Egipatske noći

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Egipatske noći
autor: Aleksandar Sergejevič Puškin, prijevod: Božidar Kovačević

1835.


Prvo poglavlje[uredi]




– Quel est cet homme?
– На c'est un bien grand talent,
il fait de sa voix tout ce qu'il veut.
– Il devrait bien, madame, s'en
faire une culotte.[1]



Čarski je bio jedan od starosjedilaca Petrograda. Nije mu bilo još ni trideset godina; nije bio oženjen niti opterećen službom. Njegov pokojni stric koji je bio gubernator u dobra vremena, ostavio mu je prilično imanje. Život mu je mogao biti vrlo ugodan, ali on je, na nesreću, pisao i objavljivao stihove. U listovima su ga zvali poetom, a u lakajskim sobama spisateljem.

Bez obzira na velike prednosti kojima se koriste pjesnici (valja nam priznati osim prava da stave četvrti padež mjesto drugoga i još po koje takozvane pjesničke slobode, mi ne znamo ni za kakve prednosti ruskih pjesnika), – bilo kako mu drago, bez obzira na sve moguće prednosti, ovi su ljudi izloženi velikim neprilikama i neugodnostima. Najveće i najnepodnošljivije zlo za pjesnika je njegovo zvanje i ime kojim je žigosan i koga se nikad ne može osloboditi. Publika gleda na njega kao na svoju ličnu svojinu; po njenom mišljenju, on je rođen za njenu korist i zadovoljstvo. Vrati li se sa sela, tko ga prvi sretne, pita ga: "Jeste li nam donijeli što novo?" Počne li misliti o svojim ličnim nezgodama, o bolesti nekoga lica koje mu je drago, odmah prostački osmijeh poprati prostački uzvik: "Jamačno nešto stvarate?" Ako se zaljubi, njegova ljepotica kupuje album u engleskom magazinu i već očekuje elegiju. Ako dođe čovjeku, s kojim se gotovo i ne poznaje, da se s njim porazgovara o važnoj stvari, ovaj već viče svoga sinčića i goni ga da čita njegove stihove, te mališan gosti stihotvorca njegovim iznakaženim stihovima. A to je još cvijeće u njegovu zanatu! Kakve li su tek neugodnosti? Čarski je priznavao da su mu sve te dobrodošlice, zapitkivanja, albumi i dječaci tako dojadili da se pokatkad jedva uzdržavao da ne rekne kakvu grubost.

Čarski je pokušavao na sve moguće načine da se otarasi svoga nesnosnoga imena. Izbjegavao je društvo svoje braće književnika i više volio svjetske ljude, čak i najveće praznoglavce. Razgovor mu je bio najobičniji i nikada se nije doticao književnosti. U svom odijevanju vazda se držao posljednje mode kao bojažljivi i tašti mladi Moskovljanin koji je prvi put otkako se rodio, došao u Petrograd. U njegovu kabinetu, nakićenom kao spavaća soba neke dame, ništa nije podsjećalo na pisca; knjige se nisu valjale po stolovima i pod njima; divan nije bio isprskan mastilom; ne bješe nigdje nereda koji nam kaže da su prisutne muze, a odsutne metla i četka. Čarski je bio očajan kada bi ga tkogod od njegovih prijatelja iz velikog svijeta zatekao s perom u ruci. Teško je povjerovati, kakvim se sve sitnicama bavio ovaj čovjek obdaren inače talentom i dušom. On se pravio čas da je vatreni ljubitelj konja, čas strahoviti kartaš ili najveći gurman, ma da nikada nije mogao razlikovati brdske konje od arapskih, niti je pamtio adute, a u potaji više je volio pečene krumpire od svih mogućih pronalazaka francuske kuhinje. Živio je vrlo rastrzanim životom; isticao se na svima plesovima; pretovarivao se na svim diplomatskim ručkovima; nijedna večernja zabava nije mogla biti bez njega, kao ni čorba bez mirodije. Ali je ipak bio pjesnik i toj strasti nije mogao odolijevati. Kada bi ga spopala napast (kako je zvao nadahnuće), Čarski bi se zaključao u svome kabinetu i pisao od jutra do kasne noći. Priznavao je svojim prisnim prijateljima da je samo tada znao za pravu sreću. Ostalo vrijeme je šetao, pravio se važan, pretvarao i slušao svaki čas čuveno pitanje: Jeste li napisali štogod novo?

