Giga Barićeva/3.4

Izvor: Wikizvor
Gatanja i predosječanja Giga Barićeva —  Beethoven: Sonata QUASI UNA FANTASIA op. 27. No. 1
autor: Milan Begović
Drama: Prvi čin


IV. Beethoven: Sonata QUASI UNA FANTASIA op. 27. No. 1

Svjetiljka na okruglom stolu rasipala je ispod abažura svjetlo odrazujući se o pet bijelih, tvrdih košulja, uokvirenih u pet crnih smokinga, što su se uvalili u neke naslonjače. Linija svijetla dopiraše do puceta, na jednoj košulji nešto više, na drugoj nešto niže, već prema tome, kako je koji sjedio, jedan malo dublje, drugi malo uspravnije. U dnu kraj verande, čija je staklena pregrada bila zatvorena, pred klavirom, što je stajao lijevom stranom okrenut prama grupi oko stola, sjedio je u punoj sjeni profil šestoga smokinga, čiji se rukavi nisu razaznavali, nego samo dvije bijele manšete, jedna na gornjem rubu klavira, ali druga u kretnji preko tipaka hvatajući različne akorde. To zapravo nije bilo nikakvo muziciranje, nego nešto takvo, samo da se nešto radi. Neki od one petorice pušili su i otpuhivali dimove, što su se sastajali ispod svjetiljke u gotov oblak, miješajući svoje krivulje i kolobare, utanjujući se i rasplinjujući. Ruke razbacane po koljenima, po naslonima fotelja, kao siti reptili, neke sakrivene po džepovima, druge su visjele u zraku sa cigarom ili cigaretom među prstima, jedna se igrala onom crnačkom plastikom, što je uvijek ležala na stolu, a druga se opet naslonila na stol i kuckala nestrpljivo prstima; ova ili ona posegla bi u intervalima za jednom od čaša, kojim su se na brušenim rubovima i površini vina, što je u njima, hvatali refleksi žarulje u abažuru. Bio je čas pauze: netko je malo prije nešto rekao, ali sad su šutjeli slušajući dosađeno preludiranje na klaviru, koje je najedamput nadglasala petulantna zvonjava telefona. Nekoliko se onih ruku trgnulo iz svoje poze, jedna se spustila s foteljskog naslona, a druga se digla s koljena i pogladila nad njom crnu Henri Quatre-bradu. No u prvi mah nijedna se nije pružila do slušalice, sve su se diskretno sustezale. Nakon nekoliko sekunda telefon je opet zazvonio, drzak i izazovan, kao da se srdi, što nitko ne odgovara. Gospodskom lijenošću diže se s jednog koljena šaka rastvorivši se u svom putu do aparata, s koljena snimi slušalicu i dovuče je jednako lijeno i nezainteresirano do uha i usta:

- Hallo, ovdje Kuševićeva ulica, - rekoše usta monotonim niskim glasom bez ikakve varijacije. Onda se diže i druga ruka, samo malko hitrija, prekri dlanom otvor slušalice, u koji se govori, i obrati se ostalima:

- Ako vas zanima, teater je svršio!

- Vrlo važno! - klikne onaj kod klavira.

Jedna se ruka ispruži iz manšete, ispod koje izviri kvadratna zlatna ura na kajišiću od sive jelenje kože:

- Pola dvanaest!

- Još prerano! - promrmlja nov jedan glas.

- Pst! - spusti onaj dlan s otvora slušalice i nastavi da govori u nju: - Gospođe nije ovdje.

- Pa znate, valjda. Advokat Mika ne može da pije nikakvu drugu kavu osim one, koju kuha vlastoručno gospođa Giga. Franciskina mu ne prija.

- Naravno. Ona mora zbog toga u kuhinju, a mi moramo mjesto u nju gledati u doktora Miku, kako perverzno siše čik svoje cigare.

Ruka se s mokrim, izgriženim čikom malko prevrne:

- Pustite vi moj čik na miru! On se puši izvrsno.

- Jest, jest, svi smo ovdje, - nastavi onaj na telefonu, - svi, kako znate, osim vas.

- Ne, nije se dogodilo ništa, za što bi se moglo reći, da je važno.

- Samo, požurite. Jer mi vas oduševljeno ogovaramo.

- Ne, ne, doktor se Freddy drži kao mlada duvna za vrijeme novicijata. Sav je porumenio.

Sad se nasmije spustivši slušalicu i klikne:

- Izvrsno! Izvrsno!

Pa se okrene Freddyju:

- Znate li, što je rekao?

Freddy se promiješa na svom fotelju i promijeni položaj svojih koljena:

- Ne interesira me.

No onaj se nagne malo prama njemu, ispruži vrat i naprči usne:

- Kaže, da ste zato uvijek rumeni, jer se stidite svojih misli.

Svi se nasmiju, a Freddy istisne kroz zube:

- Komedijant! - i srkne pola gutljaja iz svoje čaše.

Onaj kraj klavira nastavi sa sviranjem. Ovaj put s obje ruke Chopinov valcer od jedne minute. Ali sve nekako kao da proba, sordinirano, u velikom tempu.

Freddy mu dovikne blazirano:

- Samo ne Chopina, molim vas.

Onaj, što je malo prije razgovarao na telefonu, okrene se ostalima:

- Doktoru je Freddyju potpuno svejedno, što gospodin Sambolec svira, ali protestira samo zato, da pokaže, kako on zna, da je to Chopin.

Freddy ponovo izmijeni položaj svojih koljena:

- Dragi konte, - reče skoro uvrijeđeno, - neka gospodin Sambolec udari nekoliko taktova iz bilo koga autora, pogodit ću od koga su.

Dva tri glasa odazvaše se ironičnim uzvicima:

- Na, na, na!

A advokat Mika reče:

- Nemojmo pretjerivati.

Freddy nije mario za te upadice, nego je nastavio da debatira sa svojim susjedom, još uvijek uvrijeđen:

- Izuzevši, naravno, Ponchiellije, Mascagnije i Puccinije. Tu ste vi, Dalmatinci, stručnjaci. Govori se, da tamo svaki deran stalno nosi u džepu partituru od kakve Verdijeve opere.

- To ne, - umiješa se Henri Quatre, - ali je od prve do posljednje note fućka!

Sad je Sambolec prešao na nešto drugo i udario malo jače, da su svi poslušali. Nakon nekoliko taktova, započe opet tiše, pa svirajući dovikne Freddyju:

- Šta je to, doktore?

Freddy malo posluša i digne ruku s upravljenim dlanom, kao da veli: čekajte! a onda reče:

- To mi je poznato.

Prošlo je nekoliko taktova, ali nije pogađao. Tražio je memorirajući onaj motiv, činilo mu se, da je to sad od ovoga, sad od onoga, ali se bojao, da se ne blamira. I mahne rukom, pri čemu je prešao kažiprstom preko palca, pa prihvati uvjereno:

- To mi je ipak poznato!

Sambolec započe da retardira. Onda nastavi samo lijevom rukom nekakvu pratnju i okrene se Freddyju:

- A sada? Što sviram sada? - reče i zaigra s mnogo elana u udaru jedan moderni šlager: »Ja ljubim vašu ruku, Madame!«

Dva tri trbuha ispod onih osvijetljenih košulja zatreskaše se u smijehu. Istodobno i dva, tri glasa diskretno prihvatiše melodiju: »Ja ljubim vašu ruku, Madame!« Oval Freddyjeva lica rastegao se u ženantnu dugu grimasu, ali se ubrzo stegao, raširio u prisiljen smiješak, rastvorio usta i počeo i on: »Ja ljubim vašu ruku, Madame!«

U tom trenutku nasrnula je Giga u sobu i naglo zatvorila vrata za sobom. Prestrašena, skoro u panici, poletjela je posrćući do najbližeg stolca. Svih se šestero smokinga maknuše i zaokružiše je (na jednoj se košulji otkopčilo puce i ona je neukusno zjala otkrivajući neka rutava prsa) s pitanjima i presiranim usklicima. Giga se najednom počela smijati, doduše još uvijek uzbuđena i zadihana, pokrivajući dlanovima oči, kao da se ženira. Sad su se i smokinzi malo protegli (i zjalo se one košulje zatvorilo), a advokat Mika reče:

- No, hvala Bogu, nije tako strašno.

- Samo čas, - reče Giga uhvativši malo daha, - samo čas.

Jedan je smoking potrčao do stola i donio čašu s vinom.

- Hvala, već mi je dobro, - klikne Giga. I dignuvši se uputi se k stolu, praćena od sve šestorice kao Dijana od svojih pasa. Pozvala je Miku k sebi na divan, a ostali su posjeli okolo na fotelje; ali ne više u komotnim, lijenim pozama kao prije, nego uspravniji, dostojanstveniji i neki malko nagnuti sprijeda, drugi podbočeni rukom u skladnom držanju.

- Od čega ste se maloprije prestrašili? - upita Angelus Posthumus.

Giga samo mahne rukom i reče:

- Ludost! - i okrenuvši se Miki ponudi mu kutiju s cigarama: - Nemojte više gristi vaš čik. Uzmite radije novu cigaru. Kava će doći odmah.

Mika je još gnječio ugasivačem u pepeljači svoj čik, kad je ušla Franciska s džezvom. Na malom stoliću uz tabernakul stajali su fildžani, u koje je sipala kavu i onda pred svaki smoking stavljala po jedan. Pred Gigu posljednji.

Međutim je konte Simeoni rekao Gigi, da je zvao Babić, saopćio da je teatar svršio i da će za malo minuta biti tu.

- Bio je, naravno, vrlo duhovit, - zaključi, - kao uvijek kad govori kroz telefon. On zacijelo nekoga unajmljuje, da mjesto njega telefonira, nekoga tko ima duha. Jer inače kod razgovora lice u lice...

- Rašpe, budite dobri večeras, - prekine ga Giga. - Ovaj jedan jedini put nemojte nikoga ogovarati.

- Zašto je toliko zakasnio? - reče Freddy

- Ja sam mu rekao, nek se samo požuri, - prihvati konte, - jer mu inače ne će ostati nijedna vlas na lubanji.

- Skalpirat ćemo ga jezicima! - usklikne Freddy i nasmije se sâm svojoj dosjetci.

Giga je srknula gutljaj kave i odlažući fildžan malo se stresla, kao da osjeća neko gađenje ili da odbija u sebi kakav neugodan dojam. Uistinu bilo je tako. Dok se Konte natjecao u duhovitosti s Freddyjem, dotle je ona u nekoliko sekunda proživjela još jedamput događaj, što joj se maloprije desio i bio povodom što je onako naprasito banula u sobu. Kad je skuhala kavu, rekla je Franciski, neka je pusti da malo stane i onda donese dolje i posluži. Prije nego se vratila gostima, htjela je da se pogleda u ogledalo i eventualno korigira kakav nedostatak na toaleti, na licu ili vlasima. Možda negdje trebaju dva tri otreska puderskom kvastom ili da ruž potegne kakav potez, što se pri izvršivanju domaćinske dužnosti pomrsio ili izbrisao, a valjda i da prođe jedamput češljem kroz frizuru. Ušla je u sobicu, gdje je nekada stanovao Šlojme, okrene kontakt i vidi na Šlojmovoj postelji na jastuku malenog miša, kako stoji nepomičan i zabezeknut trepkajući sitnim očicama (ili se to njoj samo tako pričinjalo), zguren i savinut kao odsječen dječji palac. Malo je ustukla, ali ostala ipak neko vrijeme, jer su je saletjele čudne predodžbe. Životinjica se nije micala s mjesta kao opčarana, kao da akcentuira, kako se ne miče otale, jer joj je tu dobro. Nigdje nije tako dobro kao tu, na tom jastuku od perja, na kome komotno protegne svoj dugi tanki repić, odakle je nitko ne goni, gdje je nitko ne smeta, gdje se nitko ne nada, da se udomila. Tako bespomoćno, sivo, zgureno stvorenje, s brzim, treptavim i sitnim očima bio je Šlojme, kad je ono došao s njom iz Galicije i kad ga je ostavila na tom uzglavlju, sva u vrućici i iznemoglosti od prvog napadaja bolesti, što je dolazila. Sad je također osjetila, kako joj koljena popuštaju. Uhvatila se za kvaku na vratima, koja je zaškripala, stara i rasklimana, kakva, je bila, pa se životinjica prenula, poletjela nešto malo po jastuku, a onda se naglo bacila s postelje, kao da je bila privezana za konac, pa je nečija misteriozna nevidljiva ruka iz kakva ugla potegla. U isti čas ona, Giga, u kojoj se napokon probudio neprotumačivi onaj osjećaj i idiosinkrazija, što ga uopće imaju žene pred miševima, prestraši se, izleti iz sobe, i ne zatvorivši vrata poleti niz stepenice u prvi kat. Bila je uvjerena, da miš hita za njom, i da nije ušla u sobu, gdje su je čekali njeni gosti, zacijelo bi počela kričati u pomoć, kao da je goni goropadan razbojnik ili bengalski tigar. Rekapitulirajući sve to, uz pomisao, da je životinjica u kući i da je opet može sresti, kad ostane sama, prođoše je srsi. Mika je to opazio i dosjetio se odmah, da je to u vezi s njenim uzbuđenim dolaskom. Nagne se malo do njezina uha i upita je:

- Šta je ono bilo malo prije? Čega ste se prestrašili?

Ona ponovi njegovu kretnju i reče mu na uho zaklonivši rukom usta:

- Miš.

Mika udari u smijeh, a onda stavi ruku na prsi i reče s nekom donkihoterijskom ležernošću:

- Ne bojte se. Valjda će vas nas šestero moći obraniti.

- Ne vjerujem, - odgovori Giga naglasujući komični kontrast. - Možda bi se i blamirali.

Onda se obrati Franciski:

- Franciska, kad se vratite gore, ugasite svijetlo u maloj sobi i zaključajte vrata.

Netko žestoko potegne kućno zvono. Svi se trgnuše, jedni jačom, drugi slabijom kretnjom.

- Mister Kvit! - reče Giga, pa nadoda: - Hitro, Franciska!

Konte se digne:

- Sad ćemo čuti, kako se srušio strop u teatru, a s njime i veliki luster od silnog aplauza.

- Možete govoriti, što hoćete, - prihvati advokat Mika, - ali on je prvoklasan glumac.

- Samo kad ne bi glumio i onda, kad nije na pozornici, - reče prezirno konte.

- A vi ne glumite nikad, dragi Rašpe? - upita maliciozno Giga.

Za trećinu sekunde prije, nego što je ušao Mister Kvit, pokazale su se tri orhideje u otvoru vrata i njegova ruka, što ih je nosila. Pošao je ravno do Gige, stao iza divana, jer nije mogao preda nju i poljubio ruku, koju mu je ona pružila preko ramena. Onda je uzela orhideje:

- No znate, divne su! - reče, pa se obrati Franciski: - Dajte mi jednu vazu, Franciska!

- Kako je bilo u teatru? - upita Mika.

- Nek vam bude žao, što niste bili, - odgovori gotovo srdito Babić. - Vavra: grandiozna! - i napravi kolobar oko palca i kažiprsta, pa tresne rukom u zraku.

- A vi? - upita Konte.

- Čitat ćete sutra u novinama, - odvrati Kvit s insolentnim samopouzdanjem. Onda pođe oko divana do stola, sjede kraj Freddyja na Simeonijevo mjesto, natoči i digne čašu prema Gigi:

- U vaše zdravlje.

- Zacijelo ste gladni, Mister Kvit? Franciska!

Franciska ponudi Kvita sendvičima. On izabere dva, tri i složi iz na svoj tanjurić:

- Izvrsno! Izvrsno!

