Giga Barićeva/1.4.6

Izvor: Wikizvor
Mister Kvit (pastel) Giga Barićeva —  Angelus Posthumus ( fotografija)
autor: Milan Begović
Pero (autoportret)


6. Angelus Posthumus. (Fotografija)

Renata de Wrabetz (tako su po tradicionalnom običaju pisali njemačkom ortografijom njezini roditelji) bila je neobično dražesno stvorenje. Nalikovala je potpuno na jednu od onih modernih maneken-lutaka, što se tako dekorativno ističu u izlozima luksuznih konfekcionih radnja. Uvijek u jednoj ritmičkoj pozi, kao da samo sluša udarce jazza, sa zatvorenim vjeđama, pikantnim nosićem, poluotvorenim usnama, nepravilno uzdignutim ramenima i nešto gegavim nogama. Prolazila je ulicom gotovo plešući. U trajnom nekom transu kao mjesečarka. Nije gledala ni u koga. Kao da u toj ulici, krcatoj svijeta, kojom ona prolazi, nema nikoga osim nje same.

A uistinu tako je nekako i bilo. Jer onim časom, kad se ona približavala prolaznicima, čitav se interes koncentrirao na nju. Žene su konstatirale njezin nenapadni šik i prirođenu eleganciju, i zavidnim okom tražile na njoj bilo kakve defekte, da paraliziraju neizbježiv i ugodni dojam, koji je provocirala njezina pojava. Muškarci su blesasto zurili ispod trepavica, koje nisu propuštale ni sitniji odbljesak pogleda i klonuli s uzaludnim nadama za njom. Kao semafori za željezničkim vlakovima.

Bilo je to možda druge, treće godine poslije rata, kad se Renata pojavila u nervozi i šarenilu ondašnjega zagrebačkog društva, koje je, kao i drugdje u svijetu, obogaćeno konjukturom i svakovrsnim spekulacijama, srljalo od zabave do zabave, od užitka do užitka. Jedan za drugim otvarali se kabareti i razni Palais de danse, Pick-bari, Klub-bari, Paviljoni, Bonboniere, Mascotte, Papilloni, Maximi, gdje su stolovi već unaprijed bili zauzeti i gdje se nije moglo dobiti mjesta sve do pred zoru. Gomila ekvivoknih arivista, malih bankara, svakovrsnih krijumčara, profesionalnih kartaša, berzijanskih agenata, intervencionista, požrtvovnih političara, carinika, posjednika malih bifeta i svih mogućih korupcionista, sjedila je u malim ložama tih lokala s glomaznim lisnicama, poput kakve u safijan ili marokin uvezane knjige, koja je mjesto strana sadržavala same hiljadarke.

Među njima u svjetlucavim i dekoltiranim lamet haljinama, s velikim raznobojnim lepezama od nojeva perja, s biserima i briljantima, s rajerima u kosama, modrim lisicama i krznenim ogrtačima, mlade žene što griskaju pečene mandule, pijuckaju šampanjac, puše cigarete iz dugačkih cigaretšpica, pokazuju bestidne desni na opscene viceve svojih kavalira, da se onda, gurane ritmom crnačke muzike i brutalnim laktovima neotesanih plesača, zavrte na onom tijesnom plesnom prostoru u oblacima isparivanoga znoja i dijalogiziranih gluposti kraj njih i oko njih.

Renati je bilo osamnaest godina, kad je prviput ušla u takav lokal, u »Maxim«. Dotada je pohađala samo takozvane »koterije«. Ona mala ekskluzivna društvanca sezonski organizirana od nekoliko mladića iz otmjenih kuća. Njima bi se pridružile i djevojčice, koje su po odgoju i po familijama pripadale također u kremu zagrebačkog društva. Razumije se, da su one dolazile na sastanke tih koterija samo u društvu svojih mamica, gardedama ili braće, katkad i dobroćudnih tatica. Sve dakle kako se šika i kako je to običaj među boljim i uglednijim svijetom.

Kao sve što je ekskluzivno i većini nepristupno, tako su i te koterije imale nekakav nimbus interesantnosti i posebne privlačnosti, pogotovo za one, koji su mislili, da bi i oni morali biti sudionici jednoga ograđenog i zatvorenog kruga.

Pa ako je u tim koterijama izvanja forma prilično diferirala od nezgrapnosti, surovosti i tona, koji su kojegdje drugdje posve iznakazili izraz uljudnoga društvenog općenja, to je u glavnom i ovdje, nutrinja bila pišljiva i inficirana.

Ona »jeunesse dorée«, koja se sakupljala pod nadzorom i dekorirala otmjenošću, koja je pila pri svojim zabavama mlaki čaj i slatku limonadu, mjesto šampanjca ili amerikanskih drinksa, nije se podvrgavala tim restrikcijama i apstinencijama iz osvjedočenja ili nekog unutarnjeg moralnog diktata.

Prvi i glavni razlog tome, bio je: pomanjkanje novca. Onda je svak imao mnogo novaca, samo nisu oni, ili radije njihove familije. Jer u ono je vrijeme novac, kao za inat, tražio najprljavije džepove. Bježao samo od gospodstva, od otmjenosti, od noblesse, od uzdignutih nosova, od ubaštinjenih tradicija.

A kad nije bilo novca, valjalo je naći nešto, što će tome novcu imponirati, što će ga razoružati, što će ga uvjeriti, da će njegova vrijednost porasti samo onda, ako ga bude trošio onaj, koji zna trošiti i koji zaslužuje da ga troši.

Tako su one djevojčice izvirkivale iznad ograde svojih koterija preko, na drugu stranu, gdje je rasipao svoje grdne pare kakav šiber ili mešetar, i u zgodnom trenutku pružale prstić između dva ošita, ne bi li onaj tamo natakao na nj zlatnu viticu.

A mladići su studirali i kombinirali, kako bi i oni došli do novca, koji nikako ne će da se do njih došulja. I poduzimali su sve eksperimente, izmišljali lukavštine, varke, zasjede, katkad nisu ustuknuli ni pred zločinom, samo da se dočepaju novca, koji je inače bio tako na dohvatu i ulovljiv kao pijana pilad.

Renata, dijete stare familije s tradicijama imetka, gdje je bio baštinjen smisao za luksuz, za udobnost, za lagodnost, za slatki nerad i ukusan život, znala je potpuno i savršeno, što joj vrijedi ljepota i gracija, uokvirena u alire gospodstva i rafinirane poze »noli me tangere«! Tu dragocjenu vrednotu ne će ona dati za bilo šta. Ne će je žrtvovati kakvom kuburantu, kod koga će morati živjeti u dvije male sobice, s vječnom brigom, koja joj i danas ogorčava djevojaštvo, kako će da dođe do para cipela ili svilenih čarapa, s trajnim odricanjem, bez tašengelda za tenis i slastičarnu, s otplatama, s neplaćenim modisticama i nestrpljivim krojačicama.

Otac joj je sveučilišni profesor, a još su tu i dva brata studenta, mati i majčina mati, koja dnevno leti u kino, pa sve to hoće da živi, da se oblači, zabavlja, da ne radi, da ne misli. Iskušala je ona i vidjela u očevoj kući koješta, pa je u njoj dozrelo mišljenje, kako je najočajniji život: život neimaštine. Morati, a ne moći, htjeti, a ne imati, izgledati, a ni za čim, ostati na površini, a s utezima na nogama. Ne, ne. Nikada. Ona mora da bude bogata, njoj treba bogatstvo. Ogromno: milijoni, putovanja, automobili, perle, pelci, sluge, vila, saloni, parkovi. Luksus, ljepota, gospodstvo.

Može li joj to dati onaj mladi profesor, koji je još kao student neprestano visio između seminara njezina oca i njihove kuće, nosio joj snopove modernih liričara, tumačio joj Blocka, Apollinairea, Salmona:

Et ma jeunesse delicate
Surgit, cygne au col de carmin,
Comme une belle aristocrate,
Portant sa tete dans ses mains.

revolucioner, fanatik, sljepar, s beskrajnim mržnjama u sebi i beskrajnim ljubavima i još beskrajnijim vjerama? U jednom neprotumačivom času, u nekom duševnom poremećenju, zacijelo inficirana njegovim sentimentalitetom, kojim je iskopao šture rezervoare njezinih zanosa i promiješao ono malo crvenih tjelešca u njenoj hladnoj krvi, pustila je, da joj izljubi ruke i koljena pokrivena svilenim čarapama, i da joj otme obećanje, da će biti njegova i ničija druga. Istoga dana, čim je ostala sama, uvidjela je, kako je to njezino obećanje glupo i kako sve to ne vodi ni do čega. I odlučila je, da će sve opozvati.

Ali sutra prije, nego je došao, otišla je na tenis. Nije mogla, da mu išta reče tako naglo, ne toliko što bi joj ga bilo žao, nego više zbog neke instinktivne proračunanosti, da bi ga tim mogla definitivno izgubiti. Kad djevojke nemaju nikoga, na koga bi računale, onda nisu tako hitre da odbiju onoga jedinog, koji im se nudi. Ima nešto pasje u tom instinktu. To znači zakopati kost, da je u danom času može čovjek izvući iz skrovišta.

Na večer je sjedila s mamom i bakicom:

- Znate, novost! Zaručila sam se s Ivicom.

- Ivica je pošten mladić, - reče bakica. - Meni je pravo.

- Meni nije, - prihvati mati. - Premlad je za tebe.

- To ne bi smetalo, - reče Renata. - Premlad ili prestar, samo kad bi bio bogat.

Bakica je zacijelo htjela izvući nekakav primjer iz filmova, šta ih je vidjela u posljednje vrijeme:

- To nije glavno, dijete moje, - reče. - Vidiš, ja sam nekidan u »Apolu«...

- Znam, znam, bakice, - prekine je Renata, - ali u filmu ti je ipak sve to malko drukčije, nego u životu. Ali ja ću gledati, da film svoga života udesim na svoj način.

- Bog zna kako pametno nisi počela, - reče mati.

- Misliš zbog Ivice? - upita s ležernom frivolnošću Renata. - Kakve su te naše zaruke? To je partija tenisa. Poslije pet minuta: počinje druga. Ili ako vam je draže: jedan šimi en vogue. Sutra će doći novi.

Renata je pošla prvi put u »Maxim« s mamom i braćom. Tamo ih je poveo Ivica na njezin prijedlog, da proslave njegovu promociju na doktora filozofije.

Stari profesor nije došao, jer on nikada ne izlazi poslije večere. Ni Ivičin otac nije bio s njima, iako je za tu zgodu došao iz Gorskog Kotara i donio sinu dvije, tri hiljadarke, da se malko razveseli u taj svečan čas. Bio je to priprost, bistar čovjek bez ikakvih studija, rodom iz Like, odakle je prije kojih triestak godina došao u Fužine u posao k nekom trgovcu šimlom. S vremenom je nešto uštedio i počeo istom trgovinom na svoju ruku. Posao nije bio bogzna kako unosan, pogotovo ne za vrijeme rata, ali je ipak išao, pa se moglo živjeti i sina iškolati. Sad je ponosan i radostan došao na njegovu promociju. Za čitavu glavu viši od svih ostalih stajao je u punoj auli i gledao ravnim pogledima, nad kojima su stršile krupne, raščepurene obrve, prema rektoru i dekanima, kojima vise oko vrata nekakvi debeli zlatni lanci i medalje.

Poslije večere kod Wrabetzovih otišao je u svoj mali hotel, negdje u Gajevoj ulici, gdje je odsjedao, kadgod je dolazio u Zagreb.