Jednoga jutra Čarski osjeti ono blaženo duševno raspoloženje, kada se slike vaše mašte jasno ocrtavaju pred vama, te nalazite neposredne, neočekivane riječi da oživotvorite svoje snove; kada se stihovi lako nižu pod vašim perom, a zvučni slikovi lete u susret skladnoj misli. Čarski je bio uronio svu svoju dušu u slatki zaborav... ni svijet, ni javno mnijenje, ni njegovi lični prohtjevi nisu više za njega postojali. Pisao je stihove.

Odjednom vrata njegova kabineta škripnuše i ukaza se neki nepoznati lik. Čarski se trže i namršti.

– Tko je to? – upitao je ljutito, proklinjući u sebi svoje sluge koji nikada nisu sjedili u predsoblju.

Nepoznati uđe. Bio je visok, suhonjav, tridesetih godina po svemu sudeći. Crte njegova crmpurasta lica bile su izrazite; visoko, blijedo čelo, osjenčeno crnim pramenovima kose, tamne blistave oči, orlovski nos i gusta brada, kojima bjehu obrasli žućkasto-crni obrazi, kazivali su da je stranac.

Na njemu je bio crni frak, već izblijedio po šavovima; hlače ljetne (ma da je napolju bila već duboka jesen); pod otrcanom crnom kravatom na žućkastim grudima njegove košulje blistao je umjetni dragi kamen, a čupavi šešir kao da je vidio i sunce i kišu. Da ste se sreli s ovim čovjekom u šumi, mislili biste da je razbojnik; u društvu – da je politički zavjerenik; u predsoblju – da je varalica koji trguje eliksirima i otrovom za miševe.

– Šta želite? – upita ga Čarski obraćajući mu se na francuskom jeziku.

Signor – odgovori tuđinac, poklonivši se duboko, – Lei voglia perdonarmi si...[2]

Čarski mu ne ponudi da sjedne nego ustade i produži razgovor na talijanskom.

– Ja sam umjetnik iz Napulja, – rekao je nepoznati, – prilike su me nagnale da odem iz otadžbine; došao sam u Rusiju, uzdajući se u svoj talent.

Čarski je pomislio da Napuljac namjerava da priredi nekoliko koncerata na violončelu i da po kućama raznosi svoje karte. Već je htio da mu pruži dvadeset i pet rubalja i da ga se što prije otrese, ali nepoznati produži:

– Nadam se, signor, da ćete drugarski pomoći svome sabratu i uvesti me u kuće u koje i vas primaju.

Taštini Čarskoga bilo je nemoguće nanijeti težu uvredu. On oholo pogleda ovoga čovjeka koji ga je zvao svojim sabratom.

– Dopustite da vas upitam tko ste vi, i za koga me držite? – upitao ga je, jedva zadržavajući svoje negodovanje.

Napuljac primijeti da se naljutio.

Signor... – odgovori on isprekidano, – ho creduto... ho sentito... la vostra eccelenza mi perdonera...[3]

– Šta ste željeli? – ponovi suho Čarski.

– Mnogo sam slušao o vašem talentu kome se dive, pa sam uvjeren da ovdašnja gospoda smatraju za čast da pruže svaku potporu tako izvrsnom pjesniku, – odgovori Talijan, – zato sam bio slobodan da vam se obratim...

– Varate se, signor, – prekinuo ga je Čarski, – u nas nema pjesničkoga zanimanja. Naši pjesnici se ne koriste pokroviteljstvom gospode: naši pjesnici su i sami gospoda, a ako naše mecene (đavo neka ih nosi!) to ne znaju, tim gore po njih. U nas nema odrpanih opata koje bi muzičar pozvao s ulice da mu sastave libbretto. U nas pjesnici ne idu pješke od kuće do kuće, proseći milostinju za sebe. Uostalom, izgleda da su vam šale radi kazali da sam ja veliki pjesnik. Istina je, napisao sam nekada nekoliko rđavih epigrama, ali hvala bogu, sa gospodom stihotvorcima nemam ništa zajedničko niti hoću da imam.

Nesretni Talijan se zbunio. Pogleda oko sebe. Slike, mramorni kipovi, bronca, skupocjeni ukrasi, poređani po policama u gotskom stilu, – sve ga to zaprepasti. Shvatio je da nema ništa zajedničko između naduvenog dandyja[4], koji stoji pred njim s kapicom od brokata na glavi u zlatotkanom kućnom ogrtaču od kineske svile, opasan turskim pojasom, i njega, jadnoga putujućeg umjetnika, s otrcanom kravatom i iznošenim frakom. Ispričao se s nekoliko riječi bez veze i htio da pođe. Njegov žalostan izgled dirnu Čarskoga koji je i pored svih mana svoga karaktera, imao dobro i plemenito srce. On se zastidje što se našao povrijeđen u svom samoljublju.