I zagrize u jedan sandwich od kavijara, ostavivši u njem ugriz u formi polumjeseca s otiskom svojih krupnih prednjih zubi. Simeoni, koji je međutim došao do glumca, da protestira, što mu je odnio mjesto, opazi ostatak sendviča, što ga je onaj držao u zraku, u istoj razini sa svojim zaposlenim ustima i osjeti jako gađenje. Palo mu je na pamet zubalo njegova pokojnog djeda Konta Cippico, koji je običavao prije spavanja vaditi iz usta i držati ga isto onako palcem i kažiprstom, kao što to sada čini Mister Kvit, a kako je bilo prilično staro, nečisto i ramponirano, to je i u boji imalo jednak ton kao i ugriz onoga sendviča sa svojim amalgamom od putra i kavijara. Giga je vidljela njegovu grimasu, ali se nije dosjetila, što ju je izazvalo.

- Ne ćete i vi, Rašpe, - pokaže glavom na zdjelu sa sendvičima, - uzeti jedan?

Simeonijev se stomak rastvori kao u nespretnim rukama stara duvankesa. Skoro da se nije prosuo. Reče kratko kroz stisnute zube:

- Ne, hvala.

Giga je mislila da se ljuti, valjda za to, što je Babić sjeo na njegovo mjesto, pa da to nekako zabašuri, uzme malen tanjurić i upita ga s koketnim akcentom:

- Ni da vam ja izaberem? - na što povuče jedan sendvič od kavijara iz velike zdjele na onaj tanjurić, što je držala u ruci.

- Samo ne kavijara! - klikne Konte tako rezolutno, da su ga svi pogledali. Pobojavši se, da se ne bi tkogod dosjetio, što misli, brže bolje doda načinom iskusna gurmana:

- Oprostite, ali ja ne volim kavijara, što se prodaje u Zagrebu.

Freddy, koji je u svojoj garsonijeri uvijek imao za svaki slučaj mali jedan depot za nekoliko dana kavijara, uvjeren da je jednako toliko stručnjak u gurmandizama, kao i u klasičnoj muzici, zaprotestira:

- Molim, molim. Takav je kavijar u cijelom svijetu!

Konte ga pogleda preko ramena više sa sažaljenjem, nego s prezirom, onda se okrene ravno prema njemu:

- Jest, u onim restoranima, u koje ste vi zalazili. - Onda se obrati Gigi i u sasvim drugom tonu reče: - Molim vas radije jedan s laksom. I jedan s krastavcima. - Pa primajući tanjurić iz Gigine ruke i rekavši joj: - Hvala! - okrene se ponovno Freddyju i reče s dobroćudnom ironijom: - Kad opet pođete na put, mogu vam dati nekoliko adresa.

Bela Balaško, koji uopće nije volio Dalmatinca, što nije ni čudo nakon doživljenih iskustava, nije podnosio Simeonijeve prepotentne samodopadnosti. Čeprkao je nervozno prstima po svojoj Henri-Quatre i pretekao Freddyja:

- Naš dragi Konte ne bi bio pravi Dalmatinac, kad ne bi sve bolje znao od drugih.

- Čudnovato, kako ste svi vi Zagrepčani složni, kad je nešto protiv Dalmatinaca! - reče Simeoni.

- Pa nije nitko protiv vas! - usklikne Giga.

- Zar niste čuli doktora Balaška? - razgestikulirao se Konte. Ali kad se govori o jelu i piću, nek barem onda šute zagrebački, kako se ono ovdje kaže, fajnšmekeri!

Sa svih se strana diže glasan smijeh i protest. I Sambolec, koji je inače malo govorio i malo pazio, što sva ta gospoda govore, reče nešto, što se izgubilo u općem žamoru. Advokat Mika zamahne dlanovima umirujući duhove:

- Nemojmo pretjeravati. Nemojmo pretjeravati!

A Mister Kvit, koji je neprestano vukao jedan za drugim sendviče sa kavijarom, reče među dva zalogaja:

- Govorite vi što hoćete, no sendviči su izvrsni. - Iz-vr-sni!

No Simeoni nije popuštao. Dočepavši se teme, o kojoj je neobično rado debatirao, zaboravi na sve, što ga je do malo prije zanimalo. Bio je ionako nakrcan svima mogućim antagonizmima u odnosu s tom gospodom, pa mu je bio dostatan i jedan mali sudar, da se baci u borbu s fanatičnom tvrdoglavošću buldoga. U tim prepirkama i natezanjima sav bi pocrvenio, oči izbuljio, nosnice širio kao dva mala mijeha, pa se činilo, da je njegova krupna rimska glava postala još krupnija, da se nadula pod jakim pritiskom krvi, koja je šiknula u nju. Bio je famozan u takvu stadiju: najprije golem, impozantan, u svojoj nasrtljivosti, preuzetnosti, umišljenosti, a kad je dotjerao do skrajnje granice, kad je moglo da nastupi samo fizičko razračunavanje, onda se najedamput u njemu sve stišalo i sleglo kao u naglo zaustavljenu motoru. Postao bi bezopasan, nehajan, nepomičan u svojoj čvrstoj statici. Nalik na orijašku stijenu, koja se odronila od pećine i s orljavom i bukom hitila u dolinu, gdje se onda zaustavila. Giga je za to znala, pa je pustila da se oni ostali s njime prepiru. Ona je zapravo voljela kod Simeonija tu plimu i osjeku temperamenta, njegove nagle odluke, sve one male i velike kontraste, nelogičnosti, nedosljednosti u mislima i osjećajima, a pogotovo tvrdoglavosti u sitnicama, za koje inače nije bilo vrijedno trošiti ni jedne riječi. Pogotovo njegovu fanatičnu, više puta i brutalnu iskrenost, koja je u obzirljivim, proračunanim, licemjernim društvenim razgovorima djelovala sad kao satira, sad opet kao protest a vrlo često kao strašilo i sablazan, od čega su se mnogima ježile kose i nestajao dah. Mnogi su to držali za pozu i namjeru, da na silu izgleda originalan, to je i ona o njemu nekad mislila, ali kad je vidjela, da je to u njemu spontano i prirođeno, da se često uzalud muči, kako bi se ukrotio i asimilirao neiskrenim formama i obzirima ljudskoga općenja, onda ga je svagdje i pred svakim branila, pa makar i ne dijelila njegova mišljenja Ona je držala da je to nešto tipično dalmatinsko, opća crta u karakteru, velik minus u društvenosti, ali zato veliki plus u čovječnosti. Jer nije se to ispoljavalo samo, kad se radilo o drugima, nego i onda, kad je on bio po srijedi. Laž se nije nalazila među njegovim duševnim rekvizitima: možda je više puta i lagao, ali Onda je lagao i sam sebi i vjerovao u to kao u istinu. Pa kad mu je ona katkad dokazivala, kako nije onako, kao što on misli, i pobila ga neospornim argumentima, on je znao priznati:

- Jest, točno je sve, što vi kažete, ali ja ne mogu vjerovati u to.

- Onda Rašpe dospiveni, - rekla bi mu ona, - uzalud je s vama govoriti, kad vam se ni istinom ne može ništa dokazati.

- Ah, što je istina! - kliknuo bi on. - Istina je imaginarna, nestalna, istina vara. Samo je vjera što vrijedi i računa.

Možda je to i posljedica bigotnog odgoja, što je ravnao njegovim djetinjstvom, utjecaj njegove stare Bimbe, koja je vjerovala, da je njen Bog dobar i milostiv, a dočekala u životu samo krutosti i žalosti.

Sve je to padalo Gigi na pamet gledajući Konta, kako se žesti i nateže s onom gospodom. Konfrontirala ekscese njegova temperamenta, besformnu njegovu frazeologiju, impulzivne geste sa svim obzirnim replikama, posmijesima argumentima, kojima su mu se oni drugi suprotstavljali. Što je svemu tome mogao da znači diplomatski ton Bele Balaška, glupa poza Freddyja ili hladno rezoniranje Angela Posthumusa? Maske, a ne lica. Mehanika, a ne temperament. I najednom bila je sva na strani Simeonija. On i nikoji drugi. Kad ga god bude vidjela i čula, znat će, da je u njemu samo ono, što vidi i što čuje. On je možda ne će uvijek i bezgranično voljeti, ali će uvijek i bezgranično u nju vjerovati. I onda, ako se desi, da mu ne bude ono, što bi on htio i što od nje očekuje. Jednako kao i njegova Bimba sa svojim nemilosrdnim Bogom.

- Na što mislite? - nagne se k njoj Mika, koji je dotada motrio, kako ona mirnim očima gleda u Simeonija.

Ona strese glavom, prekinuta u mislima i odgovori:

- Zapravo ni na što. - Onda kao da se kaje, što je rekla neistinu, doda: - Radije na koješta. Ili točnije kako su sva ta gospoda i Konte dva potpuno različna svijeta.

- Mene ne pribrajate ni jednoj ni drugoj strani? - upita Mika, kao da se boji, da ga nije definitivno isključila.

Giga se kolebala s odgovorom. Onda stavi svoj dlan na Mikinu ruku, kojom se prije, kad se k njoj nagnuo, podbočio o sjedalo divana, i reče neobično toplim glasom:

- Ali, doktore Mika, pa vi znate, da je kod mene za vas rezervirana posebna rubrika. Vi ne spadate ni amo ni tamo.

- Nego kamo? - upita s izrazom pouzdana očekivanja i pokrije drugom rukom njezinu.

Osjetivši, što on misli, ona se nasmije, povuče svoju zarobljenu ruku, pa reče s nešto sibilinske ironije:

- Rekla sam vam: u posebnu rubriku. Zar vam nije dosta?

Malko povrijeđen odgovori on:

- Rekli ste nešto vrlo neodređeno. A to je vrlo malo.

- Pa dobro: bit ću jasnija. Ako se ikad odlučim za jednog od gospode, onda ne ću više nikada pozivati k sebi ostale. Samo vi ne smijete izostati. Je li vam dosta?

- Meni ste odredili najtežu ulogu! - usklikne on s nešto predbacivanja u boji glasa.

Nije razumjela šta misli i upita začuđeno:

- Kako to mislite?

- Degradirali ste me na svjedoka, - reče on tužno i pogleda je žalosnim očima.

Najednom mu je bilo jasno, da je on uistinu isključen iz kombinacije. On uopće i ne dolazi u obzir. Svaki joj više vrijedi od njega. I onaj vjetronjasti komedijant i onaj drugi, onaj afektirani snob, živi objekt za kolportažu: dinar po svesku. Bilo mu je žao za nju, a zatim se počeo i srditi. Glupača jedna, mislio je, bacit će se kao komad krpe. Onda će Mika morati spasavati. Samo, draga moja, da ne bude prekasno. Njen je odgovor prekinuo njegove nijeme proteste.

- Nipošto, - reče ona s iskrenim akcentom. - Vi ćete mi biti ono, što ste mi bili i dosada: jedini i najbolji prijatelj.

Okolo njih je u taj čas vladala velika buka. Prepirka se zaoštrila i svi su sudjelovali u njoj osim Kvita, koji je sad već s malo malaksalim elanom uništavao posljednji sendvič s kavijarom.

Simeoni je vikao:

- Šta vi znate, što je vino! Pijete ocat, a ne vino!

Ostali se bunili, smijali, podrugivali, izazivali.

Henri-Quatre je govorio:

- Dođite sutra na večer k Pajtleru, pa ćete se uvjeriti, da znamo što je vino!

- Izvrsno! Izvrsno! - klimao je cijelim tijelom Kvit.

- Hvala na pozivu! - odgovori ironično Konte. - Ali mi ne običavamo tratiti naše večeri po krčmama.

Sad se oglasi Freddy:

- Vi sjedite na rivi pred kafetarijom i pijete djelat.

Giga, koja je poslije replike, što ju je dala Miki, ponovno svratila pažnju na tu diskusiju, klikne:

- Freddy!

Konte se obrati k njoj:

- Pustite ga, molim vas! - Onda reče Freddyju: - Dragi moj, od djelata se ne dobivaju čirevi na želucu kao od vašega kiselog vina. Statistički je utvrđeno, da svaki drugi Zagrepčanin ima čir na želucu. Svaki drugi! Svaki drugi!

Protest se pojačao. Čulo se nekoliko: oho! oho! I advokat Mika, zaboravivši svoju neutješnost; diže ruku i htjede reći: - »Nemojmo pretjerivati!« - ali mu riječ ostane u grlu. Pero Sambolec, koji se već prije udaljio od stola i otišao do klavira, povuče prstom jedan glissando preko tipaka. A Simeoni se potpuno ražestio i dobacio visokim i monotonim akcentom:

- Jest, svaki drugi. Ulcus perforans! Ulcus perforans! - Pa ispruži prst prama Balašku: - Zašto biste inače bili tako blijedi? - Onda s istom gestom prema Freddyju: - A vi ste uopće perforirani kao rešeto!

Scena je bila neodoljivo komična. Balaško, koji je do toga časa sjedio uspravno i živo sudjelovao u atakama i izazovima, najednom se, kad mu je Konte spomenuo bljedoću, prignuo u trbuhu, kao da se prelomio. Freddy se pak stresao od jeze pred pomišlju, da bi moglo biti istina ono, što mu Konte proriče. A Anđelo Hervojić, misleći, da će Simeoni i na njega uprijeti prst, podiže i pritisne spontano obje ruke na želudac, kao da se hoće obraniti.

Giga je opazila njihove kretnje i prišapnula Miki:

- Još će im sugerirati, da su uistinu bolesni!

- To im od srca želim! - našali se zlobno Mika i odmah prihvati: - Zar vam ne idu na nerve?

- Ni najmanje, - odgovori ona, - dapače vrlo me zabavljaju. Uostalom to je i poučno. Kad su ljudi u afektu, vidi se najbolje, kakvi su.

Međutim Simeoni nije više čekao na Freddyjev odgovor, samo se okrenuo, pošao do stola, napunio svoju čašu i ispio je. Onda sjedne do Gige, poljubi joj ruku i reče mirno:

- Oprostite, katkad me uhvati moj trentun. Morao sam da se iskalim, no sada je sve prošlo.

Ona mu zaprijeti prstom:

- Pazite, - reče - nemojte govoriti zlo o Zagrepčanima!

- Molim, - ispriča se on, - ja ne govorim zlo o njima. Samo o njihovim želucima. Zapravo to ne govorim ja, nego statistika.

Žamor je potrajao još kratko vrijeme. Netko je onako kroz zube dobacio kakav protest ili opasku na račun Simeonija, netko opet komentirao njegovo držanje, ali kad su vidjeli, da se primirio i da ne mari više za njihova zadirkivanja, umirili se i oni. Razgovor se počeo hvatati druge teme, jedan ili drugi zapitkivao je Gigu ovo i ono, sve su se pažnje stale ponovo sakupljati oko nje. Sambolec je pomalo preludirao na klaviru, Kvit je definitivno prestao jesti, a Freddy, samo da i on nešto reče, upita Gigu:

- Piše li vam katkada Šlojme?

- Piše, - odgovori ona tonom kao da veli: naravno da piše, zašto ne bi pisao. - Piše, dva-tri puta mjesečno.

- Je li vam još uvijek žao za njim? - upita Kvit.

- Žao, Bože moj, žao, - odvrati ona, kao da nije načistu sama sa sobom: - Razumije se, da mi je žao.

Pa kao da joj se ne će o tome razgovarati, zapita Simeonija:

Svi su se zainteresirali i čekali napeto, što će ona reći:

- Pogodite, tko je bio prije večere kod mene?

- Ruskinja!

- Irina Aleksandrovna? - upita Freddy.

- Pa što vam je rekla? - upita Kvit. - Ne stoji li vam možda u kartama kakav komedijant, ovakav na primjer, kao što sam ja.

- Stajala mi je smrt, - odgovori Giga. - Uopće je Ruskinja večeras bila neobično okrutna. Nijedna jedina karta nije rekla bar nešto utješno. Sve samo zlo. Da čovjek svisne.

- Ne razumijem, kako inteligentan čovjek može u takvo što vjerovati, - reče Balaško.

- Divno je to! - usklikne Giga. - Samo danas nisam imala nerva. Srdila sam se na Ruskinju, kao da je ona kriva. Sve sam joj karte razbacala. I napokon je otišla neobavljena posla.

- Vjerujete li uistinu u to? - upita Posthumus.