Kad je Renata s društvom ulazila u »Maxim«, prvi zvuk, koji joj je došao do ušiju, još prije negoli je stupila u dvoranu, još prije negoli je osjetila, šta to svira jazz, bio je pucanj šampanjskog čepa. Dva, tri puta, u malim intervalima, kao indiskretni poljupci punim usnama.

Ona je odmah znala, šta je to, iako se dosada nije još nikada otvorila pred njom šampanjska boca. U njoj je u taj trenutak sve oživjelo. Krv joj je u pravom smislu riječi muzirala kroz žile i letjela u svim smjerovima po tijelu vrijući kao nemirno mravlje gnijezdo na vrhovima razdraženih ekstremiteta.

Ušla je ona u taj milieu, zasićen alkoholom, duhanskim dimom, frivolitetom, raskošjem, nametljivim svijetlom, drskom muzikom, obuhvaćena sa svih strâna pijanim, brutalnim, glupim, odvratnim muškim pogledima i osjetila se odmah u njemu kao kakav »habitue«. Pošla je sigurnim korakom predvodeći ostalo svoje društvo prema loži, koja je za njih bila rezervirana, i sjela odmah na najvidljivije mjesto, odakle je kao kakav strateg imala pred očima čitavo to poprište.

Odmah do nje sjeo je Ivica, zbunjen, savitljiv, tanak, kao i šimla na skladištu njegova oca, nevješt u naručivanju konsumacija i nespretan u ulozi mondenog kavalira, koju mora odigrati. Žurio je u listu gledajući fantastične cijene i naslove različitih vina, a konobar mu je citirao litaniju egzotičnih imena, koja nije nikako mogao uloviti na listi.

Onda reče jedan od Renatine braće, koji je valjda zalutao katkad prije u kakav lokal:

- Donesite nam najprije po jednu tursku.

Ivici je odlanulo. Sad je imao vremena da upita dame, što žele. Staroj je svejedno. Kakav slatki liker. Kiraso. Braća zaželjela: Fajngešprict. A Renata?

Renata je gledala preko na jednog gospodina u trećoj loži, koji je već dvaput diskretnom gestom podigao svoju čašu prema njoj, kao da joj nazdravlja.

- A ti, Renata, što ćeš ti? - upita Ivica drugi put.

Onaj preko u trećoj loži opet je uzeo čašu u ruku i gledao u nju. Renata se ne okrene k Ivici, samo odgovori nervozno:

- Šta hoćeš?

Onda kao da se presjetila, pogleda ga nekako prijekorno i reče mu:

- Uostalom, danas slavimo tvoju promociju i tvoje zaruke!

- Misliš: naše zaruke, - popravi je Ivica i stavi svoju ruku na njezinu.

Ona povuče ruku i pogleda u treću ložu, da li je onaj preko opazio Ivičinu gestu:

- Nisi kod »Bednjanca«, - reče, - tamo se zacijelo vjerenici drže neprestano za ruke.

Ivici je bilo teško pri duši. Vidio je, da se Renata nalazi u jednom od onih svojih nepodnošljivih štimunga, kad je zla, zagrižljiva, brutalna, kad sekira, tiranizira i ujeda poput razljućene tarantele. Poznaje on te njezine dispozicije i boji ih se. Obično je onda on žrtva, a da nije ni kriv ni dužan.

Jedamput se bila kapricirala, da ga osam dana ne će vidjeti ni s njim govoriti. I bilo je tako. On je dolazio k njima, a ona je ostajala zatvorena u svojoj sobi i izašla tek onda; kad bi on otišao.

Drugi su put sjedili kod kuće, sami u sumračju i nešto fantazirali. Najednom se njezino raspoloženje prevrnulo. Onako neočekivano, naprasito, bez ikakva vidljivog motiva, kao kad se na stolu prevali solnjača ili čaša s vinom. Na nesreću igrala se s nekakvom pletaćom iglom i nekoliko ga puta žestoko udarila njom. Činilo mu se, da ima na sebi sve rane sv. Sebastijana.

- Poludjela si! - rekao je on.

- Mrzim te! - siktala je ona kroz zube. - Mrzim cijeli svijet!

Pa i sada se Ivica bojao, da je opet ne uhvati njezin »trentun«. Kadra je, da se digne i otiđe iz lokala. Ili da cijelo veče s njim ni riječi ne progovori.

Zato je razmišljao, kako da je udobrovolji i što jače kapacitira.

Usto je opazio, ne baš s potpunom, jasnom konstatacijom, nego s nekom sitnom podsvijesnom predodžbom, kako ona gleda tamo, na onu drugu stranu, na nekoga, bogzna koga. I htio je da zadrži za se njezin interes.

Konobar je opet došao i on naruči nešto s liste. Znao je, da je šampanjac skup i da boca košta nekoliko stotina dinara. Svejedno. Samo da Renata bude dobre volje. Ona zna biti tako veličanstveno dobre volje. Onda je ludo lijepa. Neodoljiva. Bogovski divna. Čovjek bi samo klečao pred njom i ljubio joj ruke i koljena.

Materi je bilo žao, što je Renata bila tako osorna s Ivicom, koji ih je doveo ovamo, gdje je sve tako skupo. Ona je znala, da je on dobio od oca ono nekoliko hiljadarki, pa će on sada taj novac, mjesto da uzme nešto za se, potrošiti tako ututanj samo da se oni zabave.

Pa reče Renati:

- Zašto bi se mladi svijet držao za ruku samo kod »Bednjanca«? Vidiš, i ono dvoje tamo...

- Ono je neka kokota, - odgovori resko Renata.

- Oprosti, - reče mati, - to je kći generalnog direktora...

- Dakle: generalna kokota! - prekine je Renata.

Atmosfera je među njima bila sparna i puna elektriciteta. Ivica je bio neprestano u strahu, da ne dođe do eksplozije. Nije se usudio da otvori usta.

Najedamput se Renata okrene k Ivici:

- Glupo je, što ne ćeš da naučiš plesati. Danas pleše svako! I starci. Ti nisi nikakav mladić. Ti si jednostavna šimla. Šimla iz Fužina.

Njezina braća prasnu u smijeh. I on se nasmiješio. Ali nije ništa rekao.

Na to ona prihvati malko blažim tonom:

- Misliš, valjda, da tvoj Andre Salmon ili Jean Cocteau ne plešu šimi u Parizu?

- Možda, - odgovori Ivica mirno. - Ja samo držim, da valja ipak imati za to neki elasticitet, koji ja nemam. Ja bih izgledao vrlo nezgrapno.

Ona se nagne kapriciozno k njemu hvatajući skoro svojim usnama njegovu ušnu školjku i prišapne mu toplim tonom:

- Jer ti si: šimla iz Fužina.

Ivica je bio sretan, kao da mu je rekla najnježniju riječ.

Pogleda je velikim somovskim očima, punima zahvalnosti. Ali ona je odmah okrenula svoje od njega i reče mlađem bratu:

- Idemo, Puba.

Puba se digao kao na komandu i sašao s njom u parket, među plesne parove.

Za čitavu glavu viši od sestre, odjeven po ondašnjoj modi, s kratkim i uskim kaputićem, u cow-boyskim pantalonama, dizao je i spuštao ramena i uvijao nogama, u čitavom tijelu savršeno treniran na ritam jazza. Renata je naslonila desni obraz na njegova prsa, spustila trepavice, a lijeva joj se ruka s intenzivno čivitnim venama i raširenim celuloidnim prstima upila u Pubina crna leđa kao mali ahtapod. Kad bi prošli mimo balustrade treće lože, onda bi se nešto otvorile njezine oči kao dvije čedne oštrigice, i ulovile onaj dugi pogled što se tamo iz lože razvlačio kao niti kakve alge.

Najedamput odmakne glavu i upita brata:

- Poznaš li onog gospodina u trećoj loži iza naše?

- To je direktor neke banke. Ne znam kako se zove. Onaj s njime je također direktor u Bankferajnu.

U taj su čas morali proći mimo njih. Renata ponovo pritisne glavu na Pubina prsa, da je na sljepočici osjećala njegove tvrde krliješi. Oštrigice se nešto razjapile i hvataju one alge od onuda.

Kad prođoše mimo, nadoda Puba:

- Taj ima para!

Renata stisne trepavice i pomisli na prostorije jedne banke, kako je to negdje vidjela, gdje se redaju velike čelične kase, smeđe i tamnozelene, s dvokrilnim vratima i masivnim kračunima, s različnim pretincima i pregradama. Unutra sve krcato banknota: i domaćih i tuđih. Snopovi dolara, funti, franaka. Među njima hitri prsti onog direktora.

Broje, broje, broje.

Sad su opet prošli mimo one lože, a direktor se uhvatio rukom za balustradu. Ona pogleda njegove prste. Dugi, punačni a na najmanjem se svjetluca briljant, krupan kao komadić sunca.

Puba reče:

- Šiber jedan odurni! kako je samo stavio u izlog svoj prsten.

Renata nije slušala, što Puba govori, ona je samo mislila, kako ta ruka svaki dan dira tolike milijone, kao slijepa, sa samim opipom raspoznaje, kakva je banknota pod njom, i kad zgrabi snop odmah zna koliko ih je zagrabio. Kako bi se ona dala milovati od takve ruke. Preko glave i preko leđa. Savijala bi se od draži kao mačka. I svjetlucala poput onoga mačjeg krzna, kad ga miluješ u mraku.

Puba opet progovori:

- Ivica je naručio šampanjca.

Ona se naglo okrene:

- Nije moguće! Idimo, da čujemo kako puca.

Renata je ispila čašu na dušak i u sekundu. S mahnitom pohlepom, kao da je na ona dva-tri prsta pića čekala godine i godine. I najzad ga dočekala.

Ivica je gledao njezin vrat, kako se miče pod naglim gutljajima i veselio se, što tako uživa. Tek kad je konobar opet napunio Renatinu čašu, prinese on svoju k njezinoj i reče:

- Na tvoju sreću!

Jedva je podigla čašu, vidje kako i onaj preko, onaj direktor, što svaki dan prevrće sa svojim prstima milijune, drži svoju pred usnama i podigne je malko preko njih, kao da joj nazdravlja.

Ona nehotice diže svoju polako, do nosa, gledajući kako izviru parnice s dna čaše na površinu, a onda je naglo prinese k ustima, baci kratki pogled onamo i zatvorivši oči ispije sve do posljednje kapi.

- Nemoj piti tako naglo, - reče mati.

- Nosit ćete me, ako se opijem, - odvrati Renata. - Ivica i onako uvijek fantazira, kako će me čitav život nositi na rukama.

- Renata, - reče Ivica s blagim ukorom.

- Al, dragi moj, to su ti nekakvi pretpotopni komplimenti. Danas se žene ne nose na rukama, nego voze u automobilima.

- Ona je već pijana, - nasmije se Puba.

Renata opet uzme čašu. Ivica je primi za ruku:

- Polako, - reče, - naškodit će ti.

Ona trgne ruku tako žestoko, da joj se prosuo šampanjac iz čaše. Sitne se kaplje zadržale na tankim dlačicama njezine nadlaktice. Ivica izvadi maramicu iz džepa, da obriše. Dok je on brisao, ona opazi, kako pred balustradom njihove lože stoji onaj direktor. Naklonio se i reče:

- Smijem li vas zamoliti za ovaj tango, gospođice?

Ona se sva zbuni, povuče k sebi ruku, koju je Ivica brisao, spremna da se digne.

Onaj se i predstavi, ali ona nije čula imena. Samo nešto kao -ić, ili -vić.

Kad se ono dvoje izgubilo među plesačima, upita mati:

- Tko je taj?