– Kuda ćete? – rekao je Talijanu. – Čekajte... Morao sam odbiti nezasluženu titulu i da vam priznam da nisam pjesnik. A sad ćemo porazgovarati o vašim poslovima. Spreman sam da vam budem na usluzi, ukoliko je to samo moguće. Vi ste muzičar?

– Nisam, eccelenza! – odgovori Talijan. – Ja sam samo jedan bijedni improvizator.

– Improvizator! – uskliknu Čarski, osjetivši svu grubost svoga ponašanja. – Pa što mi niste odmah rekli da ste improvizator? – i Čarski mu stisne ruku s osjećajem iskrenoga kajanja.

Njegov prijateljski način ohrabri Talijana. On se prostodušno raspriča o svojim namjerama. Njegov spoljašni izgled nije varao. Trebalo mu je novaca, pa se nadao da će u Rusiji nekako popraviti svoje domaće prilike. Čarski ga je pažljivo saslušao.

– Nadam se, – rekao je jadnome umjetniku, – da ćete imati uspjeha: ovdašnji svijet još nikad nije slušao improvizatora. To će pobuditi radoznalost; doduše, talijanski jezik kod nas nije u običaju; ne će vas razumjeti, ali to nije nikakva nesreća; glavno je – da budete u modi.

– Ali ako kod vas nitko ne razumije talijanski, – reče improvizator i zamisli se, – tko će me doći slušati?

– Doći će, ne bojte se: jedni što su radoznali, drugi da im nekako prođe veče, treći da pokažu kako razumiju talijanski; ponavljam, treba samo da ste u modi, a bit ćete već u modi, evo vam moje ruke.

Čarski se ljubazno rasta s improvizatorom, uze njegovu adresu i...

Još iste večeri pođe da se zauzima za njega.

Drugo poglavlje[uredi]



I car sam, i rob, i crv, i bog.
Deržavin



Sutradan Čarski u mračnom i prljavom hodniku gostionice potraži broj trideset i pet. Zastao je pred vratima i zakucao. Otvori ih jučerašnji Talijan.

– Pobijedili smo! – reče mu Čarski. – Sad ste na konju. Kneginja *... dat će vam svoju dvoranu – sinoć sam na primanju uspio da zadobijem pola Petrograda; štampajte ulaznice i plakate. Jamčim vam, ako ne baš trijumf, ono bar ćar...

– A to je glavno! – uskliknu Talijan, pokazujući svoju radost živahnim pokretima po običaju svoje južnjačke rase. – Znao sam da ćete mi pomoći. Corpo di Bacco![5] Vi ste pjesnik kao i ja, a ma šta se reklo, pjesnici su prave delije! Kako da vam zahvalim? Čekajte... hoćete li da čujete jednu improvizaciju?

– Improvizaciju?... Pa zar se može bez publike, bez muzike, bez bure aplauza!

– To je glupost, to je glupost! Gdje bih našao bolju publiku? Vi ste pjesnik, bolje ćete od njih razumjeti, i vaše tiho priznanje bit će mi milije nego čitava bura aplauza... Sjedite negdje i dajte mi temu.

Čarski sjede na kovčeg (od dviju stolica koje su se nalazile u ovoj uskoj sobici, jedna je bila slomljena, a druga pretrpana papirima i rubljem). Improvizator uze sa stola gitaru – i stade pred Čarskoga, prebirajući koščatim prstima po žicama i očekujući njegov nalog.

– Evo vam teme, – reče mu Čarski, – pjesnik sam bira predmet za svoje pjesme; svjetina nema prava da upravlja njegovim nadahnućem.

Oči Talijanove sinuše – on udari nekoliko akorda – gordo zabaci glavu i žarki stihovi, izraz trenutnih osjećaja, skladno potekoše s njegovih usana... Evo ih, kako ih je slobodno preveo jedan od naših prijatelja s riječi, sačuvanih u sjećanju Čarskoga.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Talijan ušutje... Šutio je i Čarski, zadivljen i duboko dirnut.

– Dakle? – upitao je improvizator.

Čarski ga uze za ruku i čvrsto je stisne.

– Kako vam se čini? – pitao je improvizator.