- To je uopće vjera modernog ženskog svijeta, - reče advokat Mika. U Zagrebu kao da i nema druge vjere. Vračare, hiromantkinje, kartenaušlegerice prave bolje poslove od bilo kakva advokata. Ja bih htio imati dohotke, što ih ima ona Ruskinja.

Na to je Kvit, karikirajući ton i način advokata Mike, protegao dlanove i uskliknuo:

- Nemojmo pretjerivati! Nemojmo pretjerivati!

Smijeh, koji je nastao iza Kvitove šale, ubrzo se rasplinuo. Kao da su se dogovorili, zašutješe svi odjednom. Nastade pauza, koju nitko nije ni mario prekinuti. Svima je već bilo dosta razgovora, nikoga nije interesiralo, što će tko reći i što bi trebalo kazati. I Perino preludiranje odavalo je nestrpljivost i nervozu, pričinjalo se, kao da tjera: hitro, naprijed, naprijed. Giga je uzela cigaretu, koju joj Mika pripali i izbacivala je kroz naškubljene usne kolute od dima, samo da izgleda, kako je time zabavljena i ne vidi njihovih očekivanja. Jer ona je zavlačila, što je više mogla ono, što su oni trebali večeras od nje čuti. Bilo je očito, da bi najvoljela, da se o tome uopće ne govori. Pokajala se, što je sve to tako aranžirala, i ta njena ideja pričinjala joj se sada neobično glupa. I ne samo glupa, nego neozbiljna, frivolna. Pa je počela kombinirati, kako bi se iz svega izvukla, kako bi ih otpustila, dajući im novi rok ili ne dajući im uopće nikakav. U nekoliko sekundi sve njene namjere postadoše joj daleke, neki je strah obuzeo, malodušnost, kukavičluk, valjda pesimistička neodlučnost, da je jedan mali trenutak postojalo u njoj raspoloženje: likvidirati sve ovo novo, što je došlo nakon velike likvidacije starog, vratiti se onamo, gdje je bila prije, nego je dala proglasiti svog muža mrtvim, biti opet njegova žena, koja čeka, koja vjeruje u njegov povratak. Vrlo su česte takve nagle promjene u raspoloženjima nekih ljudi, pogotovo onda, kad su sve žrtvovali i utrošili, da dođu do nekog cilja, a onda najedamput, bogzna s kojeg razloga, spremni su da ga se odreknu, bez ikakva kolebanja. Takav je čas nastupio sada kod Gige. Naglo i nasrtljivo. Kako i zašto, bilo bi teško ispitati. Možda je to reakcija na sav onaj napor, što ga je u hitnji k tom cilju uložila, a možda i neko podsvijesno uvjerenje, da ipak nije sve tim riješeno, iako je ona formalne stvari uredila, prizvala u pomoć zakon i imala u ruci potvrde, rješenja, dokumente s pečatima i biljezima. Život ide svojim putem i prevrće se na svoj način u nelogičnim kapriolama i kapricioznim kontradikcijama.

Možda i to definitivno suočenje sa sedam muškaraca, kad su oni izgubili svoje nimbuse, u koje su bili zaogrnuti, dok ih je gledala izdaleka, dok ih nije tako izmjerila prema sebi, kao što je to bilo danas i posljednjih dana. Svakako toj njenoj nagloj dispoziciji doprinijela je i ova čudna večerašnja situacija, u kojoj je ona izgledala kao kakva lutrijska premija, za koju su ta gospoda pokupovala sve srećke i sada čekaju na konačno vučenje. Bit će ih među njima i takvih, koji bi radije da ne izađe njihov broj, ali da im ostane pravo u uživanju zgoditka. A zacijelo će se svaki pojedini od onih, koje sreća ostavi na cjedilu, odahnuti i tješiti mišlju, kako je možda bolje, da je tako ispalo, kako takvi neuspjesi ostavljaju otvorene nove mogućnosti, kudikamo ljepše, interesantnije, vrednije, unosnije. Samo će sleći ramenima, kad vide, da njihov broj nije izvučen: »Hvala Bogu« - reći će - »ovo ionako ne bi bio glavni zgoditak!«

Sve te misli prolazile su kroz one kolutove dima, što ih je puštala pred sobom u prostor, za vrijeme opće šutnje. I napokon odluči, da će ih još malko zadržati i onda im saopćiti, kako je umorna, nesposobna za bilo kakvu važniju odluku, kako ima još nešto da promisli i pregleda kroz sebe, zbunjena nekim novim sumnjama i nedoumicama. Pa poče da razmišlja, čime bi ih još malo zabavila, odvratila na bilo koji način njihovu koncentriranu navalu, što se ispoljavala u nestrpljivosti i ženantnoj nevoljkosti za razgovorom, u razdraženoj neizvjesnosti. Htjela je najprije, da im predloži, da malo kartaju, ona voli makao, to će i nju izvesti iz svih tih unutarnjih samoispitivanja, a strast i tempo igre odvući će i njih iz kruga, u kome se sada vrte mučni škorpijoni u kolobaru od žeravice. I upravo htjede da se digne i uzme iz tabernakula karte i žetone, kad Pero, osjećajući valjda, da treba olakšati situaciju, zastane tren s preludiranjem i započe da svira. Ona se odmah snašla, prekinula misli o kartama, malo se pomakla na mjestu, gdje je sjedila, kao da se sprema da sluša, uhvati lagano rukom Miku za podlakticu i reče mu:

- Beethoven.

I Mika se namjesti da sluša. On doduše nije bio ni najmanje muzikalan i nije nikad mario za ozbiljnu muziku, ali je u tom podlegao uplivu Gige, koja ga je više puta vukla na koncerte, sama mu svirala i pomalo ga uvodila u misterij te umjetnosti. Samo Mika, sa svojom nezgrapnom, neodređenom dušom, prilazio je teško i tromo u taj misterij. Ispočetka je to uopće bilo za nj nešto mutno i nejasno, potpuno tuđe, silio se, da nađe bar nekakav smisao u onom labirintu tonova i akorda, što se miješao u njegovu mozgu kao tuđi alfabet u očima nekoga, tko ga ne zna čitati. Laskalo mu je vrlo, što se ona muči, da mu otkrije nešto, što zna, da je lijepo i što će ga obogatiti vanrednim senzacijama, pa je uložio sada svoje nastojanje da shvati i osjeti ono, što mu ona hoće da pruži. Na časove je pomišljao, da taj njen interes ima ijedan drugi razlog, pa je više puta i sam insistirao i molio, da mu svira ovo ili ono.

I ostali kad su vidjeli, da je Giga skrenula pažnju na Sambolčevo sviranje, zauzeše redom poze slušača i zašutješe. Simeoni je naslonio lakte na koljena, složio ruke i prignuo glavu. Kvit se izvalio na fotelj, naslonio tjeme na naslon dignuvši podbradak u vis, tako da mu se izbočila Adamova jabučica, kao da njom sluša, a ne ušima. Freddy se digao i tarući koljeno o koljeno na prstima otišao do klavira, postavio se kraj svirača u očitoj namjeri, da mu prevrće note, koje su od prije stajale otvorene na pultu od klavira. Hervojić je u času, kad je Pero udario prve akorde, držao sifon i štrcao iz njega sodu u svoju čašu; ispivši čašu na dušak, složio se i on i smirio kao pod lakim udarom apopleksije. Prekriživši ruke Balaško je fiksirao rub jedne čaše, na kome se u pretrganim linijama reflektiralo svijetlo s lampe. Stali su najednom svi nepomično, ukočeni, ne više živi individui s voljom i mislima, nego predmeti, dapače još manje, dijelovi onih predmeta, s kojima su bili u dodiru: komplementi onih naslonjača, izrasline na onom parketu, mrtvi kipovi na onom divanu.

Pero je svirao Es dur-sonatu op. 27. Quasi una fantasia. Bez velikog virtuoziteta, ali s mnogo ekspresije. Smalaksao, skoro težak bio je njegov andante, i da je tu metronom, išao bi sporije negoli je propisano. I mnogo pedala. Ni najmanje pretjeran u kretnjama, s malim trzajima u ramenima, s nemirnim laktovima, nešto prignut, kao da ne vidi dobro note. Giga je znala, da je to od Beethovenovih sonata njegova najdraža. Nekoliko ju je puta svirao pred njom. Motiv joj je, govorio je, naivan i vedar, kao da je uzet iz neke ulične pjesme što se među studentima pjevala na tekst, koji počinje: »Margareta«... On je svira, kad god hoće da misli na nju. Pa zacijelo i sada: misli na nju, ne može da govori, što bi htio i svira. Ona je poslije nekoliko taktova, kad je ponovio cantabile, stisnula trepavice, koje su podrhtavale potpuno u kontratempu, povukla k sebi ruku, što je ležala od prije, otkad ju je skinula s Mikine podlaktice, na divanu i ispružila je na koljena. Dugi, rastavljeni, blijedi prsti trzali se na momente u zglobovima, a kako je na njih ravno padalo svijetlo, vidjele se malko nabrekle žile i caklili se nokti. To su bili znakovi maloga sitnog otpora u njoj: hoće da sluša Beethovena, otklanja sve ono što govori Pero. Ali ona ipak čuje Peru. Upravo čuje njegov glas. Njegovo rezoniranje: usprkos što su sva ona šestorica nazočna, on ipak može da joj kaže što misli. Ponavlja ono, što joj je toliko puta rekao. On je danas drugi čovjek, on hoće da bude onakav, kakva ga ona želi. Ako ne će, on će se povući. Izostati. Molim, izostanite. On će izostati, on ili oni ostali. Molim izostanite. Andante je svršavao u lakom descrescendu. Molim izostanite. Iza kratke pauze nastavi u malko uzbuđenim, skakutavim šest-osminkama nedužan, zračan allegro, koji je razmekšao njen otpor. Otvorila je oči i pogledala Freddyja u refleksu male klavirske lampe, s jednom rukom u džepu od smokinga, a drugom spreman da okrene list. Nasmiješi se tankom linijom poruge pitajući se, kako je moguće, da je tome čovjeku uspjelo povlačiti se toliko godina oko nje. Jednostavno: navikla se na nj. Sjetila se: kao mlada licejka, u prvom ili drugom razredu, dobila je nekakav krupno karirani mantl, koji nije mogla vidjeti. Svaki put, kad ga je obukla, dolazilo joj je da se rasplače. Slijedeće godine dobila je drugi, pa da ga štedi, nosila je karirani. Treće godine nije joj ni padalo na pamet, da uzme onaj drugi: spontano, bez predomišljanja, posegla bi u ormar i uzimala karirani. Bio je već kratak, smiješan, s istrošenom podstavom, no sve je to malo značilo: čim ona otvori ormar, a karirani se nudi svojim idiotskim četvorinastim smiješkom: molim te, obuci me. Taj karirani, to je Freddy među njenim mantlima. Allegro se smije u svojim osminkama: ona kao da čuje svoje kolegice, koje su pravile šalu s njenim mantlom nazivajući ga: meridijanskom mrežom.

Angelus Posthumus ostade cijelo vrijeme nepomičan. Laka plesna muzika zavodila bi ga na malko lakoumno raspoloženje, postajao bi razgovorljiv, oživio bi njegove kretnje frivolni njezin ritam, ali to što svira Sambolec, išlo je od prvog do posljednjeg udara mimo njegovih čula. Svira čovjek Beethovena. Pa neka svira. Mora ga slušati. Pa slušajmo ga. To jest: pokažimo, da slušamo. A međutim u njegovoj glavi vrvi od kalkulacije, od nekih planova, zamašitih poslova. Danas je bio očajan dan u njegovoj kancelariji. Malo poremećenje na tržištu izazvalo je neke mjere opreza, neke kontraakcije, u kojima je on vodio glavnu riječ. Sad mu pada na pamet, da je izdao jedan nalog, koji je bio nešto prenagao. Žurio se da naruči cvijeće za Gigu bojeći se, da ne zatvore cvjetarnice, misleći među debatama na svoja dva glavna pomagača, koja su ga svjetovala na nekakav vrlo pametan aranžman, da li je simboličniji jedan buket crvenih karamfilja ili bijelih, ili će ostati kod ruža, kako je prvobitno mislio. Motiv iz andantea gurao se nenametljivo u njegovu podsvijest među čitave teretne vlakove, krcate lađe, što plove iz Sušaka u Jakin i Ravennu: toliko tona tamo, toliko amo, ako se ne vara, ako se ne vara. Imali su pravo njegovi direktori: valjat će sutra ujutro dati drugi ordre. Kakva će samo biti senzacija njegova »Isotta«, upravo danas dobio je ponude. Kod večere je rekao, čini mu se tri puta, samo da Giga čuje, kako je »Isotta« već na putu. A nije na putu, lagao je, jednostavno lagao kao gimnazista, kad se hvali pred drugovima. Htio je samo da imponira ili možda samo da dâ razumjeti Gigi, kako će joj biti dobro s njim. Nije ona tip, kome bi imponirala »Isotta Fraschini« ili »Rolls Royce«. Tad je počeo allegro s laganim osminkama: vidio je Renatu, kako je nekada u »Maximu« reagirala, kad je on spomenuo svoga šofera, ruskoga kneza: njene su modre oči bile široke, prozirne, pa je vidio u njima svu taštinu njenih želja. Kako je bio slijep gledajući u one oči! A kad se je prvi put popela u njegov auto! Uskočila je hitro, kao da je sva jedna elastika i zaljuljala se na sjedalu u ritmu zadovoljstva. Međutim je svirač prelazio u prvi tempo. Vidio ju je nedavno s jednim visokim, njemu nepoznatim gospodinom ispod ruke, u noći, u Mihanovićevoj ulici. Sakrila se od njega, ali on ju je prepoznao. Pričinio se, da je ne vidi. Poslije dva-tri dana zvala ga na telefon, no on je dao nalog svojoj telefonistici, da pazi na njen glas i neka samo reče, da ga nema. Onda bi dolazila pisma. Uvijek istog sadržaja: treba novaca, nikad nije bila označena svota, samo novaca, koliko može ili hoće. I slao je, i svaki put je sebi rekao: ovo je zadnji put, a znao je, da nije ni zadnji ni predzadnji.

Kvit se trsio da upije u svoju Adamovu jabučicu nekakav smisao iz one muzike. - Čuo je da je Giga rekla Miki: - »Beethoven« - i to mu je imponiralo, kao svako veliko ime. Beethoven mu je bio muzički pandan za Shakespearea. Respekt, gospodine moj! Šuti i slušaj! Sutra će se on na probi razmetati, kako je sinoć bio u jednoj gornjogradskoj porodici, gdje se sviralo Beethovena! I sendviči s kavijarom bili su amaha! Onaj njegov kolega, koji ga mrzi i ima smrdljiv zadah po češnjaku, brebonjit će iza kulisa: što on nama priča o Beethovenu i gornjogradskim patricijima! Flancmaher jedan. Frazer Švadroner. A osminke se smiju kao one studentice iz glumačke škole, što se rugaju onome nenavidniku. Onda će doći Nina Vavra, pa će ga zlobno zapitati: - »Čuješ ti, je li već razgovaraš engleski s gospodinom Shakespeareom?« A osminke se opet smiju. No to bi bila senzacija, da se Giga odluči za nj, Boga mi, senzacija! Među svima tim vilama, automobilima, grbovima, kuponima, čekovima, eto, baš on. Dorćolac, onaj nekadašnji šmirant iz putujuće družine Brane Tajkovića; koga je gonila od selendre do selendre neka viša misija (što prevedeno znači: trbuhom za kruhom!), sretni ljubavnik trupe, a prevaren od one podravske kujice Ljerke.

- O Julijo, o Julijo,
Tvoj Romeo bi te poljubio!

a sada konačno muž Gige pl. Remetinec, koja ima kuću u gornjem gradu i uživa sveopće poštovanje, s kojom će se on dići, nešto značiti, postati ne samo uvažen umjetnik, nego i građanin. I uživljavao se u svoju novu uloga, kao da je na generalnoj probi, kao da će je sutra na večer odigrati pred krcatim gledalištem.

