu, pa mu ona nije mogla vidjeti lica. I nešto se trgnuo na riječima, »sada sluša, kako razgovaramo«. Kad je ona spustila slušalicu, reče s finom ironijom: - Eto, to je taj strašni Konte iz Trogira! Ali da ti bude sve jasno, reći ću ti, što je na stvari.

Kroz stisnute zube reče on:

- Doduše, lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba mnogo pameti, da se odgonete taj tvoj nedužni razgovor. Kako si oprezno obišla stvar! I dala mu razumjeti, da ne možeš govoriti, jer sam ja tu i slušam, kako razgovarate. - I sa žestokim klimaksom klikne: - Divno! Divno! Divno! Divno!

- I ti dakle misliš, da je konte moj ljubavnik?

- Pa vidim, čujem, čitam, znam, pipam, osjećam, njušim! Do vraga, šta me pitaš tako idijotski! - zajapuri se i razbjesni Marko, fanatičan i ogorčen. - Sva mi čula to potvrđuju, sva, u jedan glas!

- I nema nijednog među njima, što bi imalo malo razbora? - upita ona tužno, pa nadoda rezignirano: - Kako si siromašan!

Neko su vrijeme šutjeli, on gledajući preda se, a ona ravno u njega. Ona progovori prva:

- Dok sam se nadala, da ćeš se vratiti, a i poslije, kad se više nisam nadala, tako sam često mislila, kakav bi izgledao naš prvi susret, da se vratiš. Kombinirala sam ovo i ono, pitala se, što ćeš reći najprije, kakav ćeš izgledati, kako ćeš me uzeti, ispitivati, govoriti o svemu, što si doživio, koliko si stradao, zašto se nikad nisi javljao, kako si se ono izgubio u Galiciji, gdje sam skoro s uma sišla, tražeći te, ali na ovakvo nešto nisam pomišljala nikad. Da ćeš po jednom telefonskom pozivu, po jednom smiješnom buketu, po pismu jednog čovjeka, iz kojeg se najjasnije vidi, da je to neuslišani molitelj, izgraditi čitav toranj nevjere, brakolomstva, sumnjiva života - ne, toga nisam očekivala. Ali jedno ti mogu reći: varaš se. Varaš se ti i ta tvoja čula, koja mi izgledaju kao deformirani precizioni aparati, što funkcioniraju obratno, nego što bi morali.

On je slušao držeći lakat na koljenu, a podbradak na zatvorenoj šaci. Kad je svršila, rekao je s porugljivim akcentom:

- Harašo!

- Oh, da znaš, što sam se napatila, načekala, namrcvarila, ne bi se tako rugao! Da me samo hoćeš mirno saslušati, navela bih ti stotine dokaza, stotine svjedoka, ljudi, događaja i stvari, kako je sve drukčije, nego što ti misliš. Samo je žalosno, što u prvom času našeg tako dugo očekivanog sastanka moram da ti podastirem potvrde, uvjerenja i priznanice na se i na svoje osjećaje, da ih ispitaš, kao da je ljudsko srce kakva blagajna, kojoj treba računoispitač.

Marko, krut i nepomičan u svojim uvjerenjima, prihvati:

- Uvijek si znala dobro govoriti.

Ona skoči naglo, poleti do zatvorenih vrata, skine ključ, što je visio na drvenu pragu sa strane, otključa i otvori vrata, onda poleti k Marku, primi ga za ruku i povuče ga:

- Dođi! Dođi, da vidiš!

On se jedva odluči da se digne. Dovukavši ga do pred vrata, reče mu:

- Pogledaj! To je moja i tvoja bračna postelja. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam se godina svako jutro pokrivaju. Uvijek spremno, ako se ti vratiš. Ja spavam na ovom divanu.

Ona pokaže na divan, na kom je malo prije sjedila. Izgledalo je u prvi čas, da se sve izravnalo, da u Marku, koji je stajao nijem pred vratima, prema njoj, koja je u nj gledala, nastaje neko smirenje, osvještenje, i kako ne treba nego samo jedna kretnja, bilo njena ili njegova, pa da se nađu jedno drugome u zagrljaju. Uto zazvoni telefon. Oni se pogledaju i ostanu trenutak nepomični. Telefon zazvoni ponovno. On pokaže izvrnutim dlanom prema aparatu i reče dijabolično iskešen:

- Voila.