– Divno, – odgovorio je pjesnik. – Kako to? Tuđa se misao tek dotakla vašega uha i već je postala vaša, kao da ste je nosili u sebi, njegovali i razvijali neprestano. Dakle, za vas ne postoje teškoće, nema presahnuća, a ni onoga nemira koji se javlja pred nadahnuće?... Predivno, predivno!...

Improvizator odgovori:

– Nijedan se talent ne može objasniti. Na koji to način vajar u komadu kararskoga mramora ugleda skrivena Jupitera i izvodi ga na svijet, razbijajući njegovu ljusku dlijetom i čekićem? Kako to izbija misao iz pjesnikove glave već snabdjevena s četiri rime i odmjerena skladnim, ravnomjernom stopama? – Nitko, osim jedinoga improvizatora, ne može da shvati onu brzinu utiska, onu prisnu vezu među svojim nadahnućem i tuđom, spoljašnjom voljom – ali bih uzalud i ja sam htio da to objasnim. Nego... treba malo razmisliti o mojoj prvoj večeri. Šta vi mislite? Koja se cijena može odrediti za ulaznicu, da publici ne bude suviše skupo, a opet ni ja da ne štetim? Kažu da je signora Catalini uzimala po dvadeset i pet rubalja? Lijep novac...

Čarskom je bilo neugodno što je s pjesničkih vrhunaca odjednom pao na stol knjigovođe, ali je dobro razumio potrebe života pa se s Talijanom predade računanju. Ovom prilikom Talijan je pokazao takvu divlju gramžljivost, takvu prostodušnu pohlepu za dobitkom, da je postao naprosto odvratan Čarskom koji pohita da ga ostavi, da ne bi sasvim uništio onaj zanosni osjećaj koji je u njemu izazvao sjajni improvizator. Zanesen, Talijan nije primijetio ovu promjenu, te ga je otpratio hodnikom i niz stepenice duboko mu se klanjajući u uvjeravajući ga da će mu biti vječito zahvalan.

Treće poglavlje[uredi]



Cijena je ulaznici 10 rubalja;
početak u 7 sati
Objava



Improvizator je dobio dvoranu kneginje*... da s njom raspolaže. Načinjen je podij; stolice raspoređene u dvadeset redova; označenoga dana, u sedam sati uveče, dvorana je osvijetljena; kraj vrata za stolčićem za prodaju i primanje ulaznica sjedila je stara, dugonosa žena sa sivim šeširom, na kome je stršalo izlomljeno perje, i s prstenjem na svakom prstu. Na ulazu su stajali žandari. Publika poče dolaziti. Čarski je stigao među prvima. On se mnogo trudio da predstava uspije te je htio da vidi improvizatora i da sazna da li je svim tim zadovoljan. Našao je Talijana u pobočnoj sobici gdje nestrpljivo svaki čas pogléda na sat. Talijan je bio teatralno obučen, od glave do pete u crnom; čipkasti ovratnik njegove košulje bio je skinut, te je nagi vrat jako odskakao svojom neobičnom bjelinom od guste i crne brade, a kosa mu je spuštenim pramenovima sjenčila čelo i obrve. Sve se to nimalo nije svidjelo Čarskome i bješe mu neugodno da vidi pjesnika u odijelu putujućega lakrdijaša. Poslije kratka razgovora on se vrati u dvoranu koja se sve više i više punila.

Uskoro su sve redove fotelja zauzele prekrasne gospe; muškarci su se načetili oko podija, uza zidove, i iza posljednjih stolica. Muzikanti sa svojim pultovima zauzeše obje strane pozornice. Na sredini stola stajala je porculanska vaza. Publike bješe mnogo. Svi su nestrpljivo očekivali početak; najzad oko sedam i po sati muzikanti se uzmuhaše, udesiše instrumente i zasviraše uvertiru iz "Tankreda". Svi sjedoše i umukoše – posljednji zvuci uvertire odjeknuše... I improvizator, dočekan zaglušnim pljeskanjem koje se razlijegalo sa svih strana, priđe duboko klanjajući se k samoj ivici pozornice.

Čarski je uznemireno očekivao kakav će utisak ostaviti prvi trenutak, ali je zapazio da odijelo, koje se njemu učinilo onoliko neprilično, nije izazvalo isti utisak i u publici; sam Čarski nije našao na Talijanu ništa smiješno kad ga je vidio na pozornici blijeda lica, jako obasjana mnogim svjetiljkama i svijećama, Pljesak se utiša, a govor zamuče.