Balaško je odmah reagirao: poput spužve, što se u tren napuni vodom, naduo se i on emocijom, razmekšao se sav, pa je u njemu izgledalo kao u kakvu bonbonu napunjenom emulzijom. Nije baš Beethoven, koji je tako djelovao na nj, nego svaka muzika i najbanalnija, samo da je sentimentalna i jecava. Njemu su jednako dolazile suze, kad je verglec pred njegovom kućom u jesenji sumrak svirao »Palomu«, kao i kad je na kakvu koncertu slušao Chopinov »Nocturno«. Mali odbljesci njegovih uspomena kao refleksi na površini vina, u koje sada gleda, kako dršćući reagiraju na Sambolčeve udarce po klaviru, zaigrali bi u njemu kratko, trenutačno, kao slike u filmu. Plavomliječni caklenasti pogledi one Zdenke, radi koje je skoro postao ubojica, koje bi prekrilo jedno ili drugo lice, kojeg se sjeća, ali mu već ni imena ne zna, a kroz sve bi se isticao niz nasmijanih zubi: Juanita de la Redondela pjeva, pjeva, pjeva. Evo i sada u Beethovenovom allegru: fine ruke kao elfenbajn, prsi kao u konfirmande: Juanita de la Redondela.

Na dnu strane dolazio je jedan dugački legato. Sambolec je htio hitro okrenuti, ali je uhvatio dvije strane. Igra se pretrgnula za trenutak. On progunđa nešto na račun Freddyja, koji se bio negdje ustavio u mislima i nije stigao na vrijeme da okrene list. Čudan detalj prekinuo je njegovu pažnju. Već od početka počeo je nagađati, koji će biti od onih šest, koga će Giga izabrati. Na to, da bi on mogao doći u kombinaciju; nije više računao. Njeno držanje prema njemu isključivalo je svaku iluziju. Već toliko puta dala mu je razumjeti, kako ne bi nikad moglo doći do toga, da bi postala njegova žena. Ali on je nestrpljivo čekao, da se ona uda, svejedno za bilo koga, jer je bio uvjeren, da tek onda dolazi njegovo vrijeme. Abdicirao je pomalo na sve lijepe perspektive, koje su se pred njim otvarale, kad je još vjerovao u mogućnost bračne veze s Gigom pl. Remetinec (on ju je uvijek u mislima nazivao punim djevojačkim imenom, jer je volio to staro patricijsko ime, a pogotovo je bio pod sugestijom onoga »pl«, pa je izbjegavao nepriznavanjem plebejskog prezimena njezina muža), i nije ništa drugo preostalo u njegovim težnjama, nego samo erotički motivi i motivi muške taštine, što je uostalom u njemu i bilo najjače razvijeno. Doduše, ne će se moći pokazivati kao muž jedne od Remetinčevih, ali će njegov triumf biti još veći, kad ona postane njegova ljubovca. Jest, ona ne će da ga digne onamo, gdje je ona, ali će se poniziti da sađe onamo, gdje je on. I sve čuje kroz onaj Beethovenov andante, njen glas kako govori: - »Ne vjerujem, da bi Giga pl. Remetinec ikad pošla za jednog židova«. - I čuje sam sebe, gdje joj odgovara: - »Mogli bi se i vi predomisliti!« - A jedan triler ispod Perinih prstiju ćurliče njenim farsetom: - »Chi vivra, vedra«. Imala je pravo, - mislio je on, - ali ne sasvim. Chi vivra, vedra. On može čekati. Nakon godinu dana braka sve je to drukčije. Osam godina čekanja dovodi ženu do paroksizma vjernosti, mjesec dana braka ubija sve otpore. Žena koja čeka, može da ostane ničija, žena koja dočeka, postaje lako svačija. Freddy se zagnjurio u svoje teorije i vukao iz njih nadobudne zaključke kao ždral, koji se zagnjurio u baru i izvlači na kljunu tečnu žabu. On je konstruirao čitave programe, kako će se razvijati u skoroj budućnosti njegovi odnosi s Gigom, dosada tako nepristupačnom i nepobjedivom, a sutra podatljivom i pobijeđenom. Dvije tri male ulice od njene kuće do njegove garsonijere, koju ona i onako dobro zna, jer je tamo, u uredu »Crvenog Križa«, toliko mjeseci sjedila kao njegova sekretarica. Ne će proći direktno preko Markova trga, nego će oprezno zaobići, jedamput Kapucinskom, Mletačkom, Demetrovom ulicom, a drugi put preko trga sv. Katarine u Opatičku ulicu. Zimski kratki dani su pogodni za to, kad rano zanoći, od šest do osam, kad su one ulice prazne i slabo osvijetljene. A možda se dese i druge prilike. Odsutnosti muža, njegova zadržavanja u klubu ili na putu. I ždral je radosnim kljunom držao u zraku svoj plijen. Opet jedan triler ispod Perinih prstiju: chi vivra, vedra. I Freddy se okrene prema stolu, gdje je ona sjedila, zažmiri malko i lascivno je obuhvati pogledom. Starinski broš na njenim prsima držao se ruba sjene, što je padala na nju i prelazio ga na mahove, kako je god disala. A disala je nešto uzbuđeno, valjda pod dojmom one muzike. Vjeđe je držala pritvorene, ali on nije tražio njezina pogleda, promatrao je samo ruke, koje su stajale na krilu nepomične, jedna na drugoj, kao da i one slušaju. Znao je točno, na pamet, kako izgledaju, sa svima naborima, zglobovima, noktima na njima, dva tri sitna madežića poput nečisti od muha (ne zna zašto, ali uvijek su ga na to sjećali, kad god ih je vidio), jedna crvena mrlja na lijevom pulsu, malena kao ubod igle. Suhi, nešto hrapavi dlanovi izazivali bi, kad god bi se s njom rukovao, čudan dojam, od kojeg bi sav zadrhtao do u srž hrptenice. I sad ga je to potreslo, kao da mu je prošla jednim od onih dlanova preko leđa, da se malo zgrbio poput poglađena mačka. Pritom se dosjetio, da je strana pri kraju i okrene je. Iza nekoliko taktova počeo je allegro, i njegove su fantazije uzele hitriji tempo. Sad je vidio na njoj ovaj detalj, sad onaj, a u uglovima usana slegla mu se tanka, bijela pjena od pljuvačke; od tog su dobivale u izrazu nešto lascivno, skoro opsceno. Note su letjele preko onih pet crta, kao da se naganjaju, širile se i suzivale u letu, dok ga, najednom jedna, koja je narasla kao zrno leće, nije sjetila onoga madeža, što ga Giga ima na rubu uha, pa ono izgleda poput neke čudne životinje, s jednim okom. Koliko je puta zaželio da uhvati usnama to uho! U tim mislima zaboravio je potpuno, zašto je stao kraj klavira, ustavio se valjda na jednoj noti, u kojoj je vidio predmet svojih fantazija i zaboravio da prevrne stranu. To se dogodilo onda, kad je Sambolec u žurbi primio dvije strane najednom i morao prekinuti igru za nekoliko sekunda.

To je Giga primijetila i odmah je pomislila: šta radi onaj ondje, da ne pazi na note. Nije moguće, da ga muzika toliko zanima, da se zanio i zaboravio, zašto se tamo postavio. Možda mu je dosadilo, a možda samo markira, da se vidi, kako snažno djeluje Beethoven na nj.

- Pianoforte je u Trogiru gotov bolesnik, - mislio je Konte računajući s definitivnim boravkom Gige u palači Simeoni, - niti su mu sve tipke čitave, na nekima se oljuštila bjelokost kao glazura s ostarjelih zubi, noge mu klimaju, pluća krcata prašinom i kad se krene koja tipka, zazvrnda u njemu raskinuta žica kao negdje zaprta muha brundara. Dat će ga odvesti u Split i tamo prodati, a uzet će novi. Ovaj njen ovdje je nekakav bečki fabrikat i vječno se tuži na nj. Ona sanja o jednom Bechsteinu, o Steinwayu. (Čitav imetak dan-danas). Čuo je jednom, kako je odgovorila Hervojiću, kad ju je pitao: - »Šta vam je draže, jedan »Isotta Fraschini« ili »Rolls Royce?« - »Meni?« - nasmijala se veselo kao mala djevojčica: - »Da vam pravo kažem, meni je najdraži: jedan Bechstein ili jedan Steinway«, Iznenadit će je: kad dođe u Trogir, naći će pod dekom napravljenom od stare dalmatike ili pluvijala nov pianoforte. Vidi je, kako diže poklopac i traži firmu. Začuđena, radosna zagrabit će nekoliko akorda. Božanstveno! Pero je upravo prešao na allegro, a njegovo je radosno srce odgovaralo u taktu, točno kao metronom.

Živjet će se tamo, kad god se bude moglo, u svima praznicima malim i velikim, vjerno u starom stilu obnovljenoj njegovoj kući, gdje ne gore električne lampe, nego višeručni srebrni kandelabri sa stearinskim svijećama, gdje se halkom lupa na vratima, a služinčad se zove zvoncem, koje se prosipa kroz svodove nad stubištem, trijemovima i koridorima. On zna, kako ona voli da se izgubi negdje daleko od nemirne sadašnjice, od nametljive tehnike novih vremena i praktičnog amerikanizma, koji pomalo mijenja lice staroj Evropi pretvarajući je u predgrađe Chicaga. Jedino; što je koncedirao današnjoj civilizaciji: čitavu je jednu sobu dao izgraditi u veliku kupaonicu, obloženu naokolo majolikom, s golemom kadom mjesto onoga uskog i kratkog rimskog sarkofaga, u kome su se prali njegovi pređi, više u ljetu nego u zimi, a i onda ne bogzna kako često. Sad je sarkofag prenesen u trijem i lijepim svojim relijefom izaziva udivljenje svakoga gosta, koji zađe u njegovu kuću. Vidjet će ona, kako je on sve za nju preuredio i opravio. I okrnjene kamene skaline, grebite stupiće na skalinskoj balustradi, izlizanu salidž u trijemu, slomljenu triforu na srednjem prozoru u drugom katu i rasklimani parapet na balkonu u prvom. Samo je pokućstvo ostalo ono isto, komu se nije mogla dosta nadiviti, kad je onaj put ljetovala u njegovoj kući. Masivno hrastovo pokućstvo, sve sam tokarski rad više nego stolarski. Neki su komadi čak iz šesnaestog ili sedamnaestog vijeka. Teške renesansne škrinje s rezbarijama, s krupnim zarđalim bravama i čudnim glomaznim ključevima, za koje je još kao malen dječak opazio; da sliče onima, što ih drži onaj sveti Petar, koga je jedino baš po njima prepoznavao između dvanaest apostola u kapeli sv. Ivana. Veliki ormari s intarsijama, komode od kojih dvije a Medičejskim grbom, s inkrustiranim pločicama od bjelokosti i s figurama, izrađenim bjelokosnim ulošcima, što ilustriraju neke scene Ovidijevih metamorfoza: Arahne i Akteon, Dafne i Eho i Klitija: i još neke, koje će joj on već protumačiti. Napokon stara, široka postelja sa spiralnim stupovima nalik na Berninijeve u Sv. Petru u Rimu, u kojoj se rodio on, u kojoj će valjda i umrijeti, kao što se u njoj rodio i umro njegov otac, djed, pradjed i još stariji, koji su svi upisani na porodičnom stablu, što visi u zlatnom okviru u velikom salonu. Umirale su u njoj i majke, njegova najposljednja, Bimba, s njegovima imenom na posljednjem pokretu umornih usana. Sad je red na njoj, na Gigi, da uđe u tu postelju, da bude žena na njoj i majka i udovica, i napokon da se na njoj ispruži hladna i ukočena s posljednjim posmijehom, koji će izražavati njezinu posljednju misao: - Sretna sam bila! - Tu se on polako uspravi (Pero je upravo zahvatio prvi tempo) i pogleda Gigu, koja je držala glavu na naslonu fotelja i spuštene trepavice, kao da nije budna. I tako je bio zanesen u svojim fantazijama, da je iznenada i besvijesno oštro zapsikao: pst! kao da umiruje pianistu, da je ne budi i zavrnuvši rukave uzeo zamah, da ustane, da pođe do Gige, pa da je primi jednom rukom ispod koljena, a drugom preko leđa i prenese u veliku postelju sa spiralnim stupovima. Slučaj je htio, da je Pero u taj čas pograbio dva lista umjesto jednog, prekinuo na čas sviranje, a tako i njegove fantazije.

Kvit se trgao na Simeonijev psik, okrenuo se naglo i začuđeno prema njemu, a onda se polako približio Hervojiću, koji je dlanom pokrio oči držeći palac na jednoj, a srednji prst na drugoj sljepočici, šapnuvši mu:

- Gledajte, Konte je u transu.

Hervojić spusti ruku s očiju, pogleda Simeonija, odmane rukom Kvitu, kao da mu veli, da ga to ne interesira i zauze ponovo istu pozu od prije. Mika, koji je ta vidio, stavi prst preko usta dajuć Kvitu znak, da miruje:

U isto vrijeme prešao je Pero na allegro molto e vivace. Takt od tri četvrtine oživio je poze slušača, a po svoj prilici promijenio i intonaciju njihovih unutarnjih monologa. Hervojić je čas prije dignutu ruku spustio na koljeno, Kvit je jedva vidljivim kretanjem pratio takt. Giga je otvorila oči i pogledala Miku, koji je vedrim smiješkom dočekao njen pogled. Onda je prešla na Simeonija i vidjela, kako je promatra punim očima kao zanesen dječak. I Balaško je gledao u nju, i Kvit, a i Freddy, nasmijan, s ritmom u ramenima. Kao da su se dogovorili. Uhvati je želja kritike i persiflaže i počela im se u sebi rugati, karikirati ih ističući sve, što je na njima smiješno, umanjujući ih pred samom sobom s perverznim užitkom i oslobađajući ih se. Staccati u Perinoj lijevoj ruci pratili su njena podrugivanja kao neki tajanstven odobravajući smijeh. Sva ta grupa oko nje izgledala joj na momente kao panoptikum, pa je tražila, tko bi mogao biti ovaj, tko onaj, a na momente zvjerinjak s ukroćenim životinjama, marionetski teatar, krabuljni ples i koješta još, što joj je samo padalo na pamet. Nekoliko puta htjela je prasnuti u smijeh, pogotovo kad bi srela njihove sentimentalne poglede, u kojima se prevrćalo bijelo u očima kao u lutaka, što imaju pomične oči, ili poglede što su je fiksirali značajnim, dubokim izrazom kao oštri bodeži, od kojih nema spasa. Kratki adagio promijeni njeno raspoloženje. Prvi taktovi u basima djelovali su poput ukora, koji se razvijao u crescendu, žestio se u sporadičnim trilerima, spuštao se onda do pianissima, da se napokon udobrovolji u ležernoj kadenci. I kad je počeo živahni allegro, bila je već pripravna na kompromis i stala tražiti razloge za definitivnu odluku. Predlagala je onom nekome, koji ju je malo prije korio, a on je bio sada onaj, koji prigovara, koji kritizira, koji se protivi, odbacuje, iznosi proturazloge. Iznosila ih redom, kao da diže male figurice na dlan i pokazuje ih onom nepoznatom prigovaralu:

- Molim: Ovo je Mister Kvit, šta velite? - a nepoznati (staccati u desnoj ruci) govori: - No, da, vječni teater u kući. Ne znaš nikad, kad je gluma, a kad je zbilja. Sve što rečeš: štihvort, sve što učiniš: režijski propis, svaki izraz: maska, svaka riječ: ne iz srca, nego iz suflerske kućice. Posmijeh: karikiran od šminke suza: trik, jecaj: falzifikat. No, hvala lijepa!

I ona stavlja na dlan drugu figuricu: - Molim, Henri Quatre? - A prigovaralo: - Korektan, pristojan gospodin, malo pedantan, malo površan, mnogo tašt. Na zahtjev obrijat će svoj Henri Quatre. A kako će se onda zvati? (Dva tri trilera udare u smijeh, najprije jedan dugi od dvije četvrtinke i dva kraća).