Ona, ne znajući što bi, nakon kratkog kolebanja, napravi rukom gestu, kao da joj nije više stalo ni za kim i reče:

- Ah, šta, neka zvoni!

Marko se makne s vrata, dođe do telefona, koji je međutim i po treći put zacinkao, digne slušalicu i pruži je karikiranom elegancijom Gigi:

- Gospodin je nestrpljiv.

Prihvativši slušalicu s nekom plahošću reče ona:

- Halo! Ah, to ste vi, doktore! Gdje ste sada? - Sjedite u vašoj kancelariji i radite na pledoyeru za sutra. Do zore? No, onda ćete sutra zaspati u sredini vašeg govora. - Okrene se povjerljivo prema mužu i nastavi: To je moj advokat.

Marko se ne gane. Samo sluša: Giga govori u telefon:

- Da, nisam bila cijelo popodne kod kuće. U Stenjevcu, pozvao me upravitelj, da odmah dođem, jer da je mome tastu zlo.

Sad se okrene Marku i reče nešto tiše:

- To je tata!

Marko odmahne nestrpljivo rukom, kao da joj veli, neka samo dalje razgovara. Ona nastavi:

- Zamolila sam našeg liječnika. On je bio sa mnom. Šta je dakle s Piroškom? - Opet prema Marku: - Nekadanja tatina domaćica. Sjećaš se?

Markova se radoznalost pojača. Njegov izraz izgubi svaki trag ironije. Giga se vrati k razgovoru s onim u telefonu.

- Ide? Večeras ide? No, hvala Bogu. Mjesečno? Dobro. To ću drage volje dati. - Sad se opet obrati Marku:

- Moramo je potpomoći. Trista dinara mjesečno. Inače bi ostala u Zagrebu i pravila skandale. - Govori dalje u aparat:

- S kim govorim? - Ona se nasmije: - Pogodite? - O, ne, šta vam pada na pamet. Nijedan od njih. - Vama iza leđa? Smiješno! - Jest, točno, prije je govorio s vama neki muški glas. - Jest, jest, to je onaj, koga ću uzeti. On će uopće ostati tu kod mene. - Spava noćas ovdje. I sutra. - Ne, ne, vi ga ne znate. - Ali, doktore Mika, kako da ne pogađate? Ja sam vam danas najsretnija žena u Zagrebu. - Giga se gotovo raskalašeno smije od radosti: - Ne, ne, pogodite, pogodite! - Naravno, u to ne bi nitko vjerovao, ali se dogodilo čudo. - No, hvala Bogu! Jest, Marko je tu, koga ste toliko tražili po čitavom svijetu. - Naravno, odmah sutra, ako hoćete, na crnu kavu. - Laku noć i nemojte da sjedite do jutra u toj vašoj kancelariji. Raspravu ćete ionako dobiti.

- Sutra, čim ustanem, idem k ocu, - reče Marko i sjede na fotelj.

- Možemo, - prihvati ona. Obavijestit ću našeg liječnika, s kojim sam se dogovorila za sutra poslije podne, da on ne treba da ide.

- Šta je to s Piroškom? - zapita Marko.

- Živjela je s tvojim ocem sve do njegova oboljenja. Oboje dvije bijede: Povazdan su pili zajedno, mučili se zajedno, zagriženi jedno u drugo i u svoju neodoljivu strast. Ja sam im davala za život. I za piće. On je dolazio ovamo vrlo često. Skoro svaki dan. Na jednu riječ razgovora i na dvije čašice rakije. Kad je obolio, ona je otišla u svoje mjesto, prepustila sam joj ono malo tatina pokućtva i pomogla joj da ode. Sad se vratila opet, jer nema od čega da živi.

Marko, koji je vrlo interesirano slušao, reče najednom:

- Možda imaš i za me čašicu kakve rakije?

Giga se užurba, ode do tabernakla, otvori donja vratašca i izvadi tasu s nekoliko boca likera i dvije čašice:

- Imaš pravo! Baš sam bez glave. No to si ti kriv - Prihvati jednu bocu. - Slatku ili ljutu?

- Najljuću, - reče on, - kakvu je i moj otac pio.

Ona natoči:

- Ovu je pio, baš iz ove boce. - Sebi nalije iz druge, digne čašicu, sjedne na ručni naslon njegova fotelja i reče mu koketno: - Dakle, dobro mi došao!

Kad su ispili, on reče stisnuvši oči od ljutine pića.

- Harašo! - Poslije malo zapita: - A gdje su tatine knjige? Papiri, rukopisi?