- Nekakav bankovni direktor, - reče Puba. - Često sjedi u Corsu.

- Kako smije pozivati na ples dame, koje ne poznaje? - uzbudi se Ivica.

- Pa vidiš, da smije, - ironično prihvati Šandor, drugi brat Renatin.

- Renata ga je mogla odbiti, - reče Puba.

- Pa naravno, - potvrdi Ivica. - Nije trebala da pleše.

- Nema smisla praviti takve stvari, - reče mati. - Ako se jedamput s nekim zapleše, to je potpuno irelevantno.

- I ja ću sada poći u onu ložu, gdje sjedi ona dama u crvenom sa starim gospodinom, pa ću s njom plesati, - reče Šandor i pođe tamo.

Crvena se dama ljubazno nasmiješi, pogleda starog gospodina, koji reče nešto Šandoru, i onaj otiđe nekom drugom društvu, odakle isprosi jednu drugu damu za ples.

Međutim je Ivica slijedio pogledom Renatu. Držala se prema svom plesaču, ne onako kao maloprije s Puhom, nego u nekoj distanci. Direktor ju je primio vrlo diskretno preko leđa i neprestano joj nešto govorio. Našto je ona dva-tri puta kratko reagirala. Inače kao da joj je sve svejedno, što govori.

To ga je malko primirilo.

Ali Renati nije bilo ništa svejedno. Ona je rado slušala, šta onaj govori. Ona je i plesala rado s njim. Osjećala je njegovu ruku na leđima i toplinu iz nje. A drugu na svojoj lijevoj ruci, i nju toplu.

- Kako se ono zovete? - rekla mu je odmah nakon prve dvije-tri replike. - Nisam čula, kad ste se predstavili.

- Anđelo Hervojić, - odgovori on gledajući je kroz spuštene trepavice. - Je li vam sad pravo?

- Potpuno, - reče ona, - sad znam, s kim plešem.

- Ono s vama je vaša majka? - upita on najedamput, - i oba brata. A onaj gospodin?

- Pogodite, - pogleda ga ona koketno.

- To nije teško. Vaš budući muž, - reče on.

- Nešto slično, - prihvati ona veselo.

- Kako to, nešto slično?

- Pa tako bi nešto moglo da bude.

- Zar nije sigurno?

- Bože moj, sigurno, - reče ona sa čudnim nekim izrazom. - Šta je na tom svijetu sigurno?

Muzika prestane. Renata primi svoga kavalira ispod ruke i upute se k njezinoj loži.

- Smijem li, gospođice, doći opet po vas?

- Zašto ne? - pogleda ga ona s modrim smiješkom. - Sad kad smo već stari znanci!

- Ja inače malo kada plešem. Ali večeras mi se pleše, - reče on.

- Pa ima ovdje dama na pretek! - obasu Hervojića još jedan talas modrog smiješka.

Uto su ušli u tijesni kuloar iza loža i zašutjeli, jer su morali ići jedno za drugim.

Pred ložom se rastanu.

Renata, malko zadihana, ispije ono, što je još bilo u njezinoj čaši. Onda reče Ivici, koji je spustio nos kao visibaba za sušna vremena:

- Vidiš, da znaš plesati, ne bi trebalo da plešem s drugima.

- I da znam, - reče Ivica rezignirano, - ti bi jednako plesala s drugima.

- Možda i ne bih, - odgovori ona, pa nadoda: - A možda i bih.

U loži s njima sjedila je još samo mati. Šandor i Puba nisu ni došli poslije plesa, nego su se negdje zadržavali malo s damama s kojima su dosada plesali, a malo i s drugima.

Kad je muzika opet počela, Hervojić se nije micao s mjesta. Pridružio im se nekakav mršavi gospodin s telećim očima, malim brčićima i zgusnutim crvenim usnama, koje su sličile na mali okrugli zreli padližančić. Renata ga je odnekud poznavala. Neki pjesnik, čula je za nj, ali nije čitala nijedne njegove pjesme. A vidjevala ga je često. I na ulici, i po kavanama i na utakmicama. Pa eto, izbio je i ovdje.

I srdila se na nj. Nije joj nikad bio simpatičan, jer je uvijek razdrečio svoje besmislene oči u nju, a u ovaj čas bio joj je simpatičan manje nego ikada. Zbog njega zacijelo Hervojić ne dolazi po nju. Razdebatirali se nešto. Hervojić neprestano diže i spušta nabore na čelu, a mali se padližančić oprezno zgušnjava, kao da ga je strah, da mu ne isprsnu koštice napolje.

Srdila se, dakle, pa nije više ni htjela gledati onamo. Pijuckala je svoj šampanjac, gledala preda se i slušala, što joj govori Ivica.

On je večeras tužan i jecav kao citra. A morao bi biti radostan. S tim zadnjim ispitom učinjen je posljednji korak. Profesorsko mu je mjesto obećano u Zagrebu. I s ocem je govorio. Od njega će dobiti sve, što im je potrebno za tri sobe. A možda nešto i za bračno putovanje. U posljednje mu vrijeme posao ide dobro.

Renata ga pogleda s komičnim izrazom:

- Šimla? - reče nasmijavši se.

- Jest, šimla! - odgovori on s turobnom kadencom.

Ona preleti okom po sali: oni tamo u trećoj loži neprestano debatiraju. A Ivica brebonji.

Tužan je, jer mu se čini, da ona ima svoje misli kojekuda, samo ne kod njega. Katkad mu izgleda, kao da joj je potpuno svejedno, je li on kraj nje ili nije. Sve kao što veli Francis Carco u onoj pjesmi, koju su nekidan čitali:

Vous n' aimez pas qui vous aime
Ni qui vous saurait aimer
Et ne donnez de vous-meme
Que ce que vous voulez donner.

On je govorio te stihove s neobičnom tugaljivošću. I začudo, ritam muzike slagao se s njihovim ritmom. Bio je ganut, i oči su mu bile pune vlažnih iskara.

I u Renati se nešto malo uzbibalo. Sitni, sitni talasi sentimenta. Bilo joj ga je žao u taj čas. Gotovo je htjela predložiti da odu odande.

Pogledavši njegove oči, vidjela je, kako su se neobično raširile, zagledale negdje iza nje i bile pune nevoljkosti i začuđenja. Ona se okrene. Pred ložom je stajao opet Hervojić.

U njoj se promijeni raspoloženje, kao kad se prevrne ruka. Izgledala je potpuno druga. Digla se i otišla, nasmijana kao kristal. Sva je svjetlucala od ritma.

- Vašem zaručniku kao da nije pravo, što sam dolazio po vas? - reče Hervojić poslije nekoliko taktova.

- Nemojte sada ništa govoriti, - reče ona. - Plešimo.

Ona je lagano naslonila glavu na njegovo rame i zatvorila oči. Njega je zasipavao miris njezine kose i dražuckao jedan drzovit čuperak po vilici. Da se samo malko okrene, dohvatio bi ga usnama. Već se malo ganuo vratom, ali muzika prestade abruptno, kako su onda obično svršavali plesni komadi. Bez korone. Bez zaokružena završetka.

Jedva su stali i počelo je opet. Šimi.

- Sad mogu govoriti? - upita Hervojić.

- Sad je svejedno. Šimi se pleše nogama.

- A tango?

- Srcem, - odgovori ona i oči joj se razrijediše u dva akvamarina.

Vidio ju je on nekoliko puta, na ulici, u kavani. Jedamput i u teatru. Sjedila je pred njim, u parketu, koso, pa je mogao vidjeti njezin profil. Ona ga nije nikad pogledala. Ni slučajno ni hotice.

Da je vidio njezine oči, zacijelo bi se bio za nju interesirao. Nešto je sasvim drugo kad se nekome vide oči. U njima je karakter i duh, a ne u nogama, ramenima ili liniji.

Ali sve to, što on govori, sada je potpuno suvišno. Zakasnio je. Bio je netko drugi, tko je prije njega bio tu. I on ne će da dira u ono, što je tuđe. Samo joj može reći, da mu je žao, što je sve to tuđe, a ne njegovo.

Renata je šutjela i slušala. Dirala ju je svaka riječ. Čula je svaku posebice i u svakoj posebice uživala. Pa čekala slijedeću. Čekala, da ona slijedeća nešto više kaže.

Ne što bi to bile neke neobične ili bogzna kako lijepe riječi. Naslušala se ona od Ivice fraza i izraza, kakvih ovaj zacijelo ne zna ni pomisliti, a kamo li složiti i reći. Pa jest, ne čita on ni Valérye ni Apollinairee, niti je ganut i trepetljiv kao ona šimla iz Fužine. Šta je njemu do lirike, koja šušti iz tankih sveščića! On sluša šuškanje novčanica i banknota. Razaznaje po njemu jesu li modre ili zelene, žute ili bijele. Jesu li dolari ili funte, franci ili dinari.

- To vam je, znate, moja sudbina, - odgovori on, - uvijek dolazim prekasno. Moja dva starija brata došla su na svijet davno prije mene i prispjela na vrijeme, da ih otac odgoji i iškola. Ja sam se rodio dvanaest godina nakon njih, upravo mjesec dana poslije očeve smrti. Za me nije bilo više ni pare.

- Vi ste onda Posthumus, - reče ona s gracioznom ironijom. - Angelus Posthumus.

Hervojić se nasmiješi:

- Zaista ste zgodni!

I ona se nasmiješi:

- Zaista?

On odgovori:

- Da, vrlo?

I stisne joj jedva primjetljivo ruku.

Jedno jutro, nekako oko deset sati, - pričala je dalje Giga, - uletjela je Renata ovamo k njoj, zaplakana, zajecana, zacenuta, prebita u laktovima i koljenima, u nemogućnosti da izusti ijednu riječ. S nekom hartijom u ruci.

Dugačko pismo, izmeljano i izgužvano, s vodenim mrljama i iškrabano tintom, krupnim slovima i nejednakim crtama. Sve pisano kao u žurbi, nervozi, u nekom mahnitanju i bezglavosti.

Piše joj stari Ličanin iz Fužina.

Riječi su bile još gore od izgleda one hartije. Krikovi, proklinjanja, psovke, grdnje, nakaznosti. To se ni čitati ne da, a kamo li da se pripovijeda. Iz svega onog užasa izbijala je još užasnija istina. Ni najstrašnija riječ nije dosizala do strahote one glavne i odlučne sadržine.

- »Ti, jedna ovakva i onakva«, - piše Ivičin otac - »ubila si mi sina«...

- »Prokleta u srcu i u utrobi«...

- »Ti, šugava, otrovna, izbljuvana bagro, da bog da bila svačija, tko te god htio i najcrvljivijom parom platio -«

- »Rađala štenad i guštere, gadna sama sebi i rođenoj materi.«

- »Pokrile te gnjusne rane i smradni čirovi i cijedio ti se vrijeđ iz prsiju mjesto materinjeg mlijeka -«

- »Da ga samo vidiš, kako visi na onoj grani, i plazi jezik za tobom, curetino iz jaruge, djevojčuro sa ceste -«

I još gore. I još strahovitije.

Ona, Giga, shvatila je odmah šta se dogodilo.

Renata, čija je familija bila u prijateljstvu s njezinom, bila je kod nje dva-tri puta poslije one večeri u »Maximu«. Pričala je onda o poznanstvu s Hervojićem. Kako se poslije s njim sastala nekoliko puta, na malim šetnjama, u Tuškancu, oko Cmroka, do Žavera, kako su jedno popodne otišli na izlet u njegovu automobilu u Brežice i vratili se podvečer. Sve je to bilo kriomice. Niti je mati znala, ni bakica, ni braća, ni Ivica. Rekla je samo, da ide na tenis, a ostavila raket u nekoj trafici u Ilici.