Tad je posegla za Freddyjem, ali nije ga ni digla, već je onaj bas u njenoj svijesti protestirao: - Ad akta! Ad akta! Šta se može učiniti od te nesadržine, od toga diletanta u životu, od toga stupa za plakate, na kome se čita o svemu i svačemu, a on utvara sebi, da je on koji sve to govori? Egoista kao kakva životinja, banalan kao oleografija, bez osjećaja kao pianola. Ad akta!

Međutim je na njezinu dlanu stajao Angelus Posthumus. Ona reče: - Dva puta je bio svladan od života, dva puta je on svladao život. Njegova ruka vodi sigurno i drži čvrsto. Nije li to, možda, najbolje, kod svih opasnih prijelaza, sumnjivih pličina i nepouzdanih prevoza? Koji je most, preko kojeg se mora proći, čvrst? Kakvo je sredstvo, koje nas prenosi nepogrešivo u svojoj konstrukciji? Gdje je komad zemlje, na kome smo nedohvatljivi i zaštićeni? - (Allegro je hitio naprijed kao hitar šumski potok). A bas je prigovarao, ne više zagrižljivo i pedantno, nego s nekom ležernom, malko superiornom bonomijom: - Jest, potpun čovjek. Nema sumnje, potpun čovjek. Samo nije li sve u njemu malo previše zabavljeno jednim jedinim problemom: živjeti znači dobivati? Svaki dan mora da nosi jedan plus, onda je to dan života. I ne mora taj plus biti izražen brojkama, može se zvati i drukčije: prijatelj, žena, dijete, čast, ljubav, sreća, sve provedeno, izmjereno, uknjiženo, na isti način kao i narudžbe, komisije, ekspedicije. Molim, ubilježite: hrastova šuma od 20 jutara u Slavoniji, ili: 60 vagona bukova drva za maloprodavače, ili: sutra ide 30 radnika u Gorski Kotar. Molim, organizirajte: poslovnicu na Sušaku, agenturu u Falconari, filijalu u Osijeku. Svaki dan točno u devet svi šefovi resora na referadu. Gospođice, dok ne svrši referada, pa bio tko, nemojte me spojiti ni s kim. - »Ako nazove kuća?« - Ni onda, molim. U devet i tri četvrta zove kuća: vrlo važno, neodgodivo. Šta se dogodilo? Oprostite, gospodo, samo čas. Šta želiš? - »Ništa, dragi, probudila sam se u ovaj čas i htjela sam ti reći: dobro jutro«. - Lijepo, ali ja sam vrlo okupiran. Onda preko telefona: - Gospodo, što je s filijalom u Osijeku. Ona je to čula, pa upita: - »Gospodine, kako bi bilo da otvorite za me malu filijalu u svom srcu, koja će funkcionirati, dok ste od mene daleko? Cijeli dan ste daleko, mogla bi ići dobro«. On samo veli: Jest, jest, to bi išlo. Pa opet mimo aparata: Gospodo, darovat ćemo ove zime vagon cjepanica sirotištu, deset vagona gradu za radničke siromašne familije, tri za uboški dom, tri za studentski...« - »A meni?« - pjeva kroz telefon. - »A meni? Molim: samo pet hvati poljubaca, to je u pet minuta iskrcano, ispiljeno, isječeno i naslagano«. - I čuje se dugo, dugo smijanje. On odgovara: Sad je dosta. Gospoda me čekaju. I tako to ide svaki dan od jutra do večera. Jest, potpun čovjek. Renata joj je jednom govorila: - »Nije on čovjek, on je sistem. On i za osjećaje ima dvostruko knjigovodstvo. I srce mu je samo jedna kartoteka. Ispresijecano ravnim i okomitim linijama. Mali kvadrati, u koje se bilježe emocije: izdaci i primici«. Jednog će je dana sresti; - No, draga, - pitat će s perfidnom ironijom. - »Kako si? Kako živiš? Je li se Anđelo popravio?« - Anđelo je uvijek jednako dobar - »Je li još broji riječi?« - Ona se čudi. - »Da, zar nisi opazila? Svaki dan izgovori 75 riječi, subotom i nedjeljom 150. Ni jedne više«. (Pod Perinom lijevom rukom uznemirili se basi, kao da se srde). Sve bi se dalo podnijeti, samo da nije te žene. Ona će igrati kontrolni ured u njezinu životu. U svako doba dana znat će, kako je kod nje. Čut će, pa gdje bila da bila, što Anđelo govori, što misli, što osjeća. Nagađat će, što ona, Giga, odgovara. Ali ona ne će odgovarati ništa. Ona će brojiti riječi: točno 75. Ili u subotu: točno 150. Izazivat će ga pitanjima, replikama, iznenađenjima, ali ne će prekoračiti broja ni za jednu. Što je danas u novinama? Nije čitao! U poduzeću! Sve u redu! S kim je bio? Ni s kim! Po kakvu se sistemu sijeku hrastovi, a po kakvu jelove šume? Po istom! Kakvo se drvo najviše izvozi i u koju zemlju? Prema tome. Koliko je i otkada voli? Umoran je. I točka. Sedamdesetpeta (subotom i nedjeljom stoipedeseta) riječ je izgovorena: ide se na počinak. (Dugi triler u crescendu od puna dva takta s lijevom rukom). Ona se nasmije: Angelus Posthumus došao je opet prekasno!

I samo malo nagne glavu prema Miki pogledavši ga kroz svoje trepavice. Njegovo krupno, široko lice bilo je rumeno, masno u svim porama, uske praseće oči stisnute od smiješka, što je ostao fiksiran od prije u brazdama kraj nosa i sljepočica. Kad bi zahvalnost imala da odluči, to zacijelo nitko nije toliko zaslužio kao Mika. Nije li to možda najljepši i najtrajniji osjećaj, na kome se da izgraditi mirna sreća? Istina dati se nekome iz zahvalnosti, znači nekome robovati, ali ona i hoće da služi, da robuje, da se predaje, svojom voljom, bez ograničenja, u svim smjerovima, samo ako onaj, za koga ona to čini, ne zahtijeva, da je to njegovo pravo, ne drži da je to poniženje ili slabost. Ne, jer to je njeno pravo, da mu robuje, ona se tim diže do njega, snaga je njena u tome i radost. Onaj što je dosada prigovarao, zašutio je najednom. Slušao valjda, a nije davao ni znaka da živi. A ona je nastavljala: zar nije bezgranično dobar i razuman? - A plah, kao kakav dječak? Ne će vršiti nasilja na njene osjećaje i respektirat će ih i onda, kad ne bi morao. On zna, što je za nju bio Marko i kako joj to više nitko i nikada ne može da bude, vidio je koliko je radi njega pretrpjela, što je sve učinila da ga nađe, kako je taj odnos s njim bio presudan za čitav njen život, kako je njena mladost bila njegova, pa ne će moći ni htjeti, da ona sve to izbriše, kao što se izbriše kakav račun na školskoj tabli. Tko god bi pokušao da nastupi s izjavom: ja sam tu i ne ću da znam, da je ikad itko još bio tu, taj bi brzo osjetio kako krutost ne uspavljuje boli nego blagost, kako suosjećaj jače veže od svakoga prava. - »Najviše volim u vama«, - rekao je jednom, - »što znate toliko voljeti. Kad bih ikada mogao doživjeti, da i malen dio toga bude moj!« Ona se sjeća da mu je odgovorila: - »Imate vi i više, nego malen dio.« - Mika je ostao ganut i nije ni riječi progovorio. Na to se onda drugi glas povampirio, pa sve u staccatima: - Apsurd! Apsurd! Kuda bi svijet došao, da harnost odlučuje u takvim stvarima? Nema sumnje, plemenito je i lijepo, kad čovjek ne zaboravlja svoga dobročinitelja, to je prirođeno i životinji! - U tom momentu u njenoj podsvijesti iznikne naivna slika, koju nosi u sebi još iz djetinjstva, iz pučke škole možda: lav koji drži ispruženu ranjenu šapu na Androklovu koljenu. I nasmiješi se sama za se na tu predodžbu. - Nemojmo se smijati! - nastavi prigovaralo. - Ima nas stotinu takvih primjera. Najnezahvalniji je čovjek. - Sad joj se opet nametne jedna fraza, koju je negdje čitala, u nekom modernom piscu: Zahvalnost je pasja vrlina. Ali je to možda Freddyjev bonmot, koji je po svoj prilici preuzeo iz Wildeovih paradoksa, pa ga vuče još od svojih studentskih vremena kao perjanicu na paradi svoga pompoznoga nazora na svijet. - Ne, ne, - akcentuirao je onaj drugi, - ništa se ne osvećuje kao takve veledušne geste. Onaj, kome se daje srce iz zahvalnosti, osjeća se poslije poniženi, iako možda nije više ni očekivao. Tko voli, hoće da ga se voli radi njega samoga. Osjećaj da mu se time pridonijela žrtva, može biti teži od mržnje. Živjeti s nekim, koji stoji uza te kao vječni prijekor, što neprestano naglašava: da nisi to za me učinio, da nisi toliko za se žrtvovao, ili dosljedno ponavlja: ti si moj najbolji prijatelj, sve bih učinila zato, da ti se odužim, znači napraviti od života kavez za torturu, u kome oboje postaju zvijeri, što se mrze, grizu, raskidaju s jednom jedinom težnjom, da jedno drugo uništi. Oh, onda će se uvjeriti, kako onaj dobri čovjek (kako joj to sada izgleda) nije ni najmanje dobar, ni razuman, ni plah, ni suosjećajan, nego zao, nerazuman, nasrtljiv, nasilan, bez ikakva respekta za ono, što ona s pijetetom nosi u sebi. Vidjet će kako sve ono, što je učinio za nju, nije bilo drugo nego taktika, zaobilaženje, jedan od različnih oblika udvaranja, i to jedan od najlukavijih, najkukavičnijih, puki račun, klopka, zamka, stupica.

I trgaj se i izvući ako možeš! - (Allegro je letio u sunovratnoj živahnosti prama svršetku). Ona je opet pogledala u njih. Sad je potpuno stisnuo oči, kao da je zadrijemao. Donja mu se usna objesila kao komadić bijela sukna. Na koljenu mu stoji ruka, kao da spava i ona. Rasplasnula se poput mrtvog amfibija. Bilo joj je žao, što se u njoj podigla čitava buna protiv njega. Najnezahvalniji čovjek. Ona uistinu ne bi htjela da se razočara u njoj. Instinktivno joj se diže ruka, spusti se lagano na njegovu i pritisne je s mnogo osjećaja. Pritom pomisli: - Ostat ćemo dobri prijatelji. - On otvori oči, nasmiješi se zadovoljno i kimne dva tri put glavom.

Pero je hvatao desnom rukom posljednje oktave i pratio ih dvostrukom brzinom lijevom: Nešto svježe, mlado, poletno bilo je u njegovoj igri, težnja k svršetku, k nečemu definitivnom, pobjednički jedan marš, pri kome je uzimao zamah desnim ramenom i kod svakog takta tresnuo glavom. Ona voli to njegovo samopouzdanje, tu uvjerenu suverenu mladost, koja ne priznaje ništa i nikoga, otklanja sve i svakoga, koja dovikuje prkosno: - Pustite me, da prođem! Maknite se, da se namjestim. - Dolazi joj, da mu pruži ruku preko svih ostalih i da pođe s njim velikom cestom, ne da je on vodi, ne da je brani ili zaštićuje, nego uporedo s njime, jednaki, u svemu jednaki, u pravima i zanosima. Svejedno, što je i tko je, koliko zna, koliko ima, kako se zove, kuda ide: ona samo čuje njegov poziv i sve se u njoj odaziva: Idem, dolazim, evo me. Kao ptica koju mami mužjakov ćurlik. Sve terete prošlosti skida sa sebe, ogoljuje se, oslobađa, ništa više ne postoji u njoj, što je dosada opredjeljivalo njene odnose prama svijetu i ljudima, ona je samo bezimena žena izvan familije, izvan klase, izvan društva, koja pozna samo jedan zakon: živjeti. Iz najvećeg ponora njene nutrine upliće se u taj entuzijazam jedno pitanje: - A sreća? - Sva njena krv kriči: - Živjeti! Opet čuje: - Sreća? Sreća? - Krv, odgovornost: - Živjeti! (Perin crescendo fanatično raste i buja kao sunčano svijetlo za ljetnoga jutra i napokon se fiksira u dvostruki akord). - I tako svršava ludi čas. (Onaj što prigovara - i vraća se prvi tempo). S nemirima, trzavicama, sumnjama, iskaču stare uspomene, otvaraju se ponori i grobovi, bude se ljubomore, nepovjerenja, suču se nesuglasice, rastu mržnje. Mlad, kao što jest, otrgnut će se i poći za uspjesima i pobjedama, a ostavit će nju kraj djece u onoj kući, gdje će sve govoriti o njemu, kakav je bio, kad nije bio njen, i kakav je sada, kad nije više njen. Prolazit će iz sobe u sobu, iz prizemlja u prvi kat, u biblioteku, u kojoj je ležao, kad je slomio nogu, stat će na vrata, na kojima je drhtao prije, nego je ušao usnuloj tetki, gledat će na svjedoka onih noći, na sv. Alojzija u velikom okviru citirajući Vidrićeve stihove:

Sveti Alojzije iz Španije
Histerički klerik sa krinom

i doći će onda k njoj stara tetka Giza, pa će se kao dvije udovice tješiti među sobom. Ona će govoriti, kako je njen Darling nepopravljivo mlad i kako ne preostaje drugo, nego ga pustiti da živi svoj život. Sjeća se, kako mu je jedamput pisala, kad joj je saopćio da ima namjeru, da se oženi njom, Gigom, nek se dobro promisli što čini. On i ona su vršnjaci, a to nije dobro. Prestara je ona za nj. On, umjetnik, doći će u stotinu kušnja, u stotine prilika i ne će im odoljeti. I ne samo, što su njihove godine jednake, ona je svoje proživjela u teškim stradanjima, i dvostruko je starija od njega, o koga se nije ni okrznulo kolo života. Giga je dalekim pogledom milovala Perinu glavu, kao nekom dugom rukom. (Njegove se nešto rasute kose tresle pod trilerima). Kao da se oprašta od njega. I kad se počela pod njegovom rukom spuštati kladenca, ona je oronula sama u se rezignirana, s omlohavljenim entuzijazmima u srcu.

Svraćajući pogled, vidjela je Simeonija, kako sav ožaren gleda u nju, s punim očima nje, krcatim mislima o njoj. (Pero je zašao u posljednji stavak: jedan skladan presto s toplim legatima). Ona je bila još sva smetena, sakupljala krhotine svojih entuzijazma i spremala se, da ih izmete iz sebe. Napolje, sve napolje! Sagnuta, s energičnim zanosima: napolje! S pola uha čuje Konte Šime: - Nas dvoje smo izgubili svoje, pomozimo jedno drugom da zaboravimo. Mi amo oboje preteški za lagani površni svijet oko nas, došli smo iz drugoga vremena, iz drugih raspoloženja i vratimo se k njima, kao dva umorna ratnika, što se vraćaju u rodno selo. - Upravila se i pogledala ga opet. Kao da mu potvrđuje da čuje se, što govori. Onaj je drugi glas u njoj zanijemio, ne prigovara, ne odobrava. Dolazilo joj je, da ga upita i izazove, no onda se dosjeti, kako se svemu može naći zamjerka i prigovor, pa odustane od toga i opet pogleda Simeonija. Nasmiješi mu se, kao da mu veli: suvišno je sve, što je govorio. Ona ga je razumjela. Kroz dva, tri hitra Beethovenova takta preletjela je i sve ono lijepo, što je znala iz njegova života. Zapravo vidjela ga je u nekoliko slika kao u filmu. Kako nosi svoju Bimbu preko kamenih stepenica, kako sjedi u bazilici sv. Franje pred Giottovim freskama uz onu blijedu Škoćanku, koja i nije bila od ovoga svijeta, kako strada u ratu, boluje, umire, oživljuje i hrli preko čitava svijeta vozeći se u vagon-restoranu s Madame Dunlop, tražeći u dalekoj fabrici stakla jednu mrtvu ruku, koju nije mogao dohvatiti. I čuje njegove riječi: - Ne znam, gospođo Giga, ali sve mi se čini, da u vama ima nešto od Jane! - Poslije toga nije je više spominjao. Onda je ona otišla na ljetovanja u Trogir. On je pisao duga pisma iz Provanse; i prije nego se vratio, otišla je. Na stolu (sjeća li se?) ostavila je hartiju i na njoj napisano: »Htjela bih se vratiti«. (Posljednji stacccati, kao da se ponavlja: »Htjela bih se vratiti«). Aplauz oko nje pobrka njene misli.