Giga mahne neutješno rukom:

- Knjige je prodao. U antikvarijatu. Dok je prodavao svoje posljednje egzemplare, ono što je najvolio, napalo ga ludilo. Sav je dućan razbacao i razvalio. I to sam morala platiti. A papiri su kod mene. Tamo! - pokaže na tabernakl.

Marko pruži čašicu:

- Molim, još jednu.

Njoj se diže ruka sporim oklijevanjem. Kad mu je natočila, reče:

- Još samo jednu. - U tim riječima bilo je nešto blage zabrinutosti, sjećala se, možda, njegova oca i pomislila, da bi on mogao poći istim putem. Podigne svoju čašicu, u kojoj je ostalo nešto likera od prije, i kucne se opet s njim, rekavši toplo, gotovo strasno:

- Sad počinje ono, što se nekad prekinulo. - Odloži čašicu, iz koje ovaj put nije pila, počeka da on ispije, baci se preko njega, obuhvati ga čvrsto rukama i upije se u njegova usta. To je potrajalo nekoliko sekunda, onda se on stade otimati, da ju je gotovo bacio sa sebe, diže se, udari bijesno čašicom, koju je još držao, o zemlju i zareži:

- Misliš, da sam idijot! Misliš, da sam idijot! - pa pođe, sav strašan, prama njoj, da se odmakla nekoliko koraka i kriknula prestrašeno:

- Šta ti je?

- Počinje ono, što se nekad prekinulo! Koliki cinizam! - Nasmije se s infernalnim akcentom: - Misliš, da ne opažam, što se sve događalo između našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? Zato valjda, jer je prošlo od onda toliko godina? Kao da ja nisam neprestano osjećao neizbrisiv trag tvojih usta, suzdržljivih i nevještih. A kakva su ta usta danas? - No, da, tako ljube sve kokote od Amura do Volge, a da ti ne bude krivo, i od Volge do Zagreba. Jer i ja sam prošao svoju školu. Htio sam da naučim sve, da saznam sve, samo da te moga izmjeriti, kad se vratim, da, izmjeriti, na svojim iskustvima kao na najosjetljivijoj vazi. I sve odgovara, točno, na tisućninu milimetra. Draga moja, mene se ne vara!

Giga je ostala zapanjena od te njegove nenadane brutalnosti. U prvi je čas pomislila, da je poludio kao i njegov otac. Ali onda se u njoj sve uzbunilo. Uvrijeđena, ponižena, uspravi se na otpor:

- Prestani već jedamput! - krikne ona sva izvan sebe. - Ti si poludio!

- Točno! - prihvati on prividno miran. - Ja i jesam od lude familije. Od pijanca! Od proletera! Neizdjelan! Neistesan! Surov! Prost! Pa nije čudo pred činjenicama, koje sam ovdje našao, nije čudo da se to ispoljuje nešto grublje i radikalnije. Drugi netko, nervno suptilniji, našao bi možda druge riječi, zgodnije definicije, superiornija stajališta, ali ja, ja ne mogu iz svoje kože ni iz svojih atavizama, takav sam, kakav sam bio uvijek, a život posljednjih nekoliko godina još je to i potencirao. Da samo znaš!

- Znam, znam, - upane mu ona u riječ, - sve znam, jer sam i sama svašta podnijela i svašta pretrpjela, i za se i za te. Ali ne smeta mene sada ni tvoja surovost ni neizdjelanost, nego tvoja uska sljepoća.

- Ili vidovitost, hoćeš da kažeš! - klikne on pun gorčine.

Ona se nasmije bolno. Htjede nešto odgovoriti na njegovu upadicu, ali kao da hoće ublažiti nesnosnu napetost među njima, prijeđe mimo svega i reče opet blago i suosjećajno:

- Pa kaži mi, što je bilo s tobom, gdje si sve bio, što si sve podnio?

- U paklu! - izdreči se on. - U jednom sam paklu bio, u drugi došao! - Nakon male pauze nadoda: - Tebi je bilo ovdje lijepo! - Pogleda naokolo: - U mirnoj kući, stisnutoj među drugim kućama, kao među dobrim sestrama, na ćilimima, na pojastučenim stolcima, gdje je svijetlo kad hoćeš da je svijetlo, gdje je toplo kad hoćeš da je toplo, gdje tvoj prst, kad ti nešto treba, zove, gdje ne vrebaju na te ljudi, životinje, gamad, sunce, vjetar, dosada, ludilo, gdje i sama smrt, kad dođe, oprezno očisti svoje noge na ulazu, zakuca, uđe pristojno, u rukavicama i sa slegnutom gestom učtivo reče: - Madame, s' il vous plait!