Na tim sastancima, šetnjama i vozikanjima, iako to nije bilo ni tako često ni tako dugo, Renata je postupala prema određenom planu i potpuno zaludila trijeznog i ne baš vatrenog Posthumusa.

Kad ju je prviput poljubio, to je bilo na drugoj njihovoj šetnji, negdje gore iza Žavera, u jesenjoj atmosferi, s hrpama žutog lišća pod nogama i mlakim podnevnim suncem u prostorima, - rekla mu je, prisebna i neuzbuđena, kao da je zagrizla u kakav slatkiš:

- Vidite, ipak niste došli prekasno.

Posthumus je odgovorio:

- To znači, da bi vi pošli za me?

- Zašto ne? - reče ona. - Ako me baš hoćete, - i razlije na nj svoj akvamarinski smiješak, zelenkast i svijetao.

Anđelo Hervojić našao se odmah poslije rata u Zagrebu s nešto novaca, dobivenih u Beču u nekim špekulacijama, gdje je bio provijantski rezervni časnik. Sakupio je masu austrijskih kruna, koje su tamo malo vrijedile, ali mu je uspjelo, da ih na vrijeme dade žigosati i pretvoriti u jugoslavenski novac. Nastavio je onda sličnu igru s dolarima, koji su rapidno rasli, i kad su došli do vrhunca, izmijenjeni u slabu jugoslavensku valutu, iznosili su naoko velike svote, koje na svjetskom novčanom tržištu nisu značile mnogo, ali u Zagrebu su bile od velike vrijednosti.

Iako je Hervojić bio dijete bolje zagrebačke kuće, a to vrijedi koliko i dobro odgojen čovjek, lijepih manira, s mnogo smisla za društvenost, zadovoljan malim, ne bogzna kako proračunan niti osobito promućuran, bilo je ipak u njemu nešto praktičnog i pozitivnog duha.

Samac u svijetu, bez obveza, bez posebnih zahtjeva, uravnotežen, solidan, indiferentan prema ženama i piću, nije čekao da se snađe u kaosu poslije rata. Vidio je odmah, da u taj čas valja nešto poduzeti i raditi. I to brzo raditi i ne dugo premišljati. Takvo vrijeme, kao što je bilo onda, ne može zacijelo dugo potrajati. U Zagrebu, kao i drugdje u većim gradovima, otvarale se bezbrojne male banke, mjenjačnice, zalagaonice. Neko je imao nekoliko stotina dolara, iznajmio malen lokal, kupio dvije vertajmerice, stavio u izlog nekoliko zdjelica i desetak zlatnih i pedesetak srebrnih moneta, poredao oko njih nekoliko stranih banknota, pribio nad ulazom cimer »Banka i mjenjačnica« a uz ulaz staklenu ploču sa zlatnim natpisom u svjetskim jezicima »Bureau de Change«, »Cambio Valute«, »Wechselstube«, »Exchange Office« - i gotovo.

Pare su dolazile i odlazile, mijenjale se, prodavale, izvrtale, prevrtale, sakupljale, rasle, rađale jedna drugu, rađale jedna deset, deset stotinu, stotina hiljadu, u jednu riječ legle se, kotile i izbacivale kao kunići, kao štakori, kao stjenice, da ih više nije bilo moguće ni pobrojati.

A šta bi ih tko i brojio, kad možeš od njih uzeti i trošiti koliko god hoćeš, a one su uvijek tu, neumanjive, nepotrošive, neiscrpive!

Sve možeš imati, što ti srce zaželi: kuću u Gundulićevoj ulici, vilu u Tuškancu, perzijske ćilime, metrese, konje, putovanja u vlastitim automobilima ili ekspresima, odsijedanje u Danijelima, Ritzovima ili Adlonima, pojesti šta hoćeš, popiti šta možeš, pušiš iz zlatnih doza, srčeš kavu iz Wegwooda, spavaš u svilenim pijamama i služi te onaj isti lakaj, koji je nekad služio erchercoga Fridriha.

Takvu jednu bančicu u velikoj prometnoj ulici, u jednom dvorištu, otvorio je i Anđelo Hervojić. U društvu s nekim židovom, koji je, odmah nakon sloma Austrije došao na sjajnu misao, da udesi nekakvu ambulantnu mjenjačnicu u Špiljama, gdje je ispočetka bila pogranična stanica između Austrije i Jugoslavije. Složiše se oni, uložiše svoje pare u taj bankovni konkubinat, okrstiše ga »Centralnom Internacionalnom Bankom«, a pare se legle i kotile i kupile, kao da im nigdje nije dobro nego kod njih. U malo vremena kupio je Hervojić sebi vilu, držao automobil, koji je vozio s plemenitim elanom, ne doduše kakav erchercogski lakaj, nego jedan autentični ruski grof, koji mu je ujedno bio i pazikuća, ili kako ga je on, iz nekog »noblesse obligea«, nazivao: majordomus.

kad je Anđelo Posthumus vidio u »Maximu« Renatu, odmah je pomislio, kako bi s njom oživjela njegova pusta kućica, a rijetke ruže u njegovu malom perivoju našle svrhu svoga življenja, dok bi dekorativni ruski grof s još plemenitijim elanom šofirao zagrebačkim ulicama, kad bi u automobilu sjedila zlatna Renata de Wrabetz.

Renata pak, sa svoje strane, nije se dugo premišljavala, da pođe za nj, niti se itko u njezinoj porodici tome protivio. Pa valjda će radije uzeti jednog bankara, s vilom i automobilom, nego sina fužinskog trgovčića šimlom, neznatnog suplenta, koji je s njom pio šampanjac na dan svoje promocije, a onda možda opet kad budu slavili srebrni pir.

Jedina je bakica govorila, neka toga ne čini. Više vrijedi ljubav, nego sve bogatstvo svijeta. Više vrijedi čovjek, komu nije ideal novac, nego mala sreća među svoja mirna četiri zida, i tako dalje i tako dalje.

Ali bakica nije mogla ni svršiti svoga sentimentalnog dijaloga, jer je izazvala sveopći protest u familiji. I tati i mami je imponirao auto, Šandor je očekivao mjesto u »Centralnoj Internacionalnoj Banci«, a Puba će napokon dobiti nekoga, koga će moći napumpati i za koju hiljadarku, a ne za nekoliko dinarčića, koje mu je Ivica milostivo i u nepovrat posuđivao.

Tata je govorio bakici:

- Uzevši stvar s idealnog stajališta, ti, mamice, imaš pravo. Ni ja nisam gledao na bogatstvo, kad sam ženio tvoju kćer. I ja sam onda bio suplent, isto kao i Ivica. Ali danas su druga vremena.

Bakica odgovori:

- Za takve stvari vremena su uvijek ista. Ja vidim, da se mlađi svijet danas isto onako voli kao i nekada. I onda je bilo djevojaka, koje su gledale samo na bogatstvo. Ali moja kći ne bi ostavila svoga zaručnika, pa da je došao po nju grof Kulmer ili grof Pejačević.

Mamica joj upadne u riječ:

- To misliš ti!

Tata usklikne:

- Hvala na komplimentu!

A Renata prihvati:

- Kad nisu dolazili po nju.

Šandor se pridruži:

- Onda je profesor bio partija.

Usred te diskusije došao je Ivica. S nekoliko ruža u ruci za Renatu.

Atmosfera je bila vrlo neugodna i potištena. Nitko nije bio kadar da smogne srdačnosti, kojom bi pozdravio došljaka. Kao da je ušao kakav gubavac.

Renata je primila ruže, pomirisala ih, rekla: kako su lijepe! i polegla ih na klavir. Stari je profesor izvadio uru i opazio, kako će ga već čekati đaci u seminaru. Sinovi su izmakli svaki na svoju stranu, a mati se utoliko snašla, što se sjetila, da Ivica, kad god popodne dođe k njima, dobije bijelu kavu.

- Pa reče:

- Danas imamo izvrstan kuglof, - i izađe.

- A ja ću u kino, - reče bakica, - u »Apolu« je Asta Nilsen.

Dok je Ivica pio kavu i cupkao cvebe iz kuglofa, reče mu Renata:

- Izađimo, Ivica.

- Kuda? - upita on malko začuđen, jer mu se nije odmah izlazilo, kad je vidio, da bi mogli, sami i nesmetani, ostati kod kuće. Pogotovo jer je u posljednje vrijeme tako malo bio s njom zajedno.

- Prošetat ćemo malo oko Cmroka. Imam da ti kažem nešto.

Ona je htjela da budu negdje vani, samo da je on ne bi milovao ili kad mu reče ono, što je odlučila, da ne počne sa suvišnim raspravljanjem i moljakanjem. Hervojiću je obećala, da će te sedmice biti sve riješeno.

Ivica je imao neko sitno i podsvijesno predosjećanje da će mu ta šetnja oko Cmroka donijeti nešto neugodno. Nije, naravno, ni izdaleka slutio, da bi to moglo biti tako katastrofalno. Ali je mislio, da ona i njezini žele odgoditi njihovo vjenčanje iz bilo kojih razloga. Ili što drugo, bog bi ga znao što. Mučilo ga je već nekoliko dana Renatino držanje. U posljednje vrijeme kao da je izbjegavala da ostane s njime nasamu. Čitava popodneva tenis, pa tenis, a onda kod kuće obiteljske večeri, gdje je sa starim profesorom morao igrati piket ili slušati bakicu, kako pripovijeda o Asti Nilsen i Gunaar Tolnaesu, ili Pubu, koji hvalisavo servira svoje hohštaplerije.

Jednom je otišao do tenisa, jer je ona rekla, da je tamo, ali je na svoje veliko začuđenje nije našao. Nije je našao ni kod kuće. To je bilo onda, kad se s Posthumusom odvezla u Brežice. Kad se vratila, svi su već bili kod kuće i večerali.

Ona je pričala, kako je srela Gigu, pa su otišle da gledaju neki starinski mebl. Prekrasne stvari. Tabernakl jedan marijaterezijanski, divota. Sa stotine tajnih pretinaca. Dva sata su samo pregledavale te pretince. I ona bi htjela imati nešto takvo. Ali, naravno, njezin će mebl biti nekakav banalni fabrički bestilni produkt, sobe će biti bez intimnosti i topline kao u hotelu.

I brbljala je, brbljala, nadovezivala ono na ovo, ovo na ono, nizala laž na laž, sve dok nije zašla tako daleko, da se glavno potpuno zaboravilo.

Kad su se, dakle, uspinjali onom uzbrežicom kraj Miletićeve vile u Jurjevskoj ulici, govoreći dotada o indiferentnim stvarima, upita je iznenada Ivica:

- Htjela si mi nešto reći?

- Kad bi mogli negdje sjesti, - odgovori ona. - Možda tamo na groblju. Bit će kakva nezauzeta klupa.

Dan je bio sunčan i bez vjetra, a jesenji zrak suh i topao. Na groblju je bilo dosta svijeta. Jedna je klupa bila slobodna, ali na susjednoj je netko sjedio, pa se tu nije moglo razgovarati.

- Pođimo radije u onu malu gostionicu, gdje smo jednom proljetos bili, - predloži on.

- »K staroj uri«? Imaš pravo, - reče Renata. - Sada, možda, nema nikoga tamo.

Uistinu, u maloj sobi sprijeda nije bilo nikoga. Sjeli su jedno do drugoga. Ivica je uzeo njezinu ruku i pomilovao je svojim obrazom. Ona je gledala preda se i nije otimala ruke.