Svi su se okupili oko Pere, koji je rupcem brisao oznojene dlanove. Svatko je našao nekoliko fraza priznanja. Freddy, koji mu je bio najbliži, primi ga za obje ruke s obje svoje: - Vanredno! - Kvit je jurio prema njemu i podignutim glasom klicao izdaleka svoj stereotipni: - Izvrsno! Izvrsno! - I Simeoni je bio oduševljen, ne možda toliko zbog muzike, koliko zbog zadovoljstva što je u njemu previralo, valjda zbog nijemog razgovora što se među njim i Gigom razvijao za vrijeme posljednjeg stavka. Pogotovo se rasipao hvalama, kad je Giga pristupila grupi, primila ga ispod ruke i stisla se uza nj ležernom intimnošću. Ta njena gesta nije izbjegla ni jednome: Svi su reagirali tko s manjim, tko s većim interesom na nju. Pero je bio skoro skandaliziran, a Freddyju se urezao impertinentan posmjeh oko usana. Giga, da naglasi nedužnost svoje geste, uhvati drugom rukom podlakticu advokata Mike, koji je stajao kraj nje i prišapne mu:

- Da vam ne bude krivo.

Onda se okrene prema ostalima:

- Gospodo, ja znam, da ste ožednjeli. - I oslobodivši ruke upravi jednu prema stolu i nadoda: - Izvolite. - Zatim pruži drugu prema Peri i povuče ga:

- Dođite. Bilo je vrlo lijepo.

Ta joj je kretnja došla spontano, bez promišljanja, po svoj prilici podsvijesna realizacija onoga, na što se malo prije odlučivala, kad je pravila kombinacije za život.

Gospoda su pila i razgovarala nekoliko trenutaka. Pero je u jednom nešto većem monologu govorio nešto o Beethovenovim sonatama. Isticao, kako voli opus, što ga je malo prije odigrao, baš zbog njegove jednostavnosti, srdačnosti i jasnoće. Rijetko se nalazi na koncertnim programima Virtuozi ga izbjegavaju, jer je bez efekta. Kvit je sada jeo sendviče sa šunkom i laksom.

Freddy je sisao krupan bonbon i smiješno naškubio usta. Mika je pripalio svoj stari čik. Ostali su pušili i slušali. Napokon je Simeoni potegao malo u vis manšetu i pogledao na uru. Giga je to opazila i pomislila: - Kamo mu se žuri! - Digla se zatim i rekla, više samo za se, nego njima:

- Već je vrijeme.

Pošla je do tabernakla, uzela iz njega igru karata i stavila na stol:

- Ne zamjerite, ali ja ću se vratiti za nekoliko minuta. Možete međutim započeti. Tko drži banku?

Mika uze karte i pusti da mu prelete iz jedne ruke u drugu, kao da ih broji. Simeoni je stajao nedaleko izlaza, i ona je morala proći mimo njega. Ustavi se pred njim i reče mu:

- Nemojte hazardirati!

On je pogleda čvrstim očima i upita:

- A vi?

Giga pokaže na svoju crnu haljinu, stane bliže uza nj i diže usta prema njegovu uhu, koje je još bilo za nju previsoko:

- Idem, da se preobučem, - reče i pođe k izlazu.

Konte vikne za njom:

- To će dugo trajati.

- Deset minuta! - odgovori ona koketno i izađe.

Ona je još prije, nego su oni došli, dala odnijeti večernju toaletu, koju je namjeravala te večeri obući, u Šlojminu sobicu, gdje se nalazilo veliko ogledalo, i koja je baš zato bila ugrijana. Visjela je toaleta o kvaci na prozoru na drvetu, na koje se vješaju haljine i odijela, s velikom crvenom ružom na prsima, kako se to onda nosilo. Ušla je žurno u sobu i nije više mislila na miša, koga je večeras tamo zatekla. Izašla je odmah van, da zovne Francisku, da joj pomogne, ali Franciska je već spavala. Pogledala je na komodi stvari, koje je imala da obuče, sve je bilo na mjestu. I čarape, cipele, košulja i kombine: jer se morala preobući čitava. Zapalila je svjetiljke uz ogledalo i onda se pogledala.

Nema dugo, što je obukla tu crnu haljinu, a sad je već skida.

- Udovičko je vrijeme prošlo, - pomisli, i sitan preziran potez nategne njene usne. Jedva je digla ruke, da skine broš sa prsiju, rukom je otvarala iglu, jer se zakvačila u štof. Napokon, umorna, spusti ruku, a broš se otvorio i ostao viseći zakvačen onako tvrdoglavo, kao da mu se ne će silaziti a mjesta, na kom je sjedio. Nakon nekoliko sekunda opet se digoše ruke i stadoše energično obrađivati onu iglu, koja je napokon popustila. Odloživši broš na komodu, sjede na stolac, što je stajao pred ogledalom, potpuno iznemogla, kao da je dizala kakav golem teret.

Haljina na njoj bijaše još jedino, što je ostalo od prošlosti. Crni krep, proziran, lagan, tanak, jedno ništa, nema nego da ga odgrne i prebaci preko naslona svog stolca, na kome sjedi, i sve je gotovo. Slobodna je, tvoja je. A ipak: ne da joj se, da se makne. Ruke su joj kao dvije odsječene grane, bez volje i pokreta. Stoje složene među koljenima, od kojih jedno samo od sebe podrhtava i ne može da ga ustavi. Sili se, da ga zadrži, a ono se sve trese, kao da je od kakva epileptičara Kao da ono živi od nekoga drugog života, a ne od njezina. I kad nije nikako prestajalo, diže se ona i prođe jedan, dva puta po sobi koracajući u obliku broja osam. Lijevi je dlan držala na čelu, a prsti su joj stršili u vis, nad glavom, kao kakva petokraka ukosnica. Što da čini? Što da čini? I opet navališe na nju neodlučnosti. Sve je bilo uzalud: i ispitivanja, razmatranja, unutarnje debate, nagovaranja srca i prigovaranja mozga. Stala je ponovo tu na istoj ishodnoj točki, gdje se našla prije toliko mjeseci, kad je prviput sebi sugerirala, kako je uzaludno to njeno očekivanje i kako valja započeti nešto drugo. Prestati čekati, a početi živjeti. Ona je doduše ustavila vrijeme, i vrijeme je mirovalo na onoj uri, što je bila posljednja zajednička njena i Markova, ali mladost se nije ustavila, ona je prolazila, trošila se, izjedala, trunila i napokon vapila i zazivala u pomoć, u paničnom strahu da ne zakasni. Došavši opet do ogledala, približi lice staklu i pogleda sve uglove, udubine, nabore u njemu, prijeđe ispruženim kažiprstom od oka do vilice nategnuvši kožu, zapitujući joj otpor i elastičnost. Prestraši se, kako se dala razvlačiti i opet se mlohavo uvlačila poput ugrijane gutaperče. Takva je zacijelo i na plećima, na prsima i na mišicama. I uhvati se objema rukama za grudi bojeći se za njih, najvećma za njih. Jer one su mladost. Otkad god se sjeća, da su one tu; kad god je čula riječ: mladost, uvijek je u mislima sizala za njima, ne rukama kao sada, nego upravo mislima. Kad bi joj netko rekao, da je mlada, zamišljala bi uvijek nešto okruglo, puno, gipko, što se nadima od snage i diže od svježine. Sad nisu misli bile dostatne, treba zvati za svjedoka i ruke. Pričini joj se, da se prsti utapaju, ili je možda onaj tanki krep na njima, koji smeta? I za trenutak zbaci haljinu sa sebe, i košulju, ostavši samo sa čarapama i cipelama na sebi. Ogledalo, u kome je dosada stajala crna sjena, kao da se zablijedilo, nasmiješilo. Ona se malo prestraši pred onom pojavom, plaho dvaput krene glavu prama vratima, pa se iznenada odluči, pođe k njima i zaključa ih. Uvijek, uvijek onaj isti osjećaj, koji je nikada ne pušta, kad god je sama, kadgod hoće da bude sama, kad nitko ne smije k njoj, uvijek osjećaj, da netko može ući, da netko dolazi. Poduprijevši s obje ruke, raširenih palcem i kažiprstom, svoje grudi, promatrala ih je u ogledalu. Skoro je doticala staklo vrhovima koji su se, na ne baš toplu zraku, ukrutili i stisli kao dva žira. Onda spusti ruke, spustiše se i grudi, kao da su umorne, ne više oble i zaokružene, nego nešto trome i izduljene. Pod bijelom kožom isprepletale se žile, modre poput čivita. Na jednoj se strani crvenio malen čvor, jagodica sitna, a niže iz bradavice isukala se krupna, duga, samotna dlaka, s kojom se u besanim noćima znala često igrati istežući je i čudeći se, koliko je duga. Toliko je puta htjela, da je odreže, a nikad se nije mogla odlučiti. Sad se lijepo savila na njezinu mesu poput male zmijice, spiralni apsurd, koketni ornament. Sjeća se, kad je otkrila, da je tu. Izlazila je poput iglice iz kože, oštra, ravna. (Onda je ona bila mlada studentkinja). Preoblačila se upravo kao i večeras, zaključala se i gledala baš u ovom ogledalu, što stoji sada pred njom. Na njoj je bilo sve zaokruženo, same tople linije, bez uglova i ulupljenih mjesta. Mladost, mladost. Ipak je sve to prošlo, vidi ona dobro, kako je prošlo. Rame se sagnulo, mišica se otromila, a koža na trbuhu kao složen mijeh, a ne više onako uvita u čvrstim, glatkim naborima poput nove, nenošene svile. A ipak nitko nije prešao rukom preko svega toga, nitko osim teškog glada vremena. I zadrhta sve, srsi je prođoše, da joj se koža osula bubuljicama, možda od zime, a možda i od predodžbe, što joj je u taj čas prostrujila moždanima. Vidjela je u fantaziji desetke ispruženih ruku, kako se raširenim dlanovima spremaju spustiti na nju, da je pomiluju, da je obrane od propadanja, da sustave mladost, što se eto odsukiva s nje u tankim nitima, sastavljenim od sekunda i minuta, što rastu u dane, u mjesece, u godine i postaju prošlost. Pa kao da je svaki zid najedamput dobio stotinu očiju, što su uprte u nju, ili se možda probudila u njoj težnja da se obrani od nečega, što je troši i skida s nje svježinu i mladost, dohvati s komode košulju i navuče je hitro na se. Odahnula je, kao da se pokrila neprodirnim oklopom, kao da se obranila od svih nasrtaja vremena, ljudi i svoje vlastite kritike. Nikad dosada nije toliko osjetila nazočnosti svoga tijela kao u taj čas. Nikad nije pomislila, da bi moglo doći u pitanje bilo što na njemu, jer od vremena, kad je još bila djevojčica, odonda još, kad je po parku u Topuskom vitlala kao kakva iskusna mondenka nasrtljivog Kvita, pa sve do danas, nije nikad popustio njen šarm, kome su mnogi teško odoljevali. Znala je vrlo dobro, da njena ljepota nije ništa izvanredno, i ne samo to, nego nije bilo na njoj ništa rasno, karakteristično, što bi predobilo ljude u prvi mah, što bi izazvalo jak interes, a ni njen temperament nije se ispoljavao u upadljivim formama ili ekstravagancijama: sve je na njoj bilo normalno, skladno, obično, ako se ne uzmu u obzir oni prvi nemiri i neuravnoteženosti puberteta, koji su se brzo stišali i izravnali. Čula je jedamput, baš onda, kad se Marko počeo za nju zanimati, svoju majku, kako veli nekoj gospodi: - »Moja Giga nije nipošto lijepa, ali će je voljeti mnogi«. - Dugo nije mislila na drugi dio toga materinjeg mišljenja, nego samo na prvi. Gledala se, promatrala, ispitivala, zašto baš da nije lijepa, prispodabljala se s prijateljicama i poznatim djevojkama, kad god je mogla, dala se fotografirati i uvijek u novim pozama i veličinama, samo da otkrije bilo što na sebi; eto je moglo biti lijepo, ili bilo jedan trenutak, u kome je bar nešto zavodljiva i zanimiva. Kad je počela hodati s Markom, nestalo je tih taština; za nj je bila dobra, i nije joj bilo više stalo, da bude drukčije, nego što jest. Pitala ga vrlo često, što on najviše voli na njoj i zašto je uopće voli, a on nije nikad znao točno odgovoriti. - »To se ne da tako određeno izreći« - govorio je on. - »Samo mislim, da je pojam o tebi koji volim, ne tebe lično, s tvojim tijelom i imenom, ne ovu ruku, rame ili lice, nego ono što od tebe živi u meni«. Ona ga nije razumijevala, ali je bila sretna, što je tako. I rekla mu je dapače, kad joj je to kazao: - »Doduše, ja te ne shvaćam, ali to je vrlo lijepo«, - našto je on pokušao da joj protumači sve nekim matematičkim pojmovima, integralima, jednadžbama, i Bog bi ga znao čim, što je njoj izgledalo još tajanstvenije, a zato i ljepše.