Giga se polako približi k njemu, sve na mahove kako on govori, i stane uza nj, kao da ga hoće zaštititi. On je nastavljao:

- Lijepo je bilo tebi ovdje. Čak i luksus da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste, uredne postelje čekaju tamo, kad dođe netko da možeš leći uza nj.

- Ti, kad dođeš! - prekine ga ona prijekorom.

- Ja ili tko drugi, svejedno! - reče on jednostavno, bez akcenta. - Meni nije bilo tako. Ja nisam imao telefona, da mi ugodno zvecka kraj uha, da mi se najavljuju gosti, što će me utješiti, razveseliti, ni pošte koja će mi odnositi i donositi pisma, barem jedno pismo, da čujem, od mojih tko je živ, i je li još moj, da mu javim da sam i ja još živ i još njegov. Da mu napišem, kao tebi onaj tvoj konte: »Dok dišem, nadam se!« A ako je zemlja da se leži na njoj, a ne u njoj, onda sam i ja imao bezbroj postelja. Divno širokih, da se možeš protegnuti od pola do pola i rastegnuti od Urala do Kamčatke. I kad ležiš, ne osjećaš da si čovjek, nego golem križ, dug i širok, što veže međusobno četiri vjetra, pa imaš božanstven užitak, da jednim krakom pipaš ledene sante na arktiku, a drugi guraš u užasno ždrijelo Ključeva, jednim škakljaš Adamovu jabučicu svemoćnom komesaru na Kremlju, a drugi držiš na krilu kakve birmanske djevice. Harašo!

On se s bolnim entuzijazmom zanio u dugogodišnje svoje patnje i kida se na križu svojih uspomena. Ona radoznalom kretnjom sluša, da sazna, što je bilo s njim kroz sve te godine:

- A gdje si bio sve te godine, u čijoj vlasti? Tko ti je zapovijedao i zašto te je mučio?

Marko nije sada odgovarao, samo se negdje zagledao preda se, s dlanovima na koljenima. Ona ga upita ponovo jačim glasom:

- Marko! Kako da se nisi mogao osloboditi?

- Znaš li, molim te, što je to pustinja Gobi? Zvijer jedna strahovita, koja nema ni ruku, ni nogu, ni očiju, ni žvala, koja je bez zubi, bez čampre, a davi te, izjeda, bode, guli, siše, kao da su u njoj sve životinje ovoga svijeta. Od tigra do pauka, od zmije ljutice do najsitnijeg moskita. Nikakvo oruđe ne može od nje obraniti, nikakav zakon zaštititi. Ulazi, prodire ona, zavlači se kroz sve pukotine i rasipa se sva na milijarde zrnaca, da dopre u najzatvorenije skrovište.

On zastane malko, kao da ga nešto guši, pa se diže, natoči čašicu rakije i naglo je ispije. Giga sjedi na ručnom naslonu fotelja: nijema, prestravljena, a oči joj nabrekle od mokrine.

- Pokriješ se gunjima, kožama, ali da se uvučeš pod stakleno zvono, pijesak prodire za tobom. Zasipa ti uši i nozdrve, probija kroz zatvorene usne i stisnute vjeđe, puni sve pore, naslaže se u nabore mozga, od krvi ti pravi blatnu kašu, od misli prhko ludilo, a od osjećaja bešćutne mogile, pod kojima je sve mrtvo, što ti je nekad bilo najdraže.

Opet ispije čašicu, pa reče:

- Sad znaš, gdje sam bio! - Sjede na divan i primi se rukama za glavu.

- A ljudi, s kojima si živio?

Iscerivši se u nakaznu grimasu, odgovori on:

- Ljudi! Harašo, ljudi! Nema tamo ljudi, ako ne ćeš tako nazvati one čudne životinje, što idu uspravno kao ti, ja i ostali ovdje, i govore nešto što sliči jeziku, ali ništa u njima osim golog instinkta. Nada u nešto, vjera u nekoga, žudnja za nekim, ali gdje je to, ni pojma od sutra nema u njima! Vječnost prazne sadašnjice, iz koje se ne izlazi. Tamnica vremena, koja nema nego jednu dimenziju: danas! Strašno! Strašno! Strašno!