Uto uđe gostioničarka, neko bijedno stvorenje, jektičavo, alkoholizirano, s krvavim, umornim očima i zapita ih potrtim, dubokim glasom šta žele.

Kad im je donijela, što su naručili, navije orkestrion, što je tu stajao i izađe. Orkestrion zasvira bučnim štropotom poznati Straussov valcer. Raspoloženje je u njima i oko njih bilo u taj čas vrlo jadno i sumorno.

Onaj mali lokal, pun zadaha od vlage, ohlađenog duhanskog mirisa, pljesniva kruha i prolivena vina, s golim prostim stolovima, s naherenom zahrđalom gvozdenom peći, malim uskim prozorima, preko kojih vise kratke, bijele zavjese, sve iskaljane od muha, onda pred njima dva špricera u prostim čašama, sad još taj jecavi valcer, a iza svega toga neugodni razgovor, koji tek ima da počne: sve ih je to gušilo, stiskalo, davilo, ganjivalo. Ostalo je neko vrijeme oboje mirno i bez riječi, bez pogleda, blijedo, kao dvoje optuženih, kad prije rasprave čekaju na suca. Renata, naslonjena glavom na zid, držeći bradicu u vis, obujmila je sklopljenim rukama koljeno, koje dopire do stolnoga ruba. Ivica je ispružio obje ruke na sto, držeći u jednoj čačkalicu, kojom je besvijesno čeprkao po stolnim pukotinama buljeći preda se, i to baš u onu čašu pred njim, u kojoj vriju sodine bubuljice.

Iznenada savije Renata laktove na stô, spusti na njih glavu i žestoko zajeca. Ramena i leđa su joj odskakivala u naglim trzajima, a na sljepočicama, koje su se jedine vidjele od sakrivena lica, nabrekle su, žile i crvenila se koža.

Ivica se prestraši i pokušavajući da joj uspravi glavu reče:

- Renata, šta ti je? Renata.

Ona ispočetka nije htjela pokazati lice. Grčevito ga je pritiskivala na lakat i trgala se snažnim i glasnim jecajima. Napokon Ivici uspije, da joj digne glavu. Plač joj je smočio lice i napravio na njemu čitave mrlje. Jedna joj se suza spustila do ruba gornje usnice i visjela nad njom.

On je samo ponavljao, brišući joj rupcem lice:

- Što ti je? Što se dogodilo? Govori!

Uto prestane orkestrion.

- Ivica, izusti ona prekinuta od jecaja.

- Govori, - primi je on za ruku i približi svoja usta njezinu licu.

- Ivica! Obećaj mi, da se ne ćeš srditi na me. Ja sam te uvijek voljela! I voljet ću te uvijek. Ali uzeti se ne možemo.

- Zašto? Zašto?

Kad ona nije odgovarala, nego samo plakala, s novim gustim suzama i naglim jecajima, on se digne, uhvati je za rame turivši joj sve nokte u meso, da je kriknula od boli:

- Govori već jednom, - sikne joj u lice. Kroz stisnute zube poprsnuvši je kapljicama gorke pljuvačke, što mu se pjenila na ustima.

- Mi se moramo rastati, - reče ona s odlučnim naporom. - Ne smijemo se više vidjeti.

- Renata, šta govoriš, je li to ti govoriš? - bulaznio je, kao da joj ne vjeruje, kao da mu se čini nemoguće, da bi to ona mogla reći.

Onda i ne dočekavši njezina odgovora, uhvati je za oba ramena i tresne njom:

- Zadavit ću te, ako to rečeš još jedamput.

Ona ga sada pogleda potpuno mirnim, mutnim pogledom.

- To ne bi koristilo ništa, Ivice.

- Voliš li drugoga? - reče on, kao da rezignira i spusti skrštene ruke niz tijelo.

Ona okrene glavu preda se i reče skoro šaptom:

- Pa to je potpuno svejedno.

Ivica se ne makne. Iz njezina je glasa osjetio, da je u svojim odlukama čvrsta i da bi uzalud bio svaki pokušaj htjeti je maknuti od njih. U onoj je frazi ležalo mnogo krutosti, neslomljivosti i one čudne energije, koju žene pokazuju u časovima, kad hoće i žele prekinuti s jednim muškarcem.

Bespomoćan, raspustivši svoje stisnute šake, čekao je još nekoliko sekunda, da se možda maknu njezina ukrućena usta ili smekša ukočeni, bezosjećajni, slijepi njezin pogled, na kome više nije bilo ni traga suzama.

Ona je ostala hladna i nepomična kao kip.

Bilo je potpuno jasno, da je prestala da živi za nj. Izašla je iz svega, što ima i malo odnosa s njim. U njoj više nema ni jedan atom njega. Tuđ joj je kao najudaljeniji tuđinac, kao da nije tu na istoj zemlji s njom jedva pola metra daleko od nje, nego negdje na polima i ekvatorima bogzna kakvih drugih zvijezda i nedostiživih planeta.

Napokon se zaljulja, kao da koleba između dvije odluke, trgne se naglo, definitivnom jednom gestom i velikim koracima izleti napolje.

Renata nije ni pogledala za njim. Kad joj se pričinilo, da se njegov korak potpuno izgubio, uspravi se i zagrabi duboko daha.

Kao da joj je odlanulo.

U to uđe jektičava pijana gostioničarka s izgriženim i zabaljenim čikom u ruci. Kad vidje Renatu samu, s nabreklim očima od plača, a na stolu ona dva netaknuta špricera, reče:

- Sve smo mi jednako glupe, gospodična! Plačemo za njima, a oni nisu vrijedni ni ono malo soli, što ima u jednoj našoj suzi!

Poslije dva-tri dana stiglo je iz Fužina ono pismo, s kojim je Renata došla k njoj, Gigi, poražena, skršena, kao da je svaka riječ staroga Ličanina bila komad teške mazije, koji ju je pogodio u glavu.

- Ja sam ga ubila! Ja sam ga ubila! - govorila je obezumljena slušajući neprestano, kako joj kroz uši i mozak zviždi onaj orkan mržnje i fijuče onaj tajfun prokletstva Ivičina oca.

Klečala je pred Gigom i držala svoju zaplakanu glavu na njezinim koljenima:

- Što ću sad? - pitala je. - Što ću sad?

Giga joj je makinalnom gestom milovala glavu, ali nije nimalo suosjećala s njom. Renata je za nju bila tipična trivijalna, površna, tašta ženkica s jakim spekulativnim dispozicijama, potpuno nepristupna jačim duševnim emocijama. Bila je uvjerena, da je i to Renatino uzbuđenje bilo više izazvano strahom od skandala, koji bi mogao pokolebati odluke Anđela Hervojića i poremetiti njezine planove, nego iskreni duševni potres, kakav bi u svakom imalo boljem srcu morala izazvati tragedija ljubavi i smrti, koju je tako veličanstveno odigrao onaj kruti lički momak.

Giga je bila potpuno na Ivičinoj strani. Ona je prije nekoliko puta govorila s njim i svaki put ga je neizmjerno žalila, što je sve ono silno bogatstvo svoga osjećanja ulagao u jedan tako bezvrijedan objekt, kao što je Renata. Prispodabljala ga s onim neumornim, neustrašivim kopačima blaga, koji potroše i posljednji novac i svoj jedini život, da dođu do dragocjenih polja, a kad su ih našli i dobili, nema nigdje ni jednog dijamanta. Sve dezolantna pustoš. Pržina, voda, praznoća.

Potresena besmislenom njegovom žrtvom ona se neprestano pitala, čim je taj modni bešćutni maneken zavrijedio da doživi nešto takvo, što će za njezin život važiti samo kao jedan senzacionalni i dekorativni momenat, jednako kao kakav novi ogrtač ili šešir, dok bi to nekoj drugoj ženi dalo sadržinu čitava života.

Pa kad je Renata opet podigla prema njoj zaplakano lice i zavapila:

- Giga, pomozi mi. Ubit ću se! - ona joj je odgovorila:

- Umiri se. Mene nije strah, da ćeš se ti ubiti. Niti tebi treba ičije pomoći. Ti ćeš sve to savršeno spretno udesiti i još savršenije zaboraviti.

- I ja ću se ubiti! I ja ću se ubiti! - ponavljala je Renata.

Gigi je već bilo dosta. Digla se, prošetala gore-dolje po sobi i rekla sa srditim prezirom:

- Draga moja, ne vjerujem, da si imala namjeru, da mene izabereš kao svjedoka, koji će pred svakim i svagdje posvjedočiti, kako si bila bezgranično nesretna, kad si doznala, šta se s Ivicom dogodilo. Možda samo kušaš samu sebe uvjeriti, da je to tako, jer znaš, da bi trebalo da bude tako. Ali ja ti svjetujem, otiđi nekamo iz Zagreba na nekoliko nedjelja, nek se sve to malko utiša i zaboravi.

Renata je slijedila Gigine konstatacije i odobravala ih u sebi. Jest, to će i učiniti. Zavući se nekamo, ne čuti i ne vidjeti ništa i nikoga, dok se sve ne zaboravi.

Onda se sjeti Hervojića i spontano, bez ikakva premišljanja reče:

- A Anđelo?

Giga je očekivala to pitanje. Znala je, da je Renata, usprkos jakog poremećenja i uzbuđenja, koje je u njoj izazvala vijest o Ivičinu samoubijstvu, u svojoj nutrini nosila samo jednu brigu: šta će Hervojić na sve to i ne će li taj slučaj dovesti u opasnost njihov odnos? Zato reče:

- Nek te nije strah za njega. Muškarci su savršeni idioti. Žena, za koju se netko ubio, ima za njih još više čara i privlačnosti, nego inače. Ne bih se čudila, da sada dobiješ još nekoliko ženidbenih ponuda. S toga gledišta budi potpuno mirna. Za nekoliko mjeseci ti si žena Anđela Hervojića i jedna od najinteresantnijih figura zagrebačkoga društva.

I bilo je tako, kako je prorekla Giga.

Svijet je živo komentirao Ivičinu katastrofu. Zagreb je bio ogorčen. Novine su donijele velike članke s debelim naslovima, pune aluzija. Jedne su pače intervjuirale Ivičina oca, koji je u svome očaju govorio sve, što je znao i mislio. Reporteru je uspjelo fotografirati samoubojicu pod drvetom, na kome se objesio.

Renata je već drugi dan otputovala u Sloveniju, gdje je ostala u samoći nekoga malog mjesta nekoliko mjeseci. Poslije tih nekoliko mjeseci one iste novine, koje su u svoje doba publicirale sliku mrtvog Ivice, donijele su sada vijest o vjenčanju Anđela Hervojića i Renate s njezinom slikom i krupnim naslovom:

»Vjenčanje zagrebačke ljepotice Renate pl. Wrabetz s bankarom i finansijerom Anđelom Hervojićem«.

Renata je u svom mladom braku bila zadovoljna. Snašla se u obilju i bogatstvu kao novorođenče u svojoj zipci. Vodila je udoban i ugodan život zadovoljavajući svim kaprisama, koje može da ima razmažena, elegantna, lijepa mlada dama, koja ne mora računati sa svakom parom. Ne može se reći, da je bila pretjerano raskošna i bezumno rastrošna ni da je voljela kakve smiješne ekstravagancije bilo u modi, bilo u društvenom općenju, bilo u načinu života. Gdje god se pokazala, uvijek je bio njezin lični šarm, njezin ukus i ona neka rafinirana suzdržljivost, što ju je isticala među drugima. Neafektirana u govoru, diskretna u načinu općenja, srdačna, ali nikad previše pristupna ili pretjerano iskrena, lišena svih temperamentnih gradacija, ograđena uvijek nekom hladnom otmjenošću, privlačila je na se interes mnogih obožavatelja, koji su uzaludno pokušavali da joj se približe ili je osvoje.