Samo u časovima afekta, kad je imao potrebu da je miluje, da je osjeti, onda je najradije uronio rukama, licem, ustima u njene kose i opijao se njima kao alkoholom. Tek poslije, pošto se vratila iz Galicije, kad je počela da se susreće s ovim ili onim muškarcem, kad je Freddy pokušao da nasrće na nju, kad je kapetan Dühren navaljivao svojim listovima, onda se sjetila onoga drugog dijela majčine tvrdnje, koji kaže: da će je voljeti mnogi. I kako god su se množili njeni prijatelji i udvarači, toliko je više vjerovala u materinje proročanstvo. I vjerovala također, da ima nešto u njoj, što je jače od ljepote i od svih onih manjih ili većih svojstava, kojima žena privlači i osvaja. Sad najedamput, kad je došao čas, da ona postane nečija, svejedno čija, kad će onaj, koga izabere, htjeti naći u njoj materijalne ljepote, sad je spoznala, da je baš mladost bila na njoj najljepše i najvrednije. Mladost, koja je prošla. I osjetila je prisutnost svoga tijela, i prestrašila se, kad je otkrila, da ono nije više onakvo, kakvo je bilo prije nekoliko godina. Ona uistinu ne može biti više ničija, samo Markova. Na nj je čekala, radi njega se istrošila, njemu se žrtvovala, i on jedini ne će ispitivati, koliko se mladosti s nje otrusilo, i što je sve na njoj klonulo i zakržljalo. I stala se skanjivati, da stavi na se večernju haljinu. Već je bila potegla onu, što je imala na sebi malo prije, onu svoju crnu, udovičku, prebacila je preko koljena i čekala tako, što bi učinila. Počela je stvarati sad jednu, sad drugu odluku, pa ih zabacivala i ponovno se k njima vraćala, neodlučna kao magnetička igla na avionu, koji baca vjetar tamo i amo. Najprije pomisli, da probudi Francisku, nek pođe dolje i reče onoj gospodi, kako je njoj najednom pozlilo, pa da neće više silaziti k njima, neka oni samo dalje igraju, ako im se hoće, ili neka odu kući na počinak, što je i najbolje. Ili ne to, ne će slati Francisku, nego će saći sama k njima pa im reći: - »Gospodo, nije mi dobro. Ne zamjerite, ali ja moram u postelju. Laku noć!« - Oni će se malo uzbuniti, protestirati, žalostiti se, a onda će se dići, poljubiti njenu ruku (osim Pere, koji ne voli da briše svojim ustima tragove tuđih), pa otići. Laku noć, gospodo! Ali ne, to nije dobro. Zašto zavlačiti stvar, zašto ne riješiti sve definitivno, na osloboditi se? Jest, njih se treba osloboditi, a ne života, što ga je živjela, što je njen i koji je tako skupo platila, iz kojega se tako lako ne izlazi, da se prijeđe u drugi, kao iz haljine u haljinu! Saći će dakle k njima, reći će im otvoreno: - »Žao mi je, gospodo, ali moram da vas razočaram, da vas razočaram sve i jednoga. Razlog je jedan jedini: ne mogu! Čekati toliko godina jednog čovjeka, misliti neprestano na nj, spremati sve svoje radosti za njegov povratak, sve želje i težnje koncentrirati na taj jedan čas, pa onda iznenada sve to prevrnuti, poći za drugoga, proživjeti s njim onaj drugi čas, koji nije njegov - što da vam dalje objašnjavam? Ne, ne mogu. Pustite me, da ostanem kod onoga, čija sam bila, otkad imam svijest, da nečija moram biti. Budite mi prijatelji i spasite me vi sami od onoga, što namjeravam učiniti. Jer kako god učinim, učinit ću krivo sebi, njemu i onom jednom od vas za koga pođem. Vi ste me doveli do ovih borba, traženja izlaza, novih opredjeljenja i izgleda, jer bez vas, zacijelo, ne bih nikad pomislila, da može još netko postojati za me, ne bih se nikad odlučila, da pokopam nekoga, tko je živ u meni, pa makar on sto put bio mrtav, makar stotine njegovih grobova stajalo rasijano kojekuda po svim kontinentima. Zbog vas sam navukla na se korotu, da je mogu čim prije zamijeniti sa bijelom i svečanom, koju evo nosim i kojom sam morala pokazati, kako nema u meni više ni prošlosti ni boli, ali ja osjećam, da je ovo ruho za me najprikladnije baš zato, jer se opet vraćam onome čija sam, i onome koji živi, ako ne nigdje drugdje, a ono tu kraj mene, u ovim prostorijama, ako i ne uz moje tijelo, a ono uz moje življenje. Ja znam, jedan ili drugi među vama pomislit će, koliko sam nestalna, neodlučna i prevrtljiva, i svi ćete mi možda predbaciti, da sam vas zaluđivala i s vama postupala neozbiljno i djetinjasto, ali ako se malo izvučete iz vašega egoizma, iz vaše taštine, u koju ste se zakukuljili kao svilac u svoju čahuru, vidjet ćete, da je najbolji baš taj način, kako a vama postupam, ostavit ćete taštine i egoizme nepovrijeđene. Jer šta bi onaj, kome bi se priklonila, dobio sa mnom? I koliko bi on imao od mene, kad bi me imao? Šta bi rekao onaj, koji željan hladovine, mjesto velika stabla naiđe na kržljav suvarak. Ili traži knjigu sa šarenim sadržajima, a netko mu donese komadić strane s prekinutim riječima i besmislenim izrekama? Ja nikad ne bih bila čitava ni s kim drugim, nego samo s njim. I pustite me da ostanem s njim.«

Dok se ona tako prevrtala poput ozeble ruke kraj vatre i odmrsivala poput zapetljane muhe u paučini, dotle je dolje tekao »makao« kao mirna široka voda, bez nasrtaja i šuma, ali u snažnoj, moćnoj, pritajenoj strasti. Mika je držao banku. Neobuzdljiv i superioran u svojoj slavonskoj flegmi i kartaškoj sigurnosti, ubaštinjenoj krvlju i podrijetlom, držao je snop karata u debeljuškastoj ruci, kao da drži pitoma goluba, a drugom je izbacivao jednu po jednu kartu u jednakim intervalima, preciznošću kakvog stroja. Onda je digao one dvije, što je sebi dao, i polako spuštao donju gustirajući se u otkrivanju gornje. Kad bi se uvjerio, da nema ono, što želi, spustio bi ih preda se i rekao kratko:

- Dajem.

Oko stola sjedilo je njih petero i svi su skoro s jednakim gestama i načinom ulagali novac, primali karte, pogledali ih, zahtijevali treću ili rekli: - »Dosta«, ili ih, ako su iznosile osam ili devet, otkrili. Plaćali su žetonima, kojih je pred Mikom stajala mala piramida, jer je već od početka, uz male iznimke, dobivao. Izvlačio je u seriji dobre karte i tukao nemilo svoje partnere. Kvit se najjače uzrujavao ne samo, jer je i po temperamentu bio najživlji, i ne zato, jer je imao na dispoziciji bezbroj mimičkih gesta i glumačkih poza, nego najviše stoga, što nije smio da mnogo gubi. Kadgod je njegova karta bila loša, uvijek se čudio, kao da je to nešto izvanredno, nepojmljivo, nikad neviđeno, kao da se to nikada i nikome na svijetu ne događa, nego samo njemu:

- Četiri puta zasebice imam sedam i svaki sam put izgubio! - govorio je skoro uvrijeđen.

- Točno, - odgovarao je ironično Simeoni. - To se često događa, otkad se među kartama nalaze osmice i devetice!

Freddy je igrao oprezno, ali što je više htio da bude lukav i dosjetljiv, to ga je karta više varala. Kad je stavljao svoj ulog na karte svoga lijevog suigrača, dobio bi desni, kad na onoga desnog, dobio bi lijevi. Simeoni ga je neprestano molio, nek ne ulaže na njegove karte: A kad se Freddy kapricirao, onda mu je rekao:

- Karte su kao žene, dragi doktore, što ste ustrajniji, to vas više vuku za nos.

Pero i Balaško nisu igrali, oni su sjedili kraj klavira, na kome su stajale njihove čaše i jedna butelja s vinom, pa su razgovarali. Pero nije bio oduševljen od te konverzacije, on je najradije na tim sastancima kod Gige bio sam, kuckao po klaviru, sjedio po strani i šutio. Nikako se nije snalazio među tim ljudima, u kojima je vidio svoje suparnike i za koje je želio, da ih čim prije nestane iz te kuće. Uvjeren, da će on biti onaj, koji će ostati pobjednik, govorio je sam sebi: - Ni jedan mi više ne će zaviriti u kuću. Ni jedan! - On je i sada slušao đosađen, što Balaško pripovijeda, i na mahove pogledavao na vrata, očekujući, da se Giga vrati, a onda na onu Henri-Quatre bradu, koja mu je izgledala groteskno i glupo u isti mah. Kako se samo može čovjek tako iznakaziti, mislio je. Što zapravo neko hoće, kad nosi takvu bradu? Ima li to kakav dublji smisao ili drži li on, da ga to uljepšava, ističe, karakterizira? Kako je to samo simetrično poštucano, ni jedna dlaka ne štrlji, divota! I dok govori, treska se kao pratnja u kakvoj vježbi za lijevu ruku od Clementija! Tad se počeo zabavljati tim, što mu je u svojoj fantaziji stavljao i skidao različne oblike brade i pravio od njegova lica najkomičnije bradate karikature.

Henri-Quatre je filozofirao:

- Lijepo je tako živjeti kao vi. Za umjetnost. Pogotovo kad nemate nikakvih drugih briga ni glavobolja. Ali i s brigama i glavoboljama je ljepše, nego ovako kao mi, drugi smrtnici. Ili kao na primjer činovnici, ja. Umjetnik! Kako vam je to božanstven švindla. Sad je svejedno kakav je: muzičar, glumac, slikar ili pjesnik. Divota, kako on sebi sve to udesi. Kako ide mimo života, kako vara sebe, društvo, čovječanstvo, historiju, svijet, vječnost. Molim vas, pogledajte malo iz blizine život oko sebe, ako uopće imate nešto oka za to. Počnite samo od časa, kad svijet počne da radi. Recimo: U sedam u jutro. Izađite na ulicu i promatrajte: slijevaju se mase a periferije, iz okolice, svaka kuća izbacuje i muško i žensko na trotoare, što vode na posao, tramvaji istresaju ljudski materijal na različna stajališta i sve leti, hiti, žuri se, da ne zakasni, da prispije na vrijeme, u tvornicu, u dućane, u kancelarije, u urede, u bolnice, na trgove, na građevine. Život zove, gospodine moj, zove svakoga na svoje mjesto, da učini nešto, što treba da je do stanovite ure i u stanovitom opsegu učinjeno. Nema tu zaostajanja ni izmotavanja, nema sentimentaliziranja ni traženja štimunga ili dispozicija. A umjetnik? Što je njemu stalo, koliko je sati, i mala ga briga, kako funkcionira čitava ta životna mašinerija, što se pred njegovim zatvorenim vratima razmahala i ždere zdravlje, energije, mladost, sreću miliona i miliona? Što ga se tiče, je li u jednoj tvornici kakav pomahnitali stroj u pogonu zahvatio neopreznu ruku radnika, ili je skrahirala kakva velika banka, pa je stotine obitelji ostalo na ulici, ili je na periferiji izbila epidemija, ili se demonstriralo na ulicama, jer svijet hoće da živi, da radi, da se prehrani. Što bi rekao, kad bi sjedio samo jedno jutro kod mene na sudu i malo po malo gledao, što se tamo događa. Da vidi, kako se ne zna, tko je veći osuđenik: ja, koji sudim, ili oni, kojima sudim? Lijepo je vama! Lijepo je vama! Dignete se iz kreveta u osam, u devet, u dvanaest, a da se dignete i prije, nego je izašlo sunce, bavite se nečim što vas veseli, što može biti i neučinjeno, što nitko ne kontrolira, radite jedno ugodno ništa, pa se s njime u zgodan tren razbacujete, kao da je bogzna što. Kolosalno je to, gospodine moj! Vi svirate vašega Beethovena i ne čujete, kako kriči i psuje onaj, koga sam ja u isti čas osudio na vješala.

Sambolec nije skoro ništa razumio, šta je govorio Balaško u svojoj tiradi. Jedno, jer je kadenca njegova glasa bila neizdrživo monotona, tako docirajući dosadna, da su nemirna čula Sambolčeva u svome hitrom funkcioniranju tražila i nalazila druga, zanimljivija uposlenja, pogotovo u taj čas, kad je sve u njemu bilo koncentrirano samo na jedan predmet: na Giginu odluku. Drugo: ništa ga nije tako odbijalo kao takvi buržujski tipovi, koji su se isticali kao simpatizeri socijalnih modernih pokreta i teoretizirali o socijalnim problemima u svakoj prilici, više da se pokažu suvremeni i interesantni, nego što bi to bilo njihovo uvjerenje, stečeno proučavanjem ili iskustvom. I Balaško je bio jedan takav diletant. U svim svojim potrebama, u načinu života, u svojim službenim funkcijama potpun buržuj, koji je, kako je malo prije spomenuo, mirne duše osudio jednog čovjeka na smrt, ali kasnije, kud je god došao, paradirao svojim suosjećajima za takva stradalnika, jednako onako kao i svojom lijepom bradom i koketno namještenom papillon-kravatom. Zato je volio društvo onih intelektualaca, koji su ili otvoreno ispovijedali marksističke ideje ili samo koketirali s njima. Držao je pak, da je on, kao sin maloga obrtnika, imao sve kvalifikacije za takvo stajalište, a rado je napominjao, kako su te tendencije živjele već onda, dok je kao malen dječak raznosio očeve kifle i žemljičke buržujskim mušterijama, koje je uz put dijelio gladnoj siromašnoj dječurliji. Ali dalje od teorijskih razmatranja nije išao. Nije izazivao sukoba ni u svojoj službi ni u sebi samome. Sudio je čitav dan i osuđivao točno prema propisima sve one, koji su se ogriješili o zakon, između kojih i mnoštvo proletera, što su došli na optuženičku klupu baš radi pokušaja realizacije onih ideja, koje je on teorijski odobravao. Jedini njegov protest bio je taj, da je izlazeći iz ureda, gdjegod sreo koga prosjaka, slijepca, nemoćnog invalida, udijelio svakom novčani darak, kao što je nekada činio s očevim kiflima i zemljičkama.

Pero bi zacijelo bio reagirao na neke njegove ispade, da nije sa užitkom zašao u svoje coaferske i friserske fantazije. Odmah ispočetka, čim je Balaško rekao: - Umjetnik! Kakav je to božanstveni švindl! - on je nekom čudnom asimilacijom misli Balaškovu Henri-Quatre pretvorio u kovrčastu bradu Asiraca i vidio njegovo lice u komičnoj monduri jednog Sardanapala. Nasmijao se tako glasno, da je Balašku izgledalo, da se on smije njegovim ispadima. Ali Pero se smijao Balaškovoj karikaturi, koja je pompozno sjedila u njegovim mislima kao na kakvu asirskom reliefu. To ga je tako zabavljalo, da je tražio u svojim sjećanjima nove prispodobe, pa mu je sada objesio dugu kudeljastu bradu Kalvina, kako je to vidio u nekoj historiji reformacije, gdje je reproduciran glasoviti Baronov štit. Balaško je izgledao famozan, kao da mu je privezan konjski rep na podbradak. Kako je god govorio, tako je konjski rep lepršao amo i tamo, kao da tjera muhe oko sebe. Pero je toliko zašao u svoje fantazije, da je vidio čak i muhe, kako letuckaju naokolo. Napokon se kudelja stala suzivati i pršiti naokolo, kao da ju sijeku makaze najvještijeg brijača, i pretvori se u malu elegantnu bradicu kardinala Richelieua, od koje je Balaškovo lice dobilo izraz španjolskog viteza sa svim alirama grandece i aristokratske prepotencije, što je bilo u najživljem kontrastu s onim, što je u taj mah govorio: Pero je ciktao u sebi od užitka i sve mu je kričalo u ušima: Don Rodrigo! ili: Don Ramiro! Napokon je njegova fantazija natkrilila Fregolijevu: u nekoliko sekunda dizao je Balašku brade i vješao nove, kao da se producira u kakvu varijeteu u transformatorskoj vještini. - »Gospodo, voila: Napoleon III.« - »Jedan, dva, tri, gotovo: Tegethoff!« - »Molim, jedan čas: Leopold belgijski!« - »Izvolite: Rabindranat Tagore!« - A Balaško i onaj pravi i onaj, što ga Pero frizira u mislima, samo govori, govori, a brade se treskaju, svaka na svoj način, u svojim posebnim vibracijama.

Grohotan smijeh igrača prekine Balaškovu filipiku i Sambolčeve fregolijade. Kvit je već po deseti put izgubio sa sedmicom, srdito bacio karte i histerički gurao žetone prama Mikinoj srećnoj piramidi:

- Evo, uzmite, uzmite sve, - žestio se. - Ja danas ne mogu igrati. Ni jedamput nisam dobio sa sedmicom!

Pritom se zgurio i razgestikulirao, kao da je na pozornici. Kad se smijeh stišao i Kvit umirio, primijeti Mika hladnokrvno: - Za vas nisu karte, dragi Babiću, osim onih, s kojima igrate na pozornici, gdje je već unaprijed propisano, da vi morate dobiti.

- To su idealne partije! - usklikne Simeoni.

- Tamo su vam dosta i dvije figure, - nadoda Freddy

- Samo se vi rugajte! - primijeti Kvit. - Lako vam je sa srećom, koju imate.

- Sreća se ne da natjerati kao voda na kukuruz, - primijeti Mika s frazom, koju je još kao dječak čuo od svoga oca, kad mu je kibicirao kod kartanja. Kvit nije više odgovarao, nego je preko volje bacio uložak na Konteove karte i čekao na rezultat.

Konte je izbacio deveticu i deseticu.

- Hvala Bogu! - klicao je Kvit, dižući fanatično sklopljene ruke uvis kao Marija Stuart u sceni prije stratišta.