Izražavajući se lošim francuskim jezikom, Talijan je zamolio gospodu posjetioce da mu dostave nekoliko tema i da ih napišu na posebnim ceduljicama. Na ovaj neočekivani zahtjev svi su se šuteći pogledali i nitko ništa ne odgovori. Talijan je malo pričekao, i onda ponovio svoju molbu poniznim i tihim glasom, Čarski, koji je stajao kod same pozornice, posta uznemiren; osjetio je da bez njega ne će ništa biti i da će morati da piše temu. I doista, nekoliko ženskih glavica se okrene prema njemu, te ga stadoše dozivati najprije poluglasno, a zatim sve jače i jače. Čuvši njegovo ime, improvizator ga potraži očima i našavši ga kod svojih nogu pruži mu pisaljku i komad papira s prijateljskim osmijehom. Čarskom je bilo vrlo neugodno da igra ulogu u ovoj komediji, ali nije imao kud, te uze pisaljku i papir iz Talijanovih ruku i napisa nekoliko riječi; Talijan, uzevši vazu sa stola, siđe s pozornice i prinese je Čarskom koji spusti u nju svoju temu. Njegov primjer upali: dva novinara smatrali su da su obavezni, kao književnici, da i oni napišu po jednu temu; sekretar napuljskog poslanstva i neki mladić, koji se nedavno vratio s putovanja i maštao o Firenci, – staviše u vazu svoje savijene ceduljice; najzad i neka prilično ružna djevojka, po nalogu svoje majke, napisa suznih očiju nekoliko redova na talijanskom jeziku, te ih, crvena kao mak, dade improvizatoru, dok su je dame promatrale šuteći, s jedva primjetnim osmijesima. Vrativši se na pozornicu, improvizator stavi vazu na stol i poče iz nje vaditi one papiriće, jedan po jedan, čitajući svaki naglas:



La famiglia dei Cenci.
L'ultimo giorno di Pompeia.
Cleopatra e i suoi amanti.
La primavera veduta da una prigione.
Il trionfo di Tasso.[6]



– Što želi poštovana publika? – upita smjerno Talijan, – hoće li sama da odredi jednu od ovih tema ili hoće da se to odluči kockom?

– Kockom! – reći će netko iz gomile.

– Kockom, kockom! – ponovi publika.

I opet je improvizator sišao s pozornice, držeći u rukama vazu, te je zapitao tko želi da izvlači temu. Improvizator prijeđe pogledom punim molbe prvi red sjedišta, ali se nijedna od divnih dama, koje su ovdje sjedile, nije smilostivila. Improvizatoru kao da je teško padala sjevernjačka ravnodušnost, na koju ne bješe naviknut... ali odjednom primijeti kako se sa strane pruža ručica u bijeloj maloj rukavici – i on se živo okrene i priđe mladoj veličanstvenoj ljepotici koja je sjedila na kraju drugoga reda. Ona ustade nimalo zbunjena i s najvećom jednostavnošću spusti u vazu svoju aristokratsku ručicu, te izvadi jednu ceduljicu.

– Izvolite otvoriti i pročitati, – reče joj improvizator. Ljepotica razvi ceduljicu i pročita naglas: Cleopatra e i suoi amanti. – Ona je ove riječi izgovorila tihim glasom, ali je u dvorani bila takva tišina da su ih svi čuli. Improvizator se duboko pokloni prekrasnoj dami s izrazom najveće zahvalnosti i vrati se na pozornicu.

– Gospodo, – rekao je, obraćajući se publici, kocka mi je odredila kao predmet improvizacije Kleopatru i njene ljubavnike. Pokorno molim lice koje je ovu temu izabralo da mi objasni svoju misao o kojim je ljubavnicima ovdje riječ perché la grande regina aveva molto...[7]

Na ove riječi se mnogi muškarci glasno nasmijaše. Improvizator se malo zbuni.

– Želio bih znati, – produži on, – na koji je historijski događaj mislila osoba koja je izabrala ovu temu... Bit ću joj vrlo zahvalan, ako joj je ugodno da mi to objasni.

Nitko se nije požurio da odgovori. Nekoliko dama uperiše pogled na onu ružnu djevojku koja je napisala temu po želji svoje majke. Sirota djevojka zapazi ovu nenaklonu pažnju i tako se zbuni, da joj se na trepavicama pojaviše suze... To Čarski nije mogao podnijeti te se okrene improvizatoru i reče mu talijanski:

– Ja sam predložio temu. Imao sam na umu kazivanja Aurelija Viktora koji opisuje kako je Kleopatra odredila smrt kao cijenu za svoju ljubav i kako su se našli obožavaoci koje taj uvjet nije uplašio i odvratio... Čini mi se, ipak, da je predmet malo težak... kako bi bilo da izaberete nešto drugo?