Ovdje ne računa jedan ili drugi mali flirt, koji bi trajao dok traje jedna zabava, ples ili diner, i koji bi se izrazio u skladnoj igri riječi, pogleda ili nedužnih koketerija. I ništa više.

Renata je bila odveć uravnotežena i proračunana, da bi se upustila u kakav intenzivniji odnos. Prije svega nije imala potrebe ni za kakvim osjećajnim uzbuđenjima, a nije, izgleda, ni bila kadra, da ih osjeti; drugo, bilo joj je uz njezina muža dobro, nije imala nikad neispunjenih želja ni neuslišanih molba, i znala je da bi radi kakve nesmotrenosti samo izgubila, a ništa dobila. Jer za nju svi nemiri srca nisu vrijedili ni jednu šetnju oko Cmroka u vlastitom automobilu, ni jedno jutarnje kupanje u raskošnoj njezinoj kupaoni. Dokle god sve to ima i uživa, kakva smisla ima komplicirati život, koji može da bude tako savršeno lijep i jednostavan.

Hervojić je volio solidni mir i jednostavnu harmoniju svoga braka. Niti je više trebao niti je više tražio od onoga, što mu je bila Renata.

Kad je dolazio s posla, koji nije bio bez napora i koji se sve više komplicirao, nalazio je kod kuće zadovoljstva i odmora. Renata je bila uvijek jednako prijazna, usrdna, bez mušica, bez migrena, bez kerefeka, zahvalna za najmanju sitnicu, doduše bez velike topline, bez entuzijazma, bez vibracije.

On se onda počeo baviti velikim planovima, osnivanjem industrijskih poduzeća, financiranjem drugih, koja su zapala u krizu zbog pomanjkanja sredstava i različnim drugim zamašitim spekulacijama. Do kasno u noć znao joj je o tome govoriti obrađujući i usavršavajući pred njom svoje planove, izvodeći i dokazujući joj probiti iz svega toga s tolikom logikom i jasnoćom, da je ona vidjela, kako se te njegove osnove pretvaraju u velike pothvate, koji će mu pribaviti ne samo silne dobitke, nego ugled i odlučan položaj u privrednim krugovima države.

Ali vrijeme, u kome je radio i snovao Anđelo Hervojić i njemu slični, nije imalo logike, nije marilo za dosljednost, niti je uvijek izbacivalo izračunane količnike. Kad je htjelo, onda je podesetostručilo šanse, a drugda opet postostručilo zapreke. Nekome je ispunilo rezultate preko očekivanja, drugome opet podbacilo ispod minimuma mogućnosti. Vrijeme kontradikcije, kontrasta, apsurda, paradoksa u osjećajima, u srcima, u umjetnosti, kao i u poslovima, računima, politici i u svemu, za što se čovjek onda borio, zalagao, mučio i stradao.

Takav je bio i slučaj Anđela Hervojića.

Dok je bio mali bankar i mjenjač u onom dvorištu u Ilici i zajedno s onim neuglednim židovom, koji nije htio prati ruku, nego samo u jutro, kad je ustao, jer je držao, da novci lete na ruke, zaprljane od novaca, dotle je bilo dobro.

Ali kad se odijelio od svoga kompanjona i otvorio pristojnu bankarsku radnju na jednom velikom trgu, sa safeima, čekaonicama, odjelima, salonima, započeo s velikim planovima, zagrabio u orijaška poduzeća, razgranio mreže svojih interesa na daleko i široko, onda ga je sreća napustila. Kao da ga više ne poznaje, kao da on nije više onaj isti.

Za kratko je vrijeme debakl bio tu. Jedno za drugim propadala su poduzeća. Jedno je htjelo spasavati drugo, ali događalo se obratno: jedno je upropaštavalo drugo. Nespretni plivači, koji su htjeli spasavati utopljenike, pa se i sâmi utopili.

Anđelo Hervojić nije stigao da išta sačuva. Svagdje je došao prekasno.

Angelus Posthumus.

Napokon se bacio na ono posljednje, što pošten čovjek hoće da spasi u takvoj situaciji: htio je spasiti svoje dobro ime. Sve je dao za taj jedan fantom, do koga se u ono vrijeme nije mnogo držalo, žrtvovao i posljednju paru, lišio i sebe i ženu sutrašnjega hljeba i potrebnog krova.

Sve je propalo. Ime je ostalo. S poštenim imenom može se uvijek nešto početi.

Renata je financijalnu katastrofu svoga muža smatrala kao ličnu uvredu s njegove strane. Pretvorila se potpuno u divlju zvijer. Sve je u njoj bilo samo bijes, mržnja i bezgranično gađenje nad tim čovjekom, koji se sakrivao iza kojekakvih fraza, do kojih ionako nitko ne drži. Šta će ime onome, koji nema ništa? Koji nema ni kućnih vrata, da ga na njih pribije? Koje će i onako morati izgubiti, jer sutra valja jesti, jer se mora živjeti.

Sva sreća, što mu nije dala ono malo dragocjenosti, što ih je dobila od njega i koje će joj poslužiti u prvim danima nevolje.

Otac joj je umro, mati kukavna penzionerka, braća neopskrbljena s velikim zahtjevima.

Kud će ona? Što će ona?

I sve to njoj, koja mu je žrtvovala svoju veliku ljubav, koja je zbog njega naprtila na svoju savjest neoprostiv zločin, uništila čovjeka, koji je znao umrijeti radi nje, kao što bi bio za nju i živio.

U njega se trebao ugledati.

Hervojić je doživljavao, slušajući predbacivanja svoje žene, svoj posljednji poraz. Nije nalazio riječi ni da se brani, ni da se zgraža.

Kad se onog dana rastajao od svojih činovnika, od kojih su mnogi također stradali zbog njegovih spekulacija, izgubili svoje prištednje i svoja namještenja, nijedan mu nije predbacio ni sitnim migom oka. Svi su se izredali rukujući se s njime, žalili ga i žalili za njim, iskreno i bez ikakve žalbe.

Samo ona, Renata, kao da je najtuđa, usteže svoju ruku i ne pruža mu je u nesreći.

Jest, ona ima pravo. Trebao se ugledati u Ivicu.

Ne bi bar to doživio.

Prije neg je počela rasprodaja pokućstva u Hervojićevoj vili, otišla je Renata svojoj materi. Nije htjela, da se zavuče u onaj stan od jedne sobice, koju je iznajmio njezin muž, da ima bar krov nad glavom.

- Ostavio si me bez svega, pa sad bi htio da živim i bez zraka, - rekla mu je, kad je predala svoje kofere i kutije služniku.

Poslije toga prošlo je nekoliko mjeseci i nisu se ni jedamput vidjeli ni pitali jedno za drugo. On se prevrtao, probijao i tražio, gdje bi nešto našao i namjestio se i zasluživao, uvijek s mišlju, da je obezbijedi i umiri, pa makar se i ne htjela više vraćati k njemu. Koliko god ga je njezina brutalnost pogodila i njezin bezgranični egoizam ogorčao, ipak je imao u sebi osjećaj neke krivnje prema njoj. Jest, pogriješio je, što je držao, da je ona s njim jedno isto. Što je mislio, da njoj može biti samo onda dobro, kad je i njemu dobro. Što je u svemu i za sve imao skrupule, samo ne radi nje. Jest, ona možda ima pravo.

Svaki i najotrcaniji židov, govorila je, misli na svoju porodicu, prepiše na ženu bilo šta, računa s katastrofama i neuspjesima, a on s iskusnim znanjem, kako se to već događa u smionim pothvatima, on koji zna, da uvijek dolazi prekasno, on, Angelus Posthumus, ide kao slijepac po zemlji i razbija ne samo svoju, nego i njezinu glavu o prvi zid.

Ali s druge strane, mislio je, da se na vrijeme pobrinuo da opskrbi ženu, bio bi opskrbio i sebe. Imao bi i on uz nju nešto krova i neporemećeno življenje. A on nije htio imati ništa, jer je imao obveza, koje je trebalo podmiriti. Da je znao, da će Renata tako odjelito od njega misliti na se i na svoj život, da je ikada mogao i pomisliti, da će mu ona u času svih tih poteškoća prikazati račune i mjenice mjesto solidarnosti i ljubavi, bio bi joj već davno osigurao življenje, ali bi otišao od nje, da ne uživa ono, što nije njegovo. Vratio bi se k njoj, kad više ne bi bio prosjak.

I sada on pomišlja na takav izlaz. Raditi i steći, pa ako hoće, nek pođe opet s njim. Al onda bi sve to drukčije udesio.

Ona je ispočetka živjela povučeno, kod matere, nije zalazila nikamo. Tako neugodno nije joj bilo pri duši ni onda, kad je čitav svijet upirao prstom na nju zbog Ivičina samoubijstva.

Poslije je zalazila katkad kojoj prijateljici, zavirila u kakav konditoraj ili otpratila bakicu u kino.

Napokon je Anđelo našao jedan trag, koji bi ga mogao dovesti do zaslužbe. Veza, koju je podržavao, Dok je imao svoje poduzeće, dala bi se možda kako iskoristiti.

Imao je on tih veza i u inozemstvu, gdje se doduše znalo za njegov slom, ali znalo se ujedno, kako je on iz tog sloma izašao čist i neokaljan.

I spremao se, da pođe u Njemačku, u Berlin.

Prije odlaska htio je još jedamput govoriti s Renatom. Onako mirno, bez ikakvih predbacivanja, bez srdžbe i mržnje. Jedamput, pa makar to bio i posljednji put. Da se fiksira njihov odnos. Da se preispitaju mogućnosti. Da se pripravi sve za budućnost, u ovoj ili onoj eventualnosti. Ili s njim ili bez njega, on zna što joj je dužan.

Ona je zaželjela, da se nađu u »Maximu«.

Koliko god ga je to začudilo, nije htio da se s njom nagađa, samo je odgovorio, da dođe.

Činilo mu se još, da ima u tom njezinu zahtjevu i nešto nježnosti, možda i jedan mig, da će se sporazumjeti. Mislio je: tamo su se prvi put vidjeli i upoznali, pa možda se u njoj probudila želja za obnovljenjem. I pošao je tamo skoro radostan.

Uz jedan maleni stolić, u sakrivenu kutu, sjedili su jedno prema drugom Anđelo i Renata u »Maximu«.

- Htjela sam, da se rastanemo ovdje, gdje smo se nekad i sastali, - reče ona hladno i poslovno.

- Hvala ti! - reče on ganut.

- Da se rastanemo kao prijatelji, - naglasi ona nešto jače, ali bez osjećaja.

On je nervozno vrtio prstima čašu sa šampanjcem i gledajući preda se nije odgovarao. Ona je čekala, da on počne i gledala nehajno parove, što plešu dolje u dvorani.

Iznenada on diže čašu, prigne se malo prema njoj i pogleda je pogledom punim dobrote:

- Na trajno prijateljstvo!

Njezin se pogled sretne s njegovim, ali ona ga brzo spusti na rub svoje čaše, kucne se s njim i ne reče ništa.

Dok su pili, njegove su oči bile uprte u nju, a njezine su vjeđe bile spuštene, skoro zatvorene.

- Htio bih znati, - započne on plaho, kao da se boji njezina odgovora, - htio bih znati, kako ti sebi zamišljaš život koji dolazi?