Međutim je Balaško promijenio temu razgovora. Sambolec ga je doveo na nju, kad je, slušajući natezanja igrača, rekao:

- Ako ne sađe brzo gospođa Giga, doživjet ćemo ovdje kakvo samoubijstvo kao u Montecarlu.

- Što mislite, zašto se toliko zadržava?

- Ne znam, - odgovori Pero diskretno. - Sprema nam valjda kakvo iznenađenje.

- To svakako, - prihvati Balaško, - bit će mnogi od nas iznenađen.

- Ja mislim svi, - reče Pero uvjereno.

- Osim vas, mislite također, - upane mu u riječ Balaško sa nešto zlobne ironije.

Pero se trgne. Htio je nešto primijetiti, ali kao da se predomislio. Henri-Quatre brada je zadržala ironiju na rubu, gdje se sastaje s licem:

- Ne odgovarate? - reče. - Zar ste tako sigurni?

Onaj se drugi naljuti. Oči mu bljesnu i malo pocrveni.

- Prepustimo tu stvar gospođi Gigi, - reče vrlo stvarno. - Nitko od nas nije siguran, kao što svaki može računati s jednakom mogućnošću.

Kvit je glasno govorio:

- Meni stotinu! Molim, meni stotinu!

- Ne budite tako nestrpljivi! - reče malo uzrujan Mika.

A Simeoni:

- Dobivali ili gubili, vi se uvijek bunite.

- Točno, - odgovori Kvit radostan, što dobiva. - Kad gubim, bunim se, što mnogo gubim; kad dobivam, bunim se, što malo dobivam.

Nitko nije dalje odgovarao: igra je išla dalje.

- Meni je uopće, - nastavi Balaško, - sve to zagonetka. Čitav ovaj aranžman. Komično sve to. Komično i perverzno.

- Što to mislite? - upita Pero.

- Pa tako. Ne osjećate li, da u tom ima nešto sadizma?

- U čemu? U čemu? - naglasi Pero nestrpljivo svoje pitanje.

- Pa u ovom našem asentirungu! - usklikne ironično Henri-Quatre. - Ja sam jučer dugo o tom razmišljao i bilo mi je žao, što sam se dao zavesti da u tom sudjelujem. Večeras mi je još žalije, nego jučer. Jer molim vas, što znači sve to? Svaka normalna žena odlučila bi se za jednoga, koji joj je najdraži, ili ako hoćete, koji joj najviše konvenira, i rekla bi mu: - Gospodine, ja sam vaša! - i sve je riješeno. Ali ovako! Pa to je tortura! Zar ne vidite, da je to tortura! Čovjek već ne zna, što bi počeo. Moje je mišljenje, da ona jednostavno uživa u tome, što nas gleda, kako se natežemo i natječemo oko nje, svi jednaki u nesigurnosti, jednaki u šansama, bar tako se iskazuje. Ja ne znam, je li prema ikome akcentuirala jače svoju naklonost, ali koliko vidim, među nama ima samo onih, koji se smatraju privilegiranima. Ne volim vam ja to, taj sredovjekovni ljubavni turnir. Mene to podsjeća na trubadurska vremena i na historije Okruglog Stola. Samo danas vam to malo drukčije izgleda. Nema više vitezova, koji pjevaju svojim Melisandama!

- To ste dobro primijetili, - reče ironično Pero. - Današnji vitezovi ne pjevaju, oni samo ogovaraju.

Balaško je razumio Perinu ironiju i odmah se ogradio:

- Molim, molim, ja sam to nedavno rekao u lice gospođi Gigi. Rekao sam joj, da takva jedna ideja može niknuti samo u glavi jedne patricijke, koja je sva još zagrezla u svojim atavizmima i tradicijama. Abnormalno je to, gospodine moj, pa govorili vi, što mu drago. Vidjet ćete samo, kako će sve to izgledati, kad ona stupi tu među nas i izjavi: - Uzimam gospodina Iksa! - Kakvo će samo dugo lice napraviti neizabrani Ypsiloni! Nije bilo dosta, što se, tako rekavši, godinama mučimo, pogotovo mi neki siromašniji, koji smo se morali natjecati s vama bogatima u kavalirštini, u iskazima, u poklonima. Lako je vama, molim vas, naručivati orhideje, ali kad to čini jedan glumac, koji...

- Sve je to bez smisla, - prekine ga Pero srdito. - Što govorite? Bez smisla i takta. Gospođa se Giga ne će dati potkupiti ni darovima ni orhidejama. Kitica ljubica vrijedi za nju toliko, koliko i čitav staklenjak orhideja, samo kad je dana srdačno i dragovoljno.

- Ne sumnjam, ne sumnjam, - tepao je Balaško u neprilici.

- Pa onda, što kritizirate toliko? - žestio se Pero sve više.

- Ne kritiziram ništa, nego samo fiksiram stvar, kako mi izgleda i kako jest. Ja sebe postavljam u situaciju jednoga od onih, koji će biti odbijeni. Taj momenat izbora ne će biti ugodan. I jedan jockey na utrkama osjeća svoj poraz. I mi smo vam neke vrste jockeya. Našli smo se tu na dispoziciji jedne kaprice i čekamo, da nam se reče: - Otiđite, niste za me! - Nije li to sadizam?

Pero je postajao sve nestrpljiviji slušajući rezoniranja kvadratne brade, a drugo, očekujući da se otvore vrata i da napokon dođe Giga.

- Niste se trebali upuštati u tu igru, - reče. - Mogli ste izostati.

- Točno, - odgovori Balaško, - morao sam izostati, ali s tim bih proigrao i posljednju šansu. Jer ja volim tu ženu, usprkos svega.

- A ako se odluči za vas, ne bojite se njezina sadizma? - upita Pero s naglašenom persiflažom.

- Ni najmanje, pa da je i gore. Kad je volim.

Onda se malo zamisli i doda zluradim tonom.

- Vidite, jednu jedinu stvar želim. Da sada, kad se vrati, izjavi:

- »Gospodo, žao mi je, ali ja sam se predomislila. Ne mogu se odlučiti ni za jednoga od vas, jer sam već izabrala nekoga, koji nije među vama.«

Pero ga pogleda prezirnim očima i reče s mirnim ogorčenjem:

- Vi ste uistinu najveći sadist.

Pero je sada opazio, kako se oprezno pomiče kvaka na vratima. Nije više slušao, što govori Balaško. Očekujući je gledao je na onaj mjedeni pokret, čudeći se što se već ne spusti jednom i ne pusti vrata, da se otvore. Pomisli: pa nije moguće, da Giga prisluškuje iza njih. Balaško opazi, da Pero tamo gleda, pa konstatira i on:

- Netko je iza vrata.

- Da, baš gledam i ja na to, - odgovori Pero.

Henri-Quatre se rastegne u posmijeh:

- Toliko s nama govori i zna, što svaki od nas misli, a ipak prisluškuje. Čekali su, radoznali, da vide što znači ta igra. Ali nitko nije ulazio, samo se kroz uski otvor pokaza ženska ruka, koja je, tako je izgledalo, davala znak nekome od onih, što su se kartali. Interes igrača bio je potpuno zauzet igrom, nitko nije mogao opaziti ruke, koja je mahala tromo, gotovo pospano poput zastava na sporom, teškom vjetru. I Pero i Balaško spoznaše odmah, da to nije Gigina ruka. Pero reče:

- To je Franciska.

Pođe k vratima: uistinu, bila je Franciska. Dremovna, ogrnuta velikom maramom, sva skupljena i drhtava od zime (bilo je očito, da se taj čas digla iz postelje), kad je vidjela Peru, povuče se korak natrag da izbjegne osvjetljenju i reče tiho:

- Molim, nemojte da se gospoda uznemire. Samo recite na uho doktoru Peruzoviću, da dođe gore. Gospođa ga zove.

Gospoda se ipak uznemiriše. Mika je naglo ostavio karte i digao se odlučnim zamahom, a drugi za njim. Poletio k izlazu i bez i jedne riječi izašao ne zatvorivši vrata za sobom. Vidjela se Franciskina ruka, kako je pala na kvaku i potegla vrata. Nekoliko trenutaka trajala je šutnja, u kojoj je bilo začuđenja, neugodne slutnje, a valjda i očekivanja, da će se čuti kakav glas ili nemir u kući. No ništa. Simeoni progovori prvi obrativši se Peri:

- Šta je to bilo?

Pero slegne misteriozno ramenima i odgovori, kao da je povrijeđen:

- Sve što znam, gospođa je Giga poslala djevojku po doktora Miku.

- Nije rekla zašto? - požuri se Kvit.

- Ništa. Samo: neka doktor Peruzović dođe gore.

- No, servus! - usklikne Freddy frivolno.

- Možda joj je zlo! - reče konte zabrinut.

Pero prihvati:

- Možda.

U njegovu je glasu bilo nešto sumnje i žalbe u isti mah. Ne zbog toga, što bi mislio, da je taj poziv znak, da Mikine šanse stoje dobro, nego što ona zove nekoga k sebi, a taj netko nije on. Pa kao da se hoće utješiti, nadoda:

- A možda joj treba još jedan pravnički savjet.

Kvit prihvati zlobno:

- Advokat se Mika u posljednje vrijeme zanima vrlo za muziku. To bi vam moglo biti u prilog.

- Ili obratno, - izađe Posthumus iz svoje rezerve.

- Vi se, gospodo, šalite, - reče ozbiljno Simeoni, - a ne znate ni o čemu se radi. Mislim, da nije čas za šalu.

- Točno! - reče Kvit s nekom čudnom ozbiljnošću, koja je djelovala komično.

- To ne može dugo trajati, - prihvati Pero, koji je nestrpljivo želio, da se Mika čim prije vrati.

Freddy je morao također nešto reći:

- Ne mogu nas ostaviti ovdje, da čekamo do sutra.

- Uostalom, da nam vrijeme prije prođe, - reče Kvit, - nastavimo mi naš makao.

- Ostavite, molim vas! - odvrati gotovo odrešito konte. - Baš mi je sad do karata.

Kvit se uznemiri:

- Ali ja još gubim! Ja bih se htio regresirati.

Opet nasta pauza. Opet su prisluškivali, čuju li se kakvi glasovi odozgo ili možda koraci, što silaze po stepenicama.

Balaško prekine muk:

- Moje je mišljenje, - reče važno, kao da sjedi na sudačkoj tribini čeprkajući nervozno po svojoj Henri-Quatre. - Moje je mišljenje, da bi sada bilo najbolje da odemo.

- Apsurd, - reče kratko Simeoni.

A i ostali se usprotiviše. Pero ga pogleda srdito:

- Kakve su to ideje?

- Vjerujte mi, to je najbolje, što možemo učiniti, - kapricirao se Balaško.

- Nitko vas i ne sili, da se zadržavate! - usklikne Simeoni zagrižljivo.

Balaško se uzbudi na taj izazov i primijeti prilično razdraženo:

- A vi baš mislite, da vas netko ovdje zadržava?

Simeoni se napravi visok od prkosa i stane uza nj:

- Što mislite time reći!

Izgledalo je, da je sukob neizbježan. Uopće je sva ta konverzacija bila puna napetosti i nervoze. Fraze zasićene nepovjerljivošću, sarkazmima, izazivanjem i gnjevom. To šestero ljudi bilo je slično na šest životinja koje zatvorene u uskom prostoru reže jedna na drugu i spremne su, da jedna drugu zaskoče. Balaško je vidio, kako Simeoni ima krvi u očima, ali nije ustuknuo. Ostao je na mjestu, gdje je bio nepomičan i prkosan:

- Meni se ne može prigovoriti, - reče, - da govorim nejasno. I mogu vam samo ponoviti...

- Suvišno je, da išta ponavljate! - prekine ga odlučno Simeoni. - Potpuno suvišno.

Sad su se ostali umiješali, da ih umire. Ali se Balaško i dalje žestio i samo govorio:

- Ja se ne dam tiranizirati! Ne dam se tiranizirati.

A konte je mrmljao kroz zube:

- Cimbri i Teutoni!

Posthumus se najviše zauzeo da ih umiri:

- Nemojmo, gospodo, zaboraviti, gdje smo! Gosti smo jedne dame! Vaše konflikte rješavajte gdje vam drago, a ne ovdje.

- Točno! - upadao je Kvit iza svake njegove fraze. - Točno!

- Ja nisam vrijeđao nikoga, - branio se Henri-Quatre, - samo sam konstatirao, a to ponavljam i sada, da bi bilo najbolje da odemo odavle prije nego se na vratima pojavi gospodin doktor Mika Peruzović držeći ispod ruke gospođu Gigu Barićevu rođenu pl. Remetinec, i kao živa vjeridbena objava reče svečano: mi smo vjereni.

Opći žamor, protesti i smijeh popratiše Balaškove riječi. Najjasnije se čuo Kvitov usklik:

- To bi bio tablo!

- U kome se bih rado bio statista! - prihvati Balaško i već se bio uputio prema izlazu.

Prije nego li se uhvatio kvake, otvoriše se vrata i uđe advokat Mika. Svi su očekivali, da iza njega uđe i Giga, ali on odmah zatvori za sobom vrata i reče tihim, ponešto misterioznim glasom:

- Molim vas, gospodo, sjedite. Moram vam nešto reći.

Svi se spustiše na stolce i naslonjače, ne nastojeći da nađu što komotniji položaj, u stavu nestrpljiva očekivanja. Jedini Pero ostade na nogama, podbočivši se bedrom o klavir, još i sada u pozi onoga, koji je uvjeren, da je privilegiran i siguran u svoj uspjeh.

Mika s nešto malo sarkazma u lakom posmijehu reče:

- Gospođi Gigi nije dobro i ona vas moli, da je ispričate, što ne može doći da vam zaželi laku noć. Meni je povjerila za ovih nekoliko trenutaka, što ostajemo još ovdje, ulogu domaćina, i ja ću je zamijeniti, koliko znam i moga. Znam vrlo dobro, - izraz komične bonhomije nategne njegovo lice u nešto jači posmijeh, - da sam ja vrlo loš surogat, ali i kao takav kadar sam, da vam saopćim, što je gospođa odlučila.

Čelo advokata Mike bilo je posuto znojem, a i dah mu je pomalo zastajkivao. Vidjelo se, da mu nije lak prijelaz na ono glavno, što ima da reče i što su gospoda, nemirom i nestrpljivošću, čekala. Vidjelo se također da u njegovu tonu ima i nešto zlobna zadovoljstva, pa je valjda i koji od one šestorice mogao pomišljati, kako je Mika izabranik. Balaško je dapače zadovoljno konstatirao, da je Giga ipak osjetila neumjesnost čitave ove stvari, pa se u posljednji čas predomislila i izostala. Njezina poruka bit će podnošljivija, - mislila je, - od otvorena izbora.

Mika obriše čelo i nastavi stvarno i ozbiljno:

- Ona se već preobukla u večernju haljinu i upravo je htjela sići. Najednom su je noge izdale i jedva joj je uspjelo probuditi djevojku. Ja sam je našao na postelji pokrivenu i u pravoj groznici. Primila me za ruke i samo govorila:

- »Ne mogu, doktore Mika! Ne mogu! Ne mogu!«

Tu Mika zastane, kao da ga je nešto steglo u grlu, pa pogleda jedno za drugim ona lica oko sebe, čiji su se izrazi očekivanja pretvarali pomalo u grimasu čuđenja i razočaranja.

Nakon pauze od nekoliko sekunda nastavi Mika:

- »Recite im« - završila je, - »neka mi oproste i neka mi ostanu prijatelji. A oprostite mi i vi: U meni je sve zbunjeno i zamršeno. Dolazi mi da poludim. Ja ne mogu biti bilo ičija...«

Mika opet zaostane. Onda izvadi uru:

- Skoro su tri sata: Vrijeme je, da se raziđemo.

Kao sedam urotnika, zaogrnuti u svoje kabanice, izvlačili su se tajanstveno i bez razgovora prosci Gige Barićeve iz njene veže. Na plinskoj svjetiljci pred kućom pukla je mrežica, pa je njen slabi žuti plamen osvjetljavao tužno i neutješno praznu tijesnu ulicu.