Ali je improvizator već osjetio da mu se približava bog... dao je znak muzikantima da zasviraju... njegovo lice strahovito je problijedjelo i on je zadrhtao kao u groznici; oči mu zasjaše neobičnim sjajem; on zagladi rukom svoju crnu kosu, obrisa maramicom visoko čelo, orošeno kapljicama znoja... i odjedared, kročivši naprijed, prekrsti ruke na grudima... muzika umuče... i improvizacija otpoče:



Dvorana bliješti. Ori se zbor
pjevačâ i zvuci frula i lira.
Carica osmijehom oživljuje dvor
i očarava goste svog pira.
Svi srca uznose njenome tronu,
al' iznenada nad pehar od zlata
divna joj glava odjednom klonu
k'o mač prijeđe preko vrata.

I k'o da cijela dvorana spava.
Tišina svuda. Zamuk'o je zbor.
Al' opet sinuše dva joj oka plava
i s njenih usana začu se zbor:
Ljubav je moja blaženstvo rajsko,
kupit ga može i star i mlad.
Čujte; u ovo veče majsko
jednakost ja vam pružam sad.
Tko li će smjeti, tko li će moći
da dođe po ljubav na pazar,
da plati životom slast jedne noći,
carici svojoj da bude car?

Reče – i užas obuze sve,
u strasti srca njina se viju,
zbunjeni gosti zure u tle
i od nje smućena lica kriju.
Carica gleda prezirno, kivno,
na poklonika svojih red...
Al' jedan usta, diže čelo divno,
pa drugi, treći, – svak od žudnje
Koraka smjela, očiju jasni',
pođoše k prijestolju svi.
Kocka je pala: za život krasni
ti noći kupiše gosta tri.

Dođoše žreci s kobnom urnom
prizivajući bogova moć,
da svaki u njoj rukom žurnom
potraži rok za svoju noć.
I prvi bješe – hrabri Flavije
osijedio u kohortama Rima;
on podnijeti mogao nije
da žena nad njim pobjedu ima,
i prihvatio je taj drski zov
k'o uvijek što bi na bojištima
jurnuo ispred sviju na rov.
A za njim Kriton, mudrac mladi,
u gaj Epikura što rođen bi,
kocku iz urne zlokobne vadi;
Kriton što služaše Kipridi
i haritama i Amoru;
premio svakom srcu, očima
k'o cvijet proljetni u zoru;
Kriton po čijim obrazima
paperje prvo tek baca sjen
i čije srce, još u snovima,
tek sada posta strasti plijen...
I caričin se pogled pun sjete
s očima mladića srete...

Zaklinjem ti se, o majko slasti,
da ću ti predano služiti ja,
prinijeti žrtvu na odru strasti
k'o prosta, najmljena bludnica.
Počuj me, o ti, Kiprido moćna,
i podzemni bogovi vi,
Hada božanstva ponoćna:
sa strašću čula ću svi',
stišavat njine požude
i sve će tajne ljubavi
i sve sladosti razblude
moje im tijelo pribaviti.
Al' kad se porfirom ogrne
u slavi jutra Aurora,
kunem se; pod sjekirom tad mora
da život sretnika utrne.

I evo, dan je u sutonu,
rađa se mjesec zlatorog,
u blage sjenke već tonu
krovovi dvorca aleksandrijskog.
Vodoskok bije, buktinje gasnu,
tamjana miris nebu se diže,
i kroz noć ovu prohladnu, strasnu
glas od bogova ljudima stiže.
U raskošnome sumraku palata
sred prekrasnih čudesa
pod sjenkom purpurnih zavjesa
bliješti postelja od zlata.




<references>

  1. Tko je ovaj čovjek? - O, to je vrlo veliki talent; on vam čini od svoga glasa što god hoće. - Pa onda bi valjalo, gospođo, da napravi od njega jedne hlače.
  2. Gospodine, hoćete li mi oprostiti, ako...
  3. Gospodine, ja sam mislio... učinilo mi se... vaša ekselencija će mi oprostiti...
  4. dendi, gizdavac, kicoš.
  5. Dovraga!
  6. Porodica Cenci. - Posljednji dani Pompeja. - Kleopatra i njeni ljubavnici. - Proljeće viđeno iz tamnice. - Tassov trijumf.
  7. jer je velika kraljica imala mnogo...