Ona je imala u zjenama neke odbljeske, u kojima je bilo prezira i sažaljenja u isti mah. I nije odgovorila.

- Valja da me razumiješ, - nastavi on nakon kratke pauze. - To je za mene vrlo važno. Ja mislim opet početi sve iznova. Mogu i uspjeti.

- Možeš i propasti, - prekine ga ona s perfidnim sarkazmom.

- Točno, - potvrdi on. - Mogu i propasti. I u jednom i u drugom slučaju moram znati, koliko mogu računati na tebe.

- Ja ne ću da živim u siromaštvu, - reče ona kruto, kao da diktira zakon.

- Svi mi to ne ćemo, draga Renata, - prihvati on, kao da se žali na sudbinu, koja im je bila tako nepoćudna. - Ali to ne ovisi uvijek o nama. Samo: kud bi došao svijet, kad bi se ljudi, koji su vezani jedno uz drugo, zbog siromaštva ostavljali i rastavljali? Kad bi se samo onda voljeli kad imaju, a mrzili kad nemaju?

- Šta hoćeš, dakle, od mene? - upita ga ona donekle dosađena njegovim filozofiranjem.

- Ja odlazim sutra na put. Da tražim nove mogućnosti. Neke izglede imam, onako nešto neodređeno, što još nema nikakvih kontura. Jedno je stalno, da ću se zadržati vani nekoliko mjeseci, a možda i godinu. Možda i više. Hoćeš li dotle čekati na me?

On digne na nju svoje oči pune očekivanja.

Ali prije, nego je ona išta odgovorila, približi im se neki znanac. Muž jedne Renatine prijateljice, s kojom je bila vrlo dobra i koji je u boljim vremenima često zalazio k njima.

- Upravo je čovjek željan, da vas vidi, - reče onaj, - zaboravili ste potpuno na prijatelje.

Anđelo nije bio oduševljen njegovim dolaskom.

Renata se prijazno nasmiješila i pružila mu ruku.

- Ne idemo nikuda, - reče ona.

- Jest, nikuda, a kad tamo provodite vaše večeri po dancingima i pijete sami svoj šampanjac. Egoisti jedni!

- Vi ste, doktore, uvijek dobre volje, - reče Anđelo zlovoljan.

- Da ste nam bar telefonirali, bila bi i Olga došla ovamo, - brbljavo nadoveže doktor.

- Doći ću ja već k njoj, - reče Renata, - još ove nedjelje.

Sad doktor zakopča svoj kaput i zamoli je, da zapleše s njim. Kao da se iznenadila u prvi čas. I nekako je oklijevala. Onda se diže polako i pođe s njim.

Anđelo je bio srdit. Uopće je bilo nepametno i dolaziti amo. Kako je samo mogla doći na tu ideju. U takvim lokalima ima uvijek znanaca, a nitko se ne će ustručavati, da se k njima približi. Muž i žena nisu nikad diskretan par, niti ih ovamo dovodi želja da se izrazgovore ili izdebatiraju. Tko god k njima pristupi, mora da je dobro došao. Ako ni za što drugo, a ono da razbije monotoniju bračnog dijaloga.

Podigne čašu i nasloni usne na nju. Pijući pane mu pogled na Renatu i doktora. Plešu i razgovaraju se. On drži nad njom nasmijano lice, a ona je svoje digla prema njemu.

Anđelo se sjeti, da mu je jedamput Renata pripovijedala, dok su još bili zajedno, kako je on napastuje. I rugala se glupostima, što joj je govorio. Možda onaj i sada nastavlja s istim glupostima. Možda joj sada i ne zvuče tako glupo kao nekada. Čini se čak, da joj zvuče i pametno. Inače ne bi replicirala s takvim vervom.

Gledao je u njezina usta, kako se miču i tražio na njima riječi, koje govori, a koje on ne čuje. Sve je nagađao: šta bi mogla sad reći, a šta sad.

I postajao je ljubomoran. Prvi put otkad je pozna.

Njegova se fantazija iznenada razmahala i rasplela. Poput ruku kakva slijepca tapkala je, tražila, pipala, lovila, hvatala indicije, uporišta, tragove, znakove i najzad obuhvatila prazan zrak.

Da nije Renata htjela doći ovamo baš zbog toga doktora? Da se nisu dogovorili, da će i on biti tu? On je bogat. On je odavno bacio na nju oko. Sad je došao čas, mislio je valjda, kad se ona ne će nećkati. Sada kad muž nema što dati, i ne može dati. Nekada nije išlo za ljubav, sad će ići za novac. Ona ne će da živi u siromaštvu.

Oni su se vratili. Doktor joj poljubi ruku i ode, a Renata sjede i ispije čašu, koju joj je Anđelo natočio.

- Šta ti veli doktor? - upita on.

- Zapravo ništa, - odgovori ona. - Brblja.

- Jednako glupo kao i prije? - nasmiješi se on, kao da ga sve to bogzna kako ne zanima.

- Još gluplje, - nasmiješi se i ona.

Njezin ga odgovor malko pridigne. Izbrisa njegove sumnje. I vrati ga opet u djelokrug njihovih problema.

- Upitao sam te prije, - reče on, - hoćeš li čekati na me?

Renata je bila još malo zadihana od plesanja. Odgovorila je retardirajući u prekidima:

- Reci jasnije, što misliš?

- Mislim, - reče polako Anđelo, - hoćeš li doći k meni, kad se vratim? Prije ili kasnije ja ću doći natrag, prije ili kasnije naći ću kakav posao i zaradu.

- Šta ću ja međutim? - upita ona hladnim glasom, koji je zaječao kao oštar nož.

- Šta i dosada. Ostani kod majke i čekaj me.

- Ti znaš, da majka jedva živi. Ja sam joj velik teret, - odgovori ona. - Ti možeš ostati vani i godinu, a možda i više.

Muzika je svirala polagano, rastezala jedan pljačljivi tango, koji je na mahove neutješno jecao. Ugasilo se u dvorani svijetlo, samo je na sredini stropa ostala zapaljena jedna kristalna kugla, koja je rasipala raznobojne zrake.

Anđelo pruži preko stola ruku, primi Renatinu ruku za puls i reče:

- Znam, da sam kriv prema tebi. Oprosti mi.

Renata ga pogleda. U isti čas vidje iza njega onog doktora od prije, kako je ponovo moli za ples. Povuče ruke iz njegove i diže se. Al on joj jače pritisne puls, kao da veli: ostani.

Ona ga začuđeno pogleda i reče s dosadom, poluglasno:

- Pusti me.

U slabom osvjetljenju Anđelo ih je slabo vidio. Neprestano ih je tražio među plešućim parovima. Preko Renatina lica prešla bi sad zelena, sad violetna, sad crvena zraka s one kristalne kugle, i ono je svaki put zadobivalo drugi izraz. Katkad ga je jedva raspoznavao, kao da je neko drugo nepoznato lice.

Pod zelenim svijetlom, s njezinim teškim zatvorenim očima, pričinjalo mu se, kao da nije živa. Kao da netko pleše s njezinim mrtvim tijelom.

Sad pomisli, kako bi uistinu najvolio, da je mrtva.

A onda mu dođe apsurdna ideja: da je mrtva sve, dok se on opet ne obogati. Smrt bi je čuvala od svega. Od siromaštva. Od života. I od svih onih gluposti, koje joj zacijelo sada opet govori onaj doktor, i koje će i u buduće slušati od njega i od drugih.

Kad se vratila, upita je on:

- Zar ti se zbilja pleše, večeras?

- Zašto ne? - odgovori ona nedužno. Ti znaš, da je to moja pasija.

- U našoj situaciji? - prihvati on natačući joj šampanjac u čašu.

- Držala sam šest mjeseci korotu za tu našu situaciju. Ne misliš li, da je dosta?

- Dosta, - reče on gorko i ispije svoju čašu. Piće mu je također izgledalo gorko.

- Doktor govori idiotski, ali pleše savršeno, - produži ona blaže, ali naglašavajući tako, kao da je to vrlo važno, što neko savršeno pleše.

Kao da joj je to u ovaj čas najvažnije, mislio je Anđelo. Tu se radi o životu, o njihovu životu, tu se imaju fiksirati baze njihove zajedničke budućnosti, da se spasi sreća, a njezin se interes koncentrira na tome, da li netko pleše dobro ili ne. Vidio je, da je sav njegov napor uzaludan. Da iz svega tog njihova razgovora ne će ispasti ništa konkretno. On će sutra otići, a iza njega će ostati sve nejasno i neodređeno. Magla, koju će vjetri motati, vijati i pretvarati u beznadne, nakazne, iscerene oblike.

- Kako bi bilo, - reče on, - da izađemo odavle? Da se prošećemo.

- Po kiši? - začudi se ona.

- Da pođemo gdjegod na drugo mjesto. Ovdje se ne da razgovarati.

- Pa razgovaramo čitavo vrijeme, - reče ona. Zatim ga pogleda prijazno i nadoda:

- Ostanimo radije ovdje.

On nije dalje insistirao. Kad joj se baš hoće, nek bude kako ona hoće. Nije više ni svraćao razgovora na ono, o čemu je htio razgovarati. Vidio je, da to draži njezin egoizam i izaziva njezin brutalitet. Dosjetio se, da ona želi disponirati sobom onako, kako joj se prohtije, da nema nikakve volje za kakva obećanja i ograničenja. Napokon se bojao, da se ona ne sroza potpuno pred njegovim očima, da se ne otkrije tako, da bi morao ustuknuti pred njom.

Nije mu se dalo otići, a ne računati na nju. Likvidirati je. Ona je trebala da bude jaki stimulans za njegove nove pothvate. Pa ne bude li htjela doći k njemu, on ju morao očuvati od propadanja, mora joj osigurati onakav život, kakav je ona očekivala, kad je za nj polazila. Poći će dakle, a kad se vrati, vidjet će, kako će sve to izgledati.

Naručio je novu bocu i kad su ispili prve čaše, reče joj rezignirao:

- Preostaje mi, da ti kažem još samo jedno: ostavimo sve za onda, kad se vratim. Onda ćemo vidjeti je li moguće obnoviti ono, što je preostalo među nama. Glavno je, da ne zatrpamo putove, koji nas imaju k tomu dovesti. Svakako ako seja vratim s uspjesima i mogućnostima, pa makar se naši životi ne mogli nikako složiti, ja jesam i ostajem tvoj dužnik.

Poslije nisu više o tome govorili. A nisu ni mogli. Po Renatu su dolazili i drugi kavaliri, i ona je neprestano plesala.

A doktor je prešao k njihovu stolu.

- Da vam pravim društvo, - reče on Anđelu, koji je, dok je Renata plesala, sjedio sâm, pomalo pijuckao i koprcao se u neraspletivim čvorovima svojih misli.

Oko četiri sata ujutro ostavili su »Maxim«. Renata je uhvatila muža ispod ruke. Doktor je išao s njima.

Na početku Mesničke ulice rastane se on s njima:

- Sretan put, - zaželi Anđelu.

A Renati:

- Laku noć! Dođite skoro.

Ono dvoje uspinjalo se polako uz Mesničku ulicu.

Trotoar je bio vlažan, ali kiša je prestala. On je osjećao njezinu ruku na svojoj podlaktici, i njezinu grud što se naslanjala na njegov lakat. Koliko je prošlo vremena, što je nije pomilovao! Bog zna, kad će opet. Bog zna, hoće li uopće ikad više.

I grlo mu se stislo, kao da mu je u ustima komadić najtrpkije voćke.

Giga se digne, izvuče čitav jedan pretinac iz tabernakula, pun različnih fotografskih snimaka, donese ga na sofu i reče Irini Aleksandrovnoj:

- To je sve napravio moj pošteni Kodak.

