Fiškal/X

Izvor: Wikizvor
IX Fiškal —  X. Amen
autor: Ante Kovačić
XI


Nebrojeno valovlje od zemlje štono ga zovemo brežuljcima rastočilo se u najčudnijim oblicima po našemu Zagorju. Nijesu oni pusti i golišavi. Jedan ovija plemenita vinska loza. Drugi valjana voćka. Na onom se ističe bijela potleušica marljivog zagorskog seljaka. Na ovom se ponosno uzdiže vlastelinski dvor. Od zidina niz brežuljak spuštaju se guste omorike bacajući debelu sjenu u dolinu. Ovo bilje je zasadila gospodska ruka. Zagorac pozna trs, jabuku, šljivu i breskvu. Omorika mu je tuđinka, a kuda je zasađena, znamenuje "zemaljskoga gospodina". Među omorikama vije se bijela staza, kano da si prolio Mliječni Put preko crne ploče. Uspinješ li se ovim putem do dvorca na brežuljku, osjećaš u hladu gustih omorika neki otajstveni život. Sam seljak klapajući tuda skida ponizno klobuk i plaho se obazire ili gviri s nepouzdanjem u te, kako on veli, "prekomorske biljke". Vjetar kadšto bezvučno zanjiše visokim i tankim stablima. Čini se kano da se pobožni puk stao talasati u crkvi uz tihu svećenikovu molitvu. Dvor ovaj bijaše imanje grofice Olge. Danas je u njemu silna žurba na sve strane. Četveroprežnih je kola poteklo onim bijelim putem niz brežuljak da im ne bi znao broja. Svita bijelo obučenih i nakićenih seljaka juri na svojim brzim, malenim i neosedlanim atovima pred mnogobrojnim kolima. Glazba udara da odjekuju brežuljci, da se ori dolinama. Danas je vjenčanje naše grofice Olge - udarit će bake u pripovijest.

Mili bože, ljepote gospoje!
Mlijekom si je umivala lice,
Bijelim mlijekom i rumenim vincem!

Krasan bijaše dan. Sunce kano da je bilo taj dan veće na nebeskoj pučini. Kano da se primaklo bliže zagorskim brežuljcima da vidi još neviđenu gospodsku svadbu. Za hiljadu seljaka bijahu prostrti stolovi. Gospodi se ni broja ne zna. Koliko će samoga vina popiti, to ne bi izračunao ni onaj koji umije štiti crkvene knjige, reći će puk. Niti jedan oblačić na nebu nije pomutio čistu sunčanu stazu od istoka na zapad. Sjajna družba putovala je put drevne Krapine u staru fratarsku crkvu na vjenčanje...

Već zvona udariše, već mužari zatutnjiše, a glazba zalelija slatkim talasima u dušama krapinskih gospojica, koje bijahu u ono vrijeme, da nuzgred rečemo, veoma pobožne. Svijet je grnuo u crkvu, pred crkvu, po cesti, da vidi krasnu mladu, da vidi svatove u tako šarenom liku. A potkralo se i nabožno oko mnoge krapinske gospodične za gospodskim licima i upitalo postidno za mladoženju. I već gospoda uniđoše u crkvu. Seljački svatovi poigravahu na konjima pred crkvom.

Iznenada obrati se više lica prema mladom gospodinu u finom, crnom odijelu. On se potiskivao do crkvenih vrata. Tu je stajao mežnar, krupan, malen čovjek, silna crvena nosa. Krapinci ga nazivahu "starim crkvenim štakorom". On je redao ljude u crkvi da mogu gospoda prolaziti. U crkvu nije nikoga više pustio da ne bi bilo prevelike stiske. Onaj mladi gospodin potisnu se upravo do mežnara. Mežnar raskrili ruke da ne pušta. Mladi gospodin pogleda pronicavo u mežnarov nos i utisnu mu nešto u jednu od raskriljenih ruku. Mežnar se ublaži, a mladi gospodin mogao je stajati kod crkvenih vrata. Obred se već svršio kada je on do mežnara došao.

Istom što je zadobio na crkvenom pragu mjesto, zašumori crkvom "amen". Ponavljali svatovi za svećenikom "amen", i obred bude svršen. Nanovo zazvoniše zvona. Mužari i glazba skladno udariše. Seljački svatovi juknuše veselo na svojim konjima i odletješe naprijed mašući šeširima. - Amen! - šaptaše onaj mladi gospodin na crkvenom pragu. - Amen - hrapavo će mežnar stojeći tik mladoga gospodina. Pogleda ga, prekrsti se debelom rukom i još jednoć ponovi "amen". Mislio je da će time ugoditi onomu koji mu je tako hitro bio obol, šta li, utisnuo u raskriljenu ruku. Mladi gospodin na crkvenom pragu smrknu se, a ledeno oko buljilo je u mladence koji su izlazili iz crkve. Grofica Olga zadrhta malo, ali ne poniknu pred pogledom onoga mladoga gospodina. Na Lacinu se licu vidjelo iznenađenje i začuđenost. Mladenci hitro uminuše kroz crkvena vrata. Ni jedno se nije natrag ogledalo. Onaj mladi gospodin stisnuo je usne poput gvožđa. Stade iza crkvenih vrata dokle se otisnu svijet. Pogružen duboko u svoje misli šaptaše još "amen!" I zvona i mužari i bučna glazba i žamoreći puk, sve ovo kano da se odrazivalo njegovu šaptu "amen, amen!"...

Taj gospodin bio je Jakob Podgorski.

- Ona je snosila moj pogled! U nje bijaše začuđenja i nešto prezira. Ona zna! Pa dobro. Vraćam se ozbiljnu životu. Tlapnje za njom pretvorile su se u sanjarsko uživanje one pune, one lijepe, one razbludne žene... Svemu je kraj! Amen! Gospodine Podgorski! Igra ovdje, igra ondje. Ti si izigran, pa kako kruto! Groficu Olgu zamijenio za dražesnu udovicu, a s jednim te istim mešetarom! S Lacom! Ha, ha! Amen! - I Podgorski pokroči za radoznalom svjetinom koja je letjela za svatovima. U njegovu srcu zavladala je pustoš bez riječi, a duh mu se zaokupio silnom i velikom voljom za rad! On je imao pred očima samo svoj budući stalež...