Pokrije dlanovima lice. Ona priđe k njemu, klekne na divan uza nj, nasloni glavu uz njegovu i reče neobično nježno:

- Sad si tu, dragi. I našao si opet svoje sutra.

Njoj se rone suze niz obraz. Marko se ne otima, izgleda da se izgladio i izranio. Najednom mu se opet sarkazam ureže na krajevima usta i reče:

- Ali u svoj toj njihovoj strahoti nema one najužasnije, one što je gora od svih samoća, beznađa i nevjerovanja!

- Šta misliš time reći, dragi? - upita ona nježna kao paučina.

- Nema laži! - reče on opor kao grubo sukno. I nadoveže za nijansu blaže: - Njihov neukroćen instinkt sličan je vihorima u onoj pustinji u kojoj žive, nasrću, a ti ili se braniš ili se spuštaš na koljena i zamataš glavu kabanicom, da ga ne vidiš. Ali što da učiniš prema našoj pitomoj laži! Ne da ti, da se braniš ni da se predaš.

Ona za vrijeme tih Markovih riječi poodmakne malo glavu od njegove, onda se i njena ruka makinalno spusti s njegova ramena. I kad je on svršio, nakon male pauze, reče ona bolno:

- Ništa nije tako tužno kao moja velika sreća danas!

Marko nije čuo, šta je rekla, ostao je u mislima i nastavi da ih razvija:

- Evo tebe, uzmi na primjer, tebe. Mjesto da se prostreš preda mnom kao ćilim, onakva kako jest, da vidim što je na tebi vrijeme ubilježilo, što su ljudi raznijeli koljenima i dlanovima, a ti od časa do časa nešto priznaš, nešto zatajiš, nešto prevrneš, da mi izgledaš kao kabanica, sašita od tisuću krpa, što se iskazuje da je kraljevski plašt, jer je u nju zalutao komad grimiza. Jer eto, sjedimo ovdje jedan, dva sata, koliko li, pa što si mi rekla o sebi? Šta si mi iskreno priznala? Puštaš me da plovim po nekim čudnim tragovima, koje brkaš nekim riječima i pomjesima, ostavljaš me da lovim magle neke neizvjesne, koje rastjeruješ uzdasima, da ih ne dohvatim. A ja se bojim da te otvoreno pitam, jer je pitoma laž među nama. Jer sumnja je uvreda, jer pitanje je nedostojnost. Kao da ti nisi žena kao i svaka druga, izložena svojim nemirima i nasrtajima onih, koji te hoće.

- Pa pitaj, dragi, - reče ona, - pitaj za sve, otvoreno, bez zaobilaženja.

- I na sve ćeš mi odgovoriti?

Ona pođe i okrene se:

- Na sve. Kako bolje znam i mogu.

- Jesi li bila od ovoga, od onoga? - tepao je tražeći ime.

- Od koga? - upita ona.

- Od onoga Simeonija?

Giga se nasmije prostodušno:

- Opet si kod njega. Izgleda...

- Odgovori: jesi li bila njegova?

- Nisam.

- Ni poljubio te nije?

- Nikada. Ni jedamput.

- Istina?

- Istina.

- Harašo.

Nasta mučna pauza. Ona se prihvati stolca, da se ne bi srušila, pa ga malo zaobiđe i sjedne, kao da je jako umorna. On nadoda:

- Kad je tako, ne trebam dalje pitati.

- Pitaj, dragi, pitaj.

- A advokat? A advokat Mika? Tvoj advokat? - upita suho i svaki put s drugom intonacijom?

- Bože moj, - reče ona, - i on je htio da pođem za nj.

- Pa ti si udana! Imaš muža! - usklikne Marko uzbuđeno.

- Koga je prije osam godina nestalo, - prihvati ona nedužno.

- Ali nije ga nestalo, kako vidiš, živ je! - reče on još uzbuđeniji.

- Jest, živ je, hvala Bogu! - usklikne ona prestrašeno, pa nadoda tužno: - U meni si uvijek bio živ.

- A ipak si se htjela udavati?

- Oni su me htjeli uzeti, - reče ona s akcentom.

- Koji oni? Koji su to oni?

- Pa konte, kako već znaš, - odgovori ona oklijevajući.

- I advokat? - zaintači on perverzno.

- Jest, i advokat.

- Je li te poljubio tvoj advokat?

- Nije, - reče ona s lakim oklijevanjem.