Pošto je malko tražila, izvuče nekoliko sličica.

- Evo, - reče, - ovo je Renata. A ovo zajedno s njom siromašni Ivica. Fotografirala sam ih, kad smo bili na jednom izletu u Fužinama.

- Gdje se prave šimle? - primijeti s lakim smiješkom Ruskinja držeći sličicu prema lampi, da bolje vidi.

- Jest, - potvrdi rastreseno Giga.

Međutim izvuče druge dvije sličice:

- To vam je Juanita de la Redondela. U glasovitom florentincu. Dražesna, je li?

- Vrlo, - reče Irina Aleksandrovna. - Nije ni čudo, mila moja, što je bacila iz ravnoteže tezulju božice pravde.

- Ovo je Suzi Sobotnik. I njezin muž u žirardiju. Ovo je palača Rašpe Dospivenog u Trogiru. A ovo Molinaryevo vrelo u Topuskom. Ovo opet stoljetna platana, a pod njom Mister Kvit i moja mama. Tu je još jedamput Renata, na terasi svoje nekadanje vile s Anđelom. A ovo je sâm Anđelo. Angelus Posthumus.

Onda nastavi:

- Jedanaest je mjeseci ostao Hervojić vani. Skitao se kojekuda po Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Italiji i još kojegdje, tražio konjunkture, nudio poslovne ideje, vodio pregovore, pozivao kapitale, da se angažiraju za neiscrpljene izvore naših sirovina i iskoriste još neupotrebljene industrijske mogućnosti. Nesreća je htjela, da je baš onda, kad je on pošao gore, započelo rušenje njemačke marke. Svak ga je upućivao na bolja vremena, nitko nije znao ni što ima i čime može raspolagati. A ako se je netko na nešto i odlučio, to se događalo s velikim oprezima. Sami provizoriji, pokušaji, polovičnosti, a ništa odlučno ni zamašito.

Ipak nije gubio vremena. Ostavio je Berlin, otišao u Prag, u Milan, u Torino, da se ponovo s novim vezama i izgledima vrati u Njemačku.

Napokon mu je nešto pošlo za rukom. Imao je da stvori veliko poduzeće za drvnu industriju, koju bi financirao jedan konzorcij stranih kapitala. On bi bio na čelu toga poduzeća i vodio ga pod svojim imenom. Formalnosti oko sastavljanja toga konzorcija, pojedinosti utanačenja ugovora produžiše njegov boravak izvan granice. Čitavo vrijeme, što je bio nenazočan, u svim onim brigama, nemirima, proučavanjima i teškim nastojanjima, imao je neprestano u svijesti Renatu. U svojim pismima opisao mi je dan po dan, noć po noć tok svog života. Molio me i preklinjao, da je čuvam i zaštitim, da je savjetujem i upućujem, koliko mi više bude moguće. Nije on imao nikakvih iluzija u pogledu njezina srca, niti je vjerovao u bilo kakvu snagu njezina karaktera: znao je, da je može održati i sačuvati redovit, udoban i bezbrižan život, u kome može da zadovolji svojim malim taštinama i kapricioznim potrebama.

- »Uvjeren sam«, - piše mi jedamput, - »da bih ja mogao izostati godinama i ostaviti godinama Renatu samu, ona ne bi nikad zašla na stramputicu, niti bi ikad izgubila svoga ravnovjesja, samo kad bi imala sve ono, što ona drži da je apsolutno potrebito za njezin život.«

Pisao joj je mnogo, ispočetka. Ona mu je katkad i odgovarala. Kasnije sve rjeđe i sve neodređenije. Govorila sve o samim nuzgredicama i sitnicama, koje nisu otkrivale ništa, štaviše još jače umarale njegova očekivanja.

Tako mi je drugom prilikom pisao:

- »Meni ona izgleda kao kartašu talon kod jedne igre, koja je za nj odlučna. Ne zna, što je u taloniranim kartama, gleda nehotice na njih i ne može da ih odgonetne.«

- Ali, Irina Aleksandrovna, - reče Giga spustivši malo glas i podrhtavši njime, - ja sam znala, što je u talonu. Još od prvog početka. Onaj doktor iz »Maxima«.

- Ona je i pošla one večeri tamo, - upita Ruskinja, - zbog njega?

- Razumije se, - usklikne Giga. - Oni su se te večeri imali sastati negdje drugdje. Kako je Hervojić morao sutradan otputovati, nije joj preostalo, nego da žrtvuje taj svoj prvi rendes s doktorom. Ali kao što ste vidjeli, ne posve.

Mene je izbjegavala. Uopće nije ni dolazila k meni. Nekada je radi svake i najmanje trice dolazila, da mi je saopći. Da čuje, što ja velim. Da ju savjetujem. Poslije njihove financijske katastrofe bila je dva, tri puta tu i nemilo osuđivala svoga muža. Kako sam ga ja branila, izostala je.

Poslije njegova odlaska srele smo se dvaput na ulici. Onda je s doktorom bilo sve gotovo. Cijeli je Zagreb znao, da je ona njegova ljubovca. Kad smo se vidjele prvi put, upravo na raskrižju naših dviju ulica, u kojima stanujemo, opazila sam, kako bi joj bilo najdraže, da može nekud izmaći.

- »Servus, Giga«, - reče ženirana, - »baš me veseli, što te vidim.«

Ja sam bila pikirana na taj blezgavi preambul. Odgovorila sam joj:

- Ne treba, draga Renata, nego da skreneš preko uličnoga ugla, pa možeš imati to veselje kad hoćeš.

- »Ah, znaš«, - odgovori ona porumenivši, - »ja ti zapravo ne idem nikuda. Mami po zimi nije nikad osobito dobro.«

Dva mjeseca poslije toga srela sam je opet. Onda je Anđelo pisao teška, neutješna pisma. Nije dobivao od nje nikakvih vijesti. Poslovi su zapinjali. Nesigurne perspektive u njemu i oko njega.

Ona je bila u onaj zimnji snježni dan sva puna svježeg, živog šarma, sa svojim gracioznim finim licem i prozračnim akvamarinskim očima. Zaogrnuta u skupocjeni ogrtač od sibirske vjeverice, koji prije nije imala.

- »Baš mi je drago«, - reče tako ležernim i spontanim načinom, da je uistinu izgledalo, da joj je ono, što govori, vrlo važno i neobično presirano, - »baš mi je drago, što te vidim. Molim te, Anđelo mi je pisao iz Čehoslovačke, pa sam ili izgubila ili zametnula to pismo i ne znam njegove adrese.«

- »Piši mu u Berlin«, odgovorim, - »odanle se šalje za njim sva korespondencija.«

- »Misliš?«, - upita ona jezuitski.

Ona je vrlo dobro znala, da mu može pisati u Berlin. Anđelo je to saopćio meni, a zacijelo i njoj. Ali osjetila je, da ću je ja pitati zašto mu ne odgovara, jer mi je nedavno javio, kako ju je zamolio nek dođe k meni i nek mi reče sve ono, što njemu ne će i ne može, - pa me je htjela preteći.

U meni se sve uzbunilo. Došlo mi je, da joj dobacim nešto vrlo grubo u lice. Onda sam se sjetila, kako sve to ne bi ništa koristilo. Tu se više nije dalo ništa popraviti.

Šta su njoj sva njegova uzbuđenja, sva probijanja i lomljenja, sve vjere i ljubavi, izgrađivanja života i ona daleka sreća, na koju treba tako dugo čekati i za koju nitko ne zna, hoće li ikada doći? Ona ima na sebi svoju sibirsku vjevericu, u kojoj se grije i koja joj neobično graciozno pristaje. To je realno, lijepo i nimalo problematično ili nestalno, ili na što bi se moralo čekati. Došla je zima: s njom je morala doći i sibirska vjeverica.

Onda sam joj rekla:

- Draga moja, ti bi mu morala otvoreno pisati, što je i kako je s tobom. Ako ti je teško, reci meni, što misliš, pa ću mu ja pisati.

- »Meni je svejedno«, - reče ona ravnodušno, - »piši mu, što hoćeš. Valjda je toliko pametan, pa zna, da ja ne mogu svoje najljepše godine provesti u povučenosti i proigrati svoje posljednje šance.«

- Ja mislim, - odgovorila sam joj, - da je Anđelo bio tvoja najsigurnija šansa.

- »Ni sa čim u rukama?« - reče ona kao običan, bešćutan mešetar, kao da se među njima radi o osnivanju kakva trgovačkog posla. Veza s Anđelom činila joj se nešto nesolidno, nepouzdano, bez ikakve realne veze.

Rekla sam joj:

- Pazi, Renata, pune ruke, u koje se ti toliko pouzdavaš, umaraju se vrlo brzo.

Ona mi odgovori s perfidnom samosviješću:

- »Već ću se ja pobrinuti, da se ne umore.«

I okrene se.

Pogledala sam za njom: u snježnim cipelama, iz kojih su s koketnom nezgrapnošću izvirivale njezine prekrasne noge, gazila je visoki snijeg po još neočišćenom trotoaru, u svom šikastom krznu, koji se pod harmoničnim, pastoznim kretnjama njezina tijela talasao i svjetlucao.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Nisam je više vidjela. Malo dana prije povratka njezina muža čula sam pripovijedati, kako je s onim doktorom sve svršilo. Jedni su govorili, da mu je bila preskupa, drugi, da se zasitio.

- Napokon su se pune ruke umorile! - usklikne Giga.

Onda nastavi:

- Kad se Anđelo vratio, nije ga više mučio problem: Renata. Samo toliko, koliko je trebalo da se provede rastava i utanači pitanje alimentacije, koju joj je on dragovoljno ponudio bez ikakvih restrinkcija i uvjeta. Njome doduše nije mogla tjerati nikakva luksusa, ali je mogla pristojno i bezbrižno živjeti. Posao, koji je započeo, bio je vanredno dobro fundiran, izvrsno organiziran u velikim dimenzijama. Lišen svega, što bi ga moglo bilo kako okupirati ili skoncentrirati, dao se sav u službu svoga poduzeća. Poslije malo vremena ono je prešlo sve neprilike i krize početka i uputilo se konstantnom razvitku i snažnim uspjesima. - Anđelo Hervojić se danas računa za jednog od najjačih zagrebačkih privrednika. Opet ima vilu i opet ima automobil, a i onaj ruski grof opet je njegov majordomus. Jednog mi je dana pričao, kako mu je ruski grof, kad ga je upitao, da li mu se sviđa njegov novi automobil, odgovorio:

- »Šta Baćuška, šta vrijedi automobil, pa makar to bio i Rolls Royce, ako u njemu ne sjedi jedna lijepa žena?«

- Vaš grof ima pravo? - rekoh mu ja, - dok ste još na vrijeme, morate se ženiti.

- »Jest, gospođo Giga«, - rekao je on, - »ako mi nađete ženu, kao što ste vi.«

Giga zašuti i gucne nekoliko gutljaja vina.

Irina Aleksandrovna upita:

- A šta je, mila moja, sada s Renatom?

Giga mahne prezirno rukom:

- Što je s njom? - ponovi ona upit. - Mislite, čim se bavi?

- Jest, što radi? - potvrdi Ruskinja.

- Ništa stalno. Ona je sada samo prijateljica udanih žena.

- Koje imaju bogate muževe? - reče s malicioznim pogledom Irina Aleksandrovna. Pa to je, mila moja, kako velite vi, Zagrepčani, sjajan posao!

- Jest, Irina Aleksandrovna, - potvrdi Giga. - Vi poznajete život.