- Nije? Onda jest! - Digne se i pristupi srdito k njoj. - Onda jest!

- Jedamput, i to iznenada, bez moje volje.

- I poslije toga je dolazio k tebi.

- Jest, svakoga utorka, kad sam primala.

- Aha! Razumijem! Utorkom je bio tvoj žur. To je ovdje još u modi. Tko je još dolazio k tebi?

- I ostali.

- Koji ostali? Oni, koji su te htjeli uzeti?

- Jest, advokat, konte i još njih pet. I sve sam odbila. Definitivno prije nekoliko nedjelja. A kako si vidio iz onog pisma, nisu više ni dolazili ovamo. Niti ne telefoniraju. Konte se večeras javio, jer je htio odgovor na pismo. Čuo si ga i sam. - Odahne i zašuti.

Marko pođe do tabernakla i ustavi se kraj njega. Onda upita naglo:

- Jesu li pojedince dolazili amo? Po danu? Po noći?

Ona se uspravi i krikne očajno:

- Ne pitaj me više! Ne pitaj me više! - Onda klonuvši natrag na fotelj ponovi tiho, skoro iznemoglim glasom: Ne pitaj me više.

On digne ramena i ruke i spusti ih rezignirano:

- Mora da je strašno ono, što od mene sakrivaš! Pođe prema klaviru i sjede tamo na taburet. Nasloni čelo na rub klavira i ostane tako, nepomičan i dalek.

Giga je sjedila apatična, zgrbljena na svom mjestu, s izgubljenim očima, bez misli. Nakon nekoliko trenutaka zazvoni vani na stubištu gong. Marko se trgne i iznenađen, gotovo prestrašen zapita:

- Šta je to?

- Večera, dragi! - Digne se i uputi se k njemu. - Franciska je valjda nešto spremila na brzu ruku. - Uzme ga ispod ruke i on pođe s njom nekoliko koraka. Ona doda još: - Ali ti si kod kuće, i ne ćeš zamjeriti.

Već su otvorili vrata, gotovi da izađu, kad se javi telefon. Oni se ustave i pogledaju. Giga ne reče ništa, samo otpusti Markovu ruku, ode hitro k telefonu. On učini dva tri koraka za njom. Ona diže slušalicu, ali ne posluša, nego je položi kraj aparata i vrativši se k Marku, reče:

- Idimo na večeru.

- Njet, njet, - otimaše se on: Zašto se bojiš? Pitaj, tko je.

Ona se preko volje odluči i digne aparat:

- Halo. Ovdje gospođa Barić. - S mučnim izrazom: - Ah, vi ste, Mister Kvit? - Okrene se k mužu i reče nervozno: - Jedan od gospode.

- Harašo, harašo, - reče Marko, kao da je nuka da dalje govori. Ona nastavi:

- Halo! Pa šta vam pada na pamet da telefonirate? - Kakvu senzaciju? - Jest, jest, došao je. Tko vam je rekao? - Konte? A gdje ste? - U »Gradskom Podrumu«, i tamo ste vidjeli Simeonija. I nije imao prečeg posla, nego da vam saopći veliku novost! - I vi ste već ostalima telefonirali? - No, znate. Gori ste nego babe. - Ne, ne, hvala! Ali meni se žuri. Laku noć.

Prije nego je spustila slušalicu, Marko joj ustavi ruku i reče ironično:

- Zaboravila si mu reći, koliko si sretna!

- To on zna vrlo dobro! - reče ona s nešto usiljenom ležernošću, da ublaži situaciju i nadoda: - Glupan jedan! Prije nego prođe jedna ura, znat će čitav Zagreb, da si se vratio! I uhvativši ga ispod ruke, reče: - Idimo, idimo! Moramo još i ruke oprati.

Pođu, no on se opet ustavi:

- Je l' ikada dolazi k tebi kakvo žensko? Kakva prijateljica?

- Pa dođe po koja. Ali ja ne volim prijateljica. - Kad je dorekla, ustukne, dosjetivši se, da to nije trebala reći.

- Samo prijatelje! - reče on ironično.

- Idimo, jer se inače Franciska srdi.

Marko se opet ne da:

- Mora da je vrijedna ta Franciska. Ona zacijelo zna koješta o tebi. Više nego ja.

Giga se uzruja i povuče ga snažno prama izlazu.

- Možeš je pitati, ako te ne ženira.

Oni izađu. Nekoliko sekunda zatim zacinka opet